DakleM, krenem ja danas u avanturu produzenja vozacke dozvole poznatiju pod radnim nazivom "Nemoguca misija"!
Spakujem sabajle dete, tricikl i sebe, nece da mrdne bez tricikla, sve to spustim na grbaci sa treceg sprata i krenem na lekarski, posto sam faking corava, pa moram i to da radim!
Dodjem tamo, obradujem se k'o kuce sto ima lift jer treba da se popnem na drugi sprat, pritisnem dugne, lift, naravno, ne dolazi.
Sta cu, klaj-klaj uz stepenice, dete, tricikl i ja.

Na po' daha, vec vidno crknuta, pitam da udjem preko reda, kulturno, jedva me pustise, svi negde zure i imaju tuznu pricu, a gledaju me opet u fazonu:"Vidi ovu sto je dovukla dete samo da bi isla preko reda"!
Nekako sam se suzdrzala da ne olupam onaj tricikl nekom o glavu.
Jedna soba, druga, treca, cetvrta... "Idi dole u banku, uplati, pa dodji"!
Batalim tricikl, ostavim ga u cekaonici, pa ako nekom treba, srecan mu bio!
Dete i ja, stepeniste dole, stepeniste gore...hvala Bogu, bar je tricikl tu, mada uzevsi u obzir da sam morala ponovo da ga popnem na treci sprat...
Aj' dobro, to smo sredili, dete vice:"Paaajk!"
Park, kej, klackaj, ljuljaj...
Stigli kuci, on spava, ja kuvam rucak.
Naravno, nije hteo da ruca.
Opet spakujem dete, bez tricikla uz prolaznu dreku, trci u policiju, uzela uplatnice.
Posta, red napolju, 30 ljudi ispred nas na ulici, sta li je tek unutra?
Svi nervozni, cutim i cekam regularno.
Jedva zavrsim, dodjem u policiju, cap, zakljucana kancelarija, posle pola sata dolazi teta, kaze sistem za vozacke ne radi ceo dan.

Sad idem da umrem.
Smorila sam, znam, ali morala sam negde da napisem!