De administrando imperio

[АнаиванГорд]

@АнаиванГорд ti imaš oštre oči.

Pogledajte prilog 1799759

Šta bi ovaj zapis na fol 25r rkp fr.5685 mogao biti?

Umetnut je između DAI i Pitagorinog pisma. Nalazi se strelica odmah posle tačke nakon DAI unosa, koja upućuje da se zapis odnosi na to.

Drugi grafem je, očigledno i. I deluje da se sasvim izvesno završava sa a.

Može biti i forica ili forlca!?

 

[АнаиванГорд]

@АнаиванГорд ti imaš oštre oči.

Pogledajte prilog 1799759

Šta bi ovaj zapis na fol 25r rkp fr.5685 mogao biti?

Umetnut je između DAI i Pitagorinog pisma. Nalazi se strelica odmah posle tačke nakon DAI unosa, koja upućuje da se zapis odnosi na to.

Drugi grafem je, očigledno i. I deluje da se sasvim izvesno završava sa a.

Ukoliko bi pisalo 'forica' imalo bi značenje onaj koji nosi, noseći, osnovni, tako nešto.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pa šta znam, ovako mi deluje 'fonica'.

Zar nije drugo slovo i?

Koji je vek ovo, pitam konkretno kad je pisano ovo što si postavio? Ima razloga što pitam.

Pa ne znam kada je nastao zapis.

Originalni dokument je iz 1597. godine (imaš detalje u citiranoj objavi). Dakle, zapis može biti samo kasnije, nakon kraja XVI stoleća.

Kada, sem ako nešto još ne pohvatamo iz drugih zapisa, teško je reći (ili, barem, ja ne znam).

 

[АнаиванГорд]

Zar nije drugo slovo i?



Pa ne znam kada je nastao zapis.

Originalni dokument je iz 1597. godine (imaš detalje u citiranoj objavi). Dakle, zapis može biti samo kasnije, nakon kraja XVI stoleća.

Kada, sem ako nešto još ne pohvatamo iz drugih zapisa, teško je reći (ili, barem, ja ne znam).

Pitam zbog tumačenja one tačke. Tačka na i se u srednjem veku nije pisala.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pitam zbog tumačenja one tačke. Tačka na i se u srednjem veku nije pisala.

To je neki, tipa, rani XVII vek, cenim (ako nije zapis nastao baš neposredno posle).

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pa šta znam, ovako mi deluje 'fonica'.
[..]

Možebiti i 'forilca'

Zar nije drugo slovo i?

Na ovo sam mislio.

 

[АнаиванГорд]

Zar nije drugo slovo i?

Aha, ja sam mislio da misliš na ovo

 

[Pumpaj Dinstanović]

Aha, ja sam mislio da misliš na ovo
Pogledajte prilog 1799776

Ne, deo zapisa je i ta reč levo (strelica upućuje ka njoj), kao i tačka ta između svega.

Evo ti ovde veze ka skenu celog lista: https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10465794h/f61.item.zoom

Možda je čitkije tako.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Aha, ja sam mislio da misliš na ovo
Pogledajte prilog 1799776

Rešio sam. fali reč historica između descriptio i ad.

Strelica uopšte ne ukazuje na mesto odakle se nastavlja tekst, već tamo gde reč nedostaje.

To je descriptio historica. Iliti, „istorijski opis“ (a ne samo „opis“). Originani pisar je slučajno izostavio jednu reč iz bibliografske odrednice navoda DAI.

Constantini Romanorum imperatoris ad filium gentium et locorum descriptio [-] ad bonam administrationem Romani imperii​

Zapravo, sa zapisom treba

Constantini Romanorum imperatoris ad filium gentium et locorum descriptio historica ad bonam administrationem Romani imperii​

 

[АнаиванГорд]

Ne, deo zapisa je i ta reč levo (strelica upućuje ka njoj), kao i tačka ta između svega.

Pogledajte prilog 1799779

Evo ti ovde veze ka skenu celog lista: https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10465794h/f61.item.zoom

Možda je čitkije tako.

Meni deluje HI

 

[Pumpaj Dinstanović]

Na fol 31v novog kataloga biblioteke pokojne kraljice (1597. g.) nalazimo pri vrhu sledeći zapis:

​

Extat in Bibliotheca Colbertina N. 3769.​

Catalogus Graecus Librorum Nicolai Rodulphi,​

Cardinalis cum hoc conferendus, Nam Reginae ​

Bibliotheca tota fere ex Rodulphi Libris [..]​

constabat.​

Bile su 3 reči između Libris i constabat. Prva je precrtana i onešto napisano iznad umesto nje, a onda je i ona bila precrtana.

​

Nalazi se u Kolberovoj biblioteci br. 3769. ​

Katalog grčkih knjiga Nikole Ridolfija,​

kardinala, treba uporediti sa ovim, jer je Kraljičina ​

biblioteka gotovo isključivo iz Ridolfijevih knjiga​

sastavljena. ​

Ovde je Pitu ostavio zabelešku da treba uporediti sa Ridolfijevim katalogom očuvanim u signaturi br. 3769 u Kolberovoj biblioteci.

Ispod su zapisane dve zabeleške da se zna koja je tačno opšta signatura francuske nacionalne biblioteke (Notitia Codicis Colberini 3769. = gr. 3074 možda istom rukom i Ms. grec 3074. nekom drugom) za dotični rukopis, koji smo već na temu postavljali.

P. S. @АнаиванГорд je li ima neke šanse za ovo?

 

[АнаиванГорд]

. S. @АнаиванГорд je li ima neke šanse za ovo?

Uh, mrka kapa Baš je prežvrljano

 

[Kole11]

Na fol 31v novog kataloga biblioteke pokojne kraljice (1597. g.) nalazimo pri vrhu sledeći zapis:

Pogledajte prilog 1799789

​

Extat in Bibliotheca Colbertina N. 3769.​

Catalogus Graecus Librorum Nicolai Rodulphi,​

Cardinalis cum hoc conferendus, Nam Reginae ​

Bibliotheca tota fere ex Rodulphi Libris [..]​

constabat.​

Bile su 3 reči između Libris i constabat. Prva je precrtana i onešto napisano iznad umesto nje, a onda je i ona bila precrtana.

​

Nalazi se u Kolberovoj biblioteci br. 3769. ​

Katalog grčkih knjiga Nikole Ridolfija,​

kardinala, treba uporediti sa ovim, jer je Kraljičina ​

biblioteka gotovo isključivo iz Ridolfijevih knjiga​

sastavljena. ​

Ovde je Pitu ostavio zabelešku da treba uporediti sa Ridolfijevim katalogom očuvanim u signaturi br. 3769 u Kolberovoj biblioteci.

Ispod su zapisane dve zabeleške da se zna koja je tačno opšta signatura francuske nacionalne biblioteke (Notitia Codicis Colberini 3769. = gr. 3074 možda istom rukom i Ms. grec 3074. nekom drugom) za dotični rukopis, koji smo već na temu postavljali.

Pogledajte prilog 1799795

P. S. @АнаиванГорд je li ima neke šanse za ovo?

Pogledajte prilog 1799798

Mogu li ja da pomognem vašoj uvaženoj učenosti?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Mogu li ja da pomognem vašoj uvaženoj učenosti?

Pa, nemoj se ljutiš što ću ovo napisati (sam si kriv), ali nešto se ne uzdam previše mnogo u tebe posle onog čitanja ranije. Sećam se i dalje vrlo dobro tvog pokušaja čitanja zapisa godine na kraju grec 2009 (sa ove teme, bukv.). Ono je bilo, baš, smehotresno.

Ali, naravno, svako je dobrodošao da pokuša (samo, ovog puta probaj da budeš nešto ozbiljniji).

 

[Pumpaj Dinstanović]

Prvi list, fol 1r rukopisne knjige (codex Parisinus graecus 2009) koja sadrži najstariji primerak DAI (primerak P) u svom samom vrhu, levo iznad rimske brojke koja označava signaturu Nikole Rigoa (CIↃIↃCXXXIII/1633) nalazimo broj 8.

Pogledajte prilog 1799514

Ovo je redni broj (inventarski) po kojem je DAI popisan prilikom posthumnog popisivanja Katarinine rukopisne zaostavštine.

Pogledajte prilog 1799524

Pogledajte prilog 1799523

Posle smrti čuvara Katarinine biblioteke, Žan-Batiste Bensivenija (12. decembra 1598. godine) i odluke pariskog parlamenta od januara 1599. godine, kojom je presuđeno u korist zalaganja De Tua i naloga kralja Anrija IV (1594) vezano za spajanje Katarinine biblioteke sa kraljevskom, napravljen je bio (1599. god.) jedan prepis Katarininog kataloga, radi evidencije.

Pogledajte prilog 1799747

Na fol 153r rkp F.5585 nalazimo DAI, sa već pominjanim br. 8 (iliti, po rimski, viii):

Pogledajte prilog 1799755
(iliti, iz već gore postavljanog originala):

Pogledajte prilog 1799758

Već smo pominjali na ovoj stranici teme brojku 8 koja se nalazi na samom vrhu prvog lista grec 2009, a fragmenat iste nalazimo i na prednjoj strani prvog praznog papira koji okružuje rukopis, odmah pored inventarskog broja iz Ridolfijevog i Katarininog kataloga (br. 21) i opisa iz originalnog Ridolfijevog kataloga:

Pogledajte prilog 1799756

Na samom kraju najstarijeg primerka DAI (P, u rkp Grec 2009) na fol 211v nalazimo (rimskom brojkom) inventarski broj sastavljen nakon popisa posle Katarinine smrti 1589. godine (br. 8):

N. VIII

 

[Pumpaj Dinstanović]

Imamo i jedan primer direktnog citiranja iz najstarijeg prepisa DAI. Pjer Moren Pariški (Petar Morin, 1531-1608) napravio je jedan ispis iz primerka P DAI, iz Biblioteke kraljice Katarine, za potrebe Čezara Baronija (1538-1607). Preciznije, za X tom njegovih Crkvenih anala (Annales ecclesiastici) izašao 1603. godine, str. 759-761:

Ad postremum autem hic reddamus ejusdem Constantini imperatoris admonitionem ad Romanum filium suum, pariter imperatorem, de non ineundo connubio cum externis gentibus; quod fragmentum esse videtur excerptum ex prolixiori ejusdem Constantini ad filium scriptione. Accepimus autem id Parisiis delatum ex bibliotheca Catharinae Medicaeae, regius Franciae, Graece scriptum, latinitate autem donatum a nostro Petro Morino Parisiensi his verbis.​

​

Agedum vero inde transi, et ad aliud postulati genus a ratione alieni et indecori decentes et convenientes rationes exquire ac edisce. Si qua enim unquam natio ex infidelibus his Borealibus gentibus postulaverit, ut cum Romanorum imperatore affinitatem jungat, ac vel filiam ejus sponsam accipiat, vel propriam dedat filiam ut uxor sit imperatoris vel filii ejus — utere his verbis, et ejusmodi illorum irrationabilem petitionem repelle, ac dicito: De hoc negotio atque argumento praeceptum esse ac formidabilem Constitutionem atque indeprecabilem magni et sancti Constantini, in sacra mensa Catholicae Christianorum Ecclesiae Sanctae Sophiae descriptam: ne unquam Romanorum imperator affinitatem cum natione contrahat, diversis moribus ac peregrinis a Romanorum statu utente, maxime vero quae alterius fidei sit, nec sacro initiata baptismo, praeterquam cum solis Francis. Hos enim solos magnus ille vir Constantinus sanctus excepit, quod et ipse habuit a partibus illis ortum, ita ut cognatio multumque commercium sit Francis ac Romanis. Et cur imperatores hortatus est, ut cum illis solis connubia inirent? Propter antiquam partium illarum ac gentis claritudinem atque nobilitatem; coniunctionem autem cum aliis interdicens sancivit, ut qui id ausus esset, tanquam transgressor paternarum institutionum ac sanctionum imperatoriarum alienus judicaretur a Christianorum coetibus, et anathemati traderetur.​

​

At memoratus ille imperator Leo, qui et coronam (ut ante dictum est) ab Ecclesia sumpsit ac sibi imposuit, absque ejus sententia qui tum patriarcha erat, ac brevi improbi sui conatus dignas poenas exsolvit, ausus est sancti illius imperatoris praeceptum, quod jam expositum est in sancta mensa descriptum, spernere et pro nihilo habere. Ac postquam semel a Dei mandatorumque ejus timore descivit, instituit cum Chagano Chazariae foedus nuptiale ejusque filiam uxorem duxit, magnumque ex eo probrium et sibi inflixit et Romanorum imperio, ut qui maiorum violaverit praecepta ac nihili fecerit. Verumtamen ne ille quidem Christianus orthodoxus erat, sed haereticus atque iconomachus. Quamobrem hujusmodi scelerum causa in Ecclesia Dei assidue abdicatur et anathematizatur, ut et Dei et sancti magni imperatoris Constantini Constitutionis transgressor ac eversor. Nequaquam enim capit Christianos cum infidelibus nuptialem societatem facere et inire affinitatem, canone id prohibente atque ab universa Ecclesia statuque Christianorum talem alienum existimante, qui sapientum imperatorum Romanorum sanctiones infregerit.​

​

Quod si objiciatur: Quomodo igitur dominus Romanus imperator cum Bulgaris affinitate se junxit, ac domino Petro Bulgaro propriam neptem dedit uxorem? Defendendum est, dominum Romanum idiotam et illitteratum hominem fuisse, nec ex iis qui antea in regia educati erant moresque Romanos a principio secuti, neque a genere regio ac nobili; ideoque arrogantius licentiusque multa fecisse; nec in eo tunc Ecclesiae vetanti paruisse, neque mandatura ac edictura magni Constantini sequi voluisse; ideoque mente sententiaque audaci ac arrogante, suumque sequente consilium, ac omnis ignara honestatis, recusanteque quod decorum est atque pulchrum amplecti, et a maioribus traditas Constitutiones tenere, id facere ausum: cum hanc solam praetexeret rationabilem causam, ut tantam multitudinem captivorum Christianorum tali facto liberaret, Bulgarique Christiani essent ac nobiscum fide sociati. Sed nec alioqui imperatoris et legitimi regis filia erat, quae dabatur nuptum, sed tertii et ultimi, ac etiam alienae subditi manui, nec in negotiis imperii ullam habentis potestatem. Et verisimile id fuit, ac si aliqua ex consanguineis imperatoris, cognatione longinquior nec proxima regiae nobilitati, collocaretur ad nuptias propter aliquod publice utile obsequium cuiusdam postremi hominis et nihil ferme pollentis.​

​

Postquam autem id domnus Romanus perpetravit contra regulam et traditionem Ecclesiaslicam, magnique ct S. Constautini edictura ac praeceptum: tum vivo illi hoc exprobratum est criminique datum, ac exosus fuit senatui populoque universo atque ipsi Ecclesiae, quod odium exitu ejus declaratum est: tum post mortem similiter contemnitur, et accusatur, et damnationi subjicitur, quippe qui novo exemplo rem designavit indecoram, ac nobilitate reip. Romanae indignam. Unaquaeque enim gens suos mores habet, ac leges, et jura quae ab aliis differunt; debetque sua tenere, ac ex eadem quisque delectu habito vitae inire ac exercere societatem. Quemadmodum enim singula animalia cum suo genere consociantur, ita justum est, singulas nationes non ex alienae gentis, et alia lingua utentibus, sed ex generis ac linguae suae hominibus contubernia nuptiarum contrahere; nam inde concordia et consuetudo, amabilisque congressus et societas vitae, naturae oritur. Aheni vero mores ac dissimiles leges, offensionem gignere ac odium et seditionem solent; ex quo non amicitiae et communio, sed inimicitiae dissidiaque nascuntur. Propterea non oportet eos qui ex legibus imperare volunt, ea imitari ac sequi quae a nonnullis male per imperitiam vel per temeritatem gesta sint, verum eorum qui convenienter legibus ac juste regnarunt, praeclara facta habere tanquam bonas imagines ad imitationis exemplum, et quaecumque agunt, ad eorum aequalitatem conari dirigere. Exitus demum quem is habuit ob facinora ex consiliis suis nata, dominus nempe Romanus, idoneum exemplum est ad resipiscendum ei qui velit quae ab eo male gesta sunt simulare.]​

​

Hactenus ibi.​

 

[Pumpaj Dinstanović]

Prevod Baroniovog segmenta citiranog iznad sa latinskog jezika, relevantnog za citat iz primerka P DAI:

Na kraju, citirajmo ovde savete rečenog cara Konstantina svome sinu Romanu, takođe caru, o neulasku u brak sa stranim narodima — fragment za koji deluje da je bio izvučen iz značajno dužeg deal upućenog istog Konstantina sopstvenom sinu. Dobili smo ga u Parizu, uzetog iz biblioteke Katarine de Mediči, kraljice-majke Francuske, napisanog na grčkom, ali prevedenog na latinski od strane našeg Pjera Morena Pariškog, u sledećim rečima: ​

​

„Ali hajde sada, pređi s ovoga i razmotri drugu vrstu molbe — jednu koja je nerazumna i neprilična — i nauči razloge koji su pristojni i primereni. Jer ako ikada koji narod među ovim severnim neverničkim plemenima zatraži da sklopi srodstvo sa carem Rimljana, bilo da uzme njegovu ćerku za ženu, bilo da svoju ćerku da za ženu caru ili njegovom sinu — upotrebi ove reči i odbaci takav njihov nerazuman zahtev, i reci: „O ovome postoji zapovest — strašna i neopoziva — velikog i svetog Konstantina, urezana na svetom stolu katoličke crkve hrišćana, Svete Sofije: da car Rimljana nikada ne sme stupiti u srodstvo ni s jednim narodom koji ima običaje tuđe i strane rimskom poretku, a naročito s onima druge vere i nekrštenima, osim jedino s Francima. Jer samo je njih onaj Veliki i sveti čovek Konstantin izuzeo, pošto je i sam poticao iz tih krajeva, tako da postoji srodstvo i blisko zajedništvo između Franaka i Rimljana. A zašto je careve podsticao da samo s njima sklapaju brakove? Zbog drevne slave i plemenitosti tih krajeva i tog naroda. A brak sa drugima zabranio je i propisao da onaj koji bi se to usudio učiniti bude smatran prestupnikom otadžbinskih uredbi i carskih zakona, udaljenim iz zajednice hrišćana i anatemisanim.​

​

A pomenuti car Lav, koji je — kao što je ranije rečeno — primio krunu od Crkve i sam sebi je stavio, bez saglasnosti tadašnjeg patrijarha, i ubrzo je za svoje bezbožno smelo delo podneo zasluženu kaznu. Usudio se da prezre i smatra ništavnim zapovest onog svetog cara, koja je bila upisana na svetom prestolu. Jer, pošto se jednom udaljio od straha Božijeg i Njegovih zapovesti, sklopio je brak i savez sa kaganom Hazara i uzeo njegovu ćerku za ženu; i time je sebi i Rimskom carstvu naneo veliku sramotu, jer je pogazio i obezvredio zapovesti svojih predaka. Ipak, ni on nije bio pravoverni hrišćanin, nego jeretik i ikonoborac. Zato se zbog takvih zločina neprestano osuđuje i anatemiše u Božijoj Crkvi kao prestupnik i rušilac Božije i svete Uredbe Velikog cara Konstantina. Jer nipošto nije dopušteno hrišćanima da sa nevernicima sklapaju bračne saveze i srodstva, pošto to kanoni zabranjuju, a cela Crkva i zajednica hrišćana smatra takvog čoveka otuđenim od sebe — onoga koji je prekršio propise mudrih careva Rimljana.​

​

Ali ako bi se prigovorilo: „Kako je, dakle, sam car Roman sklopio savez sa Bugarima i dao svoju unuku za ženu Petru, gospodaru Bugara?“ — na to treba odgovoriti da je car Roman bio neuk i neobrazovan čovek, a ne jedan od onih koji su se od malena vaspitavali na dvoru i sledili rimske običaje, niti poreklom iz carskog i plemenitog roda. I zato je u mnogim stvarima postupao oholo i slobodašno. Tada nije poslušao zabranu Crkve, niti je hteo da sledi zapovest i uredbu Konstantina Velikog; nego je, drskim i uobraženim umom i rasuđivanjem, sledeći svoj savet, potpuno neuk u pogledu časti i odbijajući da prigrli ono što je pristojno i časno, i da se drži ustava koje su mu predali preci, smeo se da učini ovo. Kao razumno opravdanje naveo je samo ovo — da bi tim postupkom mogao osloboditi mnoštvo hrišćanskih zarobljenika i da bi Bugari postali hrišćani i s nama sjedinjeni u veri. Ali, u svakom slučaju, žena koja je data u brak nije bila kći cara i zakonitog vladara, već trećeg i zadnjeg čoveka, i to podanika tuđe vlasti, koji u poslovima carstva nije imao nikakvu moć. I bilo je to kao kada bi neka careva rođaka, u daljem a ne bliskom srodstvu s carskim plemstvom, bila data za ženu zbog nekakve javno korisne usluge nekom čoveku najnižeg staleža i gotovo bez ikakvog ugleda.​

​

Ali pošto je gospodar Roman učinio to protiv pravila i crkvene tradicije, i protiv uredbe i zapovesti Velikog i Sv. Konstantina, dok je još bio živ, to mu je bilo prebačeno i uzeto za zločin, i postao je omražen senatu, celom narodu i samoj Crkvi — mržnja koja se pokazala na njegovom kraju. A posle smrti isto tako se prezire, optužuje i podvrgava osudi, kao onaj koji je novim primerom označio delo nepristojno i nedostojno plemenitosti Rimskog carstva. Jer svaki narod ima svoje običaje, zakone i prava koja se razlikuju od drugih, i treba da se drži svojih, i da svako, po svom izboru, sklapa i održava zajednicu života sa svojima. Jer kao što svaka životinjska vrsta ide sa svojom vrstom, tako je pravedno da svaki narod sklapa bračne zajednice ne sa onima druge narodnosti i drugog jezika, nego sa ljudima svoga roda i jezika; jer od toga nastaju sloga, navika i prijatno druženje i zajedništvo života, po prirodi. A tuđi običaji i različiti zakoni obično rađaju neslogu, mržnju i bunu; iz čega ne nastaju prijateljstva i zajednica, nego neprijateljstva i razdori. Zato oni koji žele da vladaju po zakonima ne treba da oponašaju i slede ono što su neki pogrešno činili iz neznanja ili brzopletosti, nego dela onih koji su po zakonima i pravedno vladali treba da drže kao dobre slike za ugledanje, i da sve što čine usmere na njihovo podražavanje. Na kraju, kraj koji je taj gospodar Roman doživeo zbog dela nastalih iz sopstvenih saveta jeste primer prikladan za pokajanje svakome ko bi želeo da oponaša ono što je on krivo učinio.“​

​

Toliko tamo.​

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ovo iznad je od reči do reči doslovan prevod 11 strana (tj. 6 listova) grec 2009, što možemo i vrlo jasno da vidimo na mikrfilmu franc. nac. biblioteke. Citirani segment iz rukopisa prostire se od samog kraja fol 25r do fol 30r.

Ἀλλ´ ἄγε δὴ μετάβηθι, καὶ πρὸς ἕτερον εἶδος αἰτήσεως παραλόγου καὶ ἀπρεποῦς εὐπρεπεῖς καὶ ἁρμόζοντας λόγους ἀναζήτει καὶ ἀναμάνθανε. Εἰ γάρ ποτε ἔθνος τι ἀπὸ τῶν ἀπίστων τούτων καὶ ἀτίμων βορείων γενῶν αἰτήσηται συμπενθεριάσαι μετὰ τοῦ βασιλέως Ῥωμαίων καὶ ἢ θυγατέρα αὐτοῦ εἰς νύμφην λαβεῖν ἢ ἐπιδοῦναι οἰκείαν θυγατέρα εἰς γυναῖκα χρηματίσαι βασιλέως ἢ βασιλέως υἱοῦ, χρή σε τοιούτοις ῥήμασι καὶ τὴν τοιαύτην αὐτῶν παράλογον ἀποκρούσασθαι αἴτησιν, λέγοντα, ὅτι· «Καὶ περὶ ταύτης τῆς ὑποθέσεως παραγγελία καὶ διάταξις φοβερὰ καὶ ἀπαραποίητος τοῦ μεγάλου καὶ ἁγίου Κωνσταντίνου ἐναπογέγραπται ἐν τῇ ἱερᾷ τραπέζῃ τῆς καθολικῆς τῶν Χριστιανῶν ἐκκλησίας τῆς Ἁγίας Σοφίας· τοῦ μηδέποτε βασιλέα Ῥωμαίων συμπενθεριάσαι μετὰ ἔθνους παρηλλαγμένοις καὶ ξένοις ἔθεσι χρωμένου τῆς Ῥωμαϊκῆς καταστάσεως, μάλιστα δὲ ἀλλοπίστου καὶ ἀβαπτίστου, εἰ μὴ μετὰ μόνων τῶν Φράγγων· τούτους γὰρ μόνους ὑπεξείλετο ὁ μέγας ἐκεῖνος ἀνήρ, Κωνσταντῖνος ὁ ἅγιος, ὅτι καὶ αὐτὸς τὴν γένεσιν ἀπὸ τῶν τοιούτων ἔσχε μερῶν, ὡς συγγενείας καὶ ἐπιμιξίας πολλῆς τυγχανούσης Φράγγοις τε καὶ Ῥωμαίοις.​

​

Καὶ διὰ τί μετὰ τούτων μόνων προετρέψατο συνιστᾶν γαμικὰ συναλλάγια τοὺς βασιλεῖς Ῥωμαίων; Διὰ τὴν ἄνωθεν τῶν μερῶν ἐκείνων καὶ γενῶν περιφάνειαν καὶ εὐγένειαν. Μετ´ ἄλλου δέ του οἱουδήποτε ἔθνους μὴ δυναμένους τοῦτο ποιεῖν, ἀλλ´ ὁ τοῦτο ποιῆσαι τολμήσας ἵνα, ὡς παραβάτης πατρικῶν εἰσηγήσεων καὶ βασιλείων θεσμῶν, ἀλλότριος κρίνοιτο τῶν Χριστιανῶν καταλόγων καὶ τῷ ἀναθέματι παραδίδοιτο.​

​

Ὁ δὲ προμνημονευθεὶς Λέων ἐκεῖνος ὁ βασιλεύς, ὁ καὶ τὸ στέμμα, καθὼς ἀνωτέρω προείρηται, παρανόμως καὶ τολμηρῶς ἀπὸ τῆς ἐκκλησίας δίχα γνώμης τοῦ τότε πατριαρχοῦντος λαβὼν καὶ περιθέμενος καὶ τὴν δίκην συντόμως δοὺς ἀξίαν τῆς αὐτοῦ πονηρᾶς ἐγχειρήσεως, ἐτόλμησε καὶ τὴν τοιαύτην ἐντολὴν τοῦ ἁγίου βασιλέως ἐκείνου, ἥτις, ὡς ἤδη δεδήλωται, ἐν τῇ ἁγίᾳ τραπέζῃ ἀναγεγραμμένη καθέστηκεν, παρὰ φαῦλον θέσθαι καὶ ὡς μηδὲν λογίσασθαι, καὶ ὡς ἅπαξ ἔξω τοῦ θείου φόβου καὶ τῶν ἐντολῶν αὐτοῦ πεποίηκεν ἑαυτόν, συνεστήσατο καὶ μετὰ τοῦ χαγάνου Χαζαρίας γαμικὸν συναλλάγιον, καὶ τὴν θυγατέρα αὐτοῦ εἰς γυναῖκα ἐδέξατο, καὶ μέγα ἐκ τούτου ὄνειδος καὶ τῇ Ῥωμαίων ἀρχῇ καὶ ἑαυτῷ προσετρίψατο, ὡς τὰ προγονικὰ παραγγέλματα ἀκυρώσας καὶ παρ´ οὐδὲν λογισάμενος· πλὴν οὐδὲ ὀρθόδοξος ἐκεῖνος Χριστιανὸς ἦν, ἀλλ´ αἱρετικὸς καὶ εἰκονομάχος. Διὸ χάριν τῶν τοιούτων αὐτοῦ παρανόμων ἀσεβημάτων ἐν τῇ τοῦ Θεοῦ ἐκκλησίᾳ διηνεκῶς ἀποκηρύττεται καὶ ἀναθεματίζεται, ὡς καὶ τῆς τοῦ Θεοῦ καὶ τῆς τοῦ ἁγίου καὶ μεγάλου βασιλέως Κωνσταντίνου διατάξεως παραβάτης καὶ ἀνατροπεύς. Πῶς γάρ ἐστιν τῶν ἐνδεχομένων Χριστιανοὺς μετὰ ἀπίστων γαμικὰς κοινωνίας ποιεῖν καὶ συμπενθεριάζειν, τοῦ κανόνος τοῦτο κωλύοντος καὶ τῆς ἐκκλησίας ἁπάσης ἀλλότριον αὐτὸ λογιζομένης καὶ ἔξω τῆς Χριστιανικῆς καταστάσεως; Ἢ τίς τῶν ἐγκρίτων καὶ εὐγενῶν καὶ σοφῶν βασιλέων Ῥωμαίων κατεδέξατο;»​

​

Εἰ δὲ ἀντείπωσιν· «Πῶς ὁ κύρις Ῥωμανὸς ὁ βασιλεὺς μετὰ Βουλγάρων συνεπενθερίασεν, καὶ τὴν ἰδίαν ἐκγόνην δέδωκεν τῷ κυρῷ Πέτρῳ τῷ Βουλγάρῳ;» δεῖ ἀπολογήσασθαι, ὅτι· «Ὁ κύρις Ῥωμανός, ὁ βασιλεύς, ἰδιώτης καὶ ἀγράμματος ἄνθρωπος ἦν, καὶ οὔτε τῶν ἄνωθεν ἐν βασιλείοις τεθραμμένων, οὔτε τῶν παρηκολουθηκότων ἐξ ἀρχῆς τοῖς Ῥωμαϊκοῖς ἐθισμοῖς, οὔτε ἀπὸ γένους βασιλείου καὶ εὐγενοῦς, καὶ διὰ τοῦτο αὐθαδέστερον καὶ ἐξουσιαστικώτερον τὰ πολλὰ κατεπράττετο, καὶ ἐν τούτῳ οὔτε τῇ ἐκκλησίᾳ ἀπαγορευούσῃ ὑπήκουσεν, οὔτε τῇ ἐντολῇ καὶ διαταγῇ τοῦ μεγάλου Κωνσταντίνου κατηκολούθησεν, ἀλλ´ ἐκ γνώμης αὐθάδους καὶ αὐτοβούλου καὶ τῶν καλῶν ἀμαθοῦς καὶ μὴ βουλομένης ἕπεσθαι τῷ πρέποντι καὶ καλῷ, μηδὲ ταῖς πατροπαραδότοις στοιχεῖν διατάξεσιν τοῦτο ποιῆσαι τετόλμηκεν, ταύτην μόνην εὔλογον δηλονότι προβαλλόμενος πρόφασιν, τοσοῦτον πλῆθος αἰχμαλώτων Χριστιανῶν διὰ τῆς τοιαύτης πράξεως ἀναρρύεσθαι, καὶ τὸ Χριστιανοὺς εἶναι καὶ τοὺς Βουλγάρους 〈καὶ〉 ὁμοπίστους ἡμῶν, ἄλλως τε καὶ ὅτι οὐδὲ αὐτοκράτορος καὶ ἐνθέσμου βασιλέως θυγάτηρ ἡ ἐκδιδομένη ἐτύγχανεν, ἀλλὰ τρίτου καὶ ἐσχάτου καὶ ἔτι ὑποχειρίου καὶ μηδεμίαν ἐξουσίαν ἐν τοῖς τῆς ἀρχῆς μετέχοντος πράγμασι· καὶ οὐδὲν διέφερεν τὸ τοιοῦτον τοῦ καὶ ἄλλην τινὰ τῶν βασιλικῶν συγγενίδων, τῶν πορρωτέρω τε καὶ ἐγγὺς τῆς βασιλείας εὐγενείας τυγχανουσῶν, καὶ διά τινα κοινωφελῆ δουλείαν, καὶ τοῦ ἐσχάτου καὶ μηδὲν σχεδὸν ἐξουσιάζοντος.​

​

Ἐπεὶ ἔξω τοῦ κανόνος καὶ τῆς ἐκκλησιαστικῆς παραδόσεως καὶ τῆς τοῦ μεγάλου καὶ ἁγίου βασιλέως, Κωνσταντίνου διαταγῆς τε καὶ ἐντολῆς τοῦτο πεποίηκεν, πολλὰ καὶ ζῶν ὠνειδίσθη ὁ προρρηθεὶς κύρις Ῥωμανός, καὶ διεβλήθη καὶ ἐμισήθη παρά τε τῆς συγκλήτου βουλῆς καὶ τοῦ δήμου παντὸς καὶ τῆς ἐκκλησίας αὐτῆς, ὡς καὶ τὸ μῖσος ἀπὸ τοῦ τέλους γενέσθαι καταφανές, καὶ μετὰ θάνατον ὁμοίως ἐξουθενεῖται καὶ διαβάλλεται καὶ ὑπὸ καταγνώμην τίθεται καὶ οὗτος, ἀνάξιον πρᾶγμα καὶ ἀπρεπὲς εἰς τὴν εὐγενῆ πολιτείαν Ῥωμαίων καινοτομήσας.» Ἕκαστον γὰρ ἔθνος διάφορα ἔχον ἔθη καὶ διαλλάττοντας νόμους τε καὶ θεσμοὺς ὀφείλει τὰ οἰκεῖα κρατύνειν καὶ ἀπὸ τοῦ αὐτοῦ ἔθνους τὰς πρὸς ἀνάκρασιν βίου κοινωνίας ποιεῖσθαι καὶ ἐνεργεῖν. Ὥσπερ γὰρ ἕκαστον ζῶον μετὰ τῶν ὁμογενῶν τὰς μίξεις ἐργάζεται, οὕτω καὶ ἕκαστον ἔθνος οὐκ ἐξ ἀλλοφύλων καὶ ἀλλογλώσσων, ἀλλ´ ἐκ τῶν ὁμογενῶν τε καὶ ὁμοφώνων τὰ συνοικέσια τῶν γάμων ποιεῖσθαι καθέστηκεν δίκαιον. Ἐντεῦθεν γὰρ καὶ ἡ πρὸς ἀλλήλους ὁμοφροσύνη καὶ συνομιλία καὶ προσφιλὴς συνδιατριβὴ καὶ συμβίωσις περιγίνεσθαι πέφυκεν· τὰ δὲ ἀλλότρια ἔθη καὶ διαλλάττοντα νόμιμα ἀπεχθείας μᾶλλον καὶ προσκρούσεις καὶ μίση καὶ στάσεις εἴωθεν ἀπογεννᾶν, ἅπερ οὐ φιλίας καὶ κοινωνίας, ἀλλ´ ἔχθρας καὶ διαστάσεις φιλεῖ ἀπεργάζεσθαι. Καὶ ὅτι μὴ δεῖ τὰ κακῶς παρά τινων ἐξ ἀμαθείας ἢ αὐθαδείας καταπραχθέντα τοὺς ἐννόμως ἄρχειν βουλομένους μιμεῖσθαί τε καὶ ζηλοῦν, ἀλλὰ τῶν ἐννόμως καὶ δικαίως βεβασιλευκότων τὰς ἀοιδίμους πράξεις ἔχειν, ὡς εἰκόνας ἀγαθὰς εἰς παράδειγμα προκειμένας μιμήσεως, καὶ κατ´ ἐκείνας πειρᾶσθαι καὶ αὐτὸν ἀπευθύνειν πάντα τὰ παρ´ αὐτοῦ ἐνεργούμενα, ἐπεὶ καὶ τὸ διὰ τὰς τοιαύτας αὐτοβούλους πράξεις αὐτοῦ ἐπελθὸν αὐτῷ τέλος, φημὶ δὴ τῷ κυρῷ Ῥωμανῷ, ἱκανόν ἐστιν πρὸς σωφρονισμὸν παράδειγμα τῷ βουλομένῳ τὰ κακῶς παρ´ ἐκείνου πραχθέντα ζηλοῦν.​

-------

Ne postoji nikakva suštinska razlika između teksta koji je objavio Baronio i onoga što nalazimo u najstarijem prepisu DAI (P). Ne postoje nikakve indicije koje bi ukazale na bilo kakve suštinske izmene sadržaja koje bi bile izvršene početkom XVII stoleća.

Bilo ko ko tvrdi suprotno, morao bi da pronađe nekoga ko je citirao pre 1611. godine sadržaj iz prepisa DAI iz Katarinine biblioteke koji makar na neki način odstupa od onoga što možemo i danas da poprilično jasno vidimo na mikrofilmu Gallica-e. Bilo kakva drugačija priča, lišena je svage doze zdravog razuma.

P. S. Ko god tvrdi drugačije, radi na (voljno ili ne) uništavanju bilo kakvog napora koji vrše alternativni istoričari (tj. oni koji sebe krste srpskim autohtonistima) da se iz toga napravi šta god smisleno, jer osim što su iskazuju fundamentalno nepoznavanje zato što su suprotnosti sa elementarnim činjenicama, u suprotnosti su i sa osnovnim principima logike kao takve. I dok god se nastavi na tim pričama, koje je pokrenuo pokojni Jovan I. Deretić (da ga još jednom pomenemo, jer sve ovo o čemu pričamo isključivo je tu zbog njega, a ne ikog drugog — pretvarali se mi da ne potiče od Deretića, već, kao bajagi, nekog drugog ili ne) ove priče će ostati predmet opšte sprdnje koje je vrlo lako temeljno pobiti uz svega nekoliko pretraživanja na internetu, uključujući i najprostijom logikom. U suštini, ovde postoji samo jedno jedino pitanje za deretićevce: da li ćete uzeti plavu ili crvenu pilulu...

 

[Kole11]

Bilo ko ko tvrdi suprotno, morao bi da pronađe nekoga ko je citirao pre 1611. godine sadržaj iz prepisa DAI iz Katarinine biblioteke koji makar na neki način odstupa od onoga što možemo i danas da poprilično jasno vidimo na mikrofilmu Gallica-e.

Živković je našao Ranjinu i Tuberona. Zar si već zaboravio šta smo jutros utvrdili???

Takođe, da li si svestan činjenice da su i Morin i Baronine bili isusovci što bi rekli tvoji sledbenici croate?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Živković je našao Ranjinu i Tuberona. Zar si već zaboravio šta smo jutros utvrdili???

Ne, nije.

Živković nije nikada tvrdio da su bilo Ranjina, bilo Tuberon, imali uvid u P.

Da li to tvrdiš ti? I, ukoliko to jeste tvoja tvrdnja, čime je potkrepljuješ?

 

[Kole11]

Živković nije nikada tvrdio da su bilo Ranjina, bilo Tuberon, imali uvid u P.

U P je uvid imao jedino Meurs i njegova družina jezuita.

Tuberon i Ranjina su imali uvid u spis cara Konstantina 7 Porfirogenita koji je posvetio svome sinu nasledniku Romanu a koji je družina jezuita zamenila novim ispisom

 

[Pumpaj Dinstanović]

U P je uvid imao jedino Meurs

Kole11, ne vidiš ogromni citat iznad, prevod Pjera Morena iz P?

Doslovno si ti prvi skrenuo na forumu pažnju na taj rani citat iz P. Sad se praviš lud ne samo ignorisanjem činjenica na koje ti drugi ukazuju, nego si sad prešao čak i na ignorisanje samog sebe. Ahahhah

P je najstariji predložak, sa kojeg je Antonije Eparh napravio prepis na Krfu 1509. godine. Nabavio ga je Nikolo Ridolfi, pa je posle njegove smrti prešao u posed Filipa Strocija 1550. godine. Prisvojila ga je francuska kraljica Katarina 1558. godine i od 1562. se čuvao u njenoj biblioteci. De Tuovim zalaganjem 1594. godine, pripojen je francuskoj kraljevskoj biblioteci posle 1599. godine. I tada je broj prepisa DAI porastao sa 1 na 2 (već se od 1539. godine u kraljevskoj biblioteci čuvao jedan drugi primerak, F).

 

[Kole11]

P je onaj spis dje su croate planetarna mega sila u Dalmaciji

Ja ne vidjeh nigde taj P dok ga Meurs ne objavi

Umesto što maštaš o tom P u prošlosti red bi bio da priložiš kakav dokaz

 

[Pumpaj Dinstanović]

Umesto što maštaš o tom P u prošlosti red bi bio da priložiš kakav dokaz

Pa sve smo to prošli na zadjih nekoliko stranica. Ako te ne mrzi, prođi sve to lepo. Nije ni dugačko, na zadnje 2-3 strane ove teme.

1) Imamo Ridolfijev (1501-1550) katalog, gde je naveden spis pod br. 21:

No. 21​

​

Κωνσταντίνου βασιλέως Ῥωμαίων πρὸς Ῥωμανὸν τὸν ἴδιον υἱὸν καὶ συμβασιλέα ἐθνογραφία καὶ χωρογραφία καὶ ποικίλη τις ἱστορία τείνουσα πρὸς ὀρθὴν διοίκησιν τῆς Ῥωμαίων βασιλείας​

Gotovo identičan zapis (sa brzopisnim skraćenicama), zajedno sa rednim brojem iz Ridolfijevog kataloga, nalazimo na 4. listu (na njegovoj prednjoj strani) grec 2009 zajedno sa rednim brojem iz Ridolfijevog kataloga:

Κωνσταντίν(ου) βασιλέ(ως) Ρωμαί(ων) πρὸς Ῥωμαν(ὸν) τὸν ἴδιον υἱὸν καὶ συμβασιλέα ἐθνογραφία κ(αὶ) χωρογραφία κ(αὶ) ποικίλη τὶς ἱστορία τείνουσα πρὸς ὀρϑὴν διοίκησιν τ(ῆς) ᾿Ρωμαί(ων) βασιλεί(ας) ​

​

No. 21.​

2) Posle smrti Nikole Ridolfija januara 1550. godine, njegova je biblioteka prodata i otkupio ju je Pjetro Stroci. Posle Strocijeve smrti 1558. godine, prisvojila je Ridolfijevu biblioteku francuska kraljica Katarina de Mediči. Možemo da vidimo P u samom katalogu kraljice Katarine:

502. Constantini Imperatoris varia quaedam historiae et descriptio gentium et locorum ad filium suum pertinens ad successionem Imperii, in 4º n. 21.​

Možemo da vidimo i br. 21. iz originalnog Ridolfijevog kataloga

3) Posle Katarinine smrti 1589. godine, sastavljen je kompletni popis njene imovine, avgusta te godine. U popisu grčkih spisa, P se navodi pod rednim br. 8:

Constantinii Rom. Imperatoris ad filium, gentium & locorum descriptio historica ad bonamadministrationem Imperii romani. — — — VIII​

Na 4. listu, onaj koji okružuje sam rukopis, iznad Ridolfijeve kataloške odrednice, možemo da vidimo tragove ove brojke.

Na prvom listu samog rukopisa tj. fol 1r nalazimo istu brojku jasno zapisanu:

Na zadnjem listu (fol 211v) nalazimo nešto što bi vrlo moguće moglo biti i originalni zapis iz popisa iz 1589. godine, rimskim ciframa:

4) Zbog potrebe Katarininih dugova, 1597. godine izvršen je novi popis Katarinine biblioteke:

Constantini Romanorum imperatoris ad filium gentium et locorum descriptio (-> historica) ad bonam administrationem Romani imperii. Epistola Pythagorae. ​

5) De Tu se 1594. godine žalio kralju Anriju IV (1589-1610) i prodaja Katarinine biblioteke bila je zaustavljena. Po presudi pariskog parlamenta od januara 1599. godine, nalok kralja Anrija IV je bio usvojen i bilo je određeno da se Katarinina biblioteka pripoji kraljevskoj bblioteci.

6) Po integrisanju Katarinine biblioteke u kraljevsku, nalazimo P zajedno sa F (tamo se potonji prepis DAI nalazi još od 1539. godine) tj. oba primerka DAI u popisu kraljevske biblioteke Nikole Rigoa 1622. godine:

1633. II Constantini Porphyrogenetae de administrando imp. ad F.​

I Pythagorae epistola ad Laïdem ​

Dakle, unos u Rigoovom katalogu (1622). potpuno je identičan unosu iz Katarininog drugog posthumnog (1597) pominjući i primerak P DAI, kao i jedan od primeraka kratkog Pitagorinog spisa. U samom vrhu prvog lista samog rukopisa grec 2009 (fol 1r) nalazimo upravo Rigoovu signaturu, rimskim ciframa:

CIↃIↃCXXXIII tj. 1633.

7) Baš iznad smo naveli primer kod Čezara Baronia (X tom, 1603) gde se opsežno citira prevod jednog fragmentarnog izvoda iz upravo primerka P, u Katarininoj biblioteci. Možemo da poredimo kompletan izvod (sa 11 stranica, od fol 25r do fol 30r) na mikrofilmu koji je i danas svima dostupan preko interneta. Sadržaj je potpuno identičan.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Dalje, @Kole11

8) U gornjem desnom uglu prvog rukopisnog dela grec 2009, vidimo (na fol 1r) signaturu koja obeležava da rukopisna knjiga potiče iz zaostavštine kraljice Katarine.

Ista signatura, Mediceus-Regius 2661, nalazi se na inventarskoj odrednici na prvom listu, na samom početku rukopisne knjige):

9) Možeš da pretražiš uopšteno bazu rukopisa iz Katarinine biblioteke. Tu se nalazi bukvalno cela hrpa rukopisa i svi se mogu pronaći uredno u francuskoj nac. biblioteci, što je i očekivano, jer znamo da je kraljičina biblioteka bila integrisana u francusku kraljevsku biblioteku. Možeš listom da ideš jedan po jedan i vidiš signaturu koju ima danas, uz signaturu koja označava da je iz biblioteke kraljice Katarine. Postavljen je i primer grec 1806 tj. Mediceus-Regius 2589. Na prvom listu, pre samog prvog lista sa Pitagorinim rukopisom, nalazi se i zapis koji svedoči o tome da je taj rukopis iz Kraljičine biblioteke:

Analogijom se može vrlo lako zaključiti (mada je i sve ostalo više nego dovoljno — analogija je u ovom slučaju, zapravo, potpuno izlišna) da je i primerak P pratio istu sudbinu kao i cela hrpa ostatka Katarininih rukopisa na grčkom jeziku.

10) Vezano fragment P koji je Moren preveo za Baronija, možemo na margini desno na fol 26v grec 2009 da primetimo nešto vrlo interesantno.

Ovaj zapis, latinski, po rukopisu i izgledno pripadajući upravo razdoblju kada je Baronio prikupljao građu, očigledno je nastao povezano sa pravljenjem ispisa za Morenov prevod.

Baronijev podatak je posle više puta citiran i prepričavan, a ključna stavka je bila priča o pomenutim bračnim vezama sa Francima.

Biće je da je u to negde vreme nastao ovaj i ovaj zapis, Franci.