Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.980
Овако јасно као дан да јасније не може бити без референдума и гласања сам Константин Јеречек му није веровао и вероватно најзаслужнији за нашу историографију.
Шафарик сасвим сигурно НЕ јер је приређивач Суровјетског.
Славистика се уопште није давала веће поверење у ДАИ просто једноставно НАЈЕДНОСТАВНИЈЕ МОГУЋЕ на овом свету наратив који је долазио из аустијско-германске школе је ОСВАЈАЧКИ НАДРАСЕ су освојиле!
Читава Славистика Словени су освојили мачем!
Никакав цар није ту имао икакву власт до 9. века у том смислу ДАИ није никад прихватан као свето писмо.
Сад иако би Његош држао ДАИ испод јастука док је спавао то ништа би променило.
Zapravo, Pavle Šafarik je bio najfanatičniji zagovornik seobe Srba na Balkan po DAI. Insistirao je da je to stvaran istorijski događaj koji se zaista dogodio, i to baš otprilike piše u DAI, da su Srbi živeli iza Karpata i odatle, iz Bojke u zapadnoj Ukrajini, doselili se na ove prostore u vreme vlasti cara Iraklija. Koristio je sve moguće i nemoguće argumente; koristio je i Laonika Halkokondila kao dokaz za to, jezičke dokaze, išao sve do finskog jezika, itd.
Šafarik je umro 1861. godine, dok je Dimlerova knjiga izašla tek 1856. godine. Ne znam baš je li pred smrt možda nešto negde zapisao, ali da je poživeo dovoljno dugo, sasvim je izvesno da bi Šafarik bio učesnik polemike sa pojavom kritičke istoriografije i stajao u odbranu narativa iz DAI o seobi Srba, čemu je dobar deo svoj života i rada i posvetio (on je, uslovno govoreći, otac Zarpatske teorije o poreklu Srba)
Jireček je živeo kasnije. On pripada epohi odbacivanja DAI kao izvora za to, da. Šafarik — ne, sasvim suprotno (naprotiv).
Izvini, Niče, ali prosto stvari su bile dosta drugačije od ovog što si ovde pisao.
Ta rana slavistika, pre prve polovine XIX stoleća, zapravo je gotovo potpuno bespogovorno prihvatala DAI. Rani slavisti su, u principu, tretirali doseljavanje završenim pitanjem. Šafarik je, kao što ti rekoh, dobar deo svog života i rada upravo posvetio dokazivanju da su Srbi došli iz svoje prapostojbine u današnjoj Ukrajini između 610. i 641. godine (ovde sam ti citirao tzv. 8 stavki koje je on sumiraou svojim zaključcima zašto je smatrao seobu Srba u vreme Iraklija istorijskom činjenicom). Otvorio sam zasebnu temu o Dobrovskom, posvećenu njegovim tezama:
Ovo je odgovor Jozefa Dobrovskog upućen Jerneju Kopitaru 1809. godine:
Jednako su neosnovane tvrdnje da su getski i sarmatski jezici koje je Ovidije naučio u Tomiju slovenski dijalekti. U ovo vreme, pa čak i nekoliko vekova docnije, nije bilo Slovena u rimskim provincijama iza Dunava. Oni su došli u Kranjsku i Korušku kao saveznici Avara tek 568. godine, nakon što su Langobardi otišli u Italiju, ostavivši Panoniju Avarima. Došli su u Dalmaciju i Srbiju u vreme cara Iraklija, u prvoj polovini VII stoleća.
Razlika između Kopitara i Dobrovskog jeste u tome što je Dobrovski u celosti seobu Slovena kao takvu smeštao u prvu polovinu VII stoleća, oslanjajući se pre svega na DAI. Kopitar se sa tim nije slagao i polemisao o tome da je bilo, moguće, barem nešto Slovena čak i pre vladavine careva Mavrikija i Foke (590-610). Međutim, ono oko čega su se i Kopitar i Dobrovski slagali tj. nisu dovodili u pitanje jeste da Srbi dolaze tek posle 610. godine (i to su temeljili, da, na DAI).
Sličnog stava je bio i Franc Miklošič. Svi su oni bili „porfirogenitomani“ kojima je DAI bio svojevrsna opsesija i vodilja. Svoje lingvističke teze su zasnivali upravo u dobroj meri na tradiciji zapisanoj u DAI.
DAI će u slavistici biti ozbiljan stub za gledišta o pitanju doseljavanja Srba, praktično sve dok nije Vatroslav Jagić u drugoj polovini XIX stoleća definitivno zakucao eksere u kovčeg.
Daničićev zbornik iz 1925. godine, str. 69:
Jagić je jasno shvatio da su se oni (Kopitar i Miklošić) osnivali više na imenu i predanju, koje je zabeležio Konstantin Porfirogenit, nego li na ispiivanju jezičkih crta.
@CreamPythagoras