Laze te, cakavac, kajkavac i stolavac se slabo razumeju. Stokavac bolje razumeme makedonski i bugarski nego cakavski
HAHAHAHA pa vidi razlike cakavskog i srpskog koje vuk navodi
jezika od srpskoga.
1) Mjesto što ili šta oni govore ča, prema slovačkome čo (po čemu ih naši onuda zovu čakavcima), a po varošima ca (prema češkome i poljskome co).
2) Na kraju riječi izgovaraju l mjesto o, npr.: kotal, rekal, molil itd.
3) Mjesto đ i lj govore j, npr.: preja, meja, posteja, zemja, skupje itd.
4) Na mnogo mjesta gdje je u nas ć (od g) oni govore tj, npr.: bratja, prutje itd. Po tome se i u Bosni može čuti bratja, kao što ima i u prvoj knjizi narodnijeh pjesama u pjesmi 510, a po svoj prilici ovamo ide i ono što sam ja u Hrvatskoj slušao od našijeh ljudi netjak mjesto nećak, a po nekijem mjestima i tja mjesto ća.
5) Gdje god mi š izgovaramo št, oni govore šć, npr.: prišć, ognjišće, šćap itd. (ali pošten, gdje je š postalo od č, i oni tako govore).
6) Svuda izgovaraju h upravo kao Nijemci ch.
7) U rod. mn. kažu npr. gradov, žen; a u skaz. gradovih, ženah itd., otkuda se po svoj prilici i u Srijemu govori: po kuća, po livada, po seli, na koli itd.
8) Koje se riječi muškoga roda u slavenskome jeziku svršuju na ú, u onijeh oni u rod. mn. imaju na kraju ih, npr.: golubih, prstenih, putih itd. Može biti da je i u nas otuda: crvi, mravi, i - u Srijemu i u Bačkoj - puti.
9) Kao što u nas glagoli mogu i hoću, a i velju i viđu, imaju na kraju u mjesto em i im, tako se u njih u svima glagolima govori i jedno i drugo (kao i u nas velju i velim, viđu i vidim), ali opet više na u.
10) Nakl. neopr. kod sviju glagola govore bez i na kraju, npr.: pisat, molit, vuć itd.
11) Kod glagola koji se u nas u sad. vr. svršuju na em i im, u trećem licu, mn. br. (toga istog vremena) imaju na kraju du, npr.: pišedu, govoridu, hoćedu, molidu itd. I ovo je po svoj prilici iskvareno u novija vremena, kao što su i naši gdjekoji ili od njih primili ili sami iskvarili.
12) Mjesto koji govore i ki, mjesto koje ke, mjesto moja ma itd.
13) Na kraju sloga mjesto m svagda izgovaraju n (kao što je kazano za Paštroviće u predgovoru k Srpskijem poslovicama, 1836. na strani XXXI) npr.: Vidil san ga sto putih.
14) Mjesto jezik oni govore i jazik (od čega je po svoj prilici i oko Rijeke postalo zaik); tako govore i: jat, prijat, ujat, jamat, jamanje, jamatva, koje bi riječi po južnome slavenskom narječiju morale imati e mjesto a, kao što se dalje k jugu i govori jemati (brati npr. vinograd), jemanje i jematva.
15) Mjesto grob govore greb, mjesto rastem restem, mjesto vrabac vrebac. Sve tri ove riječi ja sam ovamo slušao i u Dubrovniku. Može biti da je po njihovome govoru i lastovica mjesto lastavica, koje se govori ne samo u svemu primorju (i kod štokavaca) nego i u samoj Crnoj Gori.
16) Gdje je god u slavenskome jeziku k, oni govore i (kao i Rusini a gdješto i Česi i Slovaci) npr.: vira, dite, did, nisam itd. Po ovome sad možemo znati kako je došlo te se u nas gdješto (po sjeverozapadnijem krajevima) govori: nisam (mjesto nijesam, ili nesam), gdi, ovdi, ondi, gnjizdo (mjesto gnijezdo ili gnezdo), prid kućom, priko Dunava, niki ljudi itd.
17) Osim ovijeh razlika imaju oni mnogo i riječi kojijeh mi nemamo: takova je riječ i kruh, koja je i u nas poznata; tako je i križ, otkuda i mi kažemo kriška i križati; ja mislim da je njihova riječ i žudim, požudim i požuda, od čega sam ja i u Tršiću slušao: žudan i gladan.
