Volela sam da čitam knjige kao dete, često sam i preterivala u tome.
Školska lektira mi je uglavnom bila zanimljiva, i u osnovnoj i u srednjoj, osim ponekih naslova, ali sam i njih čitala. Nisam to činila zbog ocena jer nisam bila neki đak, jednostavno se u mojoj porodici podrazumevalo čitanje, to je bilo uobičajeno. Sa druge strane, sećam se nastavnika i profesorke srpskog, bili su to obični, netalentovani, nekreativni i umorni ljudi, nikako nisam volela njihove časove uopšte, a kamoli obrade lektire.
Sada kada se osvrnem, mislim da mnogi tekstovi nisu bili primereni našem uzrastu, nismo bili dovoljno zreli ni životno iskusni da tumačimo bolje. Tako je i danas. A opet - da li smo baš zato što smo čitali ozbiljnije tekstove učili da promišljamo i analiziramo...?