Da li možete da priznate da imate neke mane?

Pogledajte prilog 1537302- Autorska tema-

Na ovom potforumu postoji tema u kojoj pišemo o svojim vrlinama, tačnije šta najviše volimo kod sebe.

A šta je sa našim manama? Da li te negativne osobine želimo da sakrijemo, krijemo..ili možemo da ih podelimo i van neta i na netu.

Isto kao što neko vidi naše vrline, vidi i naše mane.

Koje su vaše mane? Da li razmišljate o njima? Da li pokušavate da ih ispravite?

Kao postavljač teme, prva ću odgovoriti: Često sam nervozna, nestrpljiva, sujetna kada je u pitanju moje pisanje..

Pokušavam da se manje nerviram, da budem strpljiva..a sujetu vezanu konkretno za moj hobi, za ono šta volim da radim..Ne, ne mogu da se oslobodim te loše osobine i osećam se povređeno kad dobijam neargumentovane kritike.
Gubim stvari, rastresen sam, ne volim disciplinu, rad i pravila.
 
Cesto svoj komfor stavljam ispred nekih sitnih obaveza. Ne mislim na posao ali sve ostalo moze I sutra.
Umem da budem prilicno nedrustvena.

Haha ja sam taj tip koji bi neki lični komfor, hobije i neka sitna zadovoljstva uvek stavljao ispred obaveza (a ja mislim na posao i prave obaveze).

Uvek sam bio takav, recimo i u školi nekada bi ne znam sa zadnja dva časa otišao kući jer mi se igra fudbal ispred zgrade, gleda omiljena serija ili mi se spava ili bi ne znao otišao sa posla ranije da bi sa nekom devojkom izašao na piće i prošetao malo po gradu ili ne bi neki dan uopšte ni otišao na posao kako bi igrao turnir u uličnom basketu, otišao na koncert neke grupe koju sam želeo da vidim i čujem uživo ili ne znam kako bi sačekao nekog na aerodromu.
Nekako uvek sam bio komotan kad su u pitanju obaveze, mada generalno ne volim baš rad, disciplinu i autoritet (iliti ono red, rad i disciplinu što se kaže), po prirodi sam više ovako anarhičan, boem i slobodnog duha i to mi je na neki način uvek bio i neki vid odbrambenog mehanizma, jer ono život je surov, zahtevan i niko te neće zaštititi, tetošiti i činiti da ti bude lepo ukoliko to ti sam ne radiš i ja sam to vrlo rano shvatio i prosto nisam želeo da dozvolim okruženju i sistemu da me ubaci u mašinu i neki ritam koji mi ne odgovara nego sam uvek ono imao neku svoju filozofiju i gledao da furam neki svoj fazon.

Dok recimo kod drugih ljudi me nervira kada vidim da se lome oko posla i obaveza i strepe ali se prema ljudima ophode onako potcenjivački, bahato i vrlo komotno, kao nema veze, sve je to normalno, mislim ima veze, recimo ako meni nekad neko učini neki lep gest ili me ispoštuje ono ne zaboravljam to i gledam brže-bolje da se revanširam i gledam i ja njega da ispoštujem ili ne znam kada vidim kako se neki tako lako i olako odriču nekih dobrih i pozitivnih ljudi.
 
Haha ja sam taj tip koji bi neki lični komfor, hobije i neka sitna zadovoljstva uvek stavljao ispred obaveza (a ja mislim na posao i prave obaveze).

Uvek sam bio takav, recimo i u školi nekada bi ne znam sa zadnja dva časa otišao kući jer mi se igra fudbal ispred zgrade, gleda omiljena serija ili mi se spava ili bi ne znao otišao sa posla ranije da bi sa nekom devojkom izašao na piće i prošetao malo po gradu ili ne bi neki dan uopšte ni otišao na posao kako bi igrao turnir u uličnom basketu, otišao na koncert neke grupe koju sam želeo da vidim i čujem uživo ili ne znam kako bi sačekao nekog na aerodromu.
Nekako uvek sam bio komotan kad su u pitanju obaveze, mada generalno ne volim baš rad, disciplinu i autoritet (iliti ono red, rad i disciplinu što se kaže), po prirodi sam više ovako anarhičan, boem i slobodnog duha i to mi je na neki način uvek bio i neki vid odbrambenog mehanizma, jer ono život je surov, zahtevan i niko te neće zaštititi, tetošiti i činiti da ti bude lepo ukoliko to ti sam ne radiš i ja sam to vrlo rano shvatio i prosto nisam želeo da dozvolim okruženju i sistemu da me ubaci u mašinu i neki ritam koji mi ne odgovara nego sam uvek ono imao neku svoju filozofiju i gledao da furam neki svoj fazon.

Dok recimo kod drugih ljudi me nervira kada vidim da se lome oko posla i obaveza i strepe ali se prema ljudima ophode onako potcenjivački, bahato i vrlo komotno, kao nema veze, sve je to normalno, mislim ima veze, recimo ako meni nekad neko učini neki lep gest ili me ispoštuje ono ne zaboravljam to i gledam brže-bolje da se revanširam i gledam i ja njega da ispoštujem ili ne znam kada vidim kako se neki tako lako i olako odriču nekih dobrih i pozitivnih ljudi.
Zivot je kratak da bi nam obaveze ogranicavale zivot:)
Posao moram da ispostujem jer od necega mora da se zivi sve ostalo moze a I ne mora:)
 
ja jesam dobra osoba ali to mi nije mana vec vrlina
a mana mi je što previše verujem u ljude i što ih smatram dobronamernima a nisu svi takvi

Meni je smešno kad krenu sa tim "mana mi je zato što sam dobar čovek" jer to onda ukazuje na to kolika je to ljudeskara kad mu je i jedina mana to što je dobar.

Takvih se najviše pazim.
 
Moja mama bi rekla 'šlampavost', a značenje te reči je prema online rečniku: aljkavost, nemarnost, nonšalantnost, neozbiljnost, nepromišljenost.

Uvek mi je u detinjstvu govorila: "Ista si svoj ćaća" i "nemoj biti šlampava kao on".

Danas mislim da su mi mane lenjost, odlaganje obaveza, nepridržavanje korisnih saveta koje sam pročitala u nekim knjigama i stalna neuspešna uverevanja sebe da neću gubiti vreme na gluposti. Tako sam nedavno zacrtala sebi cilj da od tog i tog datuma neću više pisati na ovom forumu. No, stalno odlažem taj rok.

Ne znam koliko su ljudi iskreni ovde, ali zanimljvo da su neke osobe za koje sam stekla utisak da nisu nimalo naivne i iskrene, napisale da su im tobožnje 'mane' naivnost, iskrenost, direktnost i tako...Mogli su dodati još i nevinost. Nevine kao francuske sobarice...
 
Poslednja izmena:
Pa naravno da svi imamo svojih mana, zato smo i ljudi, mislim neko da nema mana taj bi već bio nekakav bogo-čovek a koliko nam je poznato takav je postojao samo jedan i njegov rodjendan slavimo 7. Januara (a Katolici i Protestanti 25. Decembra).

Mislim sad i da kažem da nemam mana, šta bi to uopšte značilo, to bi značilo da nisam svoj, autentičan i da se možda samo uklapam u neke norme koje je opet neko drugi nametnuo (ne pitajući me šta ja mislim o tome i odgovara li mi to ili ne), a opet znamo da nismo svi isti, da je svaka osoba nekakav mikro-kosmos za sebe i da nam ne odgovaraju svima iste stvari i iste norme jer prosto svako ima neku svoju percepciju i nemamo svi iste ni želje, potrebe, mogućnosti, itd.
 
Мане?
Имам их много.
Да издвојим:
превише озбиљно схватам небитне ствари...
много сам пргав и експлозиван...
умем да будем детињаст кад хоћу да добијем пажњу
сувише често не умем да отрпим неправду

Мислим да је довољно.
 
sujetna kada je u pitanju moje pisanje..
pa jel vidis da se vecina sali?

inace, sujeta je boziji dar malim ljudima [negde sam tu izreku pokupio]

a sada eto prilike da se vratimo na soradzinu temu - ova je kao neki antipod njene:
https://sr.wikipedia.org/sr-el/Сујета
Sujeta ili sujetnost[2] je preterano verovanje u sopstvene mogućnosti ili privlačnost prema drugima. Pre 14. veka nije imala toliko narcističan prizvuk i samo je označavala puku beskorisnost ili uzaludnost.[3] Povezani termin hvalisavost ili slavoljublje danas se često smatra arhaičnim sinonimom za sujetnost, ali originalno je označavao „uzaludno hvalisanje [razmetanje rečima]”, odnosno neopravdano samohvalisanje;[4]

daklem, draga, ti su sujetna jer se stidis da se samohvalises

samohvalisanje je za ekstrovertne, a sujeta za introvertne, zar ne? - jos jedna tema, tu negde, ja malo svastarim, imam na 10-ine tema na pameti, multitasking
 

Back
Top