Da li biste bili u vezi sa osobom koja je invalid?

s ovakvom bih ako si gledala film

boxing-helena-vhs.jpg
 
Dakle,da li biste mogli da budete sa nekim ko je osoba sa invaliditetom?Cinjenica je da takve osobe danas tesko pronalaze partnere za vezu,brak?Sta mislite,zasto?
Ako bi me ta osoba očarala nekim svojim kvalitetima i ako bih u njoj našla srodnu dušu, onda mislim da bih. I pored toga, ako bih osećala da mogu i umem da se nosim sa tim.
A zašto takve osobe teško nalaze partnera... pa mislim da su ključne dve stvari.
-Prva - osobe koje nisu invalidi, često ne žele da se upuštaju u veze sa osobama sa invaliditetom. Zbog straha, predrasuda, nekad prisutnog osećaja sažaljenja, prosto iz nemoći da se nosi s tim.
-Druga - osobe koje su invalidi često su zbog toga ograničene u izvesnom smislu, pohadjaju specijalne škole, sprečene su za obavljanje raznih grupnih aktivnosti i učestvovanje u nekim dogadjanjima isl. dakle u nekoj meri im je ograničeno kretanje, mešanje, kontakti, pa su im samim tim i šanse za upoznavanje, vezu i ostalo, manje u odnosu na neku prosečnu osobu koja nije invalid.
 
Dok sam bio momak često sam se pitao ovo. Svi bi uglavnom bili sa nekom slepom ili gluvonemom lepoticom, jer neke stvari tu idu lakše nego sa devojkom, koja vidi očima, ili čuje ušima. Mene je uvek kopkalo koliko bih bio spreman podeliti život sa devojkom koja je nepokretna. Mislim da je tu veći problem izdržati reakciju okoline (onaj koji se brine za okolinu) nego izaći na kraj sa samim sobom. Sa druge strane, skoro svi gledaju zdravu i pravu normalnu devojku, a npr. nepokretna devojka obično mora biti neka vanserijska lepotica.

Mislim da je to deo naših nagona i da u tome leži celokupan problem - kako izaći na kraj sa svojim urođenim nagonima i kako rešiti pitanje onoga što srce oseća.

Na kraju, nikada nisam sebi našao taj odgovor. Nikada nisam stupio u dublji kontakt sa nekom devojkom, koja ima invaliditet, te stoga, ne mogu sebe lagati i reći: "Da, bio bih", kada to prosto ne znam. Znam samo da je to potpuno ispravno i legitimno.

Poznajem jedan jedini primer gde je devojka moja vršnjakinja, a već prima penziju. Bolest ju je prikovala za kolica, ali ona se ne da. Poslednji put nas je u goste dočekala na svojim nogama. Oduševili smo se. Rekao sam ženi da će ona, čim ozdravi, tražiti da joj ponište penziju i tražiće da se zaposli opet. Ima momka, koji je sve vreme uz nju, a znaju se još i pre njene bolesti. Ima napretka i držimo joj palčeve i žena i ja. Njenom momku, zaista svaka čast.
 
Da....cesto cujem takve odgovore.Velika vecina njih ne bi usla u vezu sa osobom koja ima neku vrstu invaliditeta ali bi definitivno ostala uz tu osobu ako bi postala invalid tokom veze.Ne vidim u cemu je razlika,ako se zaljubim, ja bih iz emocija usla u vezu, bas kao sto bih iz emocija i ostala uz voljenu osobu.

u pravu si,
meni su pale iz prve neki drugi oblici invaliditeta, tako da ću da promenim odgovor iz ne u moguće.
 
Па шатро моралисање.. Као ако си већ ушао са неким онда изиграваш опасног бају ако останеш са том особом, глумиш приврженост.. Ма нема од тога ништа..

E ovo se ja neretko pitam takođe. Jesam li muudonja da ostanem ili ne. Zašto da se lažno predstavljam i kažem kao iz topa: DA, kada se uvek pitam, a i kroz život sam naučio da sebi često postavljam ovo pitanje: "Jesam li ja dorastao toga?", što i jeste realno pitanje za mene. Danas, gledajući ono što mi je Bog dao i dodelio, dolazim do prostog odgovora: "Da i sasvim sigurno, da!" I da mi moja ženica do kraja života, ništa sem očiju i tople reči nema ponuditi, već mi je dala nešto što je neizmerno važno za mene: porodicu, ljubav i slogu. Bogu hvala na tome, jer sam se tome i kroz život najviše nadao. No, kao i za ostalo, tako se i za ovo često pitam: "Jesam li i ovome dorastao?".
Ipak, sve je po zasluzi, pa i ta iskušenja, koja nam Bog šalje.
 
Dakle,da li biste mogli da budete sa nekim ko je osoba sa invaliditetom?Cinjenica je da takve osobe danas tesko pronalaze partnere za vezu,brak?Sta mislite,zasto?
Не знам.
Зависи од врсте инвалидности.
Оно што знам јесте да бих остао са особом која постане инвалид у току везе.

Одговор на последње питање је комплекасан и превазилази форумски ниво комуникације...
 
E ovo se ja neretko pitam takođe. Jesam li muudonja da ostanem ili ne. Zašto da se lažno predstavljam i kažem kao iz topa: DA, kada se uvek pitam, a i kroz život sam naučio da sebi često postavljam ovo pitanje: "Jesam li ja dorastao toga?", što i jeste realno pitanje za mene. Danas, gledajući ono što mi je Bog dao i dodelio, dolazim do prostog odgovora: "Da i sasvim sigurno, da!" I da mi moja ženica do kraja života, ništa sem očiju i tople reči nema ponuditi, već mi je dala nešto što je neizmerno važno za mene: porodicu, ljubav i slogu. Bogu hvala na tome, jer sam se tome i kroz život najviše nadao. No, kao i za ostalo, tako se i za ovo često pitam: "Jesam li i ovome dorastao?".
Ipak, sve je po zasluzi, pa i ta iskušenja, koja nam Bog šalje.

Ма то је као прича "ако дође до сра*а нема бежања", и онда иде она прича "не бих ја тебе оставио никад брате" итд итд, и све је то у причи, кад дође до сра*а беже колико их ноге носе..
 

Back
Top