Crvena Hrvatska

Zmago Jelinčič Plemeniti
HRVATI
U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE
Pij zemljo srpska
O grudo sveta,
zemljo predaka srpskih i moja!
Ti ne bi bila ni pitoma tako,
da nije naših suza, krvi i znoja.

Pij zemljo srpska,
napajaj se krvlju miliona svojih
palih na braniku veličine davne,
ispijaj čaše sudbine svoje,
gorke, ali slavne!
O večna grudo !
Ti što nikad nisi stenjala od bola,
jer si uvek bila od dželata jača.
Ima li šta drugo što sramotu pere
sem borbe i mača!
Psunjski

POREKLO HRVATA
Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".
Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, već je katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima.
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje.
Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase".
Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.
Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).
 
Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.
Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić – koji nisu istog etničkog obeležja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku 640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz 1891. godine rečenicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme.
„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.
 
Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj formi samostalne organizacije (u šta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu još i tome splitskom nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo: Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potčinjen Rimu.
Razmatrajući prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski već u VII. stoleću razdelio srpske zemlje na županije, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX. veku u Zagrebu prozvana „Crvenom Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Višeslavljevića, a u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Ništa, dakle, prirodnije nego da je Trpimir kneževsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije mogao dobiti.
Na drugo pitanje nije težak odgovor, pošto je u ono doba splitska episkopija potpadala pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, pa je Trpimir jedino mogao potvrđivati imanja splitskom episkopu, a nikako nadbiskupu, pošto je splitska episkopija otpala od carigradske tek 924. godine, odnosno 72 godine posle te takozvane „glasovite“ Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio među mrtvima. Godina 924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ štampanog u „Hrvatskom Listu“ od 22. IV. 1939., pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste često puta pomerali desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgrađivati fiktivnu hrvatsku istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija možda i docnije otpala od carigradske patrijaršije.
Prema „najobjektivnijim" piscima „nadopunjene hrvatske povijesti" trebalo bi da su Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stoleća – zagospodarili srpskim starosedelaštvom, koje je bilo u većini, i naturili im takozvanu državnu organizaciju i ratnički smisao. Tako kažu sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u XVII. veku preko Pavla Vitezovića rekoše, da su Srbi još oko Hrista i pre njega naselili zemlje, u kojima su Hrvati našli utočište, te da se Srbi još u to doba pojavljuju kao samostalna državna organizacija koja, dakle, od došljačkih Hrvata nije morala ništa pozajmljivati, a najmanje organizatorske i vojničke vrline, pošto se za njih ni devet vekova posle toga nije ništa znalo. A o nekakvim ratnim veštinama ili organizatorskom smislu ne može kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije.
 
„Avari i Slaveni, poplaviše Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada" („Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.). Hrvatski se povjesničar, doduše, stidi da umesto Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo događalo, za druge Slavene u ovom delu sveta nije znalo osim za Srbe. Po hrvatskoj istorijskoj priči, Heraklije (610. - 641.) je nalazeći se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka i Srbo-Avara sa zapada pronašao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo carstvo. A što je još zamršenije, Heraklije ih poziva negde na jugoistog Balkanskog poluostrva! Izgleda da „braći“ Hrvatima nije bilo dosta, što su nam toliko zla naneli od svoga dolaska, već bi želili da nam makar u mašti priređuju iznenađenja i onda kada za njih niko, pa ni oni sami nisu ništa znali. Uostalom, sve i kada bi to „junačko“ hrvatsko pleme predstavljalo neku biološku jedinicu u to doba, kako bi i mogli priteći Herakliju u pomoć, kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada, da upotrebimo hrvatski termin, Avaro-Slavenima. Kad su već maštali fabrikujući ovu istorijsku nemogućnost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomoću koje su caru Herakliju pritekli u pomoć. Da bi ovakva besmislica hrvatskog „sočinjenija“ mogla opstati, morali bi Srbi sada posle tolikih stoleća preko svoje slavom ispisane istorije hrvatskoj povijesnoj fikciji ostaviti koridor, da bi ovi mogli caru Herakliju priteći u pomoć.
Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedelaštvo koje su Hrvati zatekli kada su nas svojim dolaskom „usrećili“. Primivši od Srba hrišćanstvo, oni su sve do Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadležnosti carigradske patrijaršije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadležnost, jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima praktičnije. U savremenoj, šovinizmom inspirisanoj i pod katoličkom prizmom pisanoj „povijesti“ Hrvata, označen je ovaj administrativni prelaz iz nadležnosti Carigrada rimskoj nadležnosti ništa manje nego kao drugo krštenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stoleća docnije. Iz prostog razloga što je notorno da drugo krštenje pretstavlja prekrštavanje nekoga ko je već jednom kršten u kojoj od hrišćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o ovome drugom krštenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spoljašnjem sjaju proslava. Poznato je da je Zdeslav doveo Hrvate u vezu sa carigradskom patrijaršijom, koja ih je primila u hrišćanstvo. Branimir je iz praktičnih razloga zamolio da se administrativno potčine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo krštenje proslavlja na vidniji način po hrvatskim katoličkim crkvama, počeli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslave. Međutim, svećeničke su im prodikaonice radije zasenjivale oči poznatim katoličkim frazama, nego što bi im priznali, da su nekada pripadali istočnopravoslavnoj veri.
 
Ovu katoličku misteriju objasnio je, međutim, dr. Ferdo Šišić u „Vjesniku hrvatskog arheološkog društva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu istinu. Poznato je da se hrvatski knez Branimir, smaknuvši kneza Zdeslava obratio s proljeća 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odružio od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predčasnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shvaćao u tradiciji kao krštenje, pokazuje naročito, što Konstantin Porftfogent i Zdeslavov korak prikazuje kao tobožnje treće krštenje Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne može biti ni govora.”
Otkriće dr. Ferde Šišića, poznatog hrvatskog naučnika, tim je dragocenije što je usledilo u vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali „protunarodni režimi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajedničkog života od 1918. godine uvek požurio da protumači ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u skladu sa hrvatskom istorijskom naduvenošću.
Sve do rascepa crkava polovicom XI. stoleća takozvano drugo krštenje Hrvata, odnosno administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imalo nikakvog naročitog uticaja na međusobne odnose Hrvata i Srba. Međutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u došljačkim Hrvatima našlo večito jezuitske protivnike koji su, oslanjajući se na katolicizam svu svoju pažnju usredsredili na to, da pomere svoj prostor na račun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima obeležjima slepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produžen sve do aprila 1941. godine, i posle njega.
 
ja sam katolickog porijekla :) Moji preci su bili katolici, kao i uostalom velikog dijela jugoistocne Crne Gore, ne treba to kriti, treba da nam sluzi na cast... Kuci, Piperi, Bjelopavlici.. za njih se pouzdano zna da su do par stotina god bili katolicke vjeroipovijesti, a sto je tek bilo sa ostalima dalje kroz istoriju.... ne zna se.... :think:
 
ja sam katolickog porijekla :) Moji preci su bili katolici, kao i uostalom velikog dijela jugoistocne Crne Gore, ne treba to kriti, treba da nam sluzi na cast... Kuci, Piperi, Bjelopavlici.. za njih se pouzdano zna da su do par stotina god bili katolicke vjeroipovijesti, a sto je tek bilo sa ostalima dalje kroz istoriju.... ne zna se.... :think:

Шта си хтела рећи овом поруком... не контам те :dontunderstand:
 
ja sam katolickog porijekla :) Moji preci su bili katolici, kao i uostalom velikog dijela jugoistocne Crne Gore, ne treba to kriti, treba da nam sluzi na cast... Kuci, Piperi, Bjelopavlici.. za njih se pouzdano zna da su do par stotina god bili katolicke vjeroipovijesti, a sto je tek bilo sa ostalima dalje kroz istoriju.... ne zna se.... :think:

И цела Србија све до Бугарске је првобитно била под Римском јурисдикцијом.
 
ja sam katolickog porijekla :) Moji preci su bili katolici, kao i uostalom velikog dijela jugoistocne Crne Gore, ne treba to kriti, treba da nam sluzi na cast... Kuci, Piperi, Bjelopavlici.. za njih se pouzdano zna da su do par stotina god bili katolicke vjeroipovijesti, a sto je tek bilo sa ostalima dalje kroz istoriju.... ne zna se.... :think:

Ovo neće biti. :think:

I Kuči i Bjelopavlići i Piperi su bili sve pravoslavna plemena od svojih najranijih vremena. Tek od kasnije, a pogotovo XVII vijek, je pojava katolika, a rimokatolici se uglavnom asimiluju u Albance, jer je to i bila osnovna razlika u sjevernoarbanaškim krajevima između ta dva naroda (slično kada i Osmanlije uvode novi religijski faktor, "Turci").

Ali ukratko - u XV. vijeku i svojoj najranijoj istoriji ta tri plemena su bila prvenstveno istočno-pravoslavna...tako da... :dontunderstand:
 
PRVA SAMOSTALNOST POD TOMISLAVOM
Jedna teška ratna slučajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj ervopskoj vetrometini, osokolila je Tomislava da, kao savesni ban, prigrabi celokupnu vlast svoje banovine i da se 924. godine otrgne iz srpske zajednice. Slično slučaju iz 1941. godine.
Kad je Zarija Pribisavljević – srpski vladar oko 924. godine – odbio da produži priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kada već na početku neprijateljstava većina Zarijinih vojskovođa zbog Simeunovog lažnog osećanja dopadoše bugarskoga ropstva, Bugari su osvojili veliki deo Srbije. Među onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav Klonimirović, unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod Mihailom Ziševićem, srpskim velikašem, pružila Simeunu otpor i najzad ga posle trogodišnjeg rata prisilila na mir. U međuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih vladara izabrao srpsku nesreću da bi dovršio svoju rešenost o nezavisnosti i u docnijem odnarođivanju postao pionir rimokatoličkih aspiracija u ovom delu Evrope. Hrvati su docnijim razvojem situacije mogli osetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je, naime, verovao da će se propašću srpske države ostvariti želja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio snagu Neretve i Mihaila Viševića u tolikoj meri, da je Višević sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirović oslobodi bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih oblasti, među kojima Srem sa većim delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i neretljanska bitka protivu mletačke republike kada su mlečani potučeni i 948. godine sklopljenim mirom naterani da se obavežu na plaćanje danka. To je stanje trajalo sve do 960. godine, kada je Časlav proterao Mađare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci poginuo. Za sve to vreme Hrvati su lešinarskom hladnokrvnošću posmatrali džinovske borbe srpskoga naroda od koga su se počeli odnarođivati, čekajući pogodno vreme da očerupaju lešinu, koju bi drugi mesto njih oborio.
U „suvremenoj hrvatskoj povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih pokušaja da prisvoji šta je tuđe. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuje u lažnom svetlu samo zato, da bi se iz njega mogle iskonstruisati takozvane „Bijele“ i „Crvene Hrvatske“, a naročito ove poslednje, koje nikada nije ni bilo, već ju je novija hrvatska“istorija naprosto morala izmisliti, kako bi u najkritičnijim srpskim trenucima mogli podastreti svoje „povijesno pravo" na srpske zemlje. Dosledna samoj sebi, hrvatska istorija, fabrikovana pre nekoliko godina, kaže da je u doba ratovanja Zarije Pribisavljevića sa bugarskim carem Simeunom 924. godine Tomislav tobože proterao Bugare i prisilio ih na mir. A zatim još smelije, da su, tobože, „domaći vladari“ Zahumlja, Travunije i Duklje, među kojima i knez Mihailo Višević priznavali Tomislavljevu vlast. To – da je, onda, „Crvena Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji „suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita:
 
Prema popu Dukljaninu, razdijelio je kralj Budimir Svetopelek na velikom zaboru na Duvanjskom polju državu na Primorje i Zagorje. Primorje nazivlje još Hrvatskom ili Dalmacijom, a dijeli ga na Bijelu Hrvatsku i na Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska sezala je od Duvna do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drača. Jedan od najpoznatijih vladara u oblastima Crvene Hrvatske bijaše knez Mihailo Višević“. („Hrvatski List“ od 18. IV. 1939.).
Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat ističe neko tobožnje stvaranje „Bijelih i Crvenih“ Hrvatski, otkriva, međutim, ono radi čega hrvatska istorija zasigurno ne bi spomenula ime kralja Budimira, iako je vešto prećutala čiji je to bio vladalac, a koje njegova država. Na jednom mestu nedaleko spomenutih „v carjeh Budimira srpskog“, koji je oko 675. godine razdelio svoju državu na županstva, banovine i kneževine. Među tako razdeljenim srpskim pokrajinama nailazimo na Humsku i Ramsku, odnosno bosansku Srbiju. Što tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu, ili nisu hteli, upoznati svoje čitaoce sa ovim „Budimirom v carjev srpski“, imali su sa svoga stanovišta razloga za to, jer je njegova zemlja morala biti Srbija, a u njoj Hrvati – bez ikakve ili takve Hrvatske, koja ne bi prevazilazila onaj prostor triju docnijih hrvatskih županija oko Zagreba. U ostalom, i ova hrvatska istorijska naduvenost o stvaranju nekakvih farbanih Hrvatski spada u red dobro smišljenih laži koje vekovima smeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, što im je za pokriće njihove istorijske golotinje potrebno.
 
Zmago Jelinčič Plemeniti
HRVATI
U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE
Pij zemljo srpska
O grudo sveta,
zemljo predaka srpskih i moja!
Ti ne bi bila ni pitoma tako,
da nije naših suza, krvi i znoja.

Pij zemljo srpska,
napajaj se krvlju miliona svojih
palih na braniku veličine davne,
ispijaj čaše sudbine svoje,
gorke, ali slavne!
O večna grudo !
Ti što nikad nisi stenjala od bola,
jer si uvek bila od dželata jača.
Ima li šta drugo što sramotu pere
sem borbe i mača!
Psunjski

POREKLO HRVATA
Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta".
Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, već je katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima.
O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona ustaško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.
Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje.
Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase".
Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.
Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).

Zmago Jelinčič je Hrvat, a takvi izrodi i jesu uvijek najgori. :roll:
 
Prvi spomen Crne Gore je u povelji kralja Urošta iz XIII stoljeća (nisam siguran ovog trena je li to ista ona koja navodi da su stanovništvo Srbi, Latini, Arbanasi i Vlasi). "Crna Gora" je jedna generalno-poznati slavenski pojam - postoje Crne Gore na jugozapadu Srbije, postoji Skopska Crna Gora, Banatska Crna Gora, "Crne Gore" u Raškoj oblasti, pa ima ćak i planina Crna Gora u Bugarskoj i po koji primjer kod zapadnih Slavena. Termin je bio vrlo popularan i rasprostranjen po srednjovjekovnoj srpskoj monarhiji, pa otuda i za tu oblast. Imajući na umu da je to bio naziv za brdovite predjele sa mrkim šumama, teško se može uspostaviti veza sa Crvenom Hrvatskom kao što su to Savić Marković "Štedimlija" i Milan Šufflay pokušavali.

Kako objašnjavaš spomen Hrvata u bizantskim vrelima koji se tiču Duklje? Čisto sumnjam da je tada postojala autocesta, pa da su dalmatinski Hrvati stalno dolazili do Duklje i iste se večeri vraćali doma. :mrgreen:
 
Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.
Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić – koji nisu istog etničkog obeležja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku 640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz 1891. godine rečenicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme.
„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva „Dux Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoleća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoleća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.

Trla baba lan... Svaka privatna osoba ima pravo na svoje osobno mišljenje. I ja mislim da postoje Marsovci. Zar je to zato istina? :roll:
 
Kako objašnjavaš spomen Hrvata u bizantskim vrelima koji se tiču Duklje? Čisto sumnjam da je tada postojala autocesta, pa da su dalmatinski Hrvati stalno dolazili do Duklje i iste se večeri vraćali doma. :mrgreen:

U ogromnoj većini slučajeva, Hrvati se u Duklji spominju kod onih izvora koji ih brkaju sa Srbima. Tako da nije to dokaz baš ničega, ali se može posmatrati i s te strane, da se pod hrvatskim imenom "kriju" Srbi (kada piše na početku "Srbi, koje još nazivaju i Hrvatima"), odnosno kada spoljašnje potvrde imamo samo za Srbe-Dukljane, ali ne baš i za Hrvate-Dukljane.

Postoji, da budemo precizni, samo jedan konkretno spomen Hrvata što se tiče Duklje, a on nije precizan i može se svakako interpretirati. Govorim o ratu Dukljana sa Bizantom, a taj izvor je još Ferdo Šišić interpretirao kao dokaz da su zaista dobrovoljačke čete Krešimira učestvovale u ratu (nerijetka slavenska međusolidarnost kroz ranija vremena srednjega vijeka).
 
PRVA SAMOSTALNOST POD TOMISLAVOM
Jedna teška ratna slučajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj ervopskoj vetrometini, osokolila je Tomislava da, kao savesni ban, prigrabi celokupnu vlast svoje banovine i da se 924. godine otrgne iz srpske zajednice. Slično slučaju iz 1941. godine.
Kad je Zarija Pribisavljević – srpski vladar oko 924. godine – odbio da produži priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kada već na početku neprijateljstava većina Zarijinih vojskovođa zbog Simeunovog lažnog osećanja dopadoše bugarskoga ropstva, Bugari su osvojili veliki deo Srbije. Među onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav Klonimirović, unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod Mihailom Ziševićem, srpskim velikašem, pružila Simeunu otpor i najzad ga posle trogodišnjeg rata prisilila na mir. U međuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih vladara izabrao srpsku nesreću da bi dovršio svoju rešenost o nezavisnosti i u docnijem odnarođivanju postao pionir rimokatoličkih aspiracija u ovom delu Evrope. Hrvati su docnijim razvojem situacije mogli osetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je, naime, verovao da će se propašću srpske države ostvariti želja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio snagu Neretve i Mihaila Viševića u tolikoj meri, da je Višević sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirović oslobodi bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih oblasti, među kojima Srem sa većim delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i neretljanska bitka protivu mletačke republike kada su mlečani potučeni i 948. godine sklopljenim mirom naterani da se obavežu na plaćanje danka. To je stanje trajalo sve do 960. godine, kada je Časlav proterao Mađare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci poginuo. Za sve to vreme Hrvati su lešinarskom hladnokrvnošću posmatrali džinovske borbe srpskoga naroda od koga su se počeli odnarođivati, čekajući pogodno vreme da očerupaju lešinu, koju bi drugi mesto njih oborio.
U „suvremenoj hrvatskoj povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih pokušaja da prisvoji šta je tuđe. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuje u lažnom svetlu samo zato, da bi se iz njega mogle iskonstruisati takozvane „Bijele“ i „Crvene Hrvatske“, a naročito ove poslednje, koje nikada nije ni bilo, već ju je novija hrvatska“istorija naprosto morala izmisliti, kako bi u najkritičnijim srpskim trenucima mogli podastreti svoje „povijesno pravo" na srpske zemlje. Dosledna samoj sebi, hrvatska istorija, fabrikovana pre nekoliko godina, kaže da je u doba ratovanja Zarije Pribisavljevića sa bugarskim carem Simeunom 924. godine Tomislav tobože proterao Bugare i prisilio ih na mir. A zatim još smelije, da su, tobože, „domaći vladari“ Zahumlja, Travunije i Duklje, među kojima i knez Mihailo Višević priznavali Tomislavljevu vlast. To – da je, onda, „Crvena Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji „suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita:

I onda je došao Obi-Wan Kenobi i potaracao zločestog Darth Vadera. :mrgreen: :klap: I ja volim SF, samo za razliku od tebe, smatram da se o SF temama ne smije pisati na podforumu povijesti. :rotf:
 
U ogromnoj većini slučajeva, Hrvati se u Duklji spominju kod onih izvora koji ih brkaju sa Srbima. Tako da nije to dokaz baš ničega, ali se može posmatrati i s te strane, da se pod hrvatskim imenom "kriju" Srbi (kada piše na početku "Srbi, koje još nazivaju i Hrvatima"), odnosno kada spoljašnje potvrde imamo samo za Srbe-Dukljane, ali ne baš i za Hrvate-Dukljane.

Postoji, da budemo precizni, samo jedan konkretno spomen Hrvata što se tiče Duklje, a on nije precizan i može se svakako interpretirati. Govorim o ratu Dukljana sa Bizantom, a taj izvor je još Ferdo Šišić interpretirao kao dokaz da su zaista dobrovoljačke čete Krešimira učestvovale u ratu (nerijetka slavenska međusolidarnost kroz ranija vremena srednjega vijeka).

Bah! Postavimo stvari na pravo mjesto. Upravo taj dio rečenice koji ističe "Srbi, koje još nazivaju i Hrvatima" sugerira da se radilo upravo o Hrvatima, a objasnit ću ti i zašto tako mislim. Srbija je Bizantu bila gotovo glavna, centralna točku kojom je valorizirao sve ostale južnoslavenske skupine unutar svoje interesne sfere (s izuzetkom Bugara koji su se ipak razlikovali jezikom, a dijelom i podrijetlom). Srbi su im bili, nazovimo to, vrijednosno ishodište. Upravo stoga bizantski izvori, nastojeći pobliže označiti susjedne narode, bliske Srbima, koriste srpsko ime ime kako bi ih šire odredili, a zatim uže kako bi definirali njihov temeljni identitet. Bizantinac svakako nije shvaćao, niti uočavao razlike između Srba i Hrvata, kao što ih većinom ne primječuje i ne razumije ni prosječan moderni Europljanin, stoga su se govoreći o Hrvatima, na njih referirali kao na Srbe koji se nazivaju (i) Hrvatima. Njima je to bilo sve isto. Isti jezik, isti običaji, isto slavensko podrijetlo. Time su samo konstatirali svoje viđenje da su Hrvati identični s njima poznatijim Srbima, uz ogradu da oni (Hrvati) sami sebe nazivaju Hrvatima.
 
Bah! Postavimo stvari na pravo mjesto. Upravo taj dio rečenice koji ističe "Srbi, koje još nazivaju i Hrvatima" sugerira da se radilo upravo o Hrvatima, a objasnit ću ti i zašto tako mislim. Srbija je Bizantu bila gotovo glavna, centralna točku kojom je valorizirao sve ostale južnoslavenske skupine unutar svoje interesne sfere (s izuzetkom Bugara koji su se ipak razlikovali jezikom, a dijelom i podrijetlom). Srbi su im bili, nazovimo to, vrijednosno ishodište. Upravo stoga bizantski izvori, nastojeći pobliže označiti susjedne narode, bliske Srbima, koriste srpsko ime ime kako bi ih šire odredili, a zatim uže kako bi definirali njihov temeljni identitet. Bizantinac svakako nije shvaćao, niti uočavao razlike između Srba i Hrvata, kao što ih većinom ne primječuje i ne razumije ni prosječan moderni Europljanin, stoga su se govoreći o Hrvatima, na njih referirali kao na Srbe koji se nazivaju (i) Hrvatima. Njima je to bilo sve isto. Isti jezik, isti običaji, isto slavensko podrijetlo. Time su samo konstatirali svoje viđenje da su Hrvati identični s njima poznatijim Srbima, uz ogradu da oni (Hrvati) sami sebe nazivaju Hrvatima.

Ne razumijem te baš, Orione. Na osnovu čega smatraš da se radilo o Hrvatima, a ne Srbima (pogotovo ako imamo iz istih vremena spomene samo Srba u Duklji - ali nikad spomene Hrvata u Duklji). :think:
 
Kako objašnjavaš spomen Hrvata u bizantskim vrelima koji se tiču Duklje? Čisto sumnjam da je tada postojala autocesta, pa da su dalmatinski Hrvati stalno dolazili do Duklje i iste se večeri vraćali doma. :mrgreen:

Niti je bilo autoceste, niti je bilo nekakvih etnickih ili politickih Hrvata u Duklji.

Radojcic je to ovako objasnio:

No s podelom primorja na Belu i Crvenu Hrvatsku, ipak je velika neprilika, jer je naziv Crvena Hrvatska sasvim nejasan. Kriticni istoricari ne znaju sta ce s njim. Ni Sisic, naravno. Ali ipak je bas zbog Crvene Hrvatske, koje ne moze da se odrekne, bar delimicno ostao uz svoje staro misljenje, da je kod vizantinskih istorika XI i XII v., gde oni govore o Hrvatima, doista rec o njima, a ne o Srbima. Ja sam, medjutim, skupio citav niz dokaza, da se hrvatsko ime tamo upotrebljuje samo kao sinonim za srpsko... Iz njih se jasno vidi da je tamo govor o svim Srbima, ili Dukljanima, kao Hrvatima, a ne o jednom delu, pa je ipak Sisic smislio sada novu hipotezu... da se ovdje spominju Hrvati kao deo Srba; mislio je na slican slucaj kod Ceha i Poljaka. Izvori ne daju nikakva prava na to. U njima se govori o Srbima (ili Dukljanima) ili Hrvatima. Vec sam ja podvukao neobicnost ovoga identificiranja i istakao da vizantinski pisci obicno daju modernim narodima stara ili geografska imena kao sinonimna, a ne nova.

O cemu se radi? Sisic je svoj stav amortizovao bas kako Radojcic kaze i to u svom izdanju LPD: Ali ako se ne može poreći — bar s valjanim razlogom — postojanje hrvatskog imena u Gornjoj Dalmaciji XI i XII vijeka, taj rezulatat još uvijek ne znači, da je ona bila i sastavna čest države hrvatske, pa čak ni to, da se ovdje radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao u Hrvatskoj, gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno). To znači samo toliko, da je i među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda, koja se zvala Hrvati, baš onako kao što je takovih skupina Hrvata bilo i među Česima X i XI vijeka i među Poljacima onoga vremena (Ljetopis, 172).

To je krajnji i krajnje nategnut domet do koga se jedan Sisic usudio ici. Naravno, najbolje bi bilo da se svi vizantisjki pisci sa svojim izvestajima o Hrvatim analiziraju jedan po jedan, ali za nekoga ko drzi ovakvu poziciju,

Btw, mnogi bizantski pisci smještaju Hrvate u Duklju, spominjući ponekad samo Hrvate, ponekad Dukljane i/li Hrvate. Očito je da je postojala jedna etnička (možda i politička) zajednica Hrvata u Duklji.
,

koja je cista glupost, to moze biti vise nego jalov posao.

I Vinko Foretic je iskoristio slican argument kombinujuci izvestaje vizantijskih pisaca i LPD kao dokaz za postojanje Crvene Hrvatske: ''Nize ćemo se još osvrnuti na bizantske pisce 11. i 12. stoljeća, koji spominju. Hrvate, doduše tada već kao manjinu, u Duklji. Mozemo stoga uzeti kao pouzdan Dukljaninov podatak, da je postojala nekoć Crvena Hrvatska, i na osnovu provedene analize i svih ostalih okolnosti zakljuĉiti, da je to bilo doba 7. do 9. stoljeća.'

Na ovakvu tvrdnju koju podrzavas, da bi ona dobila na relevantnosti, neophodno je odgovoriti na ovih nekoliko pitanja:

1) Ako se Crvena Hrvatska pružala još od početka od Cetine do Skadra, a u zaleđu, pored primorskih oblasti, imala još i Podgorje, zašto se kao matična zemlja spominje samo Duklja? Kad su, odakle, kojim putem i u kom broju naišli Hrvati u Duklju stvorivši od nje čak i matičnu zemlju Crvene Hrvatske?

2) Ako su već u XI i XII veku u Duklji Hrvati ostali u manjini, s pravom očekujemo objašnjenje zašto je i kako došlo do toga? Koji se događaji uzimaju kao odlučujući za tako krupne promene u Crvenoj Hrvatskoj, koja je, navodno, u Duklji postojala od VII do IX veka?

3) Šta se za to vreme dešavalo na drugim područjima Crvene Hrvatske između Cetine i Skadra?

4) Kakav je stav imala Bela Hrvatska, navodno matična zemlja, prema procesu nestajanja Crvene Hrvatske u Duklji?

5) Ako su sve do dvadesetih godini IX veka i Hrvati i Srbi priznavali vrhovnu vlast Vizantije, kako nam tvrdi Porfirogenit, pitamo se kakav je stav imala Vizantija prema procesima koji su dovodili do postepenog nestajanja Crvene Hrvatske u periodu od VII do početka IX veka i do pretvaranja prvobitno pretežno hrvatskog stanovništva u hrvatsku manjinu već u XI i XII veku?

6) Ako je vizantijska vlast bila dominantna u periodu od VII do IX veka, pretpostavljamo da u tom periodu nije bilo nekih znatnijih promena u odnosima među pojedinim oblastima, jer Vizantija svakako ne bi dozvolila da među slovenskim stanovništvom dođe do nekih većih sukoba koji bi mogli ugroziti njenu vrhovnu vlast, a pogotovo je morala voditi računa o primorskim oblastima, jer bi neželjene promene u njima mogle pružiti priliku spoljnim neprijateljima da se umešaju u eventualne sporove.

7)Pretpostavljamo da su u najranijem periodu, od VII do XI veka, i srpske i hrvatske oblasti bile još uvek ekonomski i kulturno dosta nerazvijene, osobito oblasti u zaleđu primorskih krajeva. Ako je tako bilo, moramo se pitati šta je nagonilo veće ili manje grupe da se kreću i da li je već u tom periodu dolazilo do pojave da se, na primer, Srbi ''u ređim mlazevima'' pokreću da bi naselili ''udaljenije'' primorske oblasti? Da li je već tada bilo potrebe za nekom ekonomskom ekspanzijom, i to bez dozvole Vizantije ili za osećanjem neke zajedničke etničke pripadnosti, koja je mogla uticati na želju za življenjem na jednom zaokruženom prostoru?

Bez ovih razjasnjenja sa konkretnim dokazima, sve ovakve price su trla-baba-lan...
 
To je toliko puta urađeno da ja :dash: svaki put kada neko ponovno spomene. :rtfm:

Ja do sada nisam cuo ni za jednu od takvih interpretacija koja bi bila dovoljno uverljiva za odbranu stavova o etnickim i politickim Crvenohrvatima u Duklji, zato je konkurs i dalje otvoren... Ako neko nesto uporno i kontinuirano tvrdi, treba to i da dokaze, a kako dokazi miruju a zakljcci izvedeni iz njih stalno napreduju u pravcu vise-manje ekstremnih stajalista, kao sto je ovo o etnickim i politickim Hrvatima u Duklji, onda naravno da su neophodna nova tumacenja i objasnjenja. Koliko je neko kadar za to, koliko za takve poduhvate uopste vise ima prostora, nisam rad da donosim sud, niti me to zanima. Pomenuti Vinko Foretic dao je jedno takvo tumacenje, nazalost bezuspesno, i ja cu uvek insistirati na njima jer i sam vidis da je sve do sada uradjeno u smislu argumentacije goli **** za crvenohrvatske fantazmagorije. Ako vidim da dosadasnja objasnjenja i analize nisu adekvatni za odbranu nekih teorija, onda necemo da slusamo ni svakakve fantasticne pretpostavke i na njih gubimo vreme. Ako je to vec nuzno, nuzni su i (novi) dokazi.

Dakle...
 
Ne razumijem te baš, Orione. Na osnovu čega smatraš da se radilo o Hrvatima, a ne Srbima (pogotovo ako imamo iz istih vremena spomene samo Srba u Duklji - ali nikad spomene Hrvata u Duklji). :think:

Nije posve istina ni da se radilo o Srbima u Duklji. Barem, sudeći po K. Porfirogenetu koji nije sasvim koncizan pri spomenu o etničkoj pripadnosti Duklje.
 

Back
Top