Znam ja tu vrstu žena.
One su tanke i visoke, dugo mlade i lepe, a umne, praktične, uvek nasmejane, zvučne kao violina.
Imaju sasvim jasne pojmove i određen poziv u životu.
Srećne su u porodici, a kad to, slučajno, nisu — ne žale se.
Njihove sposobnosti su iznad prosečnih, njihova osećanja mogu da izdrže svaku probu.
Njihova prirodna ljupkost stalno plamsa i, kad izgleda da će buknuti u neki veliki, izuzetni plamen, ona se stišava po nekom unutarnjem pravilu; a kad se čini da bi mogla ugasnuti, nalazi sama u sebi nove snage i plamena.
To su žene kraj kojih je svima dobro, nikom hladno, nikom prevruće, žene koje muškarci vole i traže, koje niko ne »obožava«, ali niko i ne proklinje; za života svakom nešto znače, a potomstvo ih blagosilja.
Ja tu vrstu žena poznajem na prvi pogled, po strukturi tela i po hodu, a naročito po njihovom stalnom androginskom osmejku koji sam po sebi predstavlja neuništivu dragocenost.
Ivo Andrić