quentin
Iskusan
- Poruka
- 6.071
Ne znam kako stoje stvari sa muzičkim ukusom u Japanu, ni sada ni prije 40 godina. Generalno znam da ih privlači zapad i da mladi u mnogim aspektima popularne kulture kopiraju zapad. Za samog Murakamija znam da je u to doba bio u američkom fazonu, i u pogledu književnosti i muzike. Ne znam koliko pominjanje sve te muzike u knjizi predstavlja istinsku zvučnu razglednicu Japana 69, a koliko je to Murakamijeva lična posveta muzičkim favoritima. Vjerovatno više ovo drugo, i mislim da je pretjerao, čak da se razmetao svojim, rekao bih, pretencioznim muzičkim ukusom. Mada, ako mu je muzika toliko važna, kako sam na početku ove diskusije napisao, bilo bi dobro preslušati soundtrack romana. Možda bi onda i knjiga zvučala drugačije.
Njegov grubi, mehanički, prikaz seksa doživljavam kao još jednu od tehnika kojima čitaoca distancira od likova. Ne bih rekao da govori o prodoru u žensku psihu. U stvari, nisam stekao utisak da je Vatanabe ikad pokušao shvatiti Naoko i njen problem. On zapaža neke simptome, ali kao da ne razmišlja o njima. Nisam zapazio da je posebno razbijao glavu o tome zašto je ona onaj jedan put mogla voditi ljubav s njim. Bilo mu je dobro, uzbuđuje ga pomisao na to, ali ne razmišlja o okolnostima koje su dovele do toga. Kasnije se zadovoljava masturbacijom. Mi, čitaoci, razmišljamo o tome, možda ustanovimo i razloge, ali on ne. I inače, Vatanabe kao da je samo posrednik između ostalih likova i čitalaca. Ona žena, Naokina cimerka, priča mu svoju životnu priču, on sluša sa zanimanjem ali bez posebnog saosjećanja, bez iznošenja mišljenja ili davanja savjeta. Naravno, i ona, kao i Naoko, Midori, Nagasava, Kizuki i valjda svi ostali koji se javljaju u knjizi, oduševi se Vatanabeom, čak se na neki način i zaljubi i na kraju spava s njim, a da meni nikako ne bude jasno šta je na njemu toliko očaravajuće.
Njegov grubi, mehanički, prikaz seksa doživljavam kao još jednu od tehnika kojima čitaoca distancira od likova. Ne bih rekao da govori o prodoru u žensku psihu. U stvari, nisam stekao utisak da je Vatanabe ikad pokušao shvatiti Naoko i njen problem. On zapaža neke simptome, ali kao da ne razmišlja o njima. Nisam zapazio da je posebno razbijao glavu o tome zašto je ona onaj jedan put mogla voditi ljubav s njim. Bilo mu je dobro, uzbuđuje ga pomisao na to, ali ne razmišlja o okolnostima koje su dovele do toga. Kasnije se zadovoljava masturbacijom. Mi, čitaoci, razmišljamo o tome, možda ustanovimo i razloge, ali on ne. I inače, Vatanabe kao da je samo posrednik između ostalih likova i čitalaca. Ona žena, Naokina cimerka, priča mu svoju životnu priču, on sluša sa zanimanjem ali bez posebnog saosjećanja, bez iznošenja mišljenja ili davanja savjeta. Naravno, i ona, kao i Naoko, Midori, Nagasava, Kizuki i valjda svi ostali koji se javljaju u knjizi, oduševi se Vatanabeom, čak se na neki način i zaljubi i na kraju spava s njim, a da meni nikako ne bude jasno šta je na njemu toliko očaravajuće.