Književnost Čarls Bukovski




21
Prešao sam u srednju školu, Maunt Džastin. Oko pola rulje iz moje osnovne škole došlo je tamo, sve oni najveći i najopasniji. Ostali divovi stigli su iz drugih škola. Naši sedmi razredi bili su veći od devetih. Kad bismo se postrojili na fizičkom, bilo je smešno, mnogi od nas bili su veći od nastavnika. Stajali smo čekajući na prozivku, mlitavi, isturenih trbuha, oborenih glava, šlogiranih ramena.
„Isuse Hriste“, govorio je Vagner, nastavnik fizičkog, „isprsite se, stanite pravo!“
Niko ne bi promenio stav. Bili smo onakvi kakvi smo i nismo hteli da budemo drukčiji. Svi smo mi proživeli vreme velike krize i većina je odrasla na nikakvoj hrani, pa ipak smo postali tako ogromni i jaki. Mnogi su od nas, mislim, dobili vrlo malo ljubavi u porodici, i mi nismo tražili ljubav ili pažnju ni od koga. Bili smo živa komika, ali su ljudi izbegavali da se smeju u našem prisustvu. Kao da smo prerano odrasli jer nam je dojadilo da budemo deca. Nismo nimalo poštovali starije od sebe. Bili smo kao šugavi tigrovi. Jednom Jevrejinu, Semu Feldmanu, rasla je crna brada i morao je svako jutro da se brije. Do podne bi bio sav crn oko usta. Imao je i masu crnih dlaka po grudima i užasno smrdeo iz pazuha. Neki drugi tip bio je pljunuti Džek Dempsej[5]. Neki Piter Mendželor imao je karu od 25 cm u mlohavom stanju. A kad smo otišli pod tuševe, provalio sam da imam najveća muda.
„Ej! Gle muda kod onog tipa, keve ti!“
„Bog te mazo, sine! Nije neka kita, ali koja su to jaja!
„Bog te mazo!“
Nemam pojma šta je to bilo u vezi s nama, ali imali smo nešto i osećali smo to. Moglo se primetiti u načinu na koji hodamo ili razgovaramo. Nismo mnogo pričali, samo smo izvodili zaključke, i baš je to izluđivalo svakoga, način na koji smo uzimali stvari kao da se podrazumevaju.
Ekipa sedmih razreda igrala bi posle škole ragbi protiv osmaka i onih iz devetog razreda. Tu nije bilo borbe. Drali smo ih kao od šale, rasturali ih, imali smo stila u tome, neku nonšalanciju. Kod ragbija na dodir, mnogi su igrali samo na dodavanje, ali su naši češće igrali na trčanje. Pravili smo našem igraču blok tako što smo uletali u njih i rušili ih na zemlju. To je bio samo izgovor da budemo životinje, bolela nas patka za onog što trči. Protivnici su se uvek radovali kad pređemo malo na dodavanje.
Devojčice su ostajale posle škole i gledale nas kako igramo. Neke su već izlazile sa studentima, takve nisu interesovali srednjoškolski dripci, ali ostajale su da gledaju sedmake. Bili smo čuveni. Ostajale su posle časova i posmatrale nas i divile se. Ja nisam bio u ekipi, ali visio sam pored linije i kradom pušio, osećajući se kao trener ili tako nešto. Sve ćemo vas jebati, mislili smo, posmatrajući devojčice. Ali većina nas je samo drkala.
Onanija. Sećam se kako sam to naučio. Jednog jutra Edi je grebucnuo na prozor moje sobe.
„Šta je?“ upitah.
Podigao je epruvetu na čijem je dnu bilo nešto belo.
„Šta je to?“
„Jeb“, reče Edi, „to je moj jeb.“
„Je l’?“
„Aha, treba samo da pljuneš na dlan i trljaš karu, nije loše, i onda brzo počne da ti štrca ovaj beli sok iz glavića. To se zove ‘jeb’.“
„Je l’?“
„Aha.“
Edi je otišao sa svojom epruvetom. Razmišljao sam malo o tome i onda rešio da probam. Mali mi se ukrutio i bilo je stvarno dobro, bilo je sve bolje i bolje, nastavio sam i osetio se kao nikad ranije, nikad nisam doživeo nešto slično. Onda mi je iz glavića šiknuo sok. Posle toga sam češće upražnjavao tu stvar. Postajalo je još žešće kad zamišljaš da to radiš s devojom dok ga voštiš.
Jednog dana stajao sam pored aut linije i gledao kako naši razvaljuju neke jadnike. Potajno sam vukao dimove i posmatrao. Pored mene, s leva i desna, stajala je po jedna devojčica. U trenutku kad su naši krenuli u proboj, opazio sam profana iz fizičkog, Loknu Vagnera, kako ide prema meni. Skembao sam pljugu i počeo da tapšem.
„Bacite ih na kolena, sinovi!“
Vagner mi je prišao. Samo je stao i zverao u mene. Odgajio sam već izraz opakog mangupa na licu.
„Naučiću ja sve vas pameti!“ reče Vagner. „Tebe prvog!“
Okrenuo sam glavu i ovlaš ga odmerio, zatim vratio pogled na teren. Vagner je stajao i zijao u mene. Onda se udaljio.
To mi je baš prijalo. Voleo sam da me izdvoje kao rđavog. Voleo sam da se osećam rđav. Svako je mogao da bude dobar, za to ne trebaju muda. Dilinger je imao muda. Mama Barker je bila sila od žene kad je učila one tipove kako se rukuje mašinkama. Nisam želeo da budem kao moj otac. On se samo pravio da je rđav. Kad si rđav, nema šta da foliraš, takav si. Voleo sam što sam rđav. Muka me hvatala od dobrote.
Devojčica pored mene reče: „Ne bi smeo da dozvoliš Vagneru tako nešto. Zar ga se bojiš?“
Okrenuo sam se i pogledao je. Dugo sam zurio u nju, nepomično.
„Šta ti je?“ upita ona.
Pogledao sam na drugu stranu, otpljunuo i okrenuo se. Lagano sam prošao duž ivice terena, izašao kroz kapiju i otišao kući.
Vagner je stalno nosio sivu trenerku, i gornji i donji deo. Imao je okruglu malu trbu. Uvek se nešto kurčio. Godine su bile jedina njegova prednost. Pokušavao je da nas blefira, ali sve bezuspešnije. Mene je konstantno jebavao neko ko nije imao prava da me jebava. Vagner i moj otac. Moj otac i Vagner. Šta su hteli? Šta sam im ja smetao?
 


22
Jednog dana, isto kao u osnovnoj školi Dejvid, prikačio mi se neki dečak. Bio je mali i žgoljav, s vrlo malo kose na temenu. Zvali su ga Ćela. Njegovo pravo ime bilo je Eli la Kros. Sviđalo mi se njegovo pravo ime, ali ne i on. Bukvalno se zalepio za mene. Toliko je bio jadan da nisam bio u stanju da ga oteram. Kao neki džukac, izgladneo i išutiran. Nije mi bilo prijatno da se družim s njim. Ali, znao sam kako se džukac oseća, pa sam ga tolerisao. Svaka druga reč bila mu je psovka, ali sve je to bio fol, bio je uplašen a ne mangup. Ja nisam bio uplašen, ali bio sam zbunjen, pa smo u neku ruku bili solidan par.
Pratio sam ga kući posle škole, svakog dana. Živeo je s majkom, ocem i dedom. Imali su malu kuću preko puta jednog parkića. Sviđao mi se njegov kraj, bio je pun drveća s velikim senkama, a pošto su mi neki ljudi rekli da sam ružan, uvek mi je bila milija senka od sunca, tama od svetlosti.
Dok smo se tako vraćali iz škole, Ćela mi je pričao o svom ocu. Otac mu je bio lekar, poznati hirurg, ali je izgubio dozvolu za rad zbog pijanstva. Jednog dana upoznao sam Ćelinog oca. Sedeo je na stolici ispod drveta, samo je sedeo.
„Tata“, reče Ćela, „ovo je Henri.“
„Zdravo, Henri.“
To me podsetilo na ono kad sam prvi put video mog dedu kako stoji na stepenicama svoje kuće. Samo, Ćelin otac je imao crnu kosu i crnu bradu, ali oči su mu bile iste onakve – sjajne i užarene, tako čudne. A tu je stajao i Ćela, sin, koji nimalo nije žario.
„Dođi“, rekao je Ćela, „ajde sa mnom.“
Sišli smo u podrum, ispod kuće. Bilo je mračno i vlažno i neko vreme smo samo stajali dok nam se oči nisu privikle na tamu. Onda sam primetio mnogo buradi unutra.
„Puna su raznog vina“, reče Ćela. „Ajde, probaj jebeni gutljaj.“
„Ne.“
„Što?“
„Ne.“
„Jesi ti jebeni čovek, šta si?“
„Nisam *****“, rekoh.
„Probaj onda gutljaj, **** te.“
Preda mnom je stajao mali Ćela, zezajući me. Nema problema. Prišao sam jednom buretu i sagnuo glavu.
„Otvori jebeni pipac! Otvori jebena usta!“
„Je l’ ima ovde paukova?“
„Ajde! Ajde, **** te!“
Namestio sam usta ispod pipe i odvrnuo je. Tečnost čudnog vonja počela je da mi kaplje pravo u usta. Ispljunuo sam.
„Nemoj da si *****! Gutaj, što te boli đoka!“
Odvrnuo sam pipu skroz i otvorio usta. Tečnost čudnog vonja potekla je u mlazu. Progutao sam, zavrnuo pipu i uspravio se. Povraćalo mi se.
„Pij sad ti“, rekoh Ćeli.
„Normalno“, reče on, „nemam prpu, *******.“
Spustio se ispod bureta i potegao dobar gutljaj. Neće taj žgebac mene da sjebe, pomislih. Sagnuo sam se ispod drugog bureta, odvrnuo i otpio malo. Uspravio sam se. Počeo sam da se osećam bolje.
„Ej, Ćelo“, rekoh, „sviđa mi se ovo.“
„Dobro, **** te, probaj još.“
Probao sam još. Sada je ukus postao bolji. Sada sam se osećao bolje.
„Ovo je od tvog ćaleta, ćelo. Nije zgodno da popijem sve.“
„Boli njega uvo. Ne pije više.“
Nikada se nisam osećao tako dobro. Bilo je bolje od onanije.
Išao sam od bureta do bureta. Volšebna stvar. Zašto mi niko nije ranije rekao? S ovim, život je bio pun, čovek je bio savršen, nedodirljiv.
Uspravio sam se i pogledao Ćelu.
„Gde ti je keva? Oću da ti ***** kevu!“
„Ubiću te, pederu, samo pipni moju kevu!“
„Ti znaš da mogu da te zgazim, Ćelo.“
„Da.“
„Dobro, neću da ti diram kevu.“
„Ajmo onda, Henri.“
„Samo još gutljaj... “
Prišao sam buretu i pošteno cugnuo. Onda smo se popeli uz stepenice. Kad smo izašli iz podruma, Ćelin otac je još sedeo na stolici pod drvetom.
„Bili ste u podrumu, a, dečaci?“
„Da“, reče Ćela.
„Rano ste počeli, a?“
Ćutali smo. Izašli smo na bulevar i ušli u dragstor. Kupili smo gomilu žvaka i strpali ih u usta. Ćela se brinuo da li će keva da ga provali. Ja se nisam nizašta brinuo. Seli smo na klupu u parkiću i žvakali žvake, i onda pomislih: eto, otkrio sam nešto, nešto što će mi pomoći u dugom, dugom vremenu koje dolazi. Trava u parkiću činila se zelenija, klupe su bolje izgledale, a i cveće kao da je živnulo. Možda ta stvar ne valja za hirurge, ali mora da već u startu nešto nije u redu s ljudima koji žele da budu hirurzi.
 


23
U Maunt Džastinu biologija nije bila problem. Imali smo mister Stenhoupa za nastavnika, čovu od jedno 55 godina, i uglavnom smo mu radili šta smo hteli. Lili Fišmen je išla u moj razred i bila stvarno razvijena. Imala je ogromne sise i vrckala čarobnim dupetom, hodajući na visokim štiklama. Bila je glavna, pričala je sa svim dečacima i trljala se o njih za vreme razgovora.
Svakog dana je bilo isto na času biologije. Nikad nismo otvarali knjigu. Mister Stenhoup bi pričao jedno deset minuta, a onda bi Lili rekla: „Jao, nastavniče, ajmo da pravimo šou!“
„Ne može!“
„Ajmo, nastavniče!“
Prilazila bi katedri, mazno se naginjala nad njim i šaputala nešto.
„A... dobro, u redu...“ govorio je.
Onda bi Lili počela da peva i ljulja kukovima. Uvek bi otpevala prvo „Brodvejsku uspavanku“, zatim ređala ostale numere. Bila je zanosna, sva uspaljena, a bili smo i mi. Bila je kao odrasla žena, nabacujući se Stenhoupu, nabacujući se nama. Koja predstava. Matori Stenhoup je samo cvileo i balavio. Smejali smo mu se i vikali Lili: bis! To je potrajalo sve dok direktor, mister Leisfild, nije jednog dana uleteo u razred.
„Šta se to radi ovde?“ Stenhoup je samo sedeo, okamenjen.
„Čas je završen!“ dreknu Leisfild.
Dok smo praznili učionicu, Leisfild reče: „A vi, mis Fišmen, javićete se smesta u moju kancelariju!“
Normalno, nikada nismo radili domaći iz biologije i sve je bilo kako treba dok nam Stenhoup nije dao prvi pismeni.
„**** te“, glasno reče Piter Mendželor, „šta ćemo sad?“
Piter je bio onaj s patkom od 25 cm u kilavom stanju.
„Ti nikad nećeš morati da radiš u životu“, reče mu Džek Dempsej. „Ovo je naš problem, a ne tvoj.“
„Možda bi trebalo da zapalimo školu“, reče Red Kirkpetrik.
„Sranje“, reče jedan iz zadnje klupe, „kad god dobijem keca, ćale mi iščupa nokat.“
Svi smo buljili u svoje zadatke. Setio sam se mog oca. Onda sam mislio na Lili Fišmen. Lili Fišmen, pomislih, ***** nad kurvama. Baš si zloća, kad uvijaš telom pred nama i onako pevaš, sve nas šalješ u pakao.
Stenhoup nas je posmatrao.
„Zašto niko ne piše? Zašto niko ne odgovara na pitanja? Imate li svi olovke?“
„Majku mu, imamo li svi olovke?“ reče jedan tip.
Lili je sedela u prvoj klupi, uz katedru. Videli smo kako otvara udžbenik biologije i traži odgovor na prvo pitanje. Tako znači. Svi smo otvorili udžbenike. Stenhoup je samo sedeo i blenuo u nas. Nije znao šta da učini. Počeo je da muca nešto. Sedeo je dobrih pet minuta, onda skočio. Jurio je gore-dole između redova.
„Ljudi, šta radite? Zatvaraj udžbenike! Zatvaraj udžbenike!“
Kad sune pored njih, učenici su zatvarali knjige, da bi ih ponovo otvorili čim on prođe.
Ćela je sedeo sa mnom u klupi i smejao se. „Al’, je ispao ******! Jao, matore li guzice!“
Bilo mi je pomalo žao Stenhoupa, ali ovde je bila u pitanju i moja koža. Onda je stao iza katedre i dreknuo: „Zatvarajte udžbenike ili ću svima kečeve!“
Lili Fišmen je ustala. Podigla je suknju i zategla svoju svilenu čarapu. Namestila je halter, videli smo belu butinu. Onda je ponovo zadigla suknju i namestila drugu čarapu. Nikad nismo videli takav prizor, niti je Stenhoup ikada video nešto slično. Lili je sela i svi smo dovršili pismeni otvorenih udžbenika. Stenhoup je samo sedeo za katedrom, totalno slomljen.
Drugi čova koga smo jebavali bio je Pop Femsvort. Počelo je već prvog dana na praksi tehničkog. Kazao je: „Ovde učimo radom. Počinjemo odmah. Svaki od vas ima da rastavi mašinu na delove i onda je ponovo sastavi, tako da bude u ispravnom stanju i radi tokom semestra. Na zidu imate šeme a ja ću odgovarati na vaša pitanja. Biće vam prikazani i filmovi o radu mašina. Ali sada, molim, počnite s remontom vaših mašina. Alat vam je na policama.“
„Ej, Pope, pusti nam prvo film!“ reče neko.
„Rekao sam: ‘počinji remont’!“
Nemam pojma gde su pokupili tolike mašine. Bile su masne i crne i zarđale. Žalosno su izgledale.
„**** te bog“, reče jedan tip, „ova moja je ko gvozdena gromada govana.“
Stajali smo nad svojim mašinama. Većina je uzela one majmunske alatke. Red Kirkpetrik je uzeo francuski ključ i lagano strugao njime povrh svoje mašine pažljivo guleći crnu traku masti dugu pola metra.
„Ajde, Pope, pusti nam film! Došli smo pravo s fizičkog, muda nam otpala! Vagner nas terao u skok i čučanj ko gomilu žaba!“
„Počinji sa zadatkom kako je rečeno!“
Počeli smo. Bilo je besmisleno. Gore od muzičkog. Čuo se zveket alatki i poneko teško dahtanje.
„JAO, **** TE!“ zaurla Heri Henderson. „ZGULIO SAM KURČEVI ZGLOB! ***** TI OVO BELO ROBOVANJE!“
Oprezno je omotao maramicu oko desne šake i posmatrao krv kako probija. „Sranje“, reče.
Mi ostali nastavismo da se kao trudimo. „Radije bih turnuo glavu u mindžu od slonice“, reče Red Kirkpetrik.
Džek Dempsej odbaci svoju alatku na pod. „Puko sam“, reče on, „radite mi šta hoćete, ali meni je dosta. Ubijte me. Uštrojite me. Dosta mi je.“
Prešao je preko radionice i naslonio se na zid. Skrstio je ruke i oborio pogled u cipele.
Situacija je bila zbilja zaguljena. Nigde nijedne devojčice. Kroz zadnja vrata radionice videlo se veliko školsko dvorište, sve ono sunce i prazan prostor napolju gde ništa nije moralo da se radi. A ovde unutra bili smo mi, iskrivljeni nad kretenskim mašinama koje čak nisu bile ni spojene s automobilima, bile su neupotrebljive. Samo prokleta gvožđurija. Bilo je tupavo i bilo je teško. Trebalo nam je malo poštede. Životi su nam bili već dovoljno tupavi. Nešto nas je moralo spasti. Čuli smo da je Pop dobričina, ali nije izgledao tako. Bio je džinovska somina s pivskim škembetom, u masnom radnom mantilu, s kosom koja mu je padala u oči i bradom što se sijala od ulja.
Arni Vajtčepl je odbacio svoj majmunski ključ i prišao mu. Nabacio je široki kez preko čitavog lica. „Ej, Pope, dokle, majku mu?“
„Vraćaj se mašini, Vajtčepl!“
„Ajde, Pope, zajebi zezanje.“
Arni je bio malo stariji od nas ostalih. Proveo je nekoliko godina u nekom popravnom domu. Ali, iako stariji, bio je niži od nas. Imao je zift-crnu kosu zalizanu vazelinom. Često je stajao u muškom klozetu cedeći bubuljice pred ogledalom. Bio je bezobrazan sa devojčicama i nosio „šeik“ kurtone po džepovima.
„Znam fazon za tebe, Pope!“
„Je l’? Vraćaj se mašini, Vajtčepl.“
„Ovaj je ludnica, Pope.“
Stajali smo pored mašina i posmatrali kako Arni priča Popu neki masan vic. Glave su im se dodirivale. Kraj vica. Pop je počeo da se smeje. Ogromna telesina se previjala, uhvatio se za škembe. „Sveca ti *****! Jao, ljudi moji, sveca ti *****!“ smejao se. Onda je prestao.
„Dobro, Arni, vraćaj se svojoj mašini!“
„Ne, čekaj Pope, znam još jedan!“
„Je l’?“
„Aha, slušaj...“
Svi smo ostavili mašine i prišli. Skupili smo se oko njih, slušajući Arnija kako priča novi fazon. Na kraju fazona Pop se presamitio. „Sveca ti *****, o bože, sveca ti *****!“
„Čuj ovaj, Pope. Frajer vozi kroz pustinju i vidi golog tipa kako skače ko zec pored puta, vezanih ruku i nogu. ‘Ej, burazeru, koj’ ti je?’ pita ga frajer. ‘U pizdu materinu’, kaže golać, ‘uzeo sam nekog stopera u kola a degenerik izvadio pucu i skinuo me golog. Onda me vezao i ojadio u bulju, mamu mu ***** pedersku!’ ‘Ama nije moguće’, kaže frajer i izađe iz kola. ‘Života mi’, kaže golać, ‘zguzio me ko majmuna, ***** li mu familiju!’ ‘Šta ćeš’, kaže frajer i otvori šlic, ‘danas si se baš usrećio.’“
Pop je počeo da se krivi, zamalo da padne pod sto. „Jao, ne! Jao, NE! JAO... SVECA TI... *****, ISUSE... SVECA TI *****...!“
Najzad se smirio.
„Bog te ****“, prigušeno reče, „Ljudi moji...“
„Da vidimo film, a Pope?“
„Pa dobro, u redu.“
Neko je zatvorio zadnja vrata a Pop izvadio štrokavo belo platno. Uključio je projektor. To je bio neki idiotski film, ali bolji od akanja s onim mašinama. Benzin se palio svećicama, eksplozija aktivirala glavu cilindra koja je pokretala polugu i ventili se otvarali i zatvarali a glave cilindara išle gore-dole pokrećući poluge. Nije baš bilo interesantno, ali unutra je bila hladovina i mogao si da se zavališ u stolici i misliš o bilo čemu što ti padne na pamet. Nisi morao da jebavaš zglobove po prokletom gvožđu.
Nikada nismo rastavili te mašine, a kamoli sastavili, i ne sećam se više koliko smo puta gledali isti film. Arni je pričao sve nove i nove viceve i svi smo se cerekali, iako je masa tih fazona bila imbecilna, osim Popu Femsvortu, koji je nastavio da se previja i smeje: „Sveca ti *****! Jao, ne! Jao, ne, ne, ne!“
Dobar neki čova. Svi smo ga voleli.
 


24
Naša nastavnica engleskog, mis Gredis, držala je apsolutni primat. Plavuša sa dugim šiljatim nosem. Nije bio neki nos, ali gubio se kad čovek vidi ostalo. Nosila je tesne haljine s dubokim dekolteom, crne cipele s visokim štiklama i svilene čarape. Bila je sva zmijasta, divnih dugačkih nogu. Sedela je za katedrom samo dok traje prozivka. Ispred table je uvek držala praznu klupu i sedela na njoj posle prozivke, okrenuta nama. Smestila bi se na klupi, prekrštenih nogu i visoko zadignute haljine. Nikada još nismo videli takve članke na nogama, takve noge, takva bedra. Jeste, bila je tu i Lili Fišmen, ali Lili je bila devojčica-žena, dok je mis Gredis bila u punom cvatu. A mogli smo da parimo oči na njoj po čitav čas svakog božjeg dana. Nije bilo nijednog učenika kojeg nije hvatala tuga kad zazvoni za kraj časa engleskog. Često smo razgovarali o njoj.
„Šta misliš, je l’ bi se pojebala?“
„Jok, samo nas loži. Zna da nas izluđuje, samo je to pali, drugo je ne zanima.“
„Znam gde stanuje. Ima da odem jedne noći.“
„Nemaš ti muda za to!“
„Je l’? Je l’? Ubiću je od *****! Sama to traži!“
„Znam jednog osmaka koji kaže da je bio kod nje jedne noći.“
„I? Šta je bilo?“
„Izašla mu na vrata u spavaćici. U suštini, sise joj bile ispale. Reko joj da je zaboravio šta je dala za domaći. Onda ga pozvala da uđe.“
„Bez zezanja?“
„Ozbiljno. Ali ništa nije bilo. Skuvala mu čaj, rekla mu za domaći, pa je otišao.“
„**** te, da sam ja ušao, svašta bi bilo!“
„Idi? Šta bi ti radio?“
„Prvo bi je satro kurcem, onda bi joj jeo *****, onda bi je ***** među sise i na kraju bi morala da mi puši.“
„Pun si mašte, dečko. Nema zezanja s tobom. Jesi **** nekad u životu?“
„Fala ***** da sam ****. Iks puta.“
„Kako je bilo?“
„Bezveze.“
„Nisi mogo da svršiš, a?“
„Svršavo sam svuda ko manijak, nisam mogao da stanem.“
„Svršavo svuda po dlanu ko manijak, a?“
„Ha, ha, ha, ha!“
„A, ha, ha, ha, ha, ha!“
„Ha, ha!“
„Svuda po dlanu, a?“
„****** se, kreteni!“
„Ne verujem da je iko od nas **** nešto“, reče neko.
Svi su ćutali.
„Kenjaj. **** sam ja još u prvom razredu.“
„Nije to ništa. Ja sam **** kad sam imao četri godine.“
„Alal vera, Rede. Jebi to i dalje!“
„**** sam tu klinku u podrumu kod mene.“
„Digo ti se?“
„Normalno.“
„Svršio si?“
„Aha, mislim. Štrcnulo je nešto.“
„Lepo bogami. Šorao si joj u *****, Rede.“
„Jedi govna!“
„Kako se zvala?“
„Beti En.“
„Dokurca“, reče onaj što je tvrdio da je **** u prvom razredu. „I moja se zvala Beti En.“
„Koja kurvica“, reče Red.
Jednog vedrog prolećnog dana, na času engleskog, mis Gredis je sedela na klupi ispred table, okrenuta nama. Suknja joj je bila zadignuta kao nikad, bilo je potresno, divno, volšebno i bludno. Koje noge, koja bedra, bili smo opčinjeni. Bilo je neverovatno. Ćela je sedeo u klupi pored moje. Nagnuo se i počeo da me gurka prstom u nogu.
„Potukla je sve rekorde!“ šapnuo je. „Gledaj! Gledaj!“
„**** te bog“, rekoh, „ćuti, spustiće suknju zbog tebe!“
Ćela je povukao ruku a ja čekao. Nismo prepali mis Gredis. Suknja joj je ostala visoko kao nikad. To je bio zbilja dan za pamćenje. Nije bilo nijednog učenika kome se nije digao, a mis Gredis je pričala dalje. Siguran sam da nijedan od nas ni reč nije čuo. Devojčice su, pretpostavljam, pogledima govorile jedna drugoj: ova ***** je baš preterala. Mis Gredis nije mogla da pretera. U neku ruku, kao da među njenim nogama nije bila ***** nego nešto mnogo bolje. Koje noge. Sunce je sijalo kroz prozor i lilo svoje zrake na te noge i bedra, poigravalo je na toploj svili pripijenoj oko nogu. Suknja joj se tako visoko popela, svi smo molili boga za tren gaćica, tren nečega, Isuse Hriste, bilo je kao smak sveta i novo stvaranje i novi smak, sve je postalo stvarno i nestvarno, sunce i bedra i svila, tako glatka, topla, razbludna. Čitav je razred podrhtavao od žudnje. Pogled se mutio i bistrio, a mis Gredis i dalje sedela kao da se ništa ne dešava i pričala kao da pojma nema ni o čemu. To je činilo sve tako divnim i užasnim: što se pravila kao da se ništa ne dešava. Za trenutak, oborio sam pogled na klupu i video žilice u drvetu tako uveličano kao da je svaka šara lokva tečnih vrtloga. Smesta sam vratio pogled na one noge i bedra, ljut na sebe što sam gledao drugde i možda nešto propustio.
Onda je počeo da dopire zvuk: „tipa, tupa, tupa, tupa... „
Ričard Vejti. Sedeo je u zadnjoj klupi. Imao je ogromne uši i debele usne, monstruozne otekle usne na golemoj glavi. Oči su mu bile gotovo bezbojne, nisu odavale nikakvu radoznalost ili inteligenciju. Imao je slonovska stopala a usta su mu uvek zjapila otvorena. Kad je govorio, reči su izlazile jedna po jedna, mučno, u dugim pauzama. Nije bio čak ni *****. Niko nije nikada govorio s njim. Niko nije znao otkud on u našoj školi. Ostavljao je utisak da nešto vrlo bitno nedostaje njegovom imidžu. Nosio je čistu odeću, ali bi mu košulja uvek ispala pozadi, falila su mu dugmad na košulji ili pantalonama. Ričard Vejti. Živeo je negde i dolazio u školu svaki božji dan.
„Tupa, tupa, tupa, tupa, tupa... “
Ričard Vejti je drkao *****: zdravica nogama i bedrima mis Gredis. Nije izdržao. Možda nije kapirao društvene manire. Sada smo ga svi čuli. Mis Gredis ga je čula. Devojčice su ga čule. Svi smo znali šta on radi. Bio je toliko jebeno tup da čak nije ni osećao da treba malo da utiša. A uzbuđenje mu je raslo sve više i više. Tupkanja su postajala sve glasnija. Njegova stisnuta šaka tupkala je o unutrašnju stranu klupe.
„TUPA, TUPA, TUPA... “
Gledali smo u mis Gredis. Šta će učiniti? Oklevala je. Preletela je pogledom po razredu. Nasmešila se, pribrano kao i uvek, zatim nastavila:
„Verujem da je engleski jezik najznačajniji i najprijemčiviji oblik sporazumevanja. Pre svega, treba da budemo zahvalni što smo dobili ovaj jedinstveni poklon velikog jezika. Ako ga ikad zloupotrebimo, zloupotrebljavamo sami sebe. Zato slušajmo, obratimo pažnju, spoznajmo nasleđe naše prošlosti, a istovremeno istražujmo i prihvatajmo rizike koje jezik nosi u sebi... “
„TUPA, TUPA, TUPA... “
„Moramo zaboraviti Englesku i njihov način svakodnevnog govora. I pored toga što je engleski način sasvim na svom mestu, naš američki govor sadrži mnoge duboke izvore neistraženih sredstava izražavanja. Ova nam sredstva stoje na raspolaganju. U pravom trenutku i kod pravih pisaca doći će jednog dana do literarne eksplozije... “
„TUPA, TUPA, TUPA... “
Da, Ričard Vejti je bio jedan od retkih sa kojima nikada nismo razgovarali. U stvari, bojali smo ga se. Nije bio neko koga biste prebili na mrtvo ime, to ne bi nikad nikog usrećilo. Želeo si samo da se skloniš što je moguće dalje od njega, nisi želeo da ga vidiš, da gledaš u te debele usne, u ta velika razjapljena usta kao usta zgnječene žabe. Izbegavao si ga, jer ne možeš pobediti Ričarda Vejtija.
Čekali smo i čekali dok je mis Gredis i dalje govorila o engleskom jeziku u američkoj kulturi. Čekali smo, a Ričard Vejti drkao i drkao. Ričardova pesnica zumbala je o unutrašnju stranu klupe, devojčice se krišom zgledale među sobom, a mi mislili: šta će ovaj kreten kod nas u razredu? Sve će da pokvari. Dovoljan je jedan kreten da mis Gredis povuče svoju suknju zauvek.
„TUPA, TUPA, TUPA... “
A onda je prestalo. Ričard je samo sedeo. Svršio je. Potajno smo bacali poglede na njega. Izgledao je isto. Da li mu je sperma ležala u krilu ili ostala u šaci?
Zazvonilo je. Čas engleskog bio je završen.
Posle toga, predstava je dobila mnoge reprize. Ričard Vejti je često tupkao dok smo mi slušali mis Gredis kako govori sa svog trona ispred table, visoko prekrštenih nogu. Mi frajeri prihvatili smo situaciju. Posle nekog vremena čak nas je i uveseljavala. I devojčice su je prihvatile, ali im nije prijala, pogotovo Lili Fišmenovoj, koja je gotovo pala u zaborav.
Osim Ričarda Vejtija, za mene je postojao još jedan problem u tom razredu: Hari Volden. Hari Volden je bio lep, po mišljenju devojčica, imao je duge zlatne uvojke i nosio čudnu, prefinjenu odeću. Izgledao je kao monden iz XVIII veka, mnogo čudnih boja, tamnozelena, tamnoplava, nije mi bilo jasno gde su, majku mu, njegovi iskopali svu tu odeću. A uvek je veoma mirno sedeo i pažljivo slušao na času. Kao da sve razume. Devojčice su govorile: „On je genije.“ Meni nije ličio ni na šta. Ono što nisam mogao da shvatim bilo je zašto se mangupi ne kače s njim. To me baš mučilo. Kako se tako olako izvukao?
Jednog dana naišao sam na njega u hodniku. Preprečio sam mu put.
„Koj’ si mi ti *****“, rekoh. „Otkud svima ideja da si ti neki *****?“
Volden je pogledao nadesno i, kad sam se osvrnuo da pogledam u tom pravcu, kliznuo je pored mene kao da sam nešto iz kanalizacije i u sledećem trenutku ponovo sedeo u klupi.
Gotovo svakog dana mis Gredis je pokazivala sve i Ričard tupkao do besvesti i taj Volden sedeo bez reči i držao se kao da veruje da je genije. Muka me hvatala od toga.
Pitao sam neke: „Slušaj, je l’ stvarno misliš da je Hari Volden genije? Samo sedi u svojoj lepoj odeći i ništa ne govori. Koji je to dokaz? Svi mi to možemo.“
Nisu mi odgovarali. Nisam shvatao njihova osećanja u vezi s tim jebenim tipom. A onda je postalo još gore. Proneo se glas da Hari Volden viđa mis Gredis svake noći, da je njen ljubimac, i da vode ljubav. Smučilo mi se. Mogao sam da ga zamislim kako se izvlači iz svoje prefinjene zeleno-plave odeće, slaže je na stolicu, iskoračuje iz svojih narandžastih satenskih gaća i onda klizne pod čaršave gde mis Gredis mazi njegovu glavu punu zlatnih uvojaka na svom ramenu i grli ga i sve ostalo.
O tome su šuškale devojčice koje kao da uvek sve znaju. Čak i pored toga što devojčice nisu posebno simpatisale mis Gredis, smatrale su da tu nema ničeg lošeg, da je sasvim razumljivo, jer takvom prefinjenom geniju kakav je Hari Volden treba da pripadne sva naklonost ovog sveta.
Ulovio sam Harija Voldena još jednom u hodniku.
„Zgaziću te ko *****, pederu, druge ti zezaj!“
Hari Volden je pogledao u mene. Onda je pogledao preko mog ramena, pokazao prstom i rekao: „Šta je ono?“
Okrenuo sam se. Kad sam vratio pogled, njega nije bilo. Sedeo je u razredu bezbedno okružen klinkama koje su mislile da je genije i bile zaljubljene u njega.
Sve češće se šuškalo o odlascima Hari Voldena u kuću mis Gredis preko noći, a nekih dana Hari uopšte ne bi došao u školu. To su bih najbolji dani za mene, jer sam tada imao posla samo sa tupkanjem, a ne i sa zlatnim uvojcima i obožavanjem takvih budalaština od strane devojčica u njihovim suknjama i bluzama i uštirkanim šarenim haljinama. Kad Hari ne bi došao, šaputale su: „On je jednostavno preosetljiv... „
A Red Kirkpetrik je govorio: „Ona ga ubija od *****.“
Jednog popodneva ušao sam u razred a klupa Harija Voldena bila je prazna. Pomislio sam da je odjebao po običaju. Onda se proneo glas od klupe do klupe. Uvek sam bio onaj koji sve poslednji sazna. Na kraju je stiglo i do mene: Hari Volden je izvršio samoubistvo. Prethodne noći. Mis Gredis još nije znala. Bacio sam pogled na njegovu klupu. Nikada više neće sedeti u njoj. Sva ona raznobojna odeća fuknuta u pakao. Mis Gredis je završila s prozivkom. Sela je na klupu ispred table i prekrstila noge kako samo ona ume. Imala je na sebi svilene čarape boje mesa, svetlije nego ikad. Suknja joj se zadigla sasvim nazad, otkrivajući bedra.
„Naša američka kultura“, govorila je, „predodređena je da bude velika. Engleski jezik, sada tako ograničen i ukalupljen, biće izmenjen i usavršen. Naši pisci koristiće jezik koji volim da nazivam, u mislima, amerikanskim... „
Čarape mis Gredis bile su boje kože. Činilo se da uopšte nema čarape, kao da je gola pred nama, ali fakat da nije, i da samo tako izgleda, činio je sve boljim nego ikad.
„Otkrivaćemo sve više i više naše sopstvene istine i sopstveni način govora, i taj novi glas neće pomutiti stari istorijati, stara ponavljanja, stari mrtvi i besmisleni snovi...“
„Tupa, tupa, tupa... “
 


25
Lokna Vagner se naoštrio da sredi Morisa Moskoviča. Desetak nas je čulo o tome posle časova i skupilo se iza škole da gleda. Vagner je utvrdio pravila: „Bijemo se dok neko ne vikne dosta.“
„Slažem se“, reče Moris. Moris je bio visok i mršav frajer, pomalo tupav, ali nikad nije mnogo govorio niti je gnjavio bilo koga.
Vagner je pogledao u mom pravcu. „Kad sredim ovoga, ti si na redu!“
„Ja, treneru?“
„Ti, ti, Kinaski.“
Podrugljivo sam ga gledao.
„Poštovaćete vi mene, *******, makar morao da vas šibam jednog po jednog!“
Vagner se baš kurčio. Stalno je biflao na razboju, ili radio kolutove po strunjačama, ili pravio krugove oko terena. Šepurio se kao ćuran, šetajući svoju okruglu trbu. Voleo je da stane i dugo zvera u čoveka kao da gleda u *****. Nisam znao šta ga muči. Mi smo ga mučili. Verujem da je mislio kako jebemo sve klinke kao sumanuti i da nije baš uživao u takvim mislima.
Borba je počela. Vagner je demonstrirao neke uvežbane pokrete. Poigravao je u mestu, klatio se, petljao nogama, muvao pesnicama kroz vazduh i ispuštao neke šištave zvuke. Bio je impresivan. Smestio je Moskoviču tri leva direkta. Moskovič je samo stajao opuštenih ruku. Nije znao ništa o boksu. Onda ga Vagner odvalio desnicom preko usta. „Dokurca!“ reče Moris i zavitla rukom. Vagner je eskivirao i uzvratio levom i desnom po Moskovičevom licu. Morisu je prokrvario nos. „Dokurca!“ ponovio je i počeo da vitla obema rukama. I pogađa. Jeknuli su udarci, pukli po Vagnerovoj glavi. Vagner je pokušao da parira, ali njegove pesnice nisu imale snagu i bes Moskovičevih.
„Bog te mazo! Sjebi ga, Mori!“
Moskovič je bio rođeni bokser. Zabo je levicu u onu trbu. Vagner je izgubio dah i posrnuo. Pao je na kolena. Lice mu je bilo posečeno i krvavo. Brada mu se spojila sa grudima i izgledao je bolesno.
„Dosta“, reče on.
Ostavili smo ga iza zgrade i pošli za Morisom Moskovičem, našim novim idolom.
„Bog te mazo, Mori, idi u profesionalce!“
„Jok, tek sam napunio trinaest.“
Prošli smo iza one radionice s mašinama i stali na stepenice. Dve-tri cigarete kružile su iz ruke u ruku.
„Šta ima taj čovek protiv nas?“ upita Mori.
„*******, Mori, kako ti nije jasno? Zavidi nam. Misli da karamo sve ***** u školi!“
„Što, ja nisam čak ni ljubio neku.“
„Zezaš, Mori?“
„Keve mi.“
„Probaj jednom peting, Mori, obeznanićeš se!“
Onda smo ugledali Vagnera kako prolazi. Udešavao je facu maramicom.
„Ej, treneru“, viknu jedan, „kad ćemo revanš?“
Stao je i pogledao u nas. „Bacite cigarete!“
„Jao, nemoj tako, treneru, ne možemo bez duvana!“
„Dođi vamo, treneru, izbaci nam pljuge!“
„Aha, dođi, treneru!“
Vagner je stajao i zverao u nas. „Još ja nisam završio s vama! Srediću ja svakog od vas, kad-tad!“
„Kako to misliš, treneru? Nešto su ti skromni talenti.“
„Aha, treneru, kako to misliš?“ Otišao je preko terena ka svojim kolima. Bilo mi ga pomalo žao. Kad je čovek tolika zloća, morao bi da ima snage da vrati udarce.
„Verovatno misli da ćemo da probušimo sve đane do mature „, reče jedan frajer.
„To je ono“, reče drugi, „sto-posto mu neko svršio u uvo, pa sad ima jeb umesto mozga.“
Posle toga smo se razišli. Sasvim pristojan dan.
 

26
Majka je svakog jutra išla na svoj mizerno plaćeni posao, a za njom i otac, koji nije imao posao. Iako je većina suseda bila nezaposlena, nije želeo da pomisle kako ništa ne radi. Zato je ulazio u kola svakog jutra u isto vreme i vozio nekud kao da ide na posao. Vraćao se tek uveče, uvek u isto vreme. To mi je baš dobro došlo, jer mi ostajao čitav stan na raspolaganju. Zaključavali su kuću, ali sam ja znao kako da uđem. Parčetom kartona uklanjao sam kuku na spoljnim vratima sa zaštitnom mrežom. Vrata na zadnjem delu kuće zaključavana su ključem koji je ostajao iznutra u bravi. Gurnuo bih novine ispod vrata i izbacivao ključ iz brave. Izvukao bih novine s ključem na njima, otključavao i ulazio. Kad sam odlazio, vraćao sam kuku na ona vrata s mrežom i zaključavao vrata na koja sam ušao, ostavljajući ključ u bravi. Onda sam izlazio na prednji ulaz, a brava se automatski zatvarala za mnom.
Voleo sam da budem sam. Jednog dana igrao sam neku od mojih igara. Imali smo budilnik sa sekundarom, pa sam se takmičio u nedisanju. Svaki put bih obarao sopstveni rekord. Prolazio sam bukvalno kroz agoniju, ali zato bio ponosan kad bih dodao neku sekundu starom rekordu. Toga dana dodao sam čitavih pet sekundi i najzad uzimao vazduh pored prozora koji je gledao na ulicu. To je bio veliki prozor zastrt crvenim zavesama. Između zavesa je bila pukotina, pa sam virnuo napolje kroz nju. Isuse Hriste! Prozor je gledao pravo na trem kuće Andersonovih. Misis Anderson je sedela na stepenicama i mogao sam da joj gledam direktno pod suknju. Imala je možda 23 godine i bogovski oblikovane noge. Mogao sam da joj vidim gotovo sve pod suknjom. Onda sam se setio očevog vojnog dvogleda. Stajao je na gornjoj polici njegovog plakara. Poleteo sam i dočepao ga, jurnuo natrag i uperio ga na noge misis Anderson. Poneo me pravo među njih! A bilo je drukčije od gledanja u noge mis Gredis: nisam morao da se pretvaram da ne gledam. Mogao sam da se koncentrišem. I jesam. Bio sam među njenim nogama. Bio sam napaljen kao životinja. Ljudi moji, koje noge, koja bedra! Svaki put kad bi se pomakla, bilo je neizdržljivo, prosto da ne veruješ.
Kleknuo sam na parket i držao dvogled jednom rukom a izvukao miška drugom. Pljunuo sam na dlan i počeo. Za trenutak, učinilo mi se da su sevnule gaćice. Malo je falilo da svršim. Zastao sam. Gledao sam kroz dvogled, zatim ga opet pridavio. Kad mi je došlo da svršim, ponovo sam stao. Čekao sam malo, onda ga nanovo bacao u nesvest. Ovoga puta znao sam da neću moći da se zaustavim. Bila je preda mnom. Video sam je skroz do *****! Bilo je kao *******. Svršio sam. Isprskao sam sav parket ispod prozora. Belo i gusto. Ustao sam i otišao u kupatilo, uzeo toalet-papira i vratio se. Pobrisao sam parket, odneo papir do klozetske šolje i pustio vodu.
Misis Anderson je izlazila i sedela na tim stepenicama gotovo svakog dana, a ja uzimao dvogled i voštio karu.
Ako Anderson ikad dozna za ovo, mislio sam, ubiće me...
Moji su roditelji išli u bioskop svake srede uveče. U tom je bioskopu svaka ulaznica bila loz, a moji su želeli pare. Jedne srede uveče otkrio sam nešto novo. U kući ukoso od naše živeli su Pirocijevi. Između naše i njihove kuće vodila je staza, i to baš pored prozora koji gleda u njihovu dnevnu sobu. Prozor je bio zaklonjen tankom zavesom. Na dnu staze bio je neki zid, kao svod obrastao žbunjem. Kad stanem između tog zida i prozora, usred sveg tog žbunja, niko me nije mogao videti s ulice, pogotovo noću.
Došunjao sam se tamo. Bilo je neviđeno, daleko iznad mojih očekivanja. Misis Piroci je sedela na kauču i čitala novine. Noge su joj bile prekrštene, a na drugom kraju sobe sedeo je mister Piroci i čitao novine. Misis Piroci nije bila tako mlada kao mis Gredis ili misis Anderson, ali imala je dobre noge i visoke štikle i, skoro svaki put kad okrene stranu svojih novina, nanovo je ukrštala noge, pa joj se suknja pela uvis i ja bih ugledao još.
Ako moji dođu iz bioskopa i nađu me ovde, pomislih, mom životu biće kraj. Ali vredelo je reskirati.
Stajao sam krajnje tiho iza prozora i kibio noge misis Piroci. Imali su i krupnog ovčarskog psa, Džefa, koji je spavao u sobi kod vrata. Gledao sam u noge mis Gredis na času engleskog toga dana, onda drkao na noge misis Anderson, a sada je bilo još. Zašto mister Piroci nije gledao u noge misis Piroci? Samo je čitao svoje novine. Očigledno je bilo da misis Piroci pokušava da ga napali jer se njena suknja pela sve više i više. Onda je okrenula stranu i vrlo žustro prekrstila noge a njena suknja šibnula naviše otkrivajući pogledu snežnobele butine. Bila je sva kao mleko! Neverovatno! Bila je najbolja od svih!
Tada sam krajičkom oka snimio pokret nogu mister Pirocija. Naglo je ustao i krenuo ka vratima. Počeo sam da trčim, kršeći žbunje ispred sebe. Čuo sam kako otvara ulazna vrata. Uleteo sam u naše dvorište, sunuo iza garaže. Zastao sam za trenutak, osluškujući. Onda sam se popeo na ogradu i preskočio preko bršljana i žbunja u novo dvorište. Sjurio sam se niz stazu i izbio na ulicu, a onda počeo da trčkam kao tip koji trenira za neki kros. Nikoga nije bilo iza mene, ali sam ja i dalje trčkao.
Ako zna da sam to ja, ako kaže ocu, mrtav sam.
Ali možda je samo izvodio kera na kenjanje?
Trčkao sam niz ulicu sve do Vest Adams bulevara i seo na klupu kod autobuske stanice. Sedeo sam jedno pet minuta, onda polako krenuo kući. Kad sam stigao, mojih još nije bilo. Ušao sam, svukao se, pogasio svetla i čekao na jutro...
Neke druge srede uveče Ćela i ja smo prolazili našom uobičajenom prečicom između dveju zgrada. Išli smo ka vinskom podrumu njegovog oca kad Ćela zastade pored jednog prozora. Roletna je bila spuštena, ali ne sasvim. Ćela je stao, sagnuo se i gvirio unutra. Mahnuo mi je da priđem.
„Šta je?“ prošaputah.
„Gledaj!“
Unutra su bili čovek i žena u krevetu, goli ispod zarozanog čaršava. Čovek je pokušavao da poljubi ženu, a ona ga gurala od sebe.
„Boga mu ljubim, Mari, što si takva, opusti se malo!“
„Ne!“
„Ah, molim te, ne mogu više!“
„Sklanjaj te odvratne ruke s mene!“
„Ah, Man, ja te volim!“
„Ti i tvoja izdrkana ljubav...“
„Mari, molim te.“
„Ućuti već jednom!“
Čovek se okrenuo prema zidu. Žena je podigla neki časopis, namestila jastuk pod glavom i počela da čita.
Uklonih smo se s prozora.
„Isuse“, reče Ćela, „smučilo mi se od ovog!“
„Mislio sam da ćemo videti nešto“, rekoh.
Kad smo stigli do vinskog podruma, našli smo samo veliki katanac koji je Ćelin matori postavio na vrata.
Vraćali smo se na taj prozor nanovo i nanovo, ali nikad u stvari nismo videli da se nešto desilo. Bilo je uvek isto.
„Mari, dosta je već prošlo. Mi živimo zajedno, zar ne shvataš? U braku smo!“
„Jaka stvar, ***** te brak!“
„Samo ovaj put, Mari, i neću više da te masiram, časna reč!“
„Ćuti! Muka mi je od tebe!“
Udaljili smo se.
„Sranje“, rekoh.
„Sranje“, reče Ćela.
„Ne verujem da on ima *****“, rekoh.
„Kao da ga i nema“, reče Ćela.
Prestali smo da idemo tamo.
 




„Bludni sin" je uvod u autobiografsku sagu Čorlsa Bukovskog. Naslov originala „Ham on Rye" replika je na Selindžerovog „Lovca u žitu". Odrastanje i buntovništvo mladog čoveka je ono što povezuje ova dva romana.
Knjiga je posvećena očevima...
 
Čarls Bukovski

Faktotum




Po mišljenju kritike najbolji roman Čarlsa Bukovskog, tematski je nastavak poznatijeg romana BLUDNI SIN. Devetnaestogodišnji Henri Kinaski izbačen je iz kuće i godinama luta Amerikom, od jedne daleke obale do druge...

1
Stigao sam u Nju Orleans po kiši u 5 ujutru. Sedeo sam neko vreme na autobuskoj stanici, ali ljudi su me deprimirali, pa sam uzeo kofer, izašao na kišu i hodao. Nisam znao gde se izdaju sobe, gde žive bednici.
Imao sam kartonski kofer koji se raspadao. Nekada je bio crn, ali se boja oljuštila i pojavio se žuti karton. Pokušao sam da rešim problem imalinom. Dok sam hodao po kiši, imalin se otkravio pa sam, premeštajući kofer iz ruke u ruku, nehotice utrljao crne štrafte preko obe nogavice.
Lepo, bio je to novi grad. Možda ću imati sreće.
Kiša je stala i izašlo je sunce. Bio sam u crnačkom kvartu. Polako sam hodao dalje.
„Ej, beli goljo!”
Spustio sam kofer. Na verandi je sedela mulatkinja i klatila nogom. Izgledala je kao avion.
„Zdravo, beli goljo!”
Ćutao sam. Samo sam stajao i gledao u nju.
„Hoćeš malo mindže, beli goljo?”
Smejala mi se. Klatila je visoko prekrštenom nogom; imala je lepe noge, visoke štikle i samo je klatila nogom, smejući se. Uzeo sam kofer i krenuo stazom prema njoj. Tada sam uočio kako se pomakla zavesa na prozoru levo od mene. Ugledao sam lice nekog crnca. Izgledao je kao Džersi Džo Volkot.1 Ustuknuo sam ka trotoaru. Njen smeh me pratio niz ulicu...
 
87
Berza rada za industrijske radnike nalazila se na ivici klošarskog kvarta. Ljudi su bili bolje odeveni i mlađi, ali jednako bezvoljni. Sedeli su na prozorskim nišama, pogrbljeni, grejali se na suncu i pili besplatnu kafu. Nije bilo šlaga ni šećera, ali bila je besplatna. Nije bilo žičane pregrade između nas i službenika. Telefoni su češće zvonili, a službenici su bili mnogo opušteniji nego na Poljoprivrednoj berzi rada.
Prišao sam pultu i dobio karticu i penkalo vezano lančićem. „Popunite je”, rekao je službenik, lep mladi Meksikanac koji se trudio da profesionalnim držanjem prikrije urođenu srdačnost.
Počeo sam da popunjavam karticu. Za adresu i telefon napisao sam: „Nema”. Za školsku spremu i radno iskustvo napisao sam: „Dve godine Losanđeleskog koledža.
Novinarstvo i likovne umetnosti.”
Onda sam rekao službeniku: „Pokvario sam karticu. Mogu li da dobijem drugu?”
Dao mi je. Promenio sam tekst: „Diploma srednje škole u Los Anđelesu. Špedicija, magacioner, fizički radnik. Rukuje pisaćom mašinom.”
Vratio sam karticu.
„Dobro”, rekao je službenik. „Sedite i videćemo da li će se naći nešto.”
Našao sam mesto na prozorskoj niši i seo. Do mene je sedeo neki stari crnac. Imao je zanimljivo lice, bez uobičajenog rezigniranog izraza kao na licima većine koji su sedeli u prostoriji. Izgledalo je kao da se obuzdava da se ne nasmeje sam sebi i ostalima.
Video je da ga gledam. Nakezio se. „Bistar je lik koji drži ovo mesto. Popizdeo je kad su ga najurili s Poljoprivredne berze, pa je krenuo u ovu priču. Specijalizovao se za honorarni rad. Kad nekom treba da se brzo i jeftino istovari vagon, taj se ovde javi.”
„Aha, čuo sam.”
„A ovaj lik uzima pedeset posto. Ne bunimo se. Daj šta daš.”
„Ma da, ***** ga.”
„Nešto si skenjan. Šta ti se desilo?”
„Ostao sam bez žene.”
„Naći ćeš druge, a ostaćeš i bez njih.”
„Kuda li odlaze?”
„Gucni malo.”
U torbi je imao flašu. Otpio sam. Porto.
„Hvala.”
„Nema žena u klošarskom kvartu.”
Ponovo mi je pružio flašu. „Pazi da nas onaj ne vidi da pijemo. To je jedino što ga izluđuje.”
Dok smo sedeli i pili, nekoliko ljudi je prozvano i otišlo da radi. Živnuli smo. Bar je bilo neke akcije. Moj crni drugar i ja smo čekali, šetajući flašu. Onda se ispraznila.
„Gde je najbliža prodavnica pića?” upitao sam.
Objasnio mi je pa sam otišao. Danju je uvek bilo vruće u klošarskom kvartu Los Anđelesa. Stare skitnice hodale su po vrućini u debelim kaputima. Ali kad padne noć i nema više mesta u Vojsci spasa, dobro im dođu ti kaputi.
Kad sam se vratio iz prodavnice, moj drugar je i dalje bio tu.
Seo sam i otvorio flašu, pružio mu torbu.
„Drži je dole”, rekao je.
Bilo je sasvim pristojno unutra kada imaš vina.
Nekoliko mušica počelo je da kruži ispred nas.
„Vinske mušice”, rekao je crnac.
„Nanjušile *****.”
„Znaju one šta valja.”
„Piju da zaborave.”
„Ma samo piju.”
Zamahnuo sam i uhvatio jednu. Kad sam otvorio šaku, na dlanu je bila samo crna fleka i čudan trag dva krilca. Nula.
„Evo ga!”
Bio je to onaj lepi mladi momak koji je vodio posao. Dojurio je do nas. „Idemo! Napolje odavde! Marš napolje, jebene pijandure! Gubite se odavde da ne bih morao da zovem pubove!”
Gurao nas je ka vratima, psujući. Osećao sam se krivim, ali nisam se ljutio. Čak i dok nas je gurao, znao sam da nam ustvari ništa ne zamera. Na desnoj ruci nosio je veliki prsten.
Nismo se dovoljno brzo kretali, pa sam dobio prstenom iznad levog oka; osetio sam kako curi krv. Moj drugar i ja bili smo ponovo na ulici.
Udaljili smo se i seli na stepenice ispred nekog ulaza. Pružio sam mu flašu. Otpio je.
„Dobra roba.”
Vratio mi je flašu. Otpio sam.
„Aha, dobra je.”
„Ala prži ovo sunce.”
„Aha, baš prži.”
Ćutke smo sedeli i šetali flašu.
Onda se ispraznila.
„Dobro”, rekao je, „moram da idem.”
„Vidimo se.”
Otišao je. Ustao sam i otišao na drugu stranu, skrenuo sam iza ugla i našao se na Glavnoj ulici. Produžio sam sve do Roksija.
U izlogu su bile fotografije striptizeta. Kupio sam kartu. Devojka na blagajni izgledala je bolje od onih na fotografijama. Ostalo mi je samo 38 centi. Ušao sam u mračnu salu i seo u osmi red. Prva tri reda bila su popunjena.
Imao sam sreće. Film se završio i prva striptizeta je već bila na sceni. Darlin. Prva je obično bila najgora, olupina koja uglavnom samo diže noge u igračkom ansamblu. Dobili smo Darlin kao uvertiru. Možda je neka devojka ubijena, ili premlaćena, ili je dobila histeričan napad, pa je Darlin dobila šansu da opet nastupi sama.
Ali Darlin uopšte nije bila loša. Mršava, ali sisata. Vitka kao vrba. Na kraju tih uskih leđa, tog uskog tela, bilo je ogromno dupe. Pravo čudo - dovoljno da sludi čoveka.
Darlin je bila u dugoj haljini od crnog baršuna sa dubokim izrezom - listovi i bedra bili su sablasno beli na crnoj pozadini. Igrala je i gledala nas kroz proreze debelo nafrakanih očiju. Ovo je bila njena šansa. Želela je povratak na scenu - da opet bude u centru pažnje. Navijao sam za nju. Potezala je patent-zatvarače na haljini i sve se više otkrivalo iz tog magičnog crnog baršuna, noge i belina tela. Ubrzo je ostala samo u ružičastom prslučetu i krpici ukrašenoj šljokicama koje su poigravale i svetlucale.
Darlin je u igri dohvatila zavesu na bini. Zavesa je bila pocepana i puna prašine. Dohvatila je, igrajući u ritmu četvoročlanog orkestra, obasjana ružičastim svetlom reflektora.
Počela je da se **** sa tom zavesom. Orkestar se ljuljao istim pokretima. Darlin se stvarno davala toj zavesi; orkestar se ljuljao i ona se ljuljala. Ružičasto svetlo naglo se pretvorilo u purpurno. Orkestar je ubrzao ritam, svirajući punom snagom. Izgledalo je da Darlin svršava. Zabacila je glavu, rastvorenih usta.
Onda se uspravila i igrajući se vratila na sredinu bine. S mesta na kome sam sedeo čuo sam kako sama sebi peva uz muziku. Uhvatila je svoje ružičasto prsluče i strgla ga sa sebe, a lik tri reda ispred mene upalio je cigaretu. Ostala je samo ona krpica na njoj. Gurnula je prst u pupak i zaječala.
Darlin je i dalje igrala nasred bine. Orkestar je svirao sasvim tiho. Polako je počela da meša. ****** se s nama. Svetlucava krpica je lagano poigravala na njoj. Kvartet je postepeno ubrzao ritam. Približavali su se vrhuncu tačke; bubnjar je lupkao po ivici bubnjeva kao da pali prskalice; muzičari su izgledali umorno, beznadežno.
Darlin je hvatala svoje gole sise, pokazujući ih, oči su joj bile u zanosu, usne vlažne i rastvorene. Onda se najednom obrnula i ljuljnula svojim ogromnim dupetom ka nama. Šljokice su poskakivale i svetlucale, poludele su, bacajući iskre. Reflektor se tresao i igrao kao sunce. Kvartet je treštao i tutnjao. Darlin se okrenula. Strgla je šljokice sa sebe. Gledao sam, gledali su. Kroz gazu boje kože videli smo joj dlake na pizdi. Orkestar ju je stvarno *****.
A meni nikako da se digne.



„Faktotum” (1975) je nastavak poznatijeg romana „Bludni sin” (1982). Bukovski ovde priča o periodu svog života kada je izbačen iz kuće i postao skitnica, besciljno lutajući Amerikom, od jedne daleke obale do druge. To je knjiga o ’belom golji’ (’poor white trash’ je termin američkih crnaca za belce koji nemaju kuću). Amerika je zemlja gde stotine hiljada ljudi žive kao skitnice, spavajući na ulici, u prihvatilištima Vojske Spasa ili u jeftinim hotelima i pansionima. Bukovski je tako živeo od svoje 19. do 35. godine. On se očigledno trudio da što manje svog vremena i života pokloni gazdama i besmislenim poslovima koje je morao da obavlja ne bi li preživeo. „Kako, *******, može čoveku prijati da ga u pola sedam ujutru probudi budilnik, da skače iz kreveta, oblači se, na silu se najede, sere, piša, pere zube i češlja se, i onda se probija kroz saobraćaj da bi stigao do mesta gde u suštini pravi grdne pare za nekog drugog, i gde još traže da bude zahvalan što mu je pružena prilika za tako nešto?” Otuda njegova ogorčenost američkim stilom života, mada je Bukovski uvek duhovit kada piše o apsurdima svoje egzistencije. Ipak, glavna tema romana je njegova velika ljubav Džejn, (u romanu Džen) koju nikada nije zaboravio i posvetio joj neke od svojih najboljih pesama.
 
Tako Mrtvi Vole



U ovoj antologiji kratkih priča Čarlsa Bukovskog, objavljenih u periodu od 1944. do 1994., u podjednakoj meri su zastupljene priče iz četiri najvažnije zbirke:


MOJE LUDILO[1]
Postoje stepeni ludila, i što si luđi, ljudima je to očiglednije. Najveći deo života skrivao sam svoje ludilo, ali ono je tu. Neko mi recimo govori o ovom ili onom, i dok me ta osoba gnjavi svojim bajatim opštim mestima, desi se da zamislim njegovu ili njenu glavu položenu na panj giljotine, ili ih vidim na ogromnom tiganju, kako se prže i gledaju me unezverenim očima. U takvim situacijama najverovatnije ću pokušati da umaknem, ali ne mogu da izbegnem takve vizije kad mi se ljudi obrate. Ili, kad sam bolje raspoložen, mogu da ih vidim na biciklu, kako se brzo udaljavaju od mene. Jednostavno imam problem sa ljudima. Životinje, njih volim. One ne lažu i retko pokušavaju da te napadnu. Ponekad umeju da budu podmukle, ali to se toleriše. Zašto?
Najveći deo mladosti i srednjih godina proveo sam stešnjen u malim sobama, gledajući u zidove, pocepane zavese, ručke na komodama. Bio sam svestan žena i želeo sam ih, ali nisam hteo da skačem kroz sve obruče da bih došao do njih. Bio sam svestan novca, ali opet, kao i sa ženama, nisam hteo da uradim ono što je potrebno da bih došao do njega. Hteo sam samo onoliko koliko mi treba za sobu i piće. Pio sam sam, obično u krevetu, spuštenih roletni. Ponekad sam odlazio u obližnje lokale da overim koga ima, ali to je uvek bilo isto ništa posebno, a često i mnogo manje od toga.
U svim gradovima posećivao sam biblioteke. Otvarao knjigu za knjigom. Retko je bilo knjiga koje bi mi govorile nešto. Uglavnom su bile prašina u mojim ustima, pesak u mojim mislima. Nijedna nije bila povezana sa mnom ili sa mojim osećanjem: gde sam bio nigde šta sam imao ništa i šta sam želeo ništa. Knjige iz proteklih stoleća samo su još više komplikovale misteriju toga što imaš ime, telo, hodaš naokolo, govoriš, radiš nešto. Niko se nije bavio mojim specifičnim ludilom.
U nekim lokalima postajao sam nasilan, dolazilo je do tuča u kojima sam uglavnom dobijao batine. Ali ja se nisam tukao ni sa kim posebno, nisam bio gnevan, samo nisam shvatao ljude, to što oni jesu, to što rade, kako izgledaju. Bio sam više puta u zatvoru, izbacivan sam iz soba u kojima sam živeo, spavao sam u parkovima, na grobljima. Bio sam izgubljen, ali nisam bio nesrećan. Nisam bio zao. Jednostavno nisam mogao da shvatim ništa od onog što je bilo tu. Moje nasilje je bilo usmereno protiv očigledne klopke, vrištao sam, a oni nisu razumeli. Čak i u najgorim tučama pogledao bih svog protivnika i mislio: Zašto je besan? Hoće da me ubije. Onda bih morao pesnicama da se branim od zveri koja nasrće na mene. Ljudi nemaju smisla za humor, tako su dosadno ozbiljni u odnosu na same sebe.
Negde usput, a zaista ne znam odakle mi to, počeo sam da mislim: možda bi trebalo da budem pisac. Možda bih mogao da napišem reči koje nisam pročitao, možda bih tako mogao da sklonim tog tigra sa grbače. I tako sam počeo, i protekle su decenije a da nisam imao mnogo sreće u svemu tome. Sada sam bio ludi pisac. Nove sobe, novi gradovi. Padao sam sve niže i niže. Jednom sam se smrzavao u Atlanti, u baraci od ter-papira, sa jednim i po dolarom nedeljno. Bez vode, struje, grejanja. Sedeo sam i smrzavao se u svojoj kalifornijskoj košulji. Jednog jutra našao sam patrljak olovke i počeo da pišem pesme po marginama starih novina na podu.
Na kraju, u četrdesetoj, pojavila se prva moja knjižica, brošura pesama: Cvet, Pesnica i Zverski Jauk. Poštom je stigao paket i otvorio sam ga, a unutra su bile te brošure. Prosule su se po ulici, sve te knjižice, i ja sam kleknuo usred njih, klečao sam i podigao Cvetnu Pesnicu i poljubio je. To je bilo pre 30 godina.
I dalje pišem. U prva četiri meseca ove godine napisao sam 250 pesama. I sada osećam kako se ludilo valja kroz mene, ali još nisam napisao reč onako kako to želim, tigar mi je i dalje na leđima. Umreću sa tim skotom na grbači, ali borio sam se s njim. I ako negde postoji neko ko se oseća dovoljno ludim da poželi da bude pisac, reći ću: samo napred, pljuni u oko suncu, udri po tim tipkama, to je najbolje moguće ludilo, stolećima je potrebna pomoć, ljudski rod vapi za svetlošću, hazardom i smehom. Daj im to. Ima dovoljno reči za sve nas.
 
ĆEBE[49]
Loše spavam u poslednje vreme, ali nije u tome stvar. To se dešava kad mi se čini da sam zaspao. Kažem: „kad mi se čini da sam zaspao“, jer je baš tako. Kako vreme prolazi, zaista tonem u san, osećam da spavam, ali u snu i dalje sanjam svoju sobu, sanjam da spavam, i sve je baš kao što je i bilo pre nego što sam legao u krevet. Novine na podu, prazna pivska flaša na komodi, zlatna ribica lagano kruži na dnu svoje kugle, sve te prisne stvari koje su deo mene koliko i kosa na glavi. I mnogo puta u krevetu, kad ne spavam, kad tako dremam, gledam u zidove i pitam se: jesam li još budan ili sam već zaspao i sanjam svoju sobu?
Loše mi ide u poslednje vreme. Umiranja; konji bedno trče; zubobolja; krvarenje; ostalo neću ni da pominjem. Često se pitam: može li da bude gore? A onda mislim: šta sad, još uvek imaš sobu. Nisi napolju, na ulici. Nekada mi ulica nije smetala. Sada je ne podnosim. Retko šta podnosim. Toliko sam puta bio u govnima da jednostavno ne mogu više; ništa više ne podnosim.
Evo u čemu je stvar. Kada zaspim i sanjam da sam u svojoj sobi, ili se to možda stvarno dešava i budan sam, ne znam, tek nešto počne da se dešava. Primetim da su vrata plakara odškrinuta, a siguran sam da su pre toga bila zatvorena. Vidim kako otvor na plakaru i lepeza (bilo je vruće i lepeza leži na podu) grade pravu liniju koja se pruža ka mojoj glavi. Naglo obuzet gnevom dižem glavu s jastuka. Kažem gnevom, jer obično psujem sve živo onima ili tome što pokušava da me sludi. Već vas čujem kako mislite: „ovaj tip je lud“, i ne poričem, možda i jesam lud. Ali ipak ne osećam da je tako. Priznajem, to je vrlo slab argument, ako je uopšte argument. Kad sam napolju, među ljudima, nije mi baš prijatno. Oni se oduševljavaju i razgovaraju o stvarima koje meni ništa ne znače. A ipak se osećam najsnažnije kad sam među njima. Javlja se misao: ako oni mogu da postoje samo na tim fragmentima stvari, onda i ja mogu da postojim. Ali čudne se stvari dešavaju kad sam sam, i tada se sva poređenja gube u suočenju sa zidovima, disanjem, istorijom, onim što me na kraju čeka. Očigledno je da sam veoma slab čovek. Pokušavao sam da se okrenem bibliji, filozofima, pesnicima, ali su, po meni, svi oni, na neki način, promašili stvar. Svi oni govore o nečemu sasvim desetom. I zato sam odavno prestao da čitam. Našao sam neki oslonac u piću, kockanju i seksu, i u tom smislu postao sam sličan bilo kom čoveku u okolini, gradu, državi. Jedina je razlika u tome što nikada nisam mario za uspeh, nisam želeo porodicu, dom, pristojan posao i tako dalje. I eto gde sam se našao: nisam postao intelektualac, umetnik, niti imam spasonosne korene običnog čoveka. Visim negde između i mislim: da, to je početak bezumlja.
I kako sam samo vulgaran! Zabadam prste u **** i češem ga. Imam hemoroide, šuljeve. To je čak bolje od seksualnog odnosa. Češem dok ne prokrvarim, dok me bol ne natera da prestanem. Majmuni to rade. Jeste li ih videli u zoološkom vrtu, njihove krvave crvene guzice?
Ali da nastavim. Ako ste možda željni da čujete nešto čudno, pričaću vam o ubistvu. Ti Snovi o sobi, da ih tako nazovem, počeli su pre nekoliko godina. Jedan od prvih usnio sam u Filadelfiji. I tada sam retko radio, pa je možda sve to bilo zbog brige kako da platim kiriju. Pio sam samo vino i pivo, u manjim količinama, a seks i kocka još me nisu totalno obuzeli.
I pored toga što sam tada živeo s jednom uličarkom i što mi je bilo čudno da ona hoće još seksa ili ljubavi (kako mi je govorila kad sam to radio), posle podavanja dvojici, trojici ili više muškaraca istog dana ili iste noći, i pored toga što sam bio lepo dvoren kao svaki Ulični vitez, bilo je nečega u tom zabadanju, posle svega TOGA... to se okrenulo protiv mene i nije mi bilo lako. Slatki moj, govorila je ona, shvati jednom da te volim. S njima to nije ništa. Ti jednostavno ne poznaješ ženu. Žena može da te pusti u sebe i ti misliš da si u njoj, ali daleko je od toga. A ti jesi u meni. Sav taj razgovor nije mnogo pomogao. Samo je još više približio zidove. Jedne noći, recimo da sam sanjao, recimo da nisam, probudim se, a ona leži u krevetu sa mnom (ili sam sanjao da sam se probudio), pogledam oko sebe i vidim sve te majušne ljude, jedno trideset-četrdeset njih, kako nas vezuju tankom žicom za krevet, kao nekom srebrnom žicom, i okolo-naokolo kruže oko nas, ispod kreveta, preko kreveta, sa tom žicom. Ona mora da je osetila moju nervozu. Video sam kako joj se oči otvaraju i gledaju u mene. „Ćuti!“, šapnuo sam. „Ne mrdaj! Hoće da nas ubiju strujom!“ „KO HOĆE DA NAS UBIJE STRUJOM?“ „ĆUTI KAD TI KAŽEM! Ne mrdaj sad!“ Pustio sam ih da rade još neko vreme, pretvarajući se da spavam, a onda sam sakupio svu snagu i, na njihovo zaprepašćenje, propeo se naviše, kidajući žice. Zamahnuo sam prema jednom od njih i promašio. Ne znam kud su otišli, ali sam ih oterao. „Spasao sam nas sigurne smrti“, rekao sam svojoj damici. „Poljubi me, tatice“, rekla je.
Dobro, da se vratim na početak. Dešava mi se da ustanem ujutro s masnicama po telu. Plave masnice. Ima jedno ćebe na koje posebno motrim. Mislim da se to ćebe baca na mene kad zaspim. Budim se i ponekad je oko moga grla, tako da jedva dišem. Uvek isto ćebe. Ali ja ga ignorišem. Otvorim pivo, prelistam Trkački glasnik, pogledam kroz prozor pada li kiša, i trudim se da zaboravim na sve. Želim samo da mirno živim, bez novih nevolja. Umoran sam. Ne želim da uobražavam ili izmišljam stvari.
A ipak me je te noći ponovo mučilo isto ćebe. Kreće se kao zmija. Poprima razne oblike. Ne ostaje ravno i rašireno preko kreveta. Tako i sledeće noći. Šutnem ga na pod pored kauča. Onda vidim kako se miče. Vidim kako se hitro pokrene kad god prividno gledam na drugu stranu. Ustanem i palim svetla i uzmem novine i čitam, čitam bilo šta, izveštaj sa berze, šta su poslednji modni krikovi, kako pripremiti lignje, kako uništiti korov; pisma uredniku, političke članke, oglase za posao, čitulje, itd. Za to vreme ćebe ne mrda, i ja ispijam tri-četiri flaše piva, možda i više, a onda ponekad svane i tada je lako zaspati.
Prošle noći se dogodilo. Ili je počelo popodne. Bio sam vrlo neispavan, pa sam legao oko četiri popodne i, kad sam se probudio ili ponovo sanjao sobu, bio je mrak i ćebe je bilo oko moga grla, očigledno je rešilo da je SADA trenutak! Kraj svih pretvaranja! Napalo me i bilo je jako, ili sam možda ja bio prilično slab, kao u snu, i potrebna mi je bila sva snaga kako bih ga sprečio da me sasvim ne uguši, ali ono se čvrsto omotalo oko mene i hitrim snažnim nasrtajima pokušavalo da slomi moj otpor. Osećao sam kako mi znoj curi niz čelo. Ko bi ikad poverovao tako nešto? Ćebe koje oživi i pokušava da usmrti nekog? Ničemu se ne veruje dok se PRVI put ne dogodi kao atomska bomba, ili Rus u kosmosu ili Bog koji silazi na zemlju i biva prikovan na krst od onih koje je ON stvorio. Ko bi poverovao u sve stvari koje dolaze? Poslednji proplamsaj vatre? Desetak muškaraca i žena u nekom svemirskom brodu, Novoj barki, usmereni ka drugoj planeti gde će nanovo posejati iznureno čovečje seme? I koji bi čovek ili žena poverovali da je to ćebe pokušavalo da me uguši? Niko mi ne bi poverovao, čak ni kad bi video! To je na neki način činilo sve još gorim. Iako sam prilično neosetljiv na to šta gomila misli o meni, nekako sam želeo da shvate ovo sa ćebetom. Čudno? Zašto bi bilo čudno? Osim toga, često sam razmišljao o samoubistvu, ali sada, kada je ćebe htelo da mi pomogne, borio sam se za život.
Na kraju sam ga odvojio od sebe, bacio ga na pod i upalio svetla. To će okončati stvar! SVETLA, SVETLA, SVETLA!
Ali ne, i dalje sam video kako se neznatno uvija ili pokreće pod svetlošću. Seo sam i pažljivo ga motrio. Ponovo se pokrenulo. Ovog puta upadljivo. Ustao sam i počeo da se oblačim, široko zaobilazeći ćebe dok sam tražio cipele, čarape, itd. Kad sam se obukao, nisam znao šta ću. Ćebe je bilo nepomično. Možda šetnja po noćnom vazduhu? Da. Popričaću s prodavcem novina na uglu. Mada je i to bilo loše, svi prodavci novina u kraju bili su intelektualci: čitali su Šoa i Špenglera i Hegela. I bili su 60 ili 80 ili hiljadu godina stari. Sranje. Tresnuo sam vratima i izašao.
A onda, kad sam došao do stepenica, nešto me je nateralo da se osvrnem i pogledam niz hodnik. U pravu ste ćebe me je pratilo, vuklo se kao zmija, nabori i senke na prednjem delu stvarali su utisak glave, usta, očiju. Dozvolite da kažem i ovo: čim poverujete da je užas zaista užas, sve najzad postaje manje jezivo. Na trenutak sam pomislio na ćebe kao na matorog kera koji ne može da ostane sam bez mene; moralo je da me prati. Ali onda mi je palo na pamet da je taj ker, to ćebe, izašlo da ubija, pa sam se hitro spustio niz stepenice.
Da, da, ćebe je išlo za mnom! Brzo se kretalo preko stepenica naniže.
Nečujno. Krajnje odlučno.
Živeo sam na trećem spratu. Pratilo me naniže. Na drugi. Na prvi. Jedina moja misao bila je da pobegnem napolje, ali napolju je bilo veoma mračno, tih i pust kraj, daleko od širokih avenija. Onda mi je sinula ideja da odem kod nekih ljudi i proverim realnost čitave situacije. Potrebna su najmanje dva glasa da bi stvarnost postala stvarna. Umetnici koji su stvarali dela daleko ispred svog vremena uvideli su to, a poremećeni ljudi i oni s takozvanim halucinacijama takođe su uvideli isto. Ako si jedini čovek kome se ukaže vizija, za druge si ili svetac ili ludak.
Kucao sam na vrata stana 102. Mikova žena mi je otvorila.
„Zdravo, Henk“, rekla je. „Uđi.“
Mik je ležao u krevetu. Bio je sav otečen, članci su mu bili dvostruko veći od normalnih, trbuh kao u trudnice. Bio je težak pijanac i jetra mu je otkazala. Bio je pun vode. Čekao je na prazan krevet u bolnici Veterana.
„Gde si, Henk?“ rekao je. „Jesi doneo neko pivo?“ „Slušaj, Mik“, glasno je rekla njegova dama. „Ti dobro znaš šta je doktor rekao: dosta je bilo, ne smeš čak ni pivo.“
„Šta će ti to ćebe, sinko?“ upitao me.
Pogledao sam naniže. Ćebe je naskočilo na moju ruku da bi osiguralo neprimetan ulazak.
„Eto“, rekao sam, „imam ih suviše. Mislio sam da bi vam možda trebalo jedno.“ Bacio sam ga na kauč. „Nisi doneo pivo?“
„Ne, Mik.“
„Baš bi mi leglo pivo.“
„Mik“, rekla je njegova dama.
„Šta ćeš, teško je odjednom preseći posle svih tih godina.“
„U redu, nek bude jedno“, rekla je njegova dama. „Skoknuću do prodavnice.“
„Nije problem“, rekao sam. „Doneću iz mog frižidera.“
Ustao sam i pošao ka vratima, gledajući u ćebe. Nije mrdalo. Samo je ležalo i posmatralo me s kauča.
„Odmah se vraćam“, rekao sam i zatvorio vrata.
Biće da je to samo u mom mozgu, pomislio sam. Nosio sam ćebe i uobražavao da me prati. Trebalo bi malo više da se družim s ljudima. Moj svet se previše suzio. Popeo sam se gore, stavio 3-4 flaše piva u papirnu kesu i krenuo natrag. Bio sam negde oko drugog sprata kad sam čuo neko dranje, psovke, zatim pucanj. Strčao sam stepenicama, pravo u 102. Mik je stajao sav naduven i držao magnum kalibra 32 iz koga se dizao pramen dima. Ćebe je bilo na kauču, gde sam ga i ostavio.
„Mik, stvarno si poludeo!“ rekla je njegova dama.
„I jesam“, rekao je. „Istog trenutka kad si otišla u kuhinju, to ćebe, časti mi, to ćebe je skočilo na vrata. Pokušavalo je da okrene kvaku, da izađe, ali nije moglo da je zahvati. Kad sam se osvestio iz prvog šoka, ustao sam s kreveta i krenuo ka njemu, i kad sam mu prišao, odvojilo se od kvake i skočilo mi za vrat, htelo je da me zadavi!“
„Mik je bolestan“, rekla je njegova dama, „prima injekcije. Vidi razne stvari. Viđao je svašta i kad je pio. Srediće se kad ga prebace u bolnicu.“
„Boga mu poljubim!“ urlao je Mik, sav naduven, stojeći u pidžami. „Lepo ti kažem da je stvar htela da me usmrti, i sreća da je stari magnum bio pun kad sam jurnuo do plakara i dohvatio ga, i kad me ponovo napalo, upucao sam ga. Odvuklo se na kauč i eto ga sad tamo. Lepo možeš da vidiš rupu gde sam ga probio. Nema tu nikakvog izmišljanja!“
Neko je kucao na vrata. Nastojnik. „Mnogo je galame ovde“, rekao je. „Nema televizije ni radija ni galame posle deset uveče.“
Onda je otišao.
Prišao sam ćebetu. Zaista je imalo rupu. Bilo je sasvim nepomično. Gde je vitalna tačka živog ćebeta?
„Isuse, daj da popijemo pivo“, rekao je Mik. „Ne zanima me da li ću da umrem ili ne.“
Njegova dama je otvorila tri flaše, a Mik i ja smo pripalili po ‘pal mal’.
„Ej, sinko“, rekao je, „ponesi to ćebe kad kreneš.“ „Ne treba mi, Mik“, rekao sam. „Zadrži ga.“ Otpio je veliki gutljaj piva. „Nosi to jebeno ćebe odavde!“
„Šta sad, MRTVO je, zar ne?“, rekao sam.
„Otkud ja znam, ******.“
„Sta, zar i ti veruješ u tu besmislicu, Henk?“
„Da, gospođo.“
Zabacila je glavu i smejala se. „Bogte, našli se lud i zbunjeni.“ Onda je dodala: „I ti piješ, zar ne, Henri?“ „Da, gospođo.“
„Mnogo?“
„Ponekad.“
„Kažem ti samo da nosiš to jebeno ćebe NAPOLJE ODAVDE!“ prodrao se Mik.
Otpio sam dug gutljaj piva i poželeo da je i votka tu.
„Važi, druže“, rekao sam, „ako nećeš ćebe, poneću ga.“
Presavio sam ga načetvoro i prebacio ga preko ruke.
„Laku noć, društvo.“
„Laku noć, Henk, i hvala na pivu.“
Krenuo sam uz stepenice. Ćebe je bilo sasvim nepomično. Možda ga je metak sredio. Ušao sam u stan i bacio ga na stolicu. Sedeo sam neko vreme posmatrajući ga. Onda sam smislio šta ću.
Uzeo sam vanglu za sudove i stavio malo novina u nju. Zatim sam uzeo nož. Spustio sam vanglu na pod i seo na stolicu. Stavio sam ćebe u krilo. I držao nož. Ali teško je bilo zaseći u ćebe. Sedeo sam i dalje na stolici, noćni vetar trulog grada Los Anđelesa dopirao je kroz prozor hladeći mi potiljak i bilo je teško zaseći. Otkud sam znao? Možda je ćebe bila neka žena koja me je nekad volela, pronašla put i vratila mi se kroz to ćebe. Pomislio sam na dve žene. Onda sam pomislio na jednu ženu. Ustao sam, ušao u kuhinju i otvorio flašu votke. Doktor je rekao da je žestina moja smrt. Ali ja sam eksperimentisao s tim. Jedne noći samo prst. Druge dva, itd. Ovoga puta sam napunio čašu. Nije umiranje bilo ono što je važno, bila je to tuga, čuđenje. Ono nekoliko dobrih ljudi koji plaču u noći. Nekoliko dobrih ljudi. Možda je to ćebe bilo žena koja je pokušavala da me ubije i povuče sa sobom u smrt, ili da me voli kao ćebe a ne zna kako, ili je pokušala da ubije Mika jer ju je uznemirio kad je krenula za mnom. Ludilo? Naravno. Šta nije ludilo? Nije li život ludilo? Svi smo navijeni kao igračke... samo nekoliko navoja opruge, ona puca i to je to hodamo takvi naokolo, pretpostavljamo razne stvari, kujemo planove, biramo guvernere, predsednike, kosimo travnjake... Ludilo, naravno, šta NIJE ludilo?
Ispio sam čašu votke na eks i pripalio cigaretu. Onda sam poslednji put privukao ćebe i ZASEKAO! Sekao sam i sekao i sekao, isekao sam ga na parčiće... i strpao ih u vanglu, pomerio vanglu do prozora, uključio fen da izduva dim napolje i, dok se plamen širio, otišao sam u kuhinju i ponovo nalio votku. Kad sam se vratio, bilo je crveno i dobro, kao ma koja stara bostonska veštica, kao ma koja Hirošima, kao ma koja ljubav, kao svaka ljubav, i nisam se osećao dobro, nikako se nisam osećao. Ispio sam drugu čašu votke i ništa nisam osetio. Ušao sam u kuhinju po još jednu, noseći nož. Bacio sam nož u sudoperu, skinuo kapicu sa flaše i pio.
Ponovo sam pogledao nož u sudoperi. Na ivici sečiva bio je jasan trag krvi. Pogledao sam u svoje ruke. Tražio sam neku posekotinu na šakama. Hristove ruke bile su divne ruke. Gledao sam u svoje ruke. Nije bilo ni najmanje ogrebotine. Ni zareza. Čak ni ožiljka.
Osetio sam kako mi suze klize niz obraze, puzile su kao teški besmisleni stvorovi bez nogu. Lud sam. Mora da sam zaista lud.
 
Bukovski piše noću. Samo noću. Daleko od pakla dana, gomile, buke, ludila. „Pisati danju bilo bi kao trčati go kroz robnu kuću. Svako te vidi. Noću... tada postaješ mađioničar.“
Neiscrpan tematski izvor za mnogobrojne priče, pesme, romane pronašao je u vlastitom životnom iskustvu, u proživljenim dramama iz detinjstva, mladosti i vremena kad je lutao Amerikom, klošario, opijao se, radio besmislene poslove da bi preživeo, u galeriji žena koje je upoznao na svom putu. Iako je sebe doživljavao kao stidljivog i povučenog čoveka, kome je alkohol neophodan da bi živeo s ljudima i da bi stvarao, on je gotovo do hipertrofije otkrio i najsitnije detalje svoje intime, i tako stekao epitet jednog od najbestidnijih umetnika u istoriji književnosti. [. . .]
Veliku životnu avanturu započeo je kao „bludni sin“, ranim odlaskom od kuće, kada je odnos sa autoritarnom figurom oca postao nepodnošljiv. Krenuo je na taj put kao jedan iz reda obeleženih pubertetske akne zauvek su mu ostavile upadljive ožiljke po licu i telu. Osećanje stida i tuge pred sopstvenim „čudnim“ odrazom u ogledalu razvilo je u njemu voajersku crtu u odnosu na ljude, a posebno u odnosu na žene. Tada možda još nije bio svestan da u sebi nosi mnogo fatalniju obeleženost obeleženost duha, talenat i da se iza njegove groteskne pojave skriva biće umetnika.
Posle oca, bede koja ga je stalno pratila, i života od danas do sutra, Bukovski se suočio sa ženama. „Oduvek sam znao samo tabletomanke, alkoholičarke, *****, lude žene. Kako ode jedna, tako stigne druga, gora od prethodne, i dok te spasava od one prve, već se sprema da te uništi.“ Jedina njegova ljubav iz tih davnih dana bila je Džejn, deset godina starija od njega. . . s njom se do besvesti opijao, tukao, smejao, pevao, vodio ljubav. Njena prerana smrt nije bila samo žestok udarac bola, već i neko zakasnelo odrastanje Bukovskog, koji je tada imao 35 godina. Neki od njegovih najlepših ljubavnih stihova posvećeni su toj „dami i po“:



Ma koliko njegov svet bio začudan, potresan, šokantan, ostao bi na nivou obične ispovesti da nije Bukovskog opsenara, obdarenog da u svemu vidi ono komično, da u svakodnevnom otkrije elemente fantastičnog, i da najjednostavnijim jezikom ispriča nekad banalne, a nekad neverovatne i dramatične događaje. On piše iz gotovo egzistencijalne nužnosti, da bi preživeo svetlost svakog novog dana, da bi danu, koji samo prati ciklične zahteve tela, noć dala smisao i stvorila ispunjenog čoveka. Za razliku od romana (Pošta, Faktotum, Žene, Bludni sin, Holivud) koji su uglavnom autobiografski, u pričama je Bukovski više zagledan u svet oko sebe, uronjen u fantaziju. Tematski tabui za njega ne postoje, on je sposoban da u svemu vidi izazov stvaranja „živog bića“ umetničkog dela. Doslovno sve priče, pa i one posvećene nasilju i brutalnosti, prožete su humorom, kojim se distancira od užasa. Prostor ove zbirke obuhvata ono što bismo uslovno mogli nazvati prostorom čovekove duše, za koji je teško odrediti kad je u sferama normalnog, a kad u sferama patološkog. Ljubav i ludilo prepliću se u nemoćnoj borbi sa „tužnom apokaliptičnom rekom života“.
 
U odsustvu junaka




Neobjavljeni eseji i priče
Drugi tom: 1946-1992.

Izrazi zahvalnosti, tek treba da uslede.


Čarls Bukovski je napisao niz od šest priča koje se međusobno nastavljaju između 1944. i 1948. godine, uključujući i „Posledice najdužeg povratnog pisma” (1944) objavljenu u časopisu Stori, „Dvadeset tenkova iz Kesldona” (1946) u Portfoliju III, i četiri priče koje su se pojavile u Matriksu: „Razlog iznad razloga” (1946), „Ljubav, ljubav, ljubav” (1946-7), „Skribomanija” (1947) i „Bez muzike je teško” (1948)1 „Razlog iznad razloga” - iako ukrašen prvim objavljenim crtežom Bukovskog, koji prikazuje igrača bejzbola koji poseže da uhvati loptu u letu - prožet je jezivim osećajem nemira. Glavni lik Čelaski je zbunjen, enigmatičan, ćutljiv, povučen; on ne vidi razlog da igra ulogu koja mu je dodeljena u igri jer je ona, kao i životna igra, potpuno apsurdna. Bukovski poklanja veliku pažnju čudnovato opisanoj nepovezanosti sitnih pojedinosti i demonstrira svoje rano majstorstvo u veštini pisanja beletristike: „zapaljene stvarčice zadenute u usta” gledalaca, „nabrekle vene u Džejmisonovom crvenom vratu”, ritmično, lirično zračenje erotične tajanstvenosti devojke na tribinama, sa „zelenom suknjom, i naborima te suknje koji su izgledali kao senke i poigravali.”
 
RAZLOG IZNAD RAZLOGA
Čelaski, sredina terena, statistika bacanja 285 (246 nastupa, 70 pogodaka) osećao se malo... osećao malo... drugačije ovde napolju. Ima dana kad se osećate malo drugačije. Stvari nisu kakve treba da budu. Kao sada: čak je i sunce izgledalo malo bolesno, zelenilo živih ograda previše zeleno, nebo previsoko, a koža njegovih rukavica previše slična... koži.
Krenuo je nekoliko koraka napred i gurnuo šaku u rukavicu, pokušavajući da se otrese svih misli. Da li je imao glavobolju ili šta već? Osećao se energično, kao da će vrisnuti ili skočiti da uradi nešto što ne bi trebalo uraditi.
Čelaski je bio malo uplašen i pogledao je prema Donovanu, leva strana terena, statistika bacanja 296 (230 nastupa, 68 pogodaka) ali Donovan je izgledao veoma opušteno. Pažljivo je proučavao Donovana, pokušavajući da crpe snagu iz njega. Lice mu je bilo tamno smeđe, a Čelaski nikada pre nije primetio njegov pivski stomak. Tako ružna izbočina, tako lišena samosvesti. Čak su i Donovanove noge izgledale debelo, kao balvani, i Čelaski je ponovo zurio pravo pred sebe, osećajući se još gore.
Šta nije bilo u redu?
Udarač je raspalio i lopta je poletela izvan terena... do Donovana. Donovan je krenuo nekoliko koraka napred, lagano pružio ruke i uhvatio loptu. Čelaski je gledao loptu kako sporo pravi dugački luk preko sunčanog neba. Prizor je bio sasvim prijatan, ali nekako nepovezan, bez veze sa bilo čim drugim. Sledeći igrač je udario loptu u polje i on nije uspeo da je uhvati. Jedna napolje. Jedna unutra. Ko je pobedio u ovom bacanju? Okrenuo se da pogleda semafor i video publiku. Pogled mu nije bio usredsređen na te ljude. Oni su bili samo kretanje, odeća i zvuk u fragmentima.
Šta su hteli da on uradi?
Ponovo mu je prošlo kroz svest: šta su hteli da on uradi?
Iznenada je bio prestravljen a nije znao razlog za to. Ponovo je pogledao publiku i video svakoga i sve, zajedno i pojedinačno. Naočare, kravate; žene su nosile suknje, muškarci pantalone; bilo je karmina... i zapaljenih stvari zadenutih u usta... cigareta. I svi su se držali zajedno u čudnom razumevanju.
A onda je došlo... let loptice izvan terena... ka njemu. Laka lopta. Bio je zabrinut. Gnevno je posmatrao lopticu a ona naizgled kao da se zaustavila u vazduhu. Samo je visila gore a publika je vikala i sunce je sijalo i nebo je bilo plavo. A Donovane oči su ga gledale, i Donovane oči su gledale. Da li je Donovan protiv njega? Šta Donovan zaista hoće?
Loptica mu je uletela u rukavicu. Ušla je u rukavicu i on je osetio jak pritisak i prijatan stisak dok ju je držao. Bacio je lopticu na drugu bazu, ostavljajući trkača na prvoj. Bilo je to dobro bacanje i Čelaski je bio zaprepašten: izgledalo je kao da je loptica tamo otišla jer je tako trebalo. Njegov užas se malo povukao, provlačio se i sa njim.
Sledeći igrač je izbacio napolje, slično kao prvi, i Čelaski je počeo dugački trk do kabine njegovog tima. Bilo je dobro trčati. Prošao je nekoliko protivničkih igrača ali oni nisu gledali u njega. To mu je malo smetalo, a ta smetnja je potrajala i stezala mu utrobu dok je za Donovanom, zagledan u njegov debeli vrat, silazio u kabinu. Kada se Čelaski spustio u kabinu, osećao se nekako ogoljeno, izloženo, ili tako nekako, i u naporu da se ponaša kao da je sve u redu, prišao je Halu i nacerio mu se.
„Hoćeš da te poljubim? Učiniću da sve zaboraviš”, rekao je Halu.
Hal je imao statistiku udarca 189 i sa klupe ga je smenio Džejmison, dečko sa koledža. Hal je pogledao ka Čelaskom. Bio je to pogled potpunog neprepoznavanja. Uopšte mu nije odgovorio; ustao je i otišao do aparata sa hladnom vodom. Čelaski je brzo prišao ogradi, leđima okrenut klupi.
Korpenson je bacao. Donovan je pogodio za dvostruki poen i jurnuo nazad do prve bazne linije, visoko podižući noge, a čarape su mu sevale, nekako pune boje.
Čelaski je prišao gumenoj bazi. Tu su bili sudija, hvatač, bacač, trkači, publika. Svi su čekali, sve je čekalo. Napolju se možda neki čovek naslanjao na ogradu, ili je autobus pun putnika koji su sedeli u njemu skretao iza ugla; ali ovde je bilo drugačije: bilo je namešteno, očekivano... ne kao ono, što se dešava napolju: autobus, uporište na koje se oslanjaš. Ovde je bilo... drugačije, tesno, zahtevno.
Zamahnuo je i promašio prvo bacanje a ljudi su vikali. Bacač je nešto viknuo i bacio lopticu nazad. Ptica je promakla kroz vazduh, gore-dole, nekuda idući, veoma brzo. Čelaski je pljunuo i zagledao se u beleg na zemlji. Zemlja je bila veoma suva. Prva lopta.
Sledeći je gađao napolje, kako je Čelaskom i odgovaralo. Zamahnuo je palicom brzo, automatski, a publika je zaurlala. Bio je to dugačak let, loptica je prošla visoko iznad glava igrača sredine terena. Čelaski je gledao kako se odbija od zida pored jarbola za zastavu. Publika je urlala glasnije nego ikad; urlali su glasnije nego što je Čelaski čuo cele ove sezone. Onda je Džejmison, koji je stajao pored klupe, počeo da viče na njega.
„Trči! Trči! Trči!” vikao je on.
Čelaski se okrenuo i pogledao u Džejmisona. Oči su mu bile razrogačene i plamtele su kao dve bleštave posude ispunjene vrućom, uzavrelom materijom. Lice mu je bilo zgrčeno, usne isturene, a Čelaski je posebno primetio nabrekle vene u njegovom debelom vratu.
„Trči! Trči! Trči!” vikao je Džejmison. Sa tribina je doleteo jedan podmetač za sedišta. Pa zatim još jedan. Publika je bila toliko glasna da više nije mogao da čuje Džejmisona. Ptica, verovatno ona ista, opet se vratila, poskakujući gore i dole u letu, samo malo brže. Igrač sredine terena je prizemljio loptu. Buka je bila skoro nepodnošljiva. Čelaskog je pogodio podmetač i on se okrenuo da pogleda publiku. Kad je to uradio, mnogi su poskočili s mesta, mašući rukama. Podmetači, šeširi, flaše, sve je to letelo s tribina. Na trenutak je Čelaski pogledom okrznuo jednu devojku u zelenoj suknji. Nije mogao da joj razazna lice, ili bluzu i jaknu. Video je zelenu suknju, i nabore u zelenoj suknji slične senkama, koji su poigravali. Onda ga je pogodio još jedan podmetač. Zabolelo ga je, poseklo, osetio je toplotu. Na trenutak je bio ljut.
Bacanje je prešlo na drugog igrača na bazi, koji je prvi put izbacio u aut. Buka je bila kao erupcija vulkana, zaglušujuća, izluđujuća. Džejmison je uhvatio Čelaskog za nadlakticu izvlačeći ga sa mesta bacača. Obratio je pažnju na Džejmisonovo lice, prošarano prugama crvene i bele boje, koje je delovalo nabreklo, kao da je na njega dodato nekoliko slojeva kože.
Čelaski je prišao do baze dok se buka nastavljala. Ekipa se raspoređivala po terenu, a Hal je zamenio njega na spoljašnoj poziciji.
U kabini je bilo hladno, bilo je mračno. Video je kofu sa peškirom prebačenim preko njene ivice. Sišao je dole, video nečije ruke kako nervozno klize po klupi, nečije prekrštene noge.
Čelaski je stajao pred trenerom, Hastingsom. Nije gledao u Hastingsa; jednostavno je gledao u njegovu košulju ispod V izreza na okovratniku.
Onda je podigao pogled. Video je da Hastings pokušava da govori, ali nije mogao da ispusti ni glasa.
Čelaski se hitro okrenuo i jurnuo niz hodnik koji je vodio u svlačionicu. Kad je tamo stigao, na trenutak je stajao gledajući sve one zelene ormariće.
Napolju je publika i dale vikala i neki od novinara su se spuštali dole do Čelaskog da ga pitaju šta nije bilo u redu.
 
IGRATI SE I BITI PESNIK
Odakle početi? Pa, Niče je bio taj koji je, kad su ga pitali za pesnike, odgovorio, „Pesnici? Pesnici previše lažu.”
Kad čovek čita poeziju iz prošlosti i današnjih dana, ova kritika izgleda prokleto prikladno. U svemu tome je naizgled previše poziranja, hvalisanja... izigravanja da si pesnik, taj odabrani skoroteča bogova. Verujem da ako su bogovi odabrali većinu naših pesnika, onda su zaista birali loše. Naravno, ima mnogo obmane i prevare u svim umetnostima, ali verujem da su pesnici najbolji u kaljanju svog polja delovanja.
A ovde ću vam priznati da je mnogo lakše kritikovati poeziju nego je pisati. Kad sam bio jako mlad, uživao sam u čitanju kritičkih članaka u Suejniju i Kenjon Rivjuzu, u vezi sa poezijom. Ti kritičari su bili takvi snobovi, tako tetošeni, tako zaštićeni, tako puni predrasuda, i bili su zabavno zlobni - povremeno - prema drugim kritičarima. Pažljivo su seckali jedni druge na komade najlepšim jezikom, a ja sam se tome divio, pošto je moj jezik bio prilično grub i neposredan, što mi se više dopadalo, ali ipak je njihov stil izazivao veliku začuđenost kod mene. Ah, tako džentlmenski način da jedni druge nazovu šupcima i idiotima. Ipak, osim toga, imali su izvesne uvide o tome šta je pogrešno u vezi sa poezijom i šta bi moglo da se uradi sa tim. Ali, pazite, kad sam se okrenuo stvarnoj poeziji na stranicama u tim časopisima, to je bila veoma loša poezija - pretenciozna, bledunjava, neodređena, mutna, dosadna... Bila je to uvreda za te strane. Borba je bila izgubljena, igra je bila izgubljena. Bilo je to ukvareno mleko. Bila je to beda izazvana prevelikom pažljivošću. A kada su se sami kritičari okušali sa pesmama, u njima nije bilo ničeg od pompe i vatre iz njihovih kritičkih članaka. Bilo je kao da su prelazeći na formu pesme, ostavili ono duše što su imali negde drugo.
Poezija je zadnje polje na kom se polaže ispit, a veoma malo onih koji je pišu u naše vreme ili koji su je pisali u proteklim stolećima je prošlo taj ispit.
Poezija dolazi iz toga gde živite, i kako živite, i šta vas navodi da je stvarate. Većina ljudi je već zašla u proces umiranja u petoj godini, a sa svakom godinom koja prođe njih ostaje sve manje kao izvornih bića sa šansom da se probiju napolje i daleko od onog što je očigledno i što osakaćuje. Uglavnom, oni koji su imali životno iskustvo nastavljaju i dalje da doživljavaju iskustvo koje ih izdvaja na stranu, izoluje ih na takav način da postaju predivni čudaci, vizionari sa sopstvenim vizijama. Možda u tome ima nešto sreće ali ne sasvim, pošto su nam svakodnevno dati izbori, a ako prečesto birate pogrešno, anti-život, onda ćete uskoro biti mrtvi daleko pre sahrane.
Oni najbolji u poeziji su oni koji su je pisali i koji nastavljaju da je pišu bez obzira na ishod. Pošto, ako to ne rade, dogodiće se nešto drugo: ubistvo, samoubistvo, ludilo, bog bi ga znao šta. Čin zapisivanja reči je čudesan čin, to je milost spasenja, sreća, muzika, nastavak kretanja. On raščišćava prostor, odbacuje smeće, spasava vam dupe kao i dupeta nekih drugih ljudi zajedno s vašim. Ako kroz sve ovo nekako stigne slava, ne smete obraćati pažnju na nju, morate nastaviti da pišete kao da je sledeći stih vaš prvi stih.
Takođe, postoje drugi pisci, iako vrlo malo njih. Ali za mene, postoji šest ili sedam njih koji me drže u pogonu kada sve ostalo kaže stani.
A iako ne smemo obraćati pažnju na pohvale, povremeno sebi možemo dopustiti da se osećamo samo malčice dobro. Dobio sam pismo od jednog zatvorenika u Australiji koji mi je napisao, „Tvoje knjige su jedine koje se prenose iz ćelije u ćeliju!”
Ali, već sam ovde dovoljno govorio o pisanju poezije; noćas još ima vremena da je malo pišem. Nekoliko piva, cigara, klasična muzika na radiju. Vidimo se kasnije.
Čarls Bukovski
 
Žene

Najpoznatiji roman Bukovskog zasnovan na autobiografskim činjenicama iz sedamdesetih godina, nakon otkaza u Pošti koji on duhovito predstavlja kao svoj književni uspon.




»Mnoge prave ljude sahranila je žena. «
Henri Kinaski



Ovaj roman je plod mašte i nijedan lik u njemu ne predstavlja neku ličnost ili kombinaciju ličnosti živih ili mrtvih.


1
Bilo mi je 50 godina i već četiri godine nisam bio u krevetu sa ženom. Nisam imao ženska poznanstva. Gledao sam žene u prolazu, na ulici ili bilo gde, ali gledao sam ih bez želje, s osećanjem da to nema svrhe. Drkao sam redovno, ali je ideja da imam odnos s nekom ženom — čak i u aseksualnom smislu — bila nedostupna mojoj mašti. Imao sam vanbračnu ćerku od šest godina. Živela je s majkom a ja sam plaćao alimentaciju. Bio sam oženjen davno, još u mojoj 35-oj. Taj brak je trajao dve i po godine. Žena se razvela od mene. Samo jednom sam voleo. Umrla je od akutnog alkoholizma. Umrla je sa 48 godina, kad sam ja imao 38. Moja žena bila je 12 godina mlađa od mene. Verujem da je i ona sada mrtva, mada ne mogu baš da tvrdim. Pisala mi je dugačka pisma za svaki Božić, punih 6 godina posle razvoda. Nikada nisam odgovarao ...
Nisam siguran kad sam prvi put video Lidiju Vens. Bilo je to pre nekih 6 godina, u ono vreme kad sam dao otkaz u pošti posle 12 godina službe i trudio se da postanem pisac. Sav sam bio izgubljen i pio sam više nego ikad. Pokušavao sam da pišem moj prvi roman. Pio sam po flašu viskija i gajbicu piva svake noći za vreme pisanja. Pušio sam jeftine cigare i kucao na mašini i pio i slušao klasičnu muziku na radiju do zore. Odredio sam sebi normu od deset strana za noć, ali do sledećeg dana nikad nisam znao koliko je ispalo. Ustajao sam prepodne, povraćao, zatim prelazio u dnevnu sobu da prebrojim listove na kauču. Uvek bih prebacio onih deset. Ponekad bi tu bilo 17, 18, 23, 25 strana. Normalno, taj noćni rad trebalo je popraviti ili baciti. Trebala mi je 21 noć da napišem moj prvi roman.
Vlasnici kuće u kojoj sam tada živeo, koji su stanovali u zadnjem delu, mislili su da sam lud. Svakog jutra posle buđenja, nalazio sam pred vratima veliku braon kesu od papira. Sadržaj kese se menjao, ali je unutra uglavnom bilo paradajza, salate, narandži, mladog luka, supe u konzervi, crvenog luka. Pio sam pivo s njima svako drugo veče do 4-5 ujutru. Stari bi zaspao, a onda smo se ja i stara gospođa držali za ruke i ja bih je poljubio s vremena na vreme. Uvek bi dobila veliki poljubac na vratima. Užasno je bila izborana, ali tu nema leka. Bila je katolik i zgodno je izgledala kad stavi svoj roze šeširić i krene u crkvu nedeljom ujutru.
Mislim da sam upoznao Lidiju Vens na mom prvom čitanju poezije. To je bilo u knjižari na Kenmor Aveniji, Droubridž. I tada sam bio sav izgubljen. Iznad svega toga, a ipak totalno van sebe. Kad sam ušao, bilo je mesta samo još za stajanje. Piter, koji je vodio radnju i živeo sa crnkinjom, pokaza mi na gomilu love ispred sebe: »*******«, reče on, »kad bih mogao da ih uvek ovako spakujem unutra našlo bi se love za još jedan put do Indije!« Moj ulazak je izazvao aplauz. Kad je reč o čitanju poezije, tu ne žalim sebe.
Čitao sam pola sata, zatim tražio predah. Još sam bio trezan i mogao sam da osetim oči kako pilje u mene iz tame. Nekoliko ljudi popelo se da razgovara sa mnom. Kad sam ostao sam, došla je Lidija Vens. Sedeo sam za stolom i pio pivo. Oslonila se s obe ruke o ivicu stola, nagnula se i gledala u mene. Imala je dugu smeđu kosu, prilično dugu, isturen nos, a jedno joj oko nije baš gledalo kao ono drugo. Ali iz nje je izbijao život — znali ste da je tu. Osećao sam neko strujanje između nas. Nešto od toga bilo je nejasno i odbojno, ali bilo ga je. Gledali smo jedno u drugo. Lidija Vens je nosila kaubojsku kožnu jaknu s resama oko vrata. Imala je dobre sise. Kazao sam: »Voleo bih da ti pokidam te rese s jakne — tu bi mogli da počnemo!« Lidija je otišla. Nije uspelo. Nikad nisam znao šta da kažem devojkama. Ali koje dupe je imala. Gledao sam u to divno dupe koje se udaljavalo. Nosila je tesne farmerke i ja nisam mogao da odvojim pogled dok je odlazila.
Obavio sam drugi deo čitanja i zaboravio na Lidiju kao što sam zaboravljao žene pored kojih sam prolazio na ulici. Uzeo sam moje pare, potpisao neke salvete, neke papiriće, izašao, seo u kola i vratio se kući.
I dalje sam svake noći radio na prvom romanu. Nikad ne bih počinjao s pisanjem pre 6 i 18 po podne. Nekada sam u to doba upadao na posao u Terminal Aneks Pošti. Bilo je 6 po podne kad su došli: Piter i Lidija Vens. Otvorio sam vrata. Piter reče: »Vidi, Henri, vidi šta sam ti doveo!«
Lidija je skočila na sto. Farmerke su joj bile tesne kao nikad. Vitlala je svojom dugom smeđom kosom. Bila je luda; bila je čudesna. Po prvi put postao sam svestan da bih mogao da vodim ljubav s njom. Počela je da recituje. Svoju poeziju. Bila je kriminalna. Piter je pokušao da je zaustavi: »Ne! Ne! Nema recitovanja u kući Henrija Kinaskog«!
»Pusti je, Piter!«
Hteo sam da gledam njene guze. Hodala je gore-dole po stolu. Onda je zaigrala. Mahala je rukama. Poezija je bila grozna, njeno telo i ludost nisu.
Lidija je skočila sa stola.
»Je l' ti se sviđa, Henri?«
»Šta to?«
»Poezija.«
»Teško.«
Lidija je stajala s listovima svoje poezije u ruci. Piter je dograbi. »Ajde se jebemo!« reče on. »Ajde, ajde se jebemo!«
Ona ga odgurnu.
»Dobro«, reče Piter. »Idem!«
»Idi. Imam kola«, reče Lidija. »Mogu sama da se vratim.«
Piter je poleteo ka vratima. Zaustavio se i okrenuo. »Dobro, Kinaski! Ne zaboravi šta sam ti doveo!«
Zalupio je vratima i nestao. Lidija je sela na kauč, blizu vrata. Seo sam pored nje. Gledao sam je. Obarao me njen izgled. Dodirnuo sam njenu dugu kosu. Bila je magična. Povukao sam ruku. »Zar je sva ta kosa stvarno tvoja?« upitah. Znao sam da jeste. »Da«, reče ona. Dodirnuo sam je ispod brade i oprezno pokušao da okrenem njenu glavu prema meni. Nisam baš siguran u takvim situacijama. Poljubio sam je samo usnama.
Lidija je skočila. »Moram da idem. Plaćam devojku da mi čuva decu.«
»Slušaj«, rekoh, »ostani. Platiću ja. Ostani još malo.«
»Ne, ne mogu«, reče ona, »moram da idem.«
Pošla je ka vratima. Išao sam iza nje. Otvorila je vrata. Zatim se okrenula. Pokušao sam da je uhvatim poslednji put. Podigla je glavu i skoro neosetno me poljubila. Onda se izmakla i stavila mi neke iskucane papire u ruku. Vrata se zatvoriše. Seo sam na kauč s papirima u ruci i osluškivao zvuk motora njenih kola.
Pesme su bile u povezu, sa crtežima i naslovom NJENNNN. Pročitao sam neke. Bile su interesantne, pune humora i seksualnosti, ali loše napisane. Spevale su ih Lidija i njene tri sestre — sve zajedno tako vesele i hrabre i jebozovne. Odbacio sam papire i otvorio flašu viskija. Napolju je bio mrak. Na radiju su svirali uglavnom Mocarta i Bramsa i Betovena.
 


104
Odveo sam Tanju na aerodrom sledećeg popodneva. Popili smo piće u istom baru. Visoke meleskinje nije bilo; sva ta noga bila je s nekim drugim.
»Pisaću ti«, reče Tanja.
»Dobro.«
»Je l' misliš da sam neka fuksa?«
»Ne. Voliš seks i nema ništa loše u tome.«
»I ti se zbilja unosiš.«
»Ima mnogo puritanskog u meni. Puritanci mogu da uživaju u seksu više nego iko.«
»Ti se zaista ponašaš nevinije od bilo kog čoveka kojeg sam ikad upoznala.«
»U neku ruku, oduvek sam bio devica ... «
»Volela bih da ja mogu to da kažem.«
»Još jedno piće.«
»Normalno.«
Pili smo ćuteći. Onda je došlo vreme za polazak. Poljubio sam Tanju za rastanak izvan prolaza za obezbeđenje, zatim se spustio liftom dole. Vožnja kući bila je beznačajna. Pomislih, eto, opet sam sam. Morao bih da se bacim na neko jebeno pisanje ili da se vratim u robove. Nema šanse da me opet prime u poštare. Čovek mora da obavlja svoj posao, štono kažu.
Stigao sam u dvorište. Ničeg nije bilo u poštanskom sandučetu. Seo sam i okrenuo Saru. Bila je u radnji.
»Kako ide«? upitah.
»Je l' ta ***** otišla?«
»Otišla je.«
»Ma nemoj?«
»Sad sam je ispratio na avion.«
»Je l' ti se dopala?«
»Imala je neke kvalitete.«
»Je l' je voliš?«
»Ne. Slušaj, voleo bih da te vidim.«
»Ne znam. Bilo je to užasno teško za mene. Kako mogu da znam da nećeš opet to da uradiš?«
»Niko nije nikad totalno siguran šta može da uradi. Nisi ni ti sigurna šta ti možeš da uradiš.«
»Znam šta osećam.«
»Vidi, ja te čak ni ne pitam šta si ti radila, Saro.«
»Hvala ti, vrlo si ljubazan.«
»Voleo bih da te vidim. Večeras. Dođi do mene.«
»Henk, zaista ne znam ... «
»Dođi do mene. Možemo samo da popričamo.«
»Sva sam prokleto smućena. Stvarno sam prošla pakao.«
»Slušaj, da ti objasnim ovako: kod mene, ti si broj jedan, a čak ni nema broja dva.«
»Dobro. Doći ću oko sedam. Sad me čekaju dve mušterije ... «
»Dobro. Vidimo se u sedam.«
Spustio sam slušalicu. Sara je bila zaista dobra duša. Izgubiti nju radi Tanje bilo je smešno. A ipak, Tanja mi je dala nešto. Sara je zaslužila da se prema njoj postupa bolje od onog kako sam ja činio. Ljudi duguju jedni drugima izvesnu vernost čak i kad nisu u braku. U neku ruku, poverenje bi onda trebalo da je dublje, jer nije ozakonjeno.
E pa, falilo nam je vina, dobrog belog vina.
Izašao sam, ušao u Vagena i vozio do prodavnice pića kod samousluge. Volim često da menjam te radnje, jer prodavci sigurno upoznaju vaše navike kad dolazite i danju i noću i kupujete grdne količine. Imao sam osećaj da se čude što još nisam umro i to mi je bilo neprijatno. Oni verovatno ne misle ništa slično, ali čovek postane paranoičan posle 300 mamurluka godišnje.
Našao sam 4 flaše dobrog belog vina u novoj radnji i krenuo napolje s njima. Četiri meksikanska klinca stajala su napolju.
»Ej, šefe! Daj nam koju kintu! Ej, čoveče, daj nam koju kintu!«
»Zašta?«
»Treba nam, čoveče, treba nam, zar ne znaš?«
»Je l' za koka-kolu?«
»Pepsi-kolu, čoveče!«
Dao sam im 50 centi.
(BESMRTNI PISAC DAJE SVOJ PRILOG MANGUPARIJI)
Otrčali su. Otvorio sam vrata Vagena i smestio vino unutra. Baš u tom momentu prolete jedan kamionet i vrata na njemu se naglo otvoriše. Žena je grubo izbačena napolje. Mlada Meksikanka, oko 22, bez sisa, u sivim farmerkama. Njena crna kosa bila je prljava i istanjena. Čovek iz kamioneta dreknu na nju: »FUKSO, MAMICU TI *****! DA TI ***** MAMICU ONU TVOJU, FUKSO ZARAŽENA! U DUPE TE ***** GLUPO!«
»PUŠI *****!« dreknu ona. »JEDI GOVNA!«
Iskočio je iz kamioneta i jurnuo prema njoj. Ona poče da beži ka radnji. Onda me on primeti i odustade od gonjenja; vratio se u kamionet, protutnjao kroz parking i zapalio niz Holivud Bulevar.
Prišao sam joj.
»Jesi čitava?«
»Aha.«
»Mogu da učinim nešto za tebe?«
»Da, povezi me do Van Nes. Ugao Van Nes i Franklin.«
»Dobro.«
Ušla je u Vagena i krenusmo niz Holivud. Skrenuo sam desno, zatim levo i bili smo na Franklin.
»Uzeo si dosta vina, a«? upita ona.
»Aha.«
»Mislim da bi mi leglo jedno piće.«
»Svakom bi leglo, samo ne znaju.«
«Ja to znam.«
»Možemo do mene.«
»Važi.«
Okrenuo sam Vagena i vozio natrag.
»Imam neku kintu«, rekoh joj.
»20 dolara«, reče ona.
»Je l' pušiš lušu?«
»Najbolje.«
Kad smo stigli kući, sipao sam joj čašu vina. Bilo je toplo. Nije zamerila. Popio sam i ja jednu toplu čašu. Onda sam skinuo pantalone i legao na krevet. Došla je za mnom u spavaću sobu. Izvadio sam mog mlohavog mačora iz gaća. Usmerila se pravo na njega. Bila je jeziva, totalno bez mašte.
Ovo je čisto sranje, pomislih.
Podigoh glavu s jastuka, »Ajde, maco, sredi ga! Kod ***** to radiš?«
Imao sam problema s dizanjem. Sisala mi ga i gledala me u oči. Najgore pušenje u mom životu. Radila je jedno dva minuta, zatim ga ispustila. Uzela je maramicu iz tašne i pljunula u nju kao da sam kobajagi svršio.
»Ej«, rekoh, »koje mi to folove prodaješ? Nisam svršio.«
»Da, jesi, jesi!«
»Ej, ja treba to da znam!«
»Okinuo si mi u usta.«
»Dosta tog sranja! Ajde dole! Na posao!«
Počela je iznova, bedno ko i pre. Pustio sam je da šljaka, nadajući se najboljem. Koja droca. Lizala ga i sisala. Izgledalo je kao da se samo pretvara da to radi, kao da se oboje samo pretvaramo. Kita mi je omeknula. Ona je i dalje sisala.
»Dobro, dobro«, rekoh, »mani se toga. Zaboravi.«
Vratio sam se u pantalone i izvukao novčanik.
»Evo tvojih dvadeset. Možeš sad da ideš.«
»A da me voziš?«
»Pa vozila si sad ti mene.«
»Idem na ugao Franklin i Van Nes.«
»U redu.«
Otišli smo do kola i odbacio sam je na Van Nes. Kad sam okretao natrag, videh kako izbacuje palac. Stopirala je.
Po povratku, nazvao sam opet Saru.
»Kako ide«? upitah.
»Sporo se vuče danas.«
»Misliš li još da svratiš večeras?«
»Rekla sam ti da hoću.«
»Imam dobro belo vino. Biće kao u stara vremena.«
»Hoćeš opet da se viđaš s Tanjom?«
»Ne.«
»Nemoj ništa da piješ dok ne dođem.«
»Dobro.«
»Moram da prekinem .. . ušla mi mušterija.«
»Dobro. Vidimo se večeras.«
Sara je bila dobra žena. Morao bih da se popravim. Čoveku treba mnogo žena samo onda kad nijedna od njih ne valja. Čovek može da izgubi svoju ličnost ako mnogo **** naokolo. Sara je zasluživala mnogo više nego što sam joj pružao. Sada sam postao svestan toga. Ispružio sam se na krevet i ubrzo zaspao.
Probudio me telefon. »Da«? upitah.
»Jeste li vi Henri Kinaski?«
»Da.«
»Oduvek sam obožavala vaše stvari! Mislim da niko ne piše bolje od vas!«
Njen glas bio je mlad i seksi.
»Napisao sam par dobrih stvari.«
»Znam. Znam. Jeste stvarno imali sve te veze sa ženama?«
»Da.«
»Čujte, i ja pišem. Živim u L.A. i volela bih da svratim da vas vidim. Volela bih da vam pokažem neke moje pesme.«
»Ja nisam izdavač niti štampar.«
»Znam. Čujte, imam 19 godina. Samo želim da svratim i posetim vas.«
»Imam neke obaveze večeras.«
»Oh, može bilo koje noći!«
»Ne, ne mogu da se vidim s tobom.«
»Jeste vi stvarno Henri Kinaski, pisac?«
»Ubeđen sam u to.«
»Ja sam zgodna riba.«
»Moguće.«
»Zovem se Rošel.«
»Zbogom, Rošel.«
Spustio sam slušalicu. Eto, i to sam obavio — prvog puta.
Krenuo sam u kujnu, otvorio flašicu vitamina E i konzumirao nekoliko pilula s pola čaše kisele vode. Biće to lepa noć za Kinaskog. Sunce je bacalo kose zrake kroz venecijanere, praveći poznatu šaru na tepihu, a belo vino se hladilo u frižideru.
Otvorio sam vrata i izašao na trem. Napolju je stajala neka čudna mačka. Bilo je to ogromno stvorenje, mačor, sjajnog crnog krzna i sjaktavih žutih očiju. Nije me se uplašio. Prišao je predući i protrljao se o moju nogu. Ja sam bio dobar momak i on je to znao. Životinje znaju takve stvari. Imaju instinkt. Vratio sam se unutra i on je krenuo za mnom.
Otvorio sam mu konzervu Star-Kist solidne bele tunjevine. Pakovane u izvorskoj vodi. Neto cca 200 gr.
 
Čarls Bukovski-Najlepša žena u gradu



Priče iz zbirki Priče o običnom ludilu i Najlepša žena u gradu izvorno su objavljene u jednom tomu Erekcije, ejakulacije, egzibicije i uopšte priče o običnom ludilu.

NAJLEPŠA ŽENA U GRADU
Kes je bila najmlađa i najlepša od pet sestara. Kes je bila najlepša devojka u gradu. Napola Indijanka, savitljivog i neobičnog tela, zmijolikog i vatrenog tela, sa očima koje su pristajale uz njega. Kes je bila tečna pokretna vatra. Bila je poput duha sabijenog u obličje koje nije moglo da ga zadrži. Kosa joj je bila crna, duga i svilenkasta, i uvijala se kao i njeno telo. Bila je ili veoma dobro raspoložena ili veoma potištena. Kod Kes nije bilo sredine. Neki su govorili da je luda. To su govorile tupadžije. Tupadžije uopšte nisu mogle da shvate Kes. Za muškarce je ona bila prosto mašina za seks, i nije ih bilo briga da li je luda ili ne. A Kes je plesala i flertovala, ljubila muškarce, ali osim u jednoj ili dve prilike, kada bi došlo do toga da povale Kes, ona bi im se nekako izvukla, izmicala je muškarcima. Njene sestre su je optuživale da zloupotrebljava svoju lepotu, da ne koristi dovoljno um, ali Kes je imala i uma i duha; slikala je, plesala, pevala, pravila predmete od gline, a kada bi ljudi bili povređeni bilo duhovno ili telesno, Kes je osećala duboko sažaljenje prema njima. Njen um je jednostavno bio drugačiji; jednostavno nije bio praktičan. Sestre su bile ljubomorne na nju jer je privlačila njihove muškarce, i bile su ljute jer ih nije koristila na najbolji mogući način. Imala je naviku da bude ljubazna prema onim ružnijim; takozvani zgodni muškarci su je odbijali – „Nemaju petlje,“ govorila je… nemaju živosti. Uzdaju su u svoje savršene male ušne školjke i lepo oblikovane noseve... samo površina bez ičega unutra...“ Imala je narav koja se bližila ludilu, imala je narav koji su neki i nazivali ludilom. Otac joj je umro od alkohola a majka je pobegla ostavivši devojčice same. Otišle su kod rođaka koji ih je smestio u manastir. Manastir je bio turobno mesto, i više za Kes nego za njene sestre. Devojke su bile ljubomorne na Kes i ona se tukla sa većinom njih. Imala je ožiljke od brijača celom dužinom leve ruke napravljene kada se njom branila u dve tuče. Takođe je imala trajni ožiljak preko levog obraza ali on umesto da je umanjivao njenu lepotu naizgled ju je samo povećavao. Upoznao sam je u Vest End baru nekoliko noći nakon odlaska iz manastira. Pošto je bila najmlađa sestra, izašla je poslednja. Jednostavno je ušla i sela pored mene. Ja sam bio verovatno najružniji muškarac u gradu i to je moglo da ima nekakve veze sa ovim.
„Piće?“ upitao sam.
„Naravno, zašto da ne?“
Čini mi se da nije bilo ničega neobičnog u našem razgovoru te večeri, ali je jednostavno bilo nečeg neobičnog u osećaju koji je Kes izazivala. Odabrala je mene i to je prosto bilo tako. Volela je da pije i to u velikim količinama. Nije izgledala kao da ima dovoljno godina za to, ali su joj ga ipak posluživali. Možda je falsifikovala ličnu kartu, stvarno ne znam. U svakom slučaju, svaki put kada bi se vratila iz toaleta i ponovo sela pored mene osećao sam isti ponos. Nije bila samo najlepša žena u gradu nego i jedna od najlepših koje sam ikada video. Obavio sam ruku oko njenog struka i jednom je poljubio.
„Misliš li da sam lepa?“ upitala je.
„Da, naravno, ali postoji još nešto... to je više od tvog izgleda...“
„Ljudi me uvek optužuju što sam lepa. Da li zaista misliš da sam lepa?“
„Lepa nije prava reč, ona je jedva prikladna za tebe.“
Kes je gurnula ruku u svoju tašnicu. Mislio sam da traži maramicu. Izvukla je dugačku iglu za šešir. Pre nego što sam mogao da je zaustavim provukla je tu iglu kroz nos postrance, malo iznad nozdrva. Osećao sam zgađenost i užas. Pogledala me i nasmejala se.
„Da li me sada smatraš lepom? Šta sada misliš, čoveče?“
Izvukao sam iglu i položio svoju maramicu preko mesta na kom je krvarila. Nekoliko ljudi, uključujući i šankera, videli su šta je uradila. Šanker je prišao:
„Slušaj,“ rekao je Kes, „opet napravi nešto tako i letiš odavde. Ne treba nam tvoje dramljenje ovde.“
„O, odjebi čoveče!“ rekla je.
„Bolje pripazi na nju,“ šanker se obratio meni.
„Biće ona dobro,“ odgovorio sam.
„To je moj nos, mogu da radim šta hoću sa svojim nosom.“
„Ne,“ rekao sam joj, „to boli mene.“
„Hoćeš da kažeš da te boli kada gurnem iglu sebi u nos?“
„Da, to hoću da kažem.“
„U redu, neću to ponavljati. Razvedri se.“
Poljubila me, zaista se široko osmehujući dok je to radila i držeći maramicu na nosu. Posle fajronta smo krenuli kod mene. Imao sam nešto piva i sedeli smo razgovarajući. Tada sam stekao utisak o njoj kao o osobi punoj brige i nežnosti. Davala je sebe i ne znajući to. Istovremeno bi zašla u stanja neobuzdanosti i nepovezanosti. Šizika. Prelepa i produhovljena šizika. Možda će je neki čovek, nešto, uništiti zauvek. Nadao sam se da to neću biti ja. Legli smo u krevet i pošto sam ugasio svetlo Kes me upitala, „Kada to želiš? Sada ili ujutro?“
„Ujutro,“ rekao sam i okrenuo joj leđa.
Ujutro sam ustao i napravio dve kafe, pa joj jednu doneo u krevet. Nasmejala se.
„Ti si prvi čovek koji je odbio po noći.“
„U redu je,“ rekao sam, „ne moramo to uopšte da uradimo.“
„Ne, čekaj. Hoću da znam. Pusti da se malo osvežim.“ Kes je otišla u kupatilo. Izašla je ubrzo, izgledajući potpuno čudesno, sa dugom crnom kosom koja je blistala, očima i usnama koje su blistale, a blistala je i njena... Pokazivala je svoje telo mirno, kao kvalitetnu stvar. Zavukla se ispod pokrivača.
„Hajde, ljubavniče.“
Prešao sam na stvar. Ljubila se strastveno, ali bez žurbe. Pustio sam ruke da lutaju po njenom telu, kroz njenu kosu. Popeo sam se na nju. Bila je vrela i uska. Počeo sam da se pokrećem polako, želeći da ovo potraje. Njene oči su gledale pravo u moje.
„Kako se zoveš?“ upitao sam.
„Kakve to dođavola veze ima?“ uzvratila je pitanjem. Nasmejao sam se i nastavio. Posle se obukla i ja sam je odvezao nazad do bara ali bilo mi je teško da je zaboravim. Nisam radio i spavao sam do dva popodne a onda bih ustao i čitao novine. Bio sam u kadi kada je ušla sa listom biljke adam.
„Znala sam da ćeš biti u kadi,“ rekla je, „pa sam ti donela nešto da pokriješ tu svoju stvar, nudisto.“
Dobacila mi je list adama u kadu.
„Kako si znala da ću biti u kadi?“
„Znala sam.“
Kes je dolazila skoro svakog dana kada sam bio u kadi. Bivalo je to u različito doba dana ali je retko promašivala, i uvek je tu bio adamov list. A onda bismo vodili ljubav. Jednu ili dve večeri me nazvala telefonom i tada sam morao da platim kauciju i izvučem je iz zatvora gde ja završila zbog pijanstva i tuče.
„Ti kučkini sinovi,“ rekla je, „samo zato što ti plate nekoliko pića misle da mogu da ti se zavuku u gaćice.“ „Kada prihvatiš piće sama sebi stvaraš nevolju.“ „Mislila sam da ih zanimam ja, a ne samo moje telo.“ „Mene zanimaš ti i tvoje telo. Ipak, sumnjam da većina muškaraca može da vidi dalje od tvog tela.“
Otišao sam iz grada na šest meseci, skitao okolo, vratio se. Nikada nisam zaboravio Kes, ali smo imali neku vrstu svađe a ja sam svakako želeo da se pomerim sa mesta, i kada sam se vratio mislio sam da nje neće biti, ali sedeo sam u Vest End baru otprilike pola sata kada je ona ušla i sela pored mene.
„Pa, kopile, vidim da si se vratio.“
Naručio sam joj piće. Onda sam je pogledao. Imala je haljinu sa visokim okovratnikom. Nikada je nisam video u takvoj haljini. A ispod oba oka bile su zabijene dve pribadače sa staklenim glavama. Mogli ste da vidite samo glave, ali te pribadače su bile zabodene u njeno lice.
„Prokleta da si, još uvek pokušavaš da razoriš svoju lepotu, a?“
„Ne, to je moda, ti glupane.“
„Ti si luda.“
„Nedostajao si mi,“ rekla je.
„Da li postoji još neko?“
„Ne, nema nikog drugog. Samo ti. Ali prostituišem se. Cena je deset dolara. Ali ti dobijaš džabe.“
„Izvadi te pribadače.“
„Ne, takva je moda.“
„To me čini veoma nesrećnim.“
„Jesi li siguran?“
„Dođavola, da, siguran sam.“
Kes je polako izvukla pribadače i stavila ih u svoju tašnu.
„Zašto upropaštavaš svoju lepotu?“ upitao sam.
„Zašto jednostavno ne živiš sa njom?“
„Zato što ljudi misle da je to sve što imam. Lepota nije ništa, ona je prolazna. Ne znaš koliko si srećan što si ružan, jer ako se dopadaš ljudima znaš da je to radi nečega drugog.“
„U redu,“ rekao sam, „srećan sam.“
„Nisam htela da kažem da si ružan. Ljudi samo misle da si ružan. Imaš opčinjavajuće lice.“
„Hvala.“
Popili smo još jedno piće.
„Čime se baviš?“ pitala je.
„Ničim. Ne mogu da se zadržim ni na čemu. Nemam interesovanja.“
„Ni ja. Da si žena mogao bi da se kurvaš.“
„Ne verujem da bih ikada mogao da dolazim u dodir sa toliko mnogo neznanaca, to je zamorno.“
„U pravu si, zamorno je, sve je zamorno.“
Izašli smo zajedno. Ljudi su na ulicama još uvek zurili u Kes. Ona je bila prelepa žena, možda lepša nego ikada pre. Došli smo do moje gajbe, otvorio sam flašu vina i razgovarali smo. Kod mene i Kes je to uvek išlo lako. Ona bi pričala neko vreme a ja bih slušao, a onda bih pričao ja. Naš razgovor je jednostavno tekao bez napora. Izgledalo je kao da zajedno otkrivamo tajne. Kada bismo otkrili neku dobru smejala se onim svojim smehom, kako je to samo ona mogla. Bilo je to poput radosti koja je buknula iz vatre. Tokom razgovora smo se ljubili i približavali jedno drugom. Potpuno smo se uspalili i odlučili da odemo u krevet. Tada je Kes skinula svoju haljinu sa visokim okovratnikom i video sam – ružni iskrzani ožiljak preko njenog grla. Bio je debeo i dugačak.
„Prokleta bila, ženo,“ rekao sam iz kreveta, „prokleta bila, šta si to uradila?“
„Jedne noći sam pokušala slomljenom flašom. Ne dopadam ti se više? Da li sam još uvek lepa?“
Povukao sam je na krevet i poljubio je. Otrgnula se i nasmejala.
„Neki ljudi mi plate deset dolara a onda se skinem i oni to više ne žele. Ja zadržim pare. To je veoma smešno.“
„Da,“ rekao sam, „ ne mogu prestati da se smejem... Kes, kučko, volim te... prestani da se uništavaš; ti si najživlja žena koju sam ikada sreo.“
Ponovo smo se poljubili. Kes je bezglasno plakala. Mogao sam da osetim suze. Duga crna kosa ležala je pored mene kao zastava smrti. Osetili smo želju i polako, setno, divno vodili ljubav. Ujutro je Kes ustala da napravi doručak. Izgledala je sasvim mirno i srećno. Ostao sam u krevetu i uživao u njenoj sreći. Najzad je prišla i prodrmala me.
„Ustaj, kopile! Pljusni se hladnom vodom po licu i kiti i dođi da uživaš u gozbi!“
Tog dana sam je odvezao do plaže. Bio je radni dan i još nije bilo leto pa je svuda bilo predivno pusto. Beskućnici sa plaže su spavali u svojim ritama na travnjacima iznad linije peska. Drugi su sedeli na kamenim klupama i delili piće iz jedne flaše. Galebovi su kružili uokolo, bezbrižni a ipak uznemireni. Stare dame od svojih sedamdesetak ili osamdeset godina sedele su na klupama i raspravljale o prodaji nekretnina nasleđenih od muževa koje je odavno ubila brzina i besmisao preživljavanja. Uz sve to, vazduh je bio ispunjen mirom i šetali smo i leškarili na travnjacima, i nismo mnogo govorili. Jednostavno smo se osećali lepo što smo zajedno. Kupio sam dva sendviča, malo prženih krompirića i piće i seli smo na pesak da jedemo.
Zatim sam zagrlio Kes pa smo odspavali oko sat vremena. Ovo je nekako bilo bolje od vođenja ljubavi. Zajedno smo bez napetosti plovili kroz san. Kad smo se probudili odvezli smo se do mene i ja sam spremio večeru. Posle večere sam predložio Kes da živimo zajedno. Dugo je ćutala gledajući me, a onda polako rekla, „Ne.“ Odvezao sam je nazad do bara, platio joj piće i izašao. Sutradan sam pronašao posao na pakovanju u jednoj fabrici i ostatak nedelje proveo radeći. Bio sam previše umoran da stvarno izlazim ali sam u petak uveče otišao do Vest End bara. Seo sam i čekao Kes. Sati su prolazili. Kada sam se već prilično napio šanker mi je rekao, „Žao mi je zbog tvoje devojke.“
„A šta je to bilo?“ upitao sam.
„Žao mi je, zar nisi znao?“
„Ne.“
„Samoubistvo. Juče su je sahranili.“
„Sahranili?“ upitao sam. Delovalo je kao da bi svakog trenutka mogla da uđe na vrata. Kako je moguće da je nema?
„Sahranile su je njene sestre.“
„Samoubistvo? Možeš li da mi kažeš kako?“
„Presekla je sebi grkljan.“
„Shvatam. Daj mi još jedno piće.“
Pio sam do zatvaranja bara. Kes je bila najlepša od pet sestara, najlepša u gradu. Uspeo sam da se dovezem do svoje gajbe i neprestano sam mislio, trebalo je da navaljujem da ostane sa mnom umesto da prihvatim ono „ne.“ Sve na njoj je ukazivalo da joj je bilo stalo. Jednostavno sam bio previše nemaran oko toga, lenj, previše nezabrinut. Zaslužio sam svoju i njenu smrt. Bio sam džukela. Ne, zbog čega bih krivio pse? Ustao sam i našao flašu vina, i žestoko potegnuo iz nje. Kes, najlepša devojka u gradu, umrla je u svojoj dvadesetoj. Napolju su neki pritiskali sirene svojih automobila. Bili su veoma glasni i uporni. Spustio sam flašu i zaurlao: „PROKLET BIO, KURVIN SINE, ZAMUKNI!“ Noć je nadolazila i nije bilo ničega što sam mogao da uradim.
 
Čarls Bukovski

Palp



Ovo osvežavajuće štivo ima gotovo sve vrline, a nijednu manu rukopisa Čarlsa Bukovskog....Sve je, dakle, u tom romančiću, od prve do poslednje stranice, rasni pulp fiction, no ta je petparačkost više nego namjerna; otuda i "samodefinišući" podnaslov knjige: "posvećeno lošem pisanju". Glavni junak romana, privatni detektiv Nik Bilejn (a. k. a. Miki Spilejn? Ma, joook...), "najbolji kljun u L. A.", tipični je poluupropašteni polualkos, višestruko razveden, rezigniran i dekintiran, nihilističkom filozofiranju sklon, zatečen pred izbacivanjem iz ofisa zbog neplaćanja kirije; onda, međutim, u njegov život bane razbludni glas, a potom i neodoljivi stas raskošne dame za koju se, avaj, ispostavlja da se zove Gospođa Smrt - i to ne bez predobrih razloga - i da od Bilejna očekuje da pronađe za nju ni manje ni više nego samo tobože mrtvog - Luja Ferdinanda Selina..
Teofil Pančić


Posvećeno lošem pisanju
1
Sedeo sam u kancelariji, zakup mi je istekao i MekKelvi je već pokrenuo postupak za iseljenje. Bio je pakleno vruć dan a erkondišn u kvaru. Muva je milela po stolu. Poklopio sam je dlanom i izbacio je iz igre. Brisao sam šaku o desnu nogavicu kad je zazvonio telefon.
Digao sam slušalicu. „Da”, rekao sam.
„Čitate li Selina?” upitao je ženski glas. Zvučao je prilično seksi. Bio sam već neko vreme sam. Decenijama.
„Selina?” rekao sam. „Mmmm...”
„Treba mi Selin”, rekla je. „Moram ga imati.”
Retko seksepilan glas, dizao je iz mrtvih.
„Selin?” rekoh. „Dajte još neki podatak, damo. Ne ustručavajte se. Pričajte još malo.”
„Zakopčajte šlic”, rekla je.
Pogledao sam naniže.
„Otkud znate?”
„Nije bitno. Treba mi Selin.”
„Selin je mrtav.”
„Nije. Hoću da ga pronađete. Treba mi.”
„Mogu da nađem njegove kosti.”
„Ma ne, budalo, on je živ!”
„Gde to?”
„U Holivudu. Čula sam da se muva oko knjižare koju drži Red Koldovski.”
„Zašto ga onda vi ne pronađete?”
„Zato što hoću da znam da li je to pravi Selin. Hoću da budem sigurna, apsolutno sigurna.”
„Ali zašto se obraćate meni? Ima na stotine kljunova u ovom gradu.”
„Preporučio vas je Džon Barton.”
„A, Barton, aha. Dobro, slušajte, trebaće mi neki avans. I morao bih da vas vidim.”
„Dolazim za par minuta.”
Prekinula je. Zakopčao sam se.
I čekao.
 


51
Pojma nemate kako brzo prođu 25 dana kad ne želite da prođu.
Sedeo sam u kancelariji kad su se vrata otvorila. Bio je to Džoni Templ. Vodio je dve nove gorile.
„Vrhunski Egzekutori”, rekao je. „Došli smo da naplatimo.”
„Nemam ih, Džoni.”
„Nemaš šesto kinti?”
„Nemam šeset kinti.”
Džoni je uzdahnuo.
„Moraćemo da napravimo primer od tebe.”
„Kako to misliš? Razbićete me za bednih šesto dolara?”
„Ne razbiti, već ukloniti, Bilejn. Zauvek.”
„Ne verujem vam.”
„Koga zabole šta ti veruješ”, rekao je jedan od gorila.
„Aha, koga zabole”, rekao je drugi.
„Čekaj malo, Džoni. Kažeš da ćete me ukloniti zbog šesto kinti na zajam od četiri glave? Zajam na koji sam nateran i koji nikad nisam video? I nikad niste isporučili Crvenog vrapca. Šta je s likovima koji vam duguju velike pare? Zašto njih ne uklonite? Zašto mene?”
„Vidiš, Bilejn, ovako je to. Uklanjamo te jer duguješ sitninu. Glas se proširi po gradu. I to stvarno utera strah onima koji nam poprilično duguju. Jer, kad pomisle da možemo ovo da ti uradimo zbog sitne kinte, onda ko zna kakvo sranje njima sleduje. Shvataš?”
„Aha”, rekoh, „shvatam. Ali ovde pričamo o mom životu, *******. Po tome, kao da nije bitan, *******.”
„I nije”, rekao je Džoni. „Mi vodimo biznis. Biznis nikad ništa nije zanimalo osim profita.”
„Ne mogu da verujem da se ovo događa”, rekoh, diskretno otvarajući fioku od stola.
„Stoj!” rekao je jedan od gorila, prišao i gurnuo mi luger u uvo. „Uzeću tu igračku!”
Izvadio je pištolj iz fioke.
„Hitro se krećeš za tako debelu strvinu”, rekoh.
„Aha”, nakezio se.
„U redu, Bilejn”, rekao je Džoni Templ. „Idemo sad svi da se provozamo malo.”
„Zar usred bela dana?”
„Bolje ćemo te videti. Hajde, diži se!”
Digao sam se od stola, a dve gorile me stisnuše između sebe. Templ je išao za nama. Izašli smo iz kancelarije i prošli do lifta. Pružio sam ruku i sâm pritisnuo dugme.
„Hvala, brate”, rekao je Džoni.
Stigao je. Vrata se otvoriše. Prazan. Gurnuli su me unutra. Spustili smo se. Obuzela me neka tupost. Prvi sprat. Prizemlje. Izašli smo na ulicu. Bila je zakrčena.
Ljudi su se muvali na sve strane. Pomislio sam vrisnuću: ej, ubiće me ovi likovi! Ali bojao sam se da će odmah to da urade ako se oglasim. Išao sam napred s njima. Bio je veoma lep dan. Onda smo se stvorili u njihovim kolima. Dve gorile su ušle pozadi, sa mnom u sredini. Džoni Templ je seo napred. Pokrenuo je auto i uključio se u saobraćaj.
„Sve je ovo samo ružan i besmislen san”, rekao sam.
„Nije to san, Bilejn”, rekao je Džoni Templ.
„Kuda me vodite?”
„U Grifit park, Bilejn. Idemo na mali piknik. Mali piknik na jednu od onih zabačenih staza. Usamljenih. Intimnih.”
„Kako, *******, možete da budete tako hladni?” upitah.
„Lako”, rekao je Džoni. „Takvi smo rođeni.”
„Aha”, nasmejao se jedan od gorila.
Vozili smo se dalje. Još uvek nisam mogao da poverujem da se sve to dešava. Možda se neće desiti. Možda će mi u poslednjem trenutku reći da je sve samo šala. Tek toliko da me nauče lekciju. Nešto u tom stilu.
Onda smo stigli. Džoni je parkirao auto.
„U redu. Izvedite ga, momci. Da prošetamo malo.”
Jedan od gorila cimnuo me napolje iz kola. Onda me svaki od njih držao za ruku. Džoni je išao za nama. Ubrzo smo se našli na napuštenoj konjskoj stazi. Bila je zarasla u šikaru i granje drveća, a sunca kao da je nestalo.
„Slušajte, momci”, rekao sam. „Dosta je bilo. Kažite mi da je čitava stvar šala pa da svi odemo negde na piće.”
„Ovo nije šala, Bilejn, uklanjamo te”, rekao je Džoni. „Zauvek.”
„Šesto dolara. Ne mogu da verujem. Ne mogu da verujem da svet tako funkcioniše.”
„Baš tako. Objasnili smo ti naše rezone. Hodaj dalje.”
Hodali smo dalje. Onda je Džoni rekao: „Ovo izgleda kao pristojno mesto. Okreni se, Bilejn.”
Okrenuo sam se. I ugledao pištolj. Džoni je opalio. Četri metka. Pravo u stomak. Pao sam na lice, ali sam uspeo da se prevrnem na leđa.
„Baš ti hvala, Templ”, uspeo sam da kažem.
Otišli su.
Ne znam. Mora da sam izgubio svest. Zatim sam došao sebi. Znao sam da nemam još dugo. Gubio sam krv, mnogo krvi.
Onda kao da sam čuo muziku, muziku kakvu nikad ranije nisam čuo. I tada se to desilo. Nešto je poprimalo oblik, pojavljivalo se preda mnom. Bilo je crveno, crveno, i kao muzika, crveno kakvo nikad nisam video. I eto ga: CRVENI VRABAC.
Gigantski, užaren, predivan. Nikad nije bilo tako ogromnog vrapca, tako stvarnog, nikad tako veličanstvenog.
Stajao je preda mnom. A onda - bila je tu i Madam Smrt. Stajala je pored Vrapca. Bila je lepša nego ikad.
„Bilejn”, rekla je, „zaglavio si u lošem komadu.”
„Ne mogu mnogo da govorim, Madam... Razjasni mi čitavu stvar.”
„Tvoj Džon Barton je vrlo senzibilan čovek. Osetio je da Crveni vrabac postoji, da je stvaran, nekako, negde. I da ćeš ga ti pronaći. I pronašao si ga. Većina drugih - Deža Faunten, Sanderson, Džoni Templ - bili su samo vešti prevaranti, trudeći se da te nasamare i opljačkaju. Pošto ste ti i Muso poslednji ostaci starog Holivuda, stvarnog Holivuda, došli su na ideju da imaš velike pare.”
Nasmešio sam se.
„Madam, šta je s onom napumpanom lutkom u mojoj sobi?”
„To? To je bio poštar. Čuo je da tragaš za Crvenim vrapcem i hteo da ti još jednom vrati za one batine. On je provalio kod tebe i ostavio je tamo.”
„I šta sad, Madam?”
„Ostavljam te sa Vrapcem. U dobrim si rukama. Zbogom, Bilejn, zabavno je bilo.”
„Aha...”
I eto mene s tom gigantskom užarenom pticom. Stajala je tu.
Ovo ne može biti istina, pomislih. Ne bi trebalo da se tako dešava. Ne, uopšte ne bi trebalo da se tako dešava.
A onda, dok sam ga posmatrao, Vrabac je lagano rastvorio kljun. Pojavila se ogromna praznina. A u kljunu je bio beskrajni žuti vrtlog, silniji od sunca, neverovatan.
Ne dešava se to tako, ponovo sam pomislio.
Kljun se široko rastvorio, Vrapčeva glava se primakla, a bleštavost i treštanje žutog zbrisalo je sve ostalo i obavilo me.



PALP je poslednji roman Čarlsa Bukovskog, objavljen je posle njegove smrti. Naslov originala, PULP, od latinske reči pulpa (meka, bezoblična masa; meso ploda), u engleskom jeziku ima više značenja (među kojima i ’zgnječiti u kašu’). Ovde je to simbol jeftine, petparačke literature (detektivski romani, stripovi, ljubavne, erotske, naučno-fantastične i jezovite storije) koja se obično štampa na grubom papiru od kaše drveta (tzv. roto-romani). Bukovski je ovu knjigu i posvetio ’lošem pisanju’, a njegov privatni detektiv Niki Bilejn dostojan je naslednik junaka krimi-romana Čendlera, Hemeta i Spilejna. Međutim, to nije samo parodiranje i poigravanje sa detektivskim žanrom, već i određeni zaokret u književnom opusu Bukovskog, koji je u prethodnim romanima uglavnom prepričavao svoj život.
Radi boljeg razumevanja knjige treba napomenuti da je naziv izdavačke kuće koja objavljuje Bukovskog u Americi Crni vrabac (Black Sparrow Press), čiji je vlasnik Džon Martin, koji je svojevremeno, 1970. godine, obećao i plaćao Bukovskom po sto dolara mesečno doživotne rente, samo da bi se posvetio pisanju.
Zgusnuta atmosfera teške melanholije koja prožima čitav roman, dok njegov junak luta tamo-amo u jednom zatvorenom svetu, u mnogome asocira na Kafkin Proces. Ali Bukovski sve to poništava humorom, i tako otvara izlaz iz besmisla i teskobe košmara u koji nas je uveo.
Napomene
Šund je bio naslov prvog izdanja kod nas (Haos, 1994); u međuvremenu, pojavom filma Pulp Fiction, izraz palp je tu i tamo ušao u govorni jezik i nametnuo se kao adekvatnije rešenje.
 
Šekspir nikada ovo nije radio



"...Zezali smo se malo foto-aparatom dok smo čekali a onda razmenili pozdrave i ušli u voz, plus mahanje za zbogom kroz prozor vagona kada je voz krenuo. Ako ti je stalo, to je jedan od najtužnijih događaja u životu, i najbolji je trik praviti se kako ti je dosadno, inače može da postane nezgodno, a voz neće da stane niti pođe unazad, i sve to liči na lagano umiranje, nije dobro, najbolje je da sedneš u kupe i tražiš mape i cigarete, nameštaš prtljag da ti ne padne na glavu, gledaš da li se nasloni za ruke obaraju i dižu tako da možeš da se opružiš, proveravaš gde je pasoš i da li ti se *****, zatim razmatraš kako ćeš i kada uzeti svoje prvo piće..."
Bukovski


"Ja ne pišem, samo snimam fotografije", izjavio je negde Bukovski. Ovog puta snimali su njega i njegovu devojku, Lindu Li, na turneji po Evropi... Šekspir nikada ovo nije radio dokument je iz života danas možda najčitanijeg američkog pisca na ovim prostorima, literarni presedan, prilika da se ne samo čita već i vidi jedan od genija književnosti XX veka...
Iz recenzije Mome Mrdakovića



1
U početku beše nevolja s francuskim izdavačem, Rodanom, rekao je dve karte a onda rekao jednu kartu i ja rekoh: u redu je, i uzeh kartu za Lindu Li, i onda je bila subota, dan leta, pa sam zvao aerodrom i oni rekoše: da, imam rezervaciju ali nema karte za mene. Seo sam u kola i krenuo da nađem putničku agenciju. Sve su bile zatvorene. U Los Anđelesu su, iz nekog razloga, te agencije zatvorene subotom. Posle dva-tri sata našao sam na pijaci jednu koja radi. Onda sam čekao sat vremena. Muvao sam se naokolo s turistima, uzeo ćureći sendvič i kafu pa se vratio i podigao kartu.
2
Ništa naročito u toku leta: Lindu Li i mene optužili su da pušimo travu. Trebalo je dobrih deset ili dvadeset minuta da ubedimo kapetana ili ko je to već bio kako ne pušimo travu. Popili smo sve belo vino u avionu, zatim sve crno. Linda je zaspala a ja popio sve pivo u avionu.
3
Smestili su nas u pariski hotel preko puta zgrade francuskog izdavača. Bila su dva francuska izdavača: Rodan i Žardan. Poručio sam pet flaša vina u sobu pa Linda Li i ja legosmo u krevet i počesmo da pijemo. Ta dva izdavača objavljivala su četiri moje knjige. Posle flašu-dve uzeo sam telefon i pozvao ih. Javio se jedan. "Slušaj, mamlaze" rekoh, "jesi li ti Rodan ili si Žardan?" Koji god da je bio, pošteno sam mu ***** sve po spisku jedno pet-deset minuta. Spustio sam slušalicu pa smo Linda Li i ja pili još. Onda sam ponovo zvao: "Slušaj, mamlaze, jesi li ti Žardan ili si Rodan? Moram da znam s kim govorim! Jesi li ti Žardan ili si Rodan? Jesi li Rodan ili si Žardan? Moram da znam!" Posle nekog vremena svi smo zaspali.
4
Da bi nas probudio Rodan koji reče da me čeka intervju u 11 pre podne u bašti hotela. "Vrlo značajne novine..." "U redu", rekoh, ne znajući da me čeka 12 intervjua u toku četiri dana. Jutarnji intervjui bili su uvek najteži, onako mamurnom, dok pokušavam da ulijem pivo u sebe. Ne, pojma nemam zašto sam pisac. Ne, moje pisanje nema neku posebnu poruku, koliko ja znam. Selin? Naravno. Što da ne. Volim li žene? Pa, mnoge bih radije ***** nego živeo s njima. Šta je po meni važno? Dobro vino, dobre vodovodne instalacije i da možeš da spavaš do podne. Da li me gnjavite? Itekako. Zar očekujete da počnem da lažem u pedeset osmoj? Donesite mi piće. Ne, ne pušim travu. Ovo je šer bidi iz Džabalpura u Indiji...
Jedan od poslednjih koji me intervjuisao bio je glavni panker grada Pariza. Došao je u kožnoj jakni izukrštanoj patent-zatvaračima. Reče mi da je u teškom daunu, kako bi morao da dune nešto za početak. Rekoh mu da nemam pri ruci. Nosio je magnetofon. Pili smo pivo sa ledom. Intervjuisao sam ga dok je vukao one patente gore-dole. Dojadilo mi da mene intervjuišu. Pitao sam ga da li mu je majka živa, razne druge stvari. Jedna od najlepših njegovih izjava bila je da voli svršavanje u snu...
5
U petak uveče trebalo je da se pojavim na poznatom šou-programu francuske televizije. Bio je to razgovor uživo u trajanju od 90 minuta, striktno književni. Tražio sam da mi obezbede dve flaše dobrog belog vina dok sedim tamo. Program je posmatralo 50-60 miliona Francuza.
Počeo sam da pijem kasno popodne. Pamtim kako Rodan, Linda Li i ja prolazimo kroz obezbeđenje. Onda su me postavili pred šminkera. naneo je razne pudere koji su trenutno nestali u masnoći i rupama mog lica. Uzdahnuo je i digao ruke od mene. Sedeli smo u grupi i čekali da šou počne. Otčepio sam flašu i otpio. Nije bilo loše. Sa mnom su sedela 3-4 pisca i voditelj. Bio je tu i psihijatar koji je davao šokove Artou. Voditelja kao da je znala čitava Francuska, ali nije ostavio utisak na mene. Sedeo sam pored njega a on je cupkao nogom. "Šta je bilo?" upitah. "Nervoza?" Nije odgovorio. Natočio sam čašu vina i poturio mu pod nos. "Evo, popij malo ovoga... srediće ti ganglije..." Odmahnuo je s nekim prezirom.
Onda smo nastupili. U uhu sam imao priključak u kojem je francuski prevođen na engleski. A mene je trebalo da prevode na francuski. Bio sam počasni gost pa je voditelj počeo od mene. Prvo što sam izjavio bilo je; "Znam mnoge američke pisce koji bi voleli da se pojave na ovom programu. Meni to ne znači mnogo..." Na to se voditelj hitro prebacio ka drugom piscu, starinskom liberalu kojeg su već bezbroj puta izneverili, a on im i dalje ostao veran. Veze nemam s politikom, ali rekoh starom momku kako ima dobar šmek. Govorio je i govorio. Uvek to rade.
Onda je žena-pisac počela da govori. Već sam se pošteno nalio vinom i nisam bio siguran o čemu je pisala, ali mislim o životinjama, dama je pisala basne. Rekoh joj da mi još malo pokaže noge pa ću moći da joj kažem da li je dobra spisateljka. Nije mi pokazala. Psihijatar koji je davao šokove Artou nije skidao oči s mene. Onda je neko drugi počeo da *****. Neki francuski pisac s brkovima kao volan na biciklu. Ništa nije rekao, ali je i dalje palamudio. Svetla su postajala sve bleštavija, žitko žuta. Postalo mi je vruće pod svetlima. Sledeće što pamtim su ulice Pariza i neprekidna šokantna huka i svetlost svuda oko mene. Deset hiljada motociklista na ulici. Tražim da vidim kan-kan, ali me vode natrag u hotel obećavajući mi još vina.
 
O svojem prvom romanu Pošta (Post Office), što ga je objavio 1971., Bukowski mi je rekao:
»Punih jedanaest godina radio sam na pošti. Od svoje trideset devete godine pa do pedesete. Bio sam uvjeren da će me rad na pošti dotući; jednostavno nisam više mogao izdržati. Tada sam odlučio da ću postati profesionalni pisac... Ljudi su znali da sam dao otkaz pa su me počeli žaliti i još više mi otežavati život. Moja stanodavka je rekla: 'Zaboga, ti mora da si poludio. Napustio si stalno namještenje i doveo u pitanje socijalno osiguranje i mirovinu.' Zbilja sam se počeo pitati nisam li sasvim poludio... Trebalo mi je svega devetnaest dana da napišem cijelu knjigu, u siječnju 1970. godine...«
Nakon objavljivanja romana kritike su bile vrlo povoljne... »komična, okrutna, cinična i nemilosrdna knjiga, puna autoironije«... Kao i u većini svojih knjiga, i u Pošti Bukowski ne pokazuje nimalo milosti ni prema sebi samom ni prema drugima...
(Iz pogovora Voje Šindolića)


Pošta



Ovo delo predstavlja plod mašte
i nije posvećeno nikome


Načelnik 1.januar 1970.
Memo742

Poštanska služba Sjedinjenih Američkih Država
Los Anđeles, Kalifornija

ETIČKI KODEKS

Skrećemo pažnju svim zaposlenima na Etički Kodeks poštanskih službenika, naveden u Odeljku 742 Poštanskog priručnika, i na Ponašanje nameštenika naglašenim u Odeljku 744 Poštanskog priručnika.
Poštanski službenici su tokom godina uspostavili lepu tradiciju odanog služenja Naciji, neprevaziđenu od drugih grupa. Svaki službenik treba da bude veoma ponosan na ovu tradiciju odanosti službi. Svi mi treba da težimo tome da kroz stalno napredovanje Poštanske službe doprinesemo opštem dobru.
Svi poštanski nameštenici moraju biti nepokolebljivog integriteta i potpune odanosti opštem dobru. Od poštanskih nameštenika se očekuje da poseduju najviše moralne principe i da poštuju zakone Sjedinjenih Američkih Država i pravila Poštanske službe. Zahteva se ne samo moralno ponašanje, već i to da funkcioneri i nameštenici moraju biti pripravni da izbegavaju radnje koje bi mogle da spreče ispunjenje poštanskih obaveza. Zadate dužnosti moraju se ispunjavati savesno i efikasno. Poštanska služba poseduje privilegiju dnevnog opštenja sa većinom pripadnika Nacije i ona je, na mnogo načina, njihova neposredna veza sa Saveznom vladom. Time postoji posebna prilika i odgovornost svakog poštanskog službenika da se vlada s ponosom i dostojanstvom vrednim poverenja javnosti; pružajući čast i ugled Poštanskoj službi i celokupnoj Saveznoj vladi.
Mole se svi službenici da ponove Odeljak 742 Poštanskog priručnika, Osnovne norme moralnog vladanja, Lično ponašanje službenika, Ograničenja političkih aktivnosti, itd.
Načelnik!


Počelo je kao greška.
Jednom, u vreme Božića, saznao sam od pijanca s brda koji je taj trik izvodio svake godine da će, bogamu, zaposliti skoro bilo koga, tako da sam otišao i sledeće što sam znao bilo je kako prtim neku kožnu torbu i kako pešačim i dokoličarim. Koji posao, mislio sam. Banja! Daju ti samo da obiđeš ćošak ili dva, a ako bi uspeo to da obaviš, redovni poštonoša ti da za još jedan ili se vratiš da ti nadzornik da još, ali ni tu nije bilo nikakve žurbe, polagano bi turao božićne čestitke u proreze.
Mislim da je to bilo drugog dana otkako sam počeo da radim kao božićni privremeni kada je izašla jedna bedevija i stala da obilazi oko mene dok sam uručivao pisma. Pod ogromnim podrazumevam to da je njeno dupe bilo ogromno i da su njene sise bile ogromne i da je bila ogromna na svim pravim mestima. Izgledala je pomalo luda, ali ja sam samo gledao njeno telo i nije me bilo briga.
Ona je pričala, i pričala, i pričala. Onda je izletelo. Njen muž je bio oficir na nekom ostrvu daleko i ona je, eto, bila usamljena i živela je u nekoj kućici pozadi, skroz sama.
„U kojoj kućici?” pitao sam.
Napisala mi je adresu na parčetu papira.
„I ja sam usamljen,” rekoh, „svratiću i pričaćemo večeras.”
Imao sam neku ribu, ali ona je dolazila i odlazila, tako da sam bio poprilično usamljen.
Bio sam usamljen za to ogromno dupe što je stajalo pored mene.
„U redu,” reče, „vidimo se večeras.”
Bila je sasvim dobra, dobro se ******, ali kao kod svih jebulja, prestala je da me zanima posle treće ili četvrte noći, pa više nisam odlazio.
Ali, nisam mogao da prestanem da razmišljam; bože, ti poštari samo ubacuju pisma i povaljuju. Ovo je posao za mene, o da da da.
 
Чарлс Буковски – Холивуд



Холивуд (1989), последњи роман саге о Хенрију Кинаском је, како сам Буковски каже, „књига о писању сценарија и снимању филма Барфлај”. По наговору француског режисера Барбета Шредера, Буковски је написао свој први сценарио, по којем је 1987. снимљен филм. Проблем је био наћи продуцента. У првој варијанти, с Мадоном као продуцентом, за главну улогу се јавио Шон Пен, тражећи да филм режира Денис Хопер, али је Барбет Шредер инсистирао да сам режира и успео је да ангажује Микија Руркија и Феј Данавеј за главне улоге. Продуценти су били Голан и Глобус. Мики Рурки је прво одбио улогу јер „не воли алкохоличаре и не може да се идентификује с њима”, међутим, када је упознао Буковског, пристао је, фасциниран његовом личношћу, да глуми овај портрет пијаног писца у младости, тако да је буквално „скинуо” у филму глас и покрете Буковског (али, нажалост, човека старог не 27, већ 67 година). У роману се појављује низ познатих имена из света филма, шоу-бизниса и сл., од којих је нека лако препознати (нпр. Том Џонс, Иди Амин, Годар, Мајлер, Шон Пен, итд.).
Холивуд се по много чему надовезује на књигу Шекспир никада ово није радио (1979). Исти главни ликови, идентично фиксирање стварности као филмском камером. За разлику од ранијих романа, Буковски се мало повлачи из првог плана и у кадар улази Линда Ли (Сара), његов Санчо Панса, жена с којом је живео од 1977. до свог краја, што је дало нову димензију његовом књижевном делу.



Ово је књижевно дело и свака сличност са живим или мртвим особама сасвим је случајна итд.
1
После неколико дана јавио се Пинчот. Хоће да тера даље са сценариом, рекао је. Зашто не свратимо до њега?
И тако смо добили адресу, сели у вагена и кренули ка Марини дел Реј. Непозната територија.
Онда смо се створили у луци, возили смо поред бродова. Највише је било једрилица, и људи су се мували по палубама. Сви су били у некој одећи за једрење, носили су морнарске капе и наочаре за сунце. Већина њих је, очигледно, избегла жрвањ свакодневице. Никад нису упали у тај жрвањ и никад неће. Таква је награда Изабранима у земљи слободних. На неки начин, изгледали су ми као будале. Наравно, ја нисам постојао чак ни у њиховим мислима.
Скренули смо десно, даље од кеја, и возили мимо улица нанизаних по абецеди, цифрастих назива. Нашли смо улицу, скренули лево, нашли број, паркирали. Песак је допирао до нас, а океан био довољно близу да га видиш и довољно далеко да си безбедан. Песак као да је био чистији од другог песка, вода као да је била плавља, а поветарац нежнији.
„Ето”, рекао сам Сари, „стигли смо у предворје смрти. Душа ми пати.”
„Кад ћеш престати да бринеш за своју душу?” рекла је Сара.
Није било потребно закључавати вагена. Ја сам био једини који може да га покрене. Стигли смо пред врата. Куцао сам.
Отворио је неки високи витки истанчани тип, сав је воњао на уметност. Лепо се видело како је рођен да Ствара, да Ствара велика дела, сасвим неспутано, никад кињен тако тричавим стварима као што су зубобоља, сумња у себе, малерозност. Један од оних што изгледају као геније. Ја изгледам као перач судова, па ме такви често депримирају.
„Дошли смо да покупимо прљав веш”, рекао сам.
„Не обраћајте пажњу на њега”, рекла је Сара. „Пинчот нас је позвао да свратимо.”
„Одиста?” рекао је џентлмен. „Само изволите...”
Пошли смо за њим и његовим зечјим дупенцетом. Онда је застао, под неким посебним углом, сладак је био, и издекламовао преко левог рамена, као да читав свет слуша његову истанчану фразу: „Одох сад по моју ВОТКУ!”
Отперјао је у кухињу.
„Жон га је поменуо прексиноћ”, рекла је Сара. „То је Пол Реноар. Пише опере, а ради и нову форму, опера-филм. Врло авангардно.”
„Нека је он и геније, само да ме не гњави.”
„Изађи више из дефанзиве! Није свако као ти!”
„Знам. То је њихов проблем.”
„Гро твоје снаге је у томе што се свега плашиш.”
„Волео бих да сам ја то рекао.”
Пол се вратио са својим пићем. Добро је изгледало. У чаши је било чак и парче лимуна које је мешао штапићем. Штапић за коктеле. Отмено, нема шта.
„Поле”, упитао сам, „има ли тамо још неког пића?”
„О, пардон”, рекао је. „Само се послужите, молим вас!”
На јуриш сам упао у кухињу, праћен лупкањем Сариних штиклица. Флаше на све стране. Док смо се троумили, отворио сам пиво.
„Боље да прескочимо жестину”, предложила је моја добра вила. „Знаш на шта се направиш од тога.”
„Важи. Идемо на вино.”
Нашао сам вадичеп и узео боцу лепог црњака.
Обоје смо отпили по солидан гутљај. Онда смо поново напунили чаше и изашли из кухиње. У једном периоду представљао сам Сару и себе као Зелду и Скота,1 али њој је то сметало, јер јој се није допало како је Зелда завршила. А ја нисам волео оно што је Скот писао. И тако смо погубили смисао за хумор.
Пол Реноар је стајао крај великог прозора и мотрио Тихи океан. „Жон касни”, обратио се прозом и океану, „али рекао ми је да вам кажем како се одмах враћа и моли вас да причекате.”
„Добро, лафе...”
Сара и ја смо поседали с пићем. Гледали смо право у зечје дупенце. Он је гледао у океан. Као да је сањарио. „Кинаски”, рекао је, „читао сам доста ваших књига. Сјајне ствари. Одиста добро пишете...”
„Хвала. Али ми знамо ко је стварно најбољи. Ти си најбољи.”
„Одиста?” рекао је, и даље мотрећи океан. „То је јако, јако лепо од вас што то... схватате...”
Врата су се отворила и ушла је девојка дуге црне косе. Следећег тренутка већ је била опружена на горњем делу софе, као мачка. „Ја сам Попи”, рекла је, „са четири ’п’.”
Кренуо сам по старом: „Ми смо Скот и Зелда.”
„Не лупетај!” рекла је Сара. Рекао сам наша права имена. Пол се окренуо од океана.
„Попи је један од спонзора вашег сценарија.”
„Нисам још ни реч написао”, рекао сам.
„Написаћете...”
„Хоћеш ли, молим те?” погледао сам ка Сари и подигао празну чашу.
Сара је била срце. Понела је чашу. Знала је да ћу, ако одем тамо, одмах да се бацим на неке флаше и постанем злоћа.
Касније, сазнао сам да је друго Поппппино име Принцеза из Бразила. И да је за почетак уложила десет хиљада. Скромно. Али довољно за кирију и пиће.
Принцеза ме погледала из своје мачје позе на софи.
„Читала сам ваше књиге. Баш сте духовит.”
„Хвала.”
Онда сам погледао ка Полу. „Еј, лафе, чујеш ли ти ово? Духовит сам!”
„Одиста”, рекао је, „заслужујете одређено место...”
Поново је отперјао у кухињу док се Сара мимоилазила с њим, носећи нам пића. Села је поред мене, па сам отпио гутљај.
Онда ми је синуло како бих једноставно могао да блефирам са сценариом и месецима ладим муда у Марини дел Реј, шикајући добра пића. Пре него што сам стигао да разрадим ту идеју, врата се отворише и појавио се Жон Пинчот.
„О, свратили смо!”
„Одиста”, рекао сам.
„Мислим да сам нашао продуцента! Остаје само да напишеш.”
„Требаће можда пар месеци.”
„Ма наравно...”
Онда се Пол вратио. Носио је чудно ружичасто пиће за Принцезу. Пинчот се стуштио у кухињу по своје пиће.
Био је то први од многих састанака који су се једноставно расточили у тешке пијанке, поготово с моје стране. Провалио сам да ми је то неопходно за мало самопоуздања, јер сам, у суштини, био заинтересован само за песме и кратке приче. Писање сценарија чинило ми се као крајње имбецилна ствар. Али и бољи од мене испали су глупи.
Пинчот се вратио с пићем, сео.
Била је то дуга ноћ. Разговарали смо и разговарали, појма нисам имао о чему. На крају смо Сара и ја сувише попили да бисмо возили кући. Љубазно нам је понуђена соба.
У тој соби, у мраку, док смо точили последње капи одличног црног вина, Сара ме упитала: „Хоћеш ли писати тај сценарио?”
„Ни у лудилу”, одговорио сам.
 
46
После тога ништа нарочито. Филм се приказивао у 3-4 биоскопа у граду. Људи су почели да ме гњаве на хиподрому.
„Јесте ли ви писали сценарио за тај филм?”
„Да.”
„Мислио сам да се кладите на коње.”
„То и радим. А сад извините, молим вас...”
Неки су умели на леп начин да приступе. Други су били кошмар. Видели би те и очи би им искочиле, а онда би уследио јуриш. Научио сам да препознајем тај поглед и, кад га видим, само бих кренуо низ неки пролаз са стране, затим оштро скренуо. Верујем да сам побегао од многих људи који уопште нису имали намеру да ме гњаве. Знао сам да ће временом ствари да се врате у нормалу и да ћу поново бити само још један матори лик на хиподрому, као и сви остали.
Критике Плеса Џим Бима биле су добре и лоше. Њујорк Тајмс је дао чудесан приказ, али је Џим Бим узрујао даму из Њујоркера. Рик Талбот је рекао да је то један од десет најбољих филмова године.
Било је и непријатних момената. Једне ноћи сам био горе, а Сара је викнула одоздо:
„Дају приказ Џим Бима!”
Векслер и Селби на кабловској станици. Кад сам стигао, приказивали су сцену у којој Џек Бледсо баца одећу Френсин Боуерс, кроз прозор на шестом спрату. Онда је сцени био крај.
Селби је одмахнуо главом и покретом руке одбацио филм: „ОДВРАТНО! ЈЕЗИВО! Ово је апсолутно најгори филм године! Ту видимо тог... клошара... с панталонама срозаним око чланака! Прљав као свиња, индиферентан... достојан презира! Све што њега занима је да пребије бармена! С времена на време пише песме на неким папирићима! Али најчешће видимо тог олоша како... цуцла боцу вина или мољака пиће око шанка! У једној сцени у том бару видимо две даме које се туку на живот и смрт око њега. Немогуће! НИКОМЕ, НИКОМЕ не би никад стало до тог човека! Ко би марио за њега? Овде оцењујемо филмове од један до десет. Има ли могућности да овом дамо минус један?”
Без икаквог проблема, на екрану се појавило минус један.
Онда је кренуо Векслер. „Слажем се са твојим ставом, али дајем му ипак двојку. Мислим да има једна смешна сцена, оно кад се купа с кером у кади.”
„О, не”, рекао је Селби. „То је било имбецилно...”
После месец дана, филм се и даље приказивао у 3-4 биоскопа. Онда је почео да се даје у биоскопу близу Сан Педра, па смо решили да га погледамо. На крају крајева, никада га нисмо видели на правом великом платну, осим оних огромних изобличених глава на премијери.
Возили смо до малог тржног центра и паркирали кад смо видели биоскоп. Изнад улаза су била велика слова: Плес Џим Бима. Баш је било узбудљиво видети их.
Већину филмова гледао сам као дете, све сами идиотски филмови. Фред Астер и Џинџер Роџерс, Џенет МекДоналд и Нелсон Еди. Боб Хоуп. Тајрон Пауер. Три Угурсуза. Кери Грант. Ти филмови су зврндали и харали по мозгу, остављали те без наде и енергије. Седео сам у тим биоскопима, с мучнином у утроби и души.
Седели смо на паркингу и чекали крај поподневне представе. „Можда никог нема унутра”, рекао сам. „Можда нико неће изаћи.”
„Унутра су, Хенк...”
Чекали смо. Онда се филм завршио и почели су да излазе.
„Има их троје”, рекла је Сара.
„Петоро”, рекао сам.
„Седам.”
„Осам.”
„Једанаест...”
Било ми је лакше. Наставили су да излазе. Одустао сам од бројања.
Сви су изашли. Убрзо је требало да почне рана вечерња представа. „Мислиш ли да ико други ради ово, Сара?”
„Шта?”
„Ово седење и гледање колико људи улази и излази са твог филма?”
„Сигурна сам да нисмо први.”
Прошло је још времена. „Где су људи?” рекао сам. „Можда се нико не појави!”
„Појавиће се.”
И баш тада, без проблема, стари модели аутомобила почели су да се заустављају, круже, траже место за паркинг. Један тип је изашао с винском боцом у папирној кеси.
„Пијандуре долазе да овере веродостојност”, насмејао сам се.
„Наћи ће је”, рекла је моја драга женица.
„Као хроничар пијанства, немам одговарајућу титулу.”
„То је зато што нико од њих није живео тако дуго као ти. У чему је твоја тајна?”
„Никад не излази из кревета до подне.”
Чинило се да пристојна маса људи улази. Изашли смо из кола и дошли до биоскопа. Стао сам пред билетарницу. „Две”, рекао сам девојци. „Једну за старије.”
Онда је момак узео наше карте, поцепао их, па смо ушли. Рекламе за следеће филмове већ су се увелико вртеле. Сели смо на два места са стране, али далеко позади, и чекали. Чинило се да има бар сто људи унутра.
А онда, у последњем тренутку, двоје младих, мушко и женско, између 25 и 30 година, високи и витки, сели су на места испред нас.
Будући филмови су изрекламирани, и онда је кренуо Плес Џим Бима. Шпица се појавила и филм је почео. Видео сам га већ 3-4 пута на видеу и прилично сам га добро упамтио. Ах, била је то моја животна прича. Ко би други тако заглавио, као кост у грлу? Али све то, у суштини, није било замишљено као неко јадање над собом. Хтео сам само да покажем какве чудне и очајне животе живе неки пијанци, а ја сам био пијанац кога најбоље познајем.
Претходиле су ми већ неке добре испичутуре. Јуџин О’Нил, Фокнер, Хемингвеј, Џек Лондон. Пиће је олабавило типке на тим машинама, дало им је неку искру и хазард.
Филм је текао даље.
„Шта мислиш, зна ли неко да си овде?” упитала је Сара.
„Не, ја прилично личим на било кога.”
„Смета ли ти то?”
„Да, не волим да личим на било кога.”
Високи витки мушкарац испред нас окренуо се и рекао: „Молим вас, желео бих да гледам филм.”
„Опростите”, рекао сам.
Филм се и даље вртео. Онда је уследила изненадна непристојност, а девојка испред нас се тргла и рекла: „О, не.”
„У реду је, Дарлин”, рекао је њен високи компањон.
Дарлин је прешла преко тога, а онда је уследила једноставна сцена у којој се дама за шанком размеће како најбоље пуши у граду. Дама каже: „Нико у овом граду не уме да гута палачинку као ја!”
Дарлин је прекрила лице и рекла: „Не могу да верујем...”
„У реду је, драга”, рекао је њен мушки заштитник.
Дарлин је наставила са својим прекривањем лица током филма, али ни она ни њен момак нису изашли.
Филм се завршио, и људи су полако напуштали своја места. Чекали смо. Шта сад, видео сам масу горих филмова, поготово у периоду тридесетих.
Сара и ја смо устали и кренули пролазом напоље. Отишли смо до кола и сели унутра, гледали смо како остали излазе аутомобилима с паркинга. Спустио сам прозоре па смо пошли.
А онда је један стари ауто полако прошао испред нас. У њему је био неки човек, сам. Видео нас је и почео да маше. Имао је сулуд осмех на лицу. Одмахнуо сам му, онда је нестао.
„Препознао те”, рекла је Сара.
„Да, било је комично.”
„Аха.”
Возили смо натраг као са ма ког другог филма.
Ушли смо у кућу, и отворио сам боцу лепог црњака. Крв богова. Вести на ТВ. Вести су биле лоше.
Сели смо и пили и гледали телевизију, док се није појавио Џони Карсон. Ето њега, савршено одевеног. Рука му је стално цимала чвор на кравати, био је несвесно забринут за свој наступ и појаву. Џони је кренуо у свој монолог, а Едов бомбасти лажни смех чуо се из позадине. Добро плаћен посао.
„Шта ћеш сад да учиниш?”
„Поводом чега?”
„Мислим, филм је стварно готов.”
„О, да.”
„Шта ћеш да радиш?”
„Постоје коњи.”
„Осим коња.”
„***** га, написаћу роман о писању сценарија и снимању филма.”
„Наравно, можеш ти то.”
„Могу, зашто да не.”
„Како ћеш га назвати?”
„Холивуд.”
„Холивуд?”
„Да...”
И то је то.


 

Back
Top