Caravaggio-buntovnik Rima

:mrgreen: Неверовање Светог Томе, 1602
E6gPdgEXEAIcQEu
 
Još za njegova života smatrali su ga tajanstvenom, začuđujućom, buntovnom i opasnom osobom.
Na umetničku scenu Rima stupio je 1600. godine i otada je uvek imao naručioca i zaštitnika i dobro
prodavao svoja dela, ali se i ponašao kao razmažena zvezda. Podaci iz 1604. godine govore kakvog
je bio karaktera: "Nakon dvonedeljnog rada on bi se vucarao mesec dana od bala do bala s mačem
za pojasom i slugom uz sebe, uvek spreman za svađu ili tuču i veoma je teško bilo biti s njime u društvu".

Zato ćemo pogledati kako je slikao usne kao detalj sa slika ovog velikog baroknog slikara
MTk3MjMwX3Bvc3RfMTU5Njc0MTY2OQ==.jpeg
Karavađo čudak svoga vremena,ili još bolje veliki genijalac.
 
St.Francis Of Assasi In Ecstasy 1595



Caravaggio je, kao i mnogi prije njega, naslikao događaj koji se zbio dve godine prije smrti Sv.Franje u La Verni,
koju je Franji i njegovoj braći redovnicima 1213. godine poklonio grof Orlando .
Franjo je onamo više puta navraćao. Godine 1224. je tu boravio s trojicom izabrane braće -
a vodila ga je posebna nakana: "Vidim da mi se približava smrt, pa nameravam biti sam,
sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grehe".
Michelangelo_Merisi_da_Caravaggio_-_St._Francis_in_Ecstasy_(detail)_-_WGA04080 (1).jpg


Caravaggio je, međutim, kao što se to vidi već na prvi pogled, toj temi pristupio na posve nov i originalan način.
Prizor se zbiva noću, što izvorni opis ne spominje. Ta činjenica pojačava transcedentalni efekt prizora.
Mistični je događaj prikazan nadahnuto i jednostavno, kao svečevo unutarnje iskustvo.
Franjo je u stanju između jave i sna klonuo: rukama ga podržava mladić čija krila odaju da je reč o anđelu,
kojeg izvorna priča takođe ne spominje. Na desnoj strani prsa vide se tragovi od Krista primljene rane na boku.
Klonula leva ruka odaje svečevo potpuno prepuštanje, samozaborav i predaju
mističnom zanosu koje se jasno čita s crta njegovoga lica.

1280px-Saint_Francis_of_Assisi_in_Ecstasy-Caravaggio_(c.1595).jpg


Teatralno usmereno svetlo koje odsustvom svojeg racionalnoga izvora pojačava
mistični dojam na Franju pada dijagonalno, s leva na desno.
Jaki kontrasti između svetla i sene (tenebroso) znatno otežavaju čitanje svega onog što na slici nije suštinsko.

Ipak, vatra koja dogoreva na ognjištu u drugome planu slike pruža dovoljno svetla da se razaznaju likovi.

Slika obiluje i drugim kontrastima-između skromnih poljskih cvetića ispred Franjine leve potkolenice i lakta,
i bogatstva iskustva u koje je svetac utonuo, potpuno mu se predavši.
(Sa Wikipedije)




 
Zapisi o Karavadju

„Ismevao je one druge što su špekulisali slikajući otmena, plemićka lica, doterivali lepe tkanine ili imitirali grčke statue. Za njega lepo je bilo samo ono što je stvarno.”

Luiđi Lanci, „Istorija italijanskog slikarstva I”, 1796.



„On je jednostavno čudo prirodnosti. Razumevanje i osećaj za prirodu vode ga do oponašanja stvarnosti i tako, počevši od kopija cveća i voća, od manje savršenih tela do uzvišenih, i onda uzdižući se on ide dalje, od iracionalnog do ljudskih portreta, da bi na kraju radio cele figure, a ponekad i istorijske teme tako realno, snažno, značajno kako još samo priroda ume, pa možda ponekad i bolje od toga, unoseći pri tome pometnju u ono što glupom prevarom mami i krade ljudski život, a ipak mu se veruje više nego nečem savršenom. Nadaren jedinstvenim talentom, lišen potrebe da radi pripremni crtež, on ispoljava i dotad neviđenu inventivnost i prikazujući ogoljenu suštinu, bez ukrasa, lepih ideja, ljupkosti, dekora, arhitekture, perspektive i drugih uobičajenih komponenti, postiže isti efekat kakav mogu samo najveći majstori.”

Frančesko Skaneli, „Mikrokosmos slikarstva”, 1657.
 

Back
Top