Caffe "Na psihoterapiji kod čika Frojda"

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
isečak iz dnevnika 24.05.2018.

Dok se šetam ispred ove konzerve a automobili fijuču tako jako da ne čujem ni kad mi zazvoni telefon u džepu pade mi na pamet jedan dogadjaj iz moje mladosti. bilo je to 2004. godine, otkačio sam društvo iz kraja, i po prvi put u životu sam ostao sam u carstvu svojih misli... završavao sam prvi razred srednje. smorilo me je to šetanje svako veče po kraju i prežvakavanje nekih priča po 1000 puta, bio sam napaljen za mnogo jače stvari u životu. kad smo počeli da se družimo bilo je 100000 puta jače zezanje, ali kao sve i druženje se potroši posle nekog vremena. samo sam im rekao jedno veče da me ne zovu više. nisu me iz prva shvatili ozbiljno, ali sam ostao pri svom stavu i tu smo kao rasklinuli, rekao sam smorilo je i to je to. dogadjaj koji mi je pao na pamet da ispričam se desio mislim u junu 2004. u to vreme sam neretko imao neku želju da se bušim sa iglom kad mi nešto izadje na koži. kao mali sam često padao i krvario kolena i laktove jer sam vozio bicikl, pa mi je krvarenje i povredjivanje bilo nekako svakodnevno i nisam imao nikakav strah, a pošto sam primao stalno neke inekcije dok sam bio mali nisam se nešto plašio ni igala. tako mi je izašla neka potkožna bubuljica na ledjima koja me je nervirala i dovatio sam iglu da je bušim. posle nekoliko dana počela je da tom mestu da mi raste neka izraslina koju sam mogao samo da napipam ali ne i da je vidim, bila je mekana... nisam znao šta je to
 
source.gif
 
isečak iz dnevnika 24.05.2018. (nastavak)

jedne noći, prošlo je 11 uveče sigurno, u mojoj sobi je u to vreme bio mali crni televizor marke toshiba, bio je direktan prenos exita, manifestacije koja je počela tek par godina ranije, B92 je to prenosio. Prenošen je nastup igi popa. Oskudno odeveni deda se kreveljio i valjao po podu dok su mu uske farmerke delovale kao da će mu svakog trenutka spasti i otkriti mu sramotu. To je naišlo na oduševljenje kod mene, tada klinca koji je imao 15 godina i kojem su imponovale budale. u tom zanosu rešio sam da izbušim sa iglom tu izraslinu koju sam samo mogao da napipam. Uzeo sam iglu, nekako zavukao ruku iza ledja i boc. Krv je krenula da teče , "odlično, problem je rešen", pomislih u sebi, i ona izraslina kao da se izduvala. prolazi sekunda za sekundom i očekujem da će krvarenje da stane ali jok, prolazi minut dva tri ali još uvek ništa. Trošim toalet papir sa rolne koja postaje sve tanja brišući krv sa ledja ali jok, krv nastavlja da curi. Rešavam da skinem veliko ogledalo iz hodnika i da pomoću dva ogledala vidim šta se to koji k.... dešava na mojim ledjima, i vidim izraslinu tamne boje mesa iz koje curi jedna crvena linija moje krvi niz moja ledja. Stojim usred noći u ve ceu, krv mi teče i ne znam kako da to zaustavim dok u pozadini slušam kreveljenje igi popa, matorog jarca koji predstavlja hodajući medicinski fenomen sa obzirom da se toliko drogirao da bi to ubilo i slona. trošim toalet papir konstantnim tempom i pošto vidim da krvarenje ne jenjava pada mi na pamet ideja da uđem u kuhinju da uzmem so i da nekako pritisnem na to mesto odakle mi curi krv nadajući se da će krvarenje stati. Tako i radim, uzimam so iz viseće, bila je neka krupna so, pritiskam to na mesto i posle petnaestak minuta krvarenja stalo je, i ja mogu da idem da spavam.
 
Poslednja izmena:
Kad vam se čini da ne možete zakoračiti jednom nogom ispred druge, stojite čvrsto. Kad dođu dani izazova za vašu sudbinu samo čvrsto stojite i verujte bogu. Shvatite i razumite da nikad nije postojao takav dan koji je trajao zauvek. Stisnite usne, okusite svoje suze, ali stanite čvrsto na ono što je bog pokazao u tami čekajući da se to dogodi na svetlu.
 
Pozdrav svima! Volela bih da cujem vasa iskrena misljenja I savete. Moj problem je sto se trenutno osecam veoma prazno, ne znam ko sam,sta zelim i ne mogu da oformim jedinstveno misljenje na vecinu tema. Imam zelju da odem negde daleko,gde nikoga ne poznajem i pocnem isoocetka, ali sam svesna da se unutrasnje stanje ne menja promenom sredine vec promenom stavova,ali trenutno se osecam totalno iskljuceno iz zivota, tesko mi je da osetim uzitak u bilo cemu, osecam da bi mi prijao razgovor sa nekim 'totalno drugacijim' i nepoznatim,a istovremeno osecam da sama nemam nista da ponudim jer sam prazna. Ljudi kojima sam okruzena ( koji su malobrojni) totalno su mi strani I osecam da ne mogu da me razumeju. Ovako se osecam veci deo svog zivota. Trenutno nisam u finansijskoj mogucnosti za promene po pitanju preseljenja. Osecam se depresivno vecinu vremena I uzasno usamljeno. Da li se neko od vas oseca ili osecao slicno u nekim etapama zivota? Kako ste prevazilazili ovakva stanja? Da li je uopste moguce promeniti unutrasnje stavove bez promene zivotnog stila? (Ovo je nesto sto sam cesto cula i citala tj.ako promenimo sebe, osecacemo se prijatno bilo gde)
Bas sam oduzila. Svaki komentar bi dobro dosao.
Inace imam 29 godina ako to ima ikakvog uticaja
 
Pozdrav svima! Volela bih da cujem vasa iskrena misljenja I savete. Moj problem je sto se trenutno osecam veoma prazno, ne znam ko sam,sta zelim i ne mogu da oformim jedinstveno misljenje na vecinu tema. Imam zelju da odem negde daleko,gde nikoga ne poznajem i pocnem isoocetka, ali sam svesna da se unutrasnje stanje ne menja promenom sredine vec promenom stavova,ali trenutno se osecam totalno iskljuceno iz zivota, tesko mi je da osetim uzitak u bilo cemu, osecam da bi mi prijao razgovor sa nekim 'totalno drugacijim' i nepoznatim,a istovremeno osecam da sama nemam nista da ponudim jer sam prazna. Ljudi kojima sam okruzena ( koji su malobrojni) totalno su mi strani I osecam da ne mogu da me razumeju. Ovako se osecam veci deo svog zivota. Trenutno nisam u finansijskoj mogucnosti za promene po pitanju preseljenja. Osecam se depresivno vecinu vremena I uzasno usamljeno. Da li se neko od vas oseca ili osecao slicno u nekim etapama zivota? Kako ste prevazilazili ovakva stanja? Da li je uopste moguce promeniti unutrasnje stavove bez promene zivotnog stila? (Ovo je nesto sto sam cesto cula i citala tj.ako promenimo sebe, osecacemo se prijatno bilo gde)
Bas sam oduzila. Svaki komentar bi dobro dosao.
Inace imam 29 godina ako to ima ikakvog uticaja


da, osećam se jako slično, samo kad bih znao kako da ti pomognem pomogao bih prvo sam sebi. mislim da ljudi jako malo mogu da se promene ako uopšte imalo mogu . pomirio sam se sa samim sobom,prihvatio sam sebe da sam takav kakav jesam i da nisam kao ostali ljudi. svestan sam da ću živeti i umreti sam i ne smeta mi to samo mi smeta što me ubija depresija od samoće pa ne mogu da kvalitetno koristim tu samoću i slobodno vreme koje imam jer nemam nikakvu koncentraciju. imam posao pa imam neki novčani priliv, jedno trećinu plate odvajam u stranu da bih upotrebio jednog dana da odem negde što dalje odavde a ne znam ni sam gde ni zašto ni šta ću tamo naći. ja sam 88 god. pretpostavljam da si ti 88 ili 89. ? nemam izgradjen identitet ni čvrstinu, jako sam sklon oscilacijama u raspoloženju i razmišljanjima. od 2009 do 2016 sam se družio samo sa par drugova iz srednje škole i to sam se vidjao recimo jednom u deset dana tako da sam ogromnu većinu vremena bio sam a od 2016 potpuno sam bez ijednog prijatelja jer su me i oni otkačili, pretpostavljam da sam ih smarao, nisu mogli više da me vuku na grbači mada ja njih nikad nisam nešto ni jurio... nemam nikakvu potrebu za drugim ljudima ni za razgovorom, u društvu nikad nemam bog zna šta da kažem ili ispričam ali kao što rekoh svestan sam da mi taj unutrašnji bol i teskoba dolazi od prevelike samoće i neučestvovanja u životnim tokovima i zadovoljstvima. U zatvoru su samice specijalno osmišljene da bi nepopravljivi zatvorenik popio depresiju od samoće i zidova i da bi se smirio i povukao u sebe pa tako isto deluje i samoća na čoveka na slobodi, krene sam da se povlači u sebe i sam sebi počne da kopa grob i onda kad se previše ukanali ne može više da izadje iz njega. ispao sam iz svih životnih vozova baš jako jako davno, osećam ovakvu teskobu u svom životu još od druge polovine 2005. godine, prvo polako i nižeg inteziteta i onda prvih dana 2006. godine sam imao jedno psihičko pucanje od kojeg kao da je noć pala na moj život, sve mi je krenulo nizbrdo, i odatle računam da mi je bio početak te depresije iako ja duži niz godina nisam kapirao da je to depresija, i ja sam kao i većina ljudi mislio da je to kad nemaš snage da ustaneš iz kreveta, kad zuriš u jednu tačku na zidu ceo dan i sl, tek sam pre par godina provalio da je sve to bila depresija samo malo lakši oblik. nisam nikad imao devojku, pa ni kad sam bio kao normalan, ni seks, nisam išao kod prostitutki da razbijem maler. Od 2007. kad sam kao rešio da presečem i da sredim svoj život lutam u nepoznatom pravcu tražim negde svoj život, ali sam brzo zapazio da sve manje i manje interesujem ljude oko sebe, ponekad sam mislio da sam na dobrom putu ali bih se svaki put razočarao i gubio sam polako jednu po jednu nadu i na kraju sam se pomirio sa sudbinom da sam sistemski slaba ličnost i ličnost predodređena za neuspeh i samoću koja ne treba nikome i koju niko ne poštuje. možda ti zvuči čudno da ovo neko govori sam za sebe ali ja sam ubedjen u to recimo koliko i da se zemlja okreće oko sunca. primetio sam da svi mi koji smo usamljeni idemo "na isto mesto" imamo jako slične ideje i razmišljanja
 
Pozdrav svima! Volela bih da cujem vasa iskrena misljenja I savete. Moj problem je sto se trenutno osecam veoma prazno, ne znam ko sam,sta zelim i ne mogu da oformim jedinstveno misljenje na vecinu tema. Imam zelju da odem negde daleko,gde nikoga ne poznajem i pocnem isoocetka, ali sam svesna da se unutrasnje stanje ne menja promenom sredine vec promenom stavova,ali trenutno se osecam totalno iskljuceno iz zivota, tesko mi je da osetim uzitak u bilo cemu, osecam da bi mi prijao razgovor sa nekim 'totalno drugacijim' i nepoznatim,a istovremeno osecam da sama nemam nista da ponudim jer sam prazna. Ljudi kojima sam okruzena ( koji su malobrojni) totalno su mi strani I osecam da ne mogu da me razumeju. Ovako se osecam veci deo svog zivota. Trenutno nisam u finansijskoj mogucnosti za promene po pitanju preseljenja. Osecam se depresivno vecinu vremena I uzasno usamljeno. Da li se neko od vas oseca ili osecao slicno u nekim etapama zivota? Kako ste prevazilazili ovakva stanja? Da li je uopste moguce promeniti unutrasnje stavove bez promene zivotnog stila? (Ovo je nesto sto sam cesto cula i citala tj.ako promenimo sebe, osecacemo se prijatno bilo gde)
Bas sam oduzila. Svaki komentar bi dobro dosao.
Inace imam 29 godina ako to ima ikakvog uticaja
udaj se razvedi se rodi dete menjaj partnere menjaj poslove i jos gomilu stvari imam da ti predlozim
 
Zao mi je sto cujem da se isto osecas jako lose. Moje stanje ne traje toliko dugo,ali imam strah da cu se ukopati u ovom mraku u kome se trenutno nalazim. Umela sam da uzivam u drustvu drugih ljudi,ali to je sve redje. Jedino 'drustvo' koje mi trenutno prija su pisci,psiholozi i slavni glumci i reditelji,naravno sa ovima se 'druzim' citajuci ih. Udaljila sam se od zivota i sve mi deluje nebitno,povrsno i prazno. Svesna sam da svaki covek cini nesto korisno u svim zivotu,ali kod mene neprestalno postoji taj stav 'cemu sve to?' Jos uvek mislim da postoje nacini da se prevazidje ovakvo stanje i pronadje neki smisao, ali ne nalaIm ga jos i znaci mi da cujem slicna iskustva,jer u mom okruzenju svi misle da preterujem i da je u zivotu sve lako i jednostavno. Ne mislim tako i ne mogu Na to da se nateram. Ne mislim da je udaja,narocito ne radjanje dece neki odgovor (verujem da je taj komentar samo sala),jer uvodi u moj krug druge osobe koje bi parole zbog mog stanja
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top