- Poruka
- 13.833
Baš sam preko mobija dva sata proveo naklapajući s prijateljem o tim pitanjima politike i kulture, a on je i neki bibliofil i nešto pamti, pa smo malo "analisali"...
Pad Rankovića 1966. je bio prekretnica, a onda je došla 1967. i Deklaracija, pa 71. iako slomljena, nije to bilo to. Tito je umro 1980., a Milošević došao na vlast 1987.
Odprilike od 1945. pa do pada Rankovića 1966., dakle 20 godina- to je bio unitarizam i centralizam. U jeziku je bilo neloše još 1947-8, kad je novinar Horvat bio objavio prijevod kapitalnog ruskog klasika Hercena u 3 knjige. To sam čitao 80ih i iznenadio se hrvatstvu jezika. No onda je došao Novi Sad 1954. i srbizacija, pa su kao veliki Hrvati Jonke i dr. pisali nekim hrvatsko-srpskim (naučno, rukovođenje,..) što kad čovjek sad čita djeluje vrlo loše. Jonke je tako pisao i 1970-71. u "Hrvatskom književnom jeziku 19. st.", koji je kao prekretnica, no jezik je Jonkea loš.
Zanimljivo, Ladanov jezik u knjizi "U škarama", 1964. ili 65., prije Deklaracije je pravi Ladanov, čisti hrvatski (uz mini ustupke NS u pravopisu- potcijeniti). Ladan od početka 1962. piše ultrahrvatski i tu nema promjena.
Sramežljivi početak hrvatske kulture počinje prije pada Rankovića jer "duvaju neki novi vetrovi"- 1961. izlazi Kombolova "Povijest hrvatske književnosti do Preporoda", fonološkim pravopisom jer je prvo izdanje izašlo korijenskim 1945. pod kraj NDH. No pravopis je i hrvatski, više Brozov, a afirmiralo se hrvatstvo u pisanoj kulturi od Bašćanske ploče preko renesanse do Gaja. I naziv ima povijest, ne kao Andreisova "Povijest glazbe" u NDH koja je u FNRJ tiskana kao "Historija muzike".
1962. počinje edicija "Pet stoljeća hrvatske književnosti", pa je to uz Kombola i možda kog drugog lasta koja naviješta proljeće, a koje počinje nakon Rankovićeva pada 1966.
Od 1967. (Deklaracija) do 1987. (Milošević) je zlatno doba poluslobode Jugoslavije.
Ono gdje me pamćenje prevarilo je što sam knjige koje sam čitao, ili vidio, malo krivo datirao. Srpski unitarizam je u povijesti dominirao do 67., no u Zagrebu je izašla "Historija naroda Jugoslavije", 1953.- no nisam ju čitao pa ne znam. No u povijesti je sve bilo ako ne jako srpsko, ali bogami hrvatski nisi mogao ni zucnuti. Radovan Samardžić 1962. izdaje na preko 500 str. "Veliki vek Dubrovnika" u kom je Hrvatska spomenuta jedan puta, a Srbija bar 10 i više, iako Dalmacija puno. No sve to miriši na nešto jugosrpski, iako se Samardžić ne usudi reći javno. Drugo izdanje 1983. Sima Ćirković na ćirilici "Istorija srednjovekovne bosanske države", 1964.- standardni udžbenik. Prosrpski. Glupača Nada Klaić piše sredinom 80ih povijest stare Bosne u kojoj pobija Ćirkovića, no samo da afirmira bosanstvo, dok od hrvatstva u toj knjizi nema ni H.
U samoj BH ima i muslimana, koji u 60im i 70im afirmiraju svoje koliko mogu (Muslimani srpskohrvatskog jezika Ćerića, pa "Nacionalnost Muslimana" Suljevića, no to su već 80te. Mi im pomažemo pa izdajemo zbirku, prvu, njihove nacionalne književnosti, "Biserje-antologija muslimanske književnosti", 1972., Alija Isaković u Zagrebu). U Bosni ima Hrvata povjesnika, no ne usude se biti Hrvati nego grade bosanski identitet (Đuro Basler, Marko Vego- taj je prije rata bio i prešao na pravoslavlje), Anto Babić, dok Tomislav Kraljačić piše o 19. st., no 1992. je otišao u Bg, gdje je i umro). Srbi su glavni, napose Milorad Ekmečić o novijoj, jezik se posrbljuje (glavni su u jeziku Jovan Vuković i srpski musliman Asim Peco), a izdaju i djela starijih-prije 2. rata- dobrih povjesnika kao što je Vladislav Skarić. Bosanstvo u srpsko-hrvatskom kroz kulturu idu afirmirati u edicijama kuća "Veselin Masleša" i "Svjetlost" preko izbora djela I.F.Jukića, Vase Pelagića, Muse Ćatića.... Izdaju u Jevtu Dedijera i druge, to su većeg formata knjige drap korica. Neki hrvatski vid u Bosni afirmira preko srpsko-hrvatskoga Herta Kuna, podrijetlom hrvatska Židovka, umrla u Zagrebu u staračkom domu vrlo stara.
Dakle, Hrvata ima, no nešto kao guraju bosanski, jezik je sve više srpski ijekavski, ali se srpstvo ne nameće automatizmom, osim za novije doba partizanije. Ćirilica polako ustupa latinici, iako se pokušava održati. Đuro Tošić se afirmira preko staroga vijeka, a Vladislav Skarić je poživio nješto nakon 45. Naravno, Hrvatine kao Mandić, Draganović...su anatema, a i Hrvati koji su pisali prije, kao Truhelka, Prelog i Pilar (to je više politika).
4 Srbina pišu vrlo zanimljivu, no jako srbocentričnu "Istoriju Jugoslavije", 1973. (Dedijer, Božić, Ćirković, Ekmečić). Krivo sam mislio da je to negdje iz 60ih, a izdana je 1973.
U jeziku Hrvati konačno pišu prijelomne studije, Brozović 1977., a iste godine izlazi velika Vinceova knjiga "Putovima hrvatskoga književnoga jezika", koja je tras za serbokroatizam. Katičić i Brozović pišu bitne studije 1977. do 1987. Kod Srba jedino Ivić 1971. "Srpski narod i njegov jezik", inače ništa, jedino velikosrpska "Istorija srpske ćirilice", 1971., Đorđića koja uključuje i neke hrvatske pisce iz Bosne, no to naši prosvjeduju, ali prolazi jer je ćirilica ionako zanemarena. Hrvati rade kao ježurko ježić, dok Srbi spavaju kao tromi puhovi.
Prava eksplozija dolazi 70-ih i 80-ih s nekoliko povijesti hrvatske književnosti (pretisak Kombola, edicija Liber u 7 knjiga, Frangeš, Franičević 1983., dok kod Srba Deretić, mislim 1984.- vrlo dobro pisano, no to je jedna stvar). 1971. mi izdajemo naše političke pisce (Starčević, Rački, Supilo, Radić, Kvaternik..), a Srbi, mislim, ništa. U antologije prokrijumčare nešto od braće Popović, no to je više zastarjelo o kulturi, a ne politika.
Ono što me iznenadilo jer nisam o tom bio razmišljao- što su Srbi imali od knjiga srpske povijesti od 1945. do 1985.?
Koliko sam vidio- ništa. Oni su imali istorije Srba Stanojevića, Ćorovića i još nekih, bizarnih kao Panta Srećković no to je bilo i prije 1. ili 2. rata, a nisu ih pretisnuli. Izdali su novo, kapitalno djelo- 6 svezaka čudno posloženih u 10 knjiga- sredinom 80ih, no to je enciklopedija neupotrebljavana, iako stručna.
Mi smo pak izdali sjajnu ilustriranu povijest Hrvata 1971., pa još jednu veliku Macana, a pretisnuli 5 knjiga Klaića, Šišića itd. To jest dosadno, no svatko je ponosno mogao pokazati na polici 5 Klaićevih knjiga. Tu je bilo i dosta prevedenoga stranoga, no to je ovisilo o pojedincima i znalcima.
Dakle neobično- Hrvati su imali od 1945. do 1985., okvirno, niz ili pretisnutih nacionalnih povijesti-iako se nismo usudili oko Bosne-, a i novonapisanih, a 1980. je pretisnuta velika Horvatova "Kultura Hrvata u 1000 godina". Oni- ništa. O jeziku već rekoh, a o povijesti kulture i književnosti da ne govorimo.
Sumarno, 20 godina do pada Rankovića 1966.- sve sivo, unitarizam, dosadno, slabo, Srbi guraju i svinjarije kao ona Samardžića ali se ne usude baš. Od 1967. do 1987.- naš procvat, a Srbi stoje i ništa.
Naravno da ima raznih dimenzija povijesti:
* politička
* gospodarska
* jezik i književnost
* umjetnost i glazba
* demografija
* heraldika i sl.
Hrvati su bili zakinutiji jer su im djela iz kontroverznih tema, napose tiskana vani ili ona koja su postala tabui, bila zabranjena, dok su kod Srba to bili jedino stari pisci kao Slobodan Jovanović ili publicisti kao Laza Kostić.
I naravno, od 1988. ili 89., raspad svega...
Pad Rankovića 1966. je bio prekretnica, a onda je došla 1967. i Deklaracija, pa 71. iako slomljena, nije to bilo to. Tito je umro 1980., a Milošević došao na vlast 1987.
Odprilike od 1945. pa do pada Rankovića 1966., dakle 20 godina- to je bio unitarizam i centralizam. U jeziku je bilo neloše još 1947-8, kad je novinar Horvat bio objavio prijevod kapitalnog ruskog klasika Hercena u 3 knjige. To sam čitao 80ih i iznenadio se hrvatstvu jezika. No onda je došao Novi Sad 1954. i srbizacija, pa su kao veliki Hrvati Jonke i dr. pisali nekim hrvatsko-srpskim (naučno, rukovođenje,..) što kad čovjek sad čita djeluje vrlo loše. Jonke je tako pisao i 1970-71. u "Hrvatskom književnom jeziku 19. st.", koji je kao prekretnica, no jezik je Jonkea loš.
Zanimljivo, Ladanov jezik u knjizi "U škarama", 1964. ili 65., prije Deklaracije je pravi Ladanov, čisti hrvatski (uz mini ustupke NS u pravopisu- potcijeniti). Ladan od početka 1962. piše ultrahrvatski i tu nema promjena.
Sramežljivi početak hrvatske kulture počinje prije pada Rankovića jer "duvaju neki novi vetrovi"- 1961. izlazi Kombolova "Povijest hrvatske književnosti do Preporoda", fonološkim pravopisom jer je prvo izdanje izašlo korijenskim 1945. pod kraj NDH. No pravopis je i hrvatski, više Brozov, a afirmiralo se hrvatstvo u pisanoj kulturi od Bašćanske ploče preko renesanse do Gaja. I naziv ima povijest, ne kao Andreisova "Povijest glazbe" u NDH koja je u FNRJ tiskana kao "Historija muzike".
1962. počinje edicija "Pet stoljeća hrvatske književnosti", pa je to uz Kombola i možda kog drugog lasta koja naviješta proljeće, a koje počinje nakon Rankovićeva pada 1966.
Od 1967. (Deklaracija) do 1987. (Milošević) je zlatno doba poluslobode Jugoslavije.
Ono gdje me pamćenje prevarilo je što sam knjige koje sam čitao, ili vidio, malo krivo datirao. Srpski unitarizam je u povijesti dominirao do 67., no u Zagrebu je izašla "Historija naroda Jugoslavije", 1953.- no nisam ju čitao pa ne znam. No u povijesti je sve bilo ako ne jako srpsko, ali bogami hrvatski nisi mogao ni zucnuti. Radovan Samardžić 1962. izdaje na preko 500 str. "Veliki vek Dubrovnika" u kom je Hrvatska spomenuta jedan puta, a Srbija bar 10 i više, iako Dalmacija puno. No sve to miriši na nešto jugosrpski, iako se Samardžić ne usudi reći javno. Drugo izdanje 1983. Sima Ćirković na ćirilici "Istorija srednjovekovne bosanske države", 1964.- standardni udžbenik. Prosrpski. Glupača Nada Klaić piše sredinom 80ih povijest stare Bosne u kojoj pobija Ćirkovića, no samo da afirmira bosanstvo, dok od hrvatstva u toj knjizi nema ni H.
U samoj BH ima i muslimana, koji u 60im i 70im afirmiraju svoje koliko mogu (Muslimani srpskohrvatskog jezika Ćerića, pa "Nacionalnost Muslimana" Suljevića, no to su već 80te. Mi im pomažemo pa izdajemo zbirku, prvu, njihove nacionalne književnosti, "Biserje-antologija muslimanske književnosti", 1972., Alija Isaković u Zagrebu). U Bosni ima Hrvata povjesnika, no ne usude se biti Hrvati nego grade bosanski identitet (Đuro Basler, Marko Vego- taj je prije rata bio i prešao na pravoslavlje), Anto Babić, dok Tomislav Kraljačić piše o 19. st., no 1992. je otišao u Bg, gdje je i umro). Srbi su glavni, napose Milorad Ekmečić o novijoj, jezik se posrbljuje (glavni su u jeziku Jovan Vuković i srpski musliman Asim Peco), a izdaju i djela starijih-prije 2. rata- dobrih povjesnika kao što je Vladislav Skarić. Bosanstvo u srpsko-hrvatskom kroz kulturu idu afirmirati u edicijama kuća "Veselin Masleša" i "Svjetlost" preko izbora djela I.F.Jukića, Vase Pelagića, Muse Ćatića.... Izdaju u Jevtu Dedijera i druge, to su većeg formata knjige drap korica. Neki hrvatski vid u Bosni afirmira preko srpsko-hrvatskoga Herta Kuna, podrijetlom hrvatska Židovka, umrla u Zagrebu u staračkom domu vrlo stara.
Dakle, Hrvata ima, no nešto kao guraju bosanski, jezik je sve više srpski ijekavski, ali se srpstvo ne nameće automatizmom, osim za novije doba partizanije. Ćirilica polako ustupa latinici, iako se pokušava održati. Đuro Tošić se afirmira preko staroga vijeka, a Vladislav Skarić je poživio nješto nakon 45. Naravno, Hrvatine kao Mandić, Draganović...su anatema, a i Hrvati koji su pisali prije, kao Truhelka, Prelog i Pilar (to je više politika).
4 Srbina pišu vrlo zanimljivu, no jako srbocentričnu "Istoriju Jugoslavije", 1973. (Dedijer, Božić, Ćirković, Ekmečić). Krivo sam mislio da je to negdje iz 60ih, a izdana je 1973.
U jeziku Hrvati konačno pišu prijelomne studije, Brozović 1977., a iste godine izlazi velika Vinceova knjiga "Putovima hrvatskoga književnoga jezika", koja je tras za serbokroatizam. Katičić i Brozović pišu bitne studije 1977. do 1987. Kod Srba jedino Ivić 1971. "Srpski narod i njegov jezik", inače ništa, jedino velikosrpska "Istorija srpske ćirilice", 1971., Đorđića koja uključuje i neke hrvatske pisce iz Bosne, no to naši prosvjeduju, ali prolazi jer je ćirilica ionako zanemarena. Hrvati rade kao ježurko ježić, dok Srbi spavaju kao tromi puhovi.
Prava eksplozija dolazi 70-ih i 80-ih s nekoliko povijesti hrvatske književnosti (pretisak Kombola, edicija Liber u 7 knjiga, Frangeš, Franičević 1983., dok kod Srba Deretić, mislim 1984.- vrlo dobro pisano, no to je jedna stvar). 1971. mi izdajemo naše političke pisce (Starčević, Rački, Supilo, Radić, Kvaternik..), a Srbi, mislim, ništa. U antologije prokrijumčare nešto od braće Popović, no to je više zastarjelo o kulturi, a ne politika.
Ono što me iznenadilo jer nisam o tom bio razmišljao- što su Srbi imali od knjiga srpske povijesti od 1945. do 1985.?
Koliko sam vidio- ništa. Oni su imali istorije Srba Stanojevića, Ćorovića i još nekih, bizarnih kao Panta Srećković no to je bilo i prije 1. ili 2. rata, a nisu ih pretisnuli. Izdali su novo, kapitalno djelo- 6 svezaka čudno posloženih u 10 knjiga- sredinom 80ih, no to je enciklopedija neupotrebljavana, iako stručna.
Mi smo pak izdali sjajnu ilustriranu povijest Hrvata 1971., pa još jednu veliku Macana, a pretisnuli 5 knjiga Klaića, Šišića itd. To jest dosadno, no svatko je ponosno mogao pokazati na polici 5 Klaićevih knjiga. Tu je bilo i dosta prevedenoga stranoga, no to je ovisilo o pojedincima i znalcima.
Dakle neobično- Hrvati su imali od 1945. do 1985., okvirno, niz ili pretisnutih nacionalnih povijesti-iako se nismo usudili oko Bosne-, a i novonapisanih, a 1980. je pretisnuta velika Horvatova "Kultura Hrvata u 1000 godina". Oni- ništa. O jeziku već rekoh, a o povijesti kulture i književnosti da ne govorimo.
Sumarno, 20 godina do pada Rankovića 1966.- sve sivo, unitarizam, dosadno, slabo, Srbi guraju i svinjarije kao ona Samardžića ali se ne usude baš. Od 1967. do 1987.- naš procvat, a Srbi stoje i ništa.
Naravno da ima raznih dimenzija povijesti:
* politička
* gospodarska
* jezik i književnost
* umjetnost i glazba
* demografija
* heraldika i sl.
Hrvati su bili zakinutiji jer su im djela iz kontroverznih tema, napose tiskana vani ili ona koja su postala tabui, bila zabranjena, dok su kod Srba to bili jedino stari pisci kao Slobodan Jovanović ili publicisti kao Laza Kostić.
I naravno, od 1988. ili 89., raspad svega...
