Borba Hrvata i Srba u 2. Jugoslaviji u kulturi i ideologiji

Urvan Hroboatos

Veoma poznat
Poruka
12.700
Baš sam preko mobija dva sata proveo naklapajući s prijateljem o tim pitanjima politike i kulture, a on je i neki bibliofil i nešto pamti, pa smo malo "analisali"...

Pad Rankovića 1966. je bio prekretnica, a onda je došla 1967. i Deklaracija, pa 71. iako slomljena, nije to bilo to. Tito je umro 1980., a Milošević došao na vlast 1987.

Odprilike od 1945. pa do pada Rankovića 1966., dakle 20 godina- to je bio unitarizam i centralizam. U jeziku je bilo neloše još 1947-8, kad je novinar Horvat bio objavio prijevod kapitalnog ruskog klasika Hercena u 3 knjige. To sam čitao 80ih i iznenadio se hrvatstvu jezika. No onda je došao Novi Sad 1954. i srbizacija, pa su kao veliki Hrvati Jonke i dr. pisali nekim hrvatsko-srpskim (naučno, rukovođenje,..) što kad čovjek sad čita djeluje vrlo loše. Jonke je tako pisao i 1970-71. u "Hrvatskom književnom jeziku 19. st.", koji je kao prekretnica, no jezik je Jonkea loš.

Zanimljivo, Ladanov jezik u knjizi "U škarama", 1964. ili 65., prije Deklaracije je pravi Ladanov, čisti hrvatski (uz mini ustupke NS u pravopisu- potcijeniti). Ladan od početka 1962. piše ultrahrvatski i tu nema promjena.

Sramežljivi početak hrvatske kulture počinje prije pada Rankovića jer "duvaju neki novi vetrovi"- 1961. izlazi Kombolova "Povijest hrvatske književnosti do Preporoda", fonološkim pravopisom jer je prvo izdanje izašlo korijenskim 1945. pod kraj NDH. No pravopis je i hrvatski, više Brozov, a afirmiralo se hrvatstvo u pisanoj kulturi od Bašćanske ploče preko renesanse do Gaja. I naziv ima povijest, ne kao Andreisova "Povijest glazbe" u NDH koja je u FNRJ tiskana kao "Historija muzike".

1962. počinje edicija "Pet stoljeća hrvatske književnosti", pa je to uz Kombola i možda kog drugog lasta koja naviješta proljeće, a koje počinje nakon Rankovićeva pada 1966.

Od 1967. (Deklaracija) do 1987. (Milošević) je zlatno doba poluslobode Jugoslavije.

Ono gdje me pamćenje prevarilo je što sam knjige koje sam čitao, ili vidio, malo krivo datirao. Srpski unitarizam je u povijesti dominirao do 67., no u Zagrebu je izašla "Historija naroda Jugoslavije", 1953.- no nisam ju čitao pa ne znam. No u povijesti je sve bilo ako ne jako srpsko, ali bogami hrvatski nisi mogao ni zucnuti. Radovan Samardžić 1962. izdaje na preko 500 str. "Veliki vek Dubrovnika" u kom je Hrvatska spomenuta jedan puta, a Srbija bar 10 i više, iako Dalmacija puno. No sve to miriši na nešto jugosrpski, iako se Samardžić ne usudi reći javno. Drugo izdanje 1983. Sima Ćirković na ćirilici "Istorija srednjovekovne bosanske države", 1964.- standardni udžbenik. Prosrpski. Glupača Nada Klaić piše sredinom 80ih povijest stare Bosne u kojoj pobija Ćirkovića, no samo da afirmira bosanstvo, dok od hrvatstva u toj knjizi nema ni H.

U samoj BH ima i muslimana, koji u 60im i 70im afirmiraju svoje koliko mogu (Muslimani srpskohrvatskog jezika Ćerića, pa "Nacionalnost Muslimana" Suljevića, no to su već 80te. Mi im pomažemo pa izdajemo zbirku, prvu, njihove nacionalne književnosti, "Biserje-antologija muslimanske književnosti", 1972., Alija Isaković u Zagrebu). U Bosni ima Hrvata povjesnika, no ne usude se biti Hrvati nego grade bosanski identitet (Đuro Basler, Marko Vego- taj je prije rata bio i prešao na pravoslavlje), Anto Babić, dok Tomislav Kraljačić piše o 19. st., no 1992. je otišao u Bg, gdje je i umro). Srbi su glavni, napose Milorad Ekmečić o novijoj, jezik se posrbljuje (glavni su u jeziku Jovan Vuković i srpski musliman Asim Peco), a izdaju i djela starijih-prije 2. rata- dobrih povjesnika kao što je Vladislav Skarić. Bosanstvo u srpsko-hrvatskom kroz kulturu idu afirmirati u edicijama kuća "Veselin Masleša" i "Svjetlost" preko izbora djela I.F.Jukića, Vase Pelagića, Muse Ćatića.... Izdaju u Jevtu Dedijera i druge, to su većeg formata knjige drap korica. Neki hrvatski vid u Bosni afirmira preko srpsko-hrvatskoga Herta Kuna, podrijetlom hrvatska Židovka, umrla u Zagrebu u staračkom domu vrlo stara.

Dakle, Hrvata ima, no nešto kao guraju bosanski, jezik je sve više srpski ijekavski, ali se srpstvo ne nameće automatizmom, osim za novije doba partizanije. Ćirilica polako ustupa latinici, iako se pokušava održati. Đuro Tošić se afirmira preko staroga vijeka, a Vladislav Skarić je poživio nješto nakon 45. Naravno, Hrvatine kao Mandić, Draganović...su anatema, a i Hrvati koji su pisali prije, kao Truhelka, Prelog i Pilar (to je više politika).

4 Srbina pišu vrlo zanimljivu, no jako srbocentričnu "Istoriju Jugoslavije", 1973. (Dedijer, Božić, Ćirković, Ekmečić). Krivo sam mislio da je to negdje iz 60ih, a izdana je 1973.

U jeziku Hrvati konačno pišu prijelomne studije, Brozović 1977., a iste godine izlazi velika Vinceova knjiga "Putovima hrvatskoga književnoga jezika", koja je tras za serbokroatizam. Katičić i Brozović pišu bitne studije 1977. do 1987. Kod Srba jedino Ivić 1971. "Srpski narod i njegov jezik", inače ništa, jedino velikosrpska "Istorija srpske ćirilice", 1971., Đorđića koja uključuje i neke hrvatske pisce iz Bosne, no to naši prosvjeduju, ali prolazi jer je ćirilica ionako zanemarena. Hrvati rade kao ježurko ježić, dok Srbi spavaju kao tromi puhovi.

Prava eksplozija dolazi 70-ih i 80-ih s nekoliko povijesti hrvatske književnosti (pretisak Kombola, edicija Liber u 7 knjiga, Frangeš, Franičević 1983., dok kod Srba Deretić, mislim 1984.- vrlo dobro pisano, no to je jedna stvar). 1971. mi izdajemo naše političke pisce (Starčević, Rački, Supilo, Radić, Kvaternik..), a Srbi, mislim, ništa. U antologije prokrijumčare nešto od braće Popović, no to je više zastarjelo o kulturi, a ne politika.

Ono što me iznenadilo jer nisam o tom bio razmišljao- što su Srbi imali od knjiga srpske povijesti od 1945. do 1985.?

Koliko sam vidio- ništa. Oni su imali istorije Srba Stanojevića, Ćorovića i još nekih, bizarnih kao Panta Srećković no to je bilo i prije 1. ili 2. rata, a nisu ih pretisnuli. Izdali su novo, kapitalno djelo- 6 svezaka čudno posloženih u 10 knjiga- sredinom 80ih, no to je enciklopedija neupotrebljavana, iako stručna.

Mi smo pak izdali sjajnu ilustriranu povijest Hrvata 1971., pa još jednu veliku Macana, a pretisnuli 5 knjiga Klaića, Šišića itd. To jest dosadno, no svatko je ponosno mogao pokazati na polici 5 Klaićevih knjiga. Tu je bilo i dosta prevedenoga stranoga, no to je ovisilo o pojedincima i znalcima.

Dakle neobično- Hrvati su imali od 1945. do 1985., okvirno, niz ili pretisnutih nacionalnih povijesti-iako se nismo usudili oko Bosne-, a i novonapisanih, a 1980. je pretisnuta velika Horvatova "Kultura Hrvata u 1000 godina". Oni- ništa. O jeziku već rekoh, a o povijesti kulture i književnosti da ne govorimo.

Sumarno, 20 godina do pada Rankovića 1966.- sve sivo, unitarizam, dosadno, slabo, Srbi guraju i svinjarije kao ona Samardžića ali se ne usude baš. Od 1967. do 1987.- naš procvat, a Srbi stoje i ništa.

Naravno da ima raznih dimenzija povijesti:
* politička
* gospodarska
* jezik i književnost
* umjetnost i glazba
* demografija
* heraldika i sl.

Hrvati su bili zakinutiji jer su im djela iz kontroverznih tema, napose tiskana vani ili ona koja su postala tabui, bila zabranjena, dok su kod Srba to bili jedino stari pisci kao Slobodan Jovanović ili publicisti kao Laza Kostić.

I naravno, od 1988. ili 89., raspad svega...





 
Baš sam preko mobija dva sata proveo naklapajući s prijateljem o tim pitanjima politike i kulture, a on je i neki bibliofil i nešto pamti, pa smo malo "analisali"...

Pad Rankovića 1966. je bio prekretnica, a onda je došla 1967. i Deklaracija, pa 71. iako slomljena, nije to bilo to. Tito je umro 1980., a Milošević došao na vlast 1987.

Odprilike od 1945. pa do pada Rankovića 1966., dakle 20 godina- to je bio unitarizam i centralizam. U jeziku je bilo neloše još 1947-8, kad je novinar Horvat bio objavio prijevod kapitalnog ruskog klasika Hercena u 3 knjige. To sam čitao 80ih i iznenadio se hrvatstvu jezika. No onda je došao Novi Sad 1954. i srbizacija, pa su kao veliki Hrvati Jonke i dr. pisali nekim hrvatsko-srpskim (naučno, rukovođenje,..) što kad čovjek sad čita djeluje vrlo loše. Jonke je tako pisao i 1970-71. u "Hrvatskom književnom jeziku 19. st.", koji je kao prekretnica, no jezik je Jonkea loš.

Zanimljivo, Ladanov jezik u knjizi "U škarama", 1964. ili 65., prije Deklaracije je pravi Ladanov, čisti hrvatski (uz mini ustupke NS u pravopisu- potcijeniti). Ladan od početka 1962. piše ultrahrvatski i tu nema promjena.

Sramežljivi početak hrvatske kulture počinje prije pada Rankovića jer "duvaju neki novi vetrovi"- 1961. izlazi Kombolova "Povijest hrvatske književnosti do Preporoda", fonološkim pravopisom jer je prvo izdanje izašlo korijenskim 1945. pod kraj NDH. No pravopis je i hrvatski, više Brozov, a afirmiralo se hrvatstvo u pisanoj kulturi od Bašćanske ploče preko renesanse do Gaja. I naziv ima povijest, ne kao Andreisova "Povijest glazbe" u NDH koja je u FNRJ tiskana kao "Historija muzike".

1962. počinje edicija "Pet stoljeća hrvatske književnosti", pa je to uz Kombola i možda kog drugog lasta koja naviješta proljeće, a koje počinje nakon Rankovićeva pada 1966.

Od 1967. (Deklaracija) do 1987. (Milošević) je zlatno doba poluslobode Jugoslavije.

Ono gdje me pamćenje prevarilo je što sam knjige koje sam čitao, ili vidio, malo krivo datirao. Srpski unitarizam je u povijesti dominirao do 67., no u Zagrebu je izašla "Historija naroda Jugoslavije", 1953.- no nisam ju čitao pa ne znam. No u povijesti je sve bilo ako ne jako srpsko, ali bogami hrvatski nisi mogao ni zucnuti. Radovan Samardžić 1962. izdaje na preko 500 str. "Veliki vek Dubrovnika" u kom je Hrvatska spomenuta jedan puta, a Srbija bar 10 i više, iako Dalmacija puno. No sve to miriši na nešto jugosrpski, iako se Samardžić ne usudi reći javno. Drugo izdanje 1983. Sima Ćirković na ćirilici "Istorija srednjovekovne bosanske države", 1964.- standardni udžbenik. Prosrpski. Glupača Nada Klaić piše sredinom 80ih povijest stare Bosne u kojoj pobija Ćirkovića, no samo da afirmira bosanstvo, dok od hrvatstva u toj knjizi nema ni H.

U samoj BH ima i muslimana, koji u 60im i 70im afirmiraju svoje koliko mogu (Muslimani srpskohrvatskog jezika Ćerića, pa "Nacionalnost Muslimana" Suljevića, no to su već 80te. Mi im pomažemo pa izdajemo zbirku, prvu, njihove nacionalne književnosti, "Biserje-antologija muslimanske književnosti", 1972., Alija Isaković u Zagrebu). U Bosni ima Hrvata povjesnika, no ne usude se biti Hrvati nego grade bosanski identitet (Đuro Basler, Marko Vego- taj je prije rata bio i prešao na pravoslavlje), Anto Babić, dok Tomislav Kraljačić piše o 19. st., no 1992. je otišao u Bg, gdje je i umro). Srbi su glavni, napose Milorad Ekmečić o novijoj, jezik se posrbljuje (glavni su u jeziku Jovan Vuković i srpski musliman Asim Peco), a izdaju i djela starijih-prije 2. rata- dobrih povjesnika kao što je Vladislav Skarić. Bosanstvo u srpsko-hrvatskom kroz kulturu idu afirmirati u edicijama kuća "Veselin Masleša" i "Svjetlost" preko izbora djela I.F.Jukića, Vase Pelagića, Muse Ćatića.... Izdaju u Jevtu Dedijera i druge, to su većeg formata knjige drap korica. Neki hrvatski vid u Bosni afirmira preko srpsko-hrvatskoga Herta Kuna, podrijetlom hrvatska Židovka, umrla u Zagrebu u staračkom domu vrlo stara.

Dakle, Hrvata ima, no nešto kao guraju bosanski, jezik je sve više srpski ijekavski, ali se srpstvo ne nameće automatizmom, osim za novije doba partizanije. Ćirilica polako ustupa latinici, iako se pokušava održati. Đuro Tošić se afirmira preko staroga vijeka, a Vladislav Skarić je poživio nješto nakon 45. Naravno, Hrvatine kao Mandić, Draganović...su anatema, a i Hrvati koji su pisali prije, kao Truhelka, Prelog i Pilar (to je više politika).

4 Srbina pišu vrlo zanimljivu, no jako srbocentričnu "Istoriju Jugoslavije", 1973. (Dedijer, Božić, Ćirković, Ekmečić). Krivo sam mislio da je to negdje iz 60ih, a izdana je 1973.

U jeziku Hrvati konačno pišu prijelomne studije, Brozović 1977., a iste godine izlazi velika Vinceova knjiga "Putovima hrvatskoga književnoga jezika", koja je tras za serbokroatizam. Katičić i Brozović pišu bitne studije 1977. do 1987. Kod Srba jedino Ivić 1971. "Srpski narod i njegov jezik", inače ništa, jedino velikosrpska "Istorija srpske ćirilice", 1971., Đorđića koja uključuje i neke hrvatske pisce iz Bosne, no to naši prosvjeduju, ali prolazi jer je ćirilica ionako zanemarena. Hrvati rade kao ježurko ježić, dok Srbi spavaju kao tromi puhovi.

Prava eksplozija dolazi 70-ih i 80-ih s nekoliko povijesti hrvatske književnosti (pretisak Kombola, edicija Liber u 7 knjiga, Frangeš, Franičević 1983., dok kod Srba Deretić, mislim 1984.- vrlo dobro pisano, no to je jedna stvar). 1971. mi izdajemo naše političke pisce (Starčević, Rački, Supilo, Radić, Kvaternik..), a Srbi, mislim, ništa. U antologije prokrijumčare nešto od braće Popović, no to je više zastarjelo o kulturi, a ne politika.

Ono što me iznenadilo jer nisam o tom bio razmišljao- što su Srbi imali od knjiga srpske povijesti od 1945. do 1985.?

Koliko sam vidio- ništa. Oni su imali istorije Srba Stanojevića, Ćorovića i još nekih, bizarnih kao Panta Srećković no to je bilo i prije 1. ili 2. rata, a nisu ih pretisnuli. Izdali su novo, kapitalno djelo- 6 svezaka čudno posloženih u 10 knjiga- sredinom 80ih, no to je enciklopedija neupotrebljavana, iako stručna.

Mi smo pak izdali sjajnu ilustriranu povijest Hrvata 1971., pa još jednu veliku Macana, a pretisnuli 5 knjiga Klaića, Šišića itd. To jest dosadno, no svatko je ponosno mogao pokazati na polici 5 Klaićevih knjiga. Tu je bilo i dosta prevedenoga stranoga, no to je ovisilo o pojedincima i znalcima.

Dakle neobično- Hrvati su imali od 1945. do 1985., okvirno, niz ili pretisnutih nacionalnih povijesti-iako se nismo usudili oko Bosne-, a i novonapisanih, a 1980. je pretisnuta velika Horvatova "Kultura Hrvata u 1000 godina". Oni- ništa. O jeziku već rekoh, a o povijesti kulture i književnosti da ne govorimo.

Sumarno, 20 godina do pada Rankovića 1966.- sve sivo, unitarizam, dosadno, slabo, Srbi guraju i svinjarije kao ona Samardžića ali se ne usude baš. Od 1967. do 1987.- naš procvat, a Srbi stoje i ništa.

Naravno da ima raznih dimenzija povijesti:
* politička
* gospodarska
* jezik i književnost
* umjetnost i glazba
* demografija
* heraldika i sl.

Hrvati su bili zakinutiji jer su im djela iz kontroverznih tema, napose tiskana vani ili ona koja su postala tabui, bila zabranjena, dok su kod Srba to bili jedino stari pisci kao Slobodan Jovanović ili publicisti kao Laza Kostić.

I naravno, od 1988. ili 89., raspad svega...





Koji si ti psiho kad u 4 ujutro razmišljaš o ovome i pišeš ove nebuloze :eek:
 
U 1. Jugoslaviji Srbi su djelovali preko cenzura, a i preko ubojstava (Pilar, Šufflay). Uz njih su bili i posrbice ili karijeristički "Jugosloveni", u biti izdajnici svoga naroda. Takav je bio Angjelinović, pa poremećeni Dvorniković i slični s kvazirasnim teorijama, što je izvrsno ismijao Krleža u tekstu "Pogreb Jovana Dučia"-mtipičnog velikosrbina koji se prodavao za njekog "Jugoslovena"-a to govori o toj ideologiji u to doba.

Dio hrvatskih smušenjaka je desetak godina u to vjerovao, npr. razni pisci i sl. A dio se odrodio, što i ne bi bilo za osudu da se radilo o osobnom činu, no gadljivo je kad je u to upleteno protuhrvatsko djelovanje, kao u Ive Andrića i Viktora Novaka.

Nije Andrić za osudu što je postao srpski pisac, pa ni što se počeo izjašnjavati Srbinom. Nego što je djelovao velikosrpski i protuhrvatski i jednostavno- podpuno amoralno u svim pitanima kad je trebalo izabrati pravu stranu: https://despot-infinitus.com/proizvod/ivo-andric-kronika-jednog-bescasca/ -
IVO ANDRIĆ - KRONIKA JEDNOG BEŠČAŠĆA (sažetak je ovdje- https://fenix-magazin.de/ivo-andric...a-bez-kompleksa-razotkriva-mit-o-ivi-andricu/, https://biramdobro.com/knjiga-davor...oliticki-i-diplomatski-zivotopis-ive-andrica/).

No, osim njega i još par renegata tipa Kolendića, Novaka i Jorja Tadića, te Đure Vilovića- četnika, većina "jugoslavenskih" Hrvata su bili i ostali jedino političke budale koje su ostvarile korisna, a nekad i značajna djela u korist hrvatske kulture. Među takve spadaju Petar Skok, Ivo Vojnović, Ivan Meštrović, Ferdo Šišić, prijašnji srbokatolik Milan Rešetar, ....

Srbi su pak srbovali kroz jugoslavenstvo -tipični su primjeri Vladimir Ćorović i Stanoje Stanojević, a ekstremni primjer je Aleksandar Belić.

Koliko su pak vrijednih djela ostvarili jedini i drugi, razlikuje se po disciplinama.
 
Pažljivijem posmatraču je jasno da slične teme, u pitanju je tek jedna u nizu srodnih tema, otpočete sa istim ciljem, objavljene na nizu foruma, makar onim gde Urvanić Aktivistić nije trajno blokiran i odstranjen, služe radi otužnog kompenzovanja personalnih ili nacionalnih frustracija. Nemojmo gubiti iz vida da je 40-50% svega što vredi u današnjoj RH napravljeno u Dubrovačkoj republici. Preporučujem slobodno pisanje eseja i objavljivanje u respektabilnim glasilima, za šta treba biti kadar i sposoban, što je otvoreno pitanje, umesto zamaranja naroda sa kilometarskim objavama i temama koje su u suštini pseudoanalize i lažni pozivi na razgovor, na kojima se uglavnom poslažu i proberu činjenice tako da se Hrvati uzdižu kao kulturna ili intelektualna velesila (sindrom malog), što svakako nisu, pošto je, kao što rekoh, red veličine 40-50% kreiranog u širem smislu u domenu kulture a da vredi, u današnjoj veoma mladoj RH, napravljeno u Dubrovačkoj republici, da ne brojimo doprinose brojnih Italijana, Jevreja, Srba i drugih naroda, koji su sistematski satirani kao najviši nacionalni interes. Ukupno gledano, Hrvati su jedan od retkih naroda koji su kreirali manji deo istinski kulturno vrednog nasleđa u svojoj današnjoj državi, što je fenomenološka pojava, uz njihov jedan od evropskih rekorda u neposedovanju nezavisne nacionalne države, gde ih prate Bošnjaci. Otuda panično, opsesivno i grčevito upadanje u kolektivni trans intelektualne javnosti im, na svaki spomen Dubrovčana van kroatocentričnog tankog narativa. Nemojmo se zavaravati, da je u Dubrovniku zaista bilo nekakvih velikih Hrvata, ipak je celovit arhiv dostupan decenijama, takvi natpisi bi bili na svakom koraku u gradu i zemlji, od magneta za frižider do monografija. Ipak, takvih pomena gotovo da nema, osim kurtoazije u diplomatskoj prepisci, tako da i forumske gostione mogu da posluže, propagandni rad(t) trpi sve. Uzgred budi rečeno, poređenja i kurioziteta radi, najveći grad koji su osnovali Hrvati je Biograd na moru. Najveći grad koji su osnovali Srbi je Novi Sad. :kafa:

Činjenica je da sa jednim ili dva izuzetka, srpske vrsne intelektualce i akademike ne interesuje da piskaraju po Forumu Krstarice iли forumskim avatarima pokojne Herceg Bosne, što je jedno od većih okupljališta bolesnika i šovinista, naš dokoni postavljač teme uglavnom ostane bez jezgrovitog odgovora i onda godinama potom može da intelektualno onaniše kako im je pokazao kao i da svoja dostignuća kariranog tastatura nadničara prikazuje virtuelno prisutnim srodnim zastranjenim pojedincima u kontekstu jesi li vidio, pomožnio sam ih sa nulom, Hrvoje je uvjek najjači.

Što se teme tiče, mogao bih konkretno i precizno odgovoriti o vrednim stručnim knjigama iz pomenutog perioda, ima ih, mada ne koliko u nekim drugim dekadama, ali me apsolutno ne interesuje jer mi je drago da pojedinci žive u svom mehuru propalog neostvarenog akademca, ali problem nastaje kada drugima dosađuje i zamlaćuju ih. Srećom, većina ozbiljnih ljudi je blagovremeno vakcinisana.
 
Poslednja izmena:
Ako se ne varam, Krleža je za Srbe i Hrvate rekao sljedeće " Hrvati i Srbi - to vam je jedna velika balega, spletom istorijskih okolnosti podjeljena na dvije manje "
Prvo, Krleža je dvorski politički isprdak Broza. Pustio je buvu da je Cincarin pa ga (nesrpski) Krug Dvojke i dan danas idolizuje zbog toga, ali baš samo zbog toga. Drugo, Srbi ne mogu da se porede ni sa jednim balkanskim narodom, kamoli sa ovima koji govore srpski jezik. To naprosto nisu iste kategorije. Porediti narod sa istorijom, sa srednjovekovnom svešću o pripadnosti jednoj srpskoj kulturi, tradiciji, običajima, veri sa onima koji su nastali Zapadnim inženjeringom (od svega i svačega) u pokušaju obuzdavanja srpske narodne snage velika je stranputica.
 
Nakon velikohrvatske Brozove okupacije Beograda 1944. godine, pobijeno je 105 (sto pet) profesora Beogradskog univerziteta.

S druge strane ovako su prolazile ideološke ustaše sa Zagrebačkog sveučilišta:

Krunoslav Krstić rodio se u Arbanasima kod Zadra 1905. godine.[1] Podrijetlom je iz obitelji albanskih doseljenika rimokatoličke vjere koji su 1726. i 1733. godine izbjegli iz turske Albanije kod Skadarskoga jezera te su bili naseljeni kod Zadra.[1] Krstićev otac Ante bio je učitelj pa je Krunoslav, uz sedmero braće i sestara, djetinjstvo proveo u mjestima gdje mu je otac službovao, djelomično u Kukljici na otoku Ugljanu.[1] Pučku školu polazio je od 1910. do 1915. godine u Otoku kod Sinja, gimnaziju kod franjevaca u Sinju a 1926. godine maturirao je na talijanskoj klasičnoj gimnaziji "Gabriele D'Annunzio" u Zadru.[1] Poslije toga, od 1926. godine, polazio je studij filozofije sa psihologijom i talijanski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, tu je diplomirao 1930. godine, a potom je na istom fakultetu 1934. godine diplomirao francuski i latinski jezik s književnošću.[2] Doktorirao je 1937. godine disertacijom Psihologija i njen predmet: perspektivna polimorfnost predmeta psihologije.[3] Usavršavao se, u dva navrata, na Fonetskome institutu u Parizu, na Sorbonni i College de France iz filozofije, psihologije i lingvistike.[3] Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, Sisku i Osijeku a 1940. postaje prosvjetni referent Banovine Hrvatske.[3] Za vrijeme NDH surađuje, uglavnom, s filološkim i filozofskim prilozima u Hrvatskom narodu, Novom listu, Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj smotri, Viencu i Spremnosti.[3] Od početka 1942. do početka 1943. godine bio je u Italiji na usavršavanju jezika a nakon povratka ponovno se zaposlio na gimnaziji u Zagrebu, gdje je radio do 20. travnja 1945. godine, nakon čega je imenovan asistentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.[3] U svibnju 1945. emigrirao je u Austriju a poslije šest mjeseci vratio se u Zagreb. Privatna tužba "zbog suradnje s okupatorom" je, 1947. godine, od Javnoga tužilaštva u Zagrebu odbačena kao neosnovana.[3][4] Od povratka pa do 1948. godine bio je bez posla a zatim do 1950. godine radi kao korespondent, evidentičar i skladištar u zadarskoj ispostavi splitskoga Mesoprometa.[3] 1950. godine radi kao bibliotekar u zadarskome Povijesnom arhivu a od 1951. do 1975. godine radio je u Leksikografskome zavodu.

Umro je u Zagrebu 1987. godine. Nakon njegove smrti odaje mu se čast preimenovanjem jedne škole u Osnovnu školu Krune Krstića, koja se nalazi u Zadru, naselju Arbanasi.[5]
 
Preporučujem slobodno pisanje eseja i objavljivanje u respektabilnim glasilima, za šta treba biti kadar i sposoban, što je otvoreno pitanje, umesto zamaranja naroda sa kilometarskim objavama i temama koje su u suštini pseudoanalize i lažni pozivi na razgovor, na kojima se uglavnom poslažu i proberu činjenice tako da se Hrvati uzdižu kao kulturna ili intelektualna velesila (sindrom malog)

U srid sride :ok:
 
Pa naravno mi nemamo odgovor na to. Jedino znamo da je bilo vise desetina slovenskih plemena koje je proslo Balkan kroz 6. i 7. vijek.

Tako da zakljucak ostaje isti: nijesu Srbi/Hrvati jedini sloveni bili na Balkanu, drugih je bilo (poput Moravljana, Branicevaca, Licika, Brsjaka itd).

Ne znamo ni da je više desetina. Možda je i stotina.
 
Pa naravno mi nemamo odgovor na to. Jedino znamo da je bilo vise desetina slovenskih plemena koje je proslo Balkan kroz 6. i 7. vijek.

Tako da zakljucak ostaje isti: nijesu Srbi/Hrvati jedini sloveni bili na Balkanu, drugih je bilo (poput Moravljana, Branicevaca, Licika, Brsjaka itd).
To su ti sve listovi srpske grane slovenskog stabla.
Ajmo dalje. Imaš li još šta što treba oboriti dok sam tu?
 

Pa ti si preskocio nauku i logiku.

Knez Viseslav za sebe kaze da je porijeklom od plemena Licika sa rijeke Visle. Dje odje ispoljava pripadnost "srpskoj grani"? Otkud Srbi na Visli?

Ako Porfirogenit pisao da Srbi nijesu naselili Duklju, onda sta mi mozemo da zakljucimo? Da neka manja slovenska plemena mozda i jesu. Svakako u Duklji/Zeti slovenski element je bilo manji nego u ostalim teritorijama, sto nam pokazuju genetika i toponimi.
 
Poslednja izmena:

Back
Top