U cetrdesetim godinama franjevacka je ofenziva (kao sto smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila vec u punom zamahu. Negdje pred proljece 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potrazio utociste kod hercega Stjepana Vukcica. Nesto kasnije te iste godine, sudeci po pismu patrijarha Gennadiosa II u Carigradu, djed je presao na pravoslavnu vjeru.
Ako je taj podatak tacan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila vec znatno oslabljena tim djedovim postupkom, jos prije nego sto je kralj Tomas 1459. godine poceo sluzbeno progoniti Crkvu bosansku.
Doslo je do ostrog nadmetanja izmedju Katolicke i Pravoslavne crkve oko toga koja ce od njih dvije primiti pod svoje okrilje vise bivsih pripadnika Crkve bosanske.
Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" presli na katolicku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": zitelja Raske) zabranio da se pomire s Rimom. Posto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, mozda je racunao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je preduzeo 1459. godine kralj Tomas vjerojatno imala za cilj sprijeciti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve.
Prisilno preobracanje 2000 krstjana i odlazak cetrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kicmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo tacan broj njihovih samostana, jamacno je rijec o glavnini Crkve bosanske.
Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatrazio od Mlecana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li moze povesti sa sobom i pedeset-sezdeset clanova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, ukljucujuci tu i onu cetrdesetoricu najtvrdokornijih.
Sto se tice obicnih, laickih clanova, moguce je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnicki ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu zupa. Osim toga,
koliki god bio broj laickih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za vise od jednog stoljeca katolickog prozelitizma potpomognutog drzavom. Stoga se cini da se u vrijeme
kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila vec raspala i stvarno ugasila.
U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljece, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao
kristian (
nasuprot uobicajenoj rijeci za krscane, gebr ili käßr, sto znaci nevjernik, kojom bijahu oznaceni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su
dva-tri citava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.
Historicar koji je proucio tu gradu (i koji je pristasa "bogumilske" teorije) drzi da su ti kristiani samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obicni clanovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, nece biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Zidov, nevjernik i kristian.
U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeca samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj nacin ocuvan sicusan ostatak tradicije odrzavajuci se nasljedivanjem zaredjenja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolicki svecenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obisao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeca, spominje u svom izvjestaju "patarene" koji zive bez pravih svecenika i sakramenata, "sa svecenikom koga je izabrao sam narod, bez ikakva zaredjenja". Ali cak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajuci za sobom nista do nepouzdana skupnog sjecanja, narodne historije i mitova.
http://www.camo.ch/povijestbih04.htm
Uostalom Noel je ovaj dio rada uradio više nego korektno - svaku tvrdnju je naveo fusnotom od koga ju je preuzeo (pogledaj na linku koji sam postavio - 63 fusnote). I njegov rad o ovoj tematici je lijepo u kratkim crtama izložen - baš je pregledan.
