Аха,оће оће ти дођи да предајеш.
Џабе је младићу са тобом дискутовати кад ти мозга немаш.Зато идемо даље.
Dragoje Lukic: RAT I DJECA KOZARE
LICE KOZARE
Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.
Svako četvrto je bilo sa Kozare.
Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.
Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“
Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“
Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“
Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“
Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“
Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.
Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika. {14}
U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“
Bio je to samo početak.
Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.
Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.
Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, četnici Draže Mihailovića, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.
Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.
Kozara je postojbina čudesnih ljudskih sudbina. Osvajači su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i biča. U tom dugom i strahotnom rvanju goli život Kozarčanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijeće na vjetrometini.
Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domaćinstava, uoči rata, živjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.
Kozara, to je onaj kutak naše zemlje omeđen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oči.
Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strašna. I žrtve Kozarčana bile su tolike da nikada nisu tačno izbrojane.
U anale monstruoznih ustaških zločina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvršeni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak već bio rasplamsao u čitavom Potkozarju. Jedna ustaška bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i žena, a sa njima i 212 djece.
Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvorištima, na kućnim vratima i kapijama, po baštama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustaše su s pjesmom pratile kolone zaprežnih vozila pretovarene svojim žrtvama.
