Partizani su bez ikakve sumnje savladali sve teškoće i pobedili na Neretvi, i u tom se slažu svi istoričari.
.
„Unternehmen Weiss II“ – Bitka na Neretvi
Početkom veljače 1943. u dolini rijeke Neretve uzvodno od Mostara i njene pritoke Rame bili su dijelovi talijanske divizije „Murgge“, zatim slabiji dijelovi 6. domobranske divizije, ali i lokalne četničke jedinice i one su organizirale obranu većih naseljenih mjesta – Prozora, Jablanice i Konjica. Trebali su obraniti i pojedina sela, željezničke stanice i značajnije objekte na prometnicama te su u tu svrhu podignuti bunkeri i skloništa, a u spomenutim većim mjestima talijanske su snage osigurale velike zalihe hrane, municije i oružja.21 Prije početka operacije „Weiss II“ Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha, s generalom Walterom Warlimontom posjetio je Rim. U talijanskoj Vrhovnoj komandi Warlimont je istaknuo da do sada protiv partizana nisu postigli željene rezultate te da ih u nastavku napada moraju uništiti u četverokutu Glamoč – Livno – Jajce – Bugojno.
Četnici sa Italijanima, čekaju da ih prevezu vozom, da se bore protiv partizana na Neretvi.
Pogledajte prilog 823124
„Prozor noćas mora pasti“ Druga proleterska divizija 9. je veljače dijelom snaga oslobodila Posušje, a idući dan je sa dvije brigade oslobodila i Imotski. Već 18. veljače osvojeno je i selo Drežnica na desnoj obali Neretve gdje se nakon dvodnevnih borbi talijanska četa vojnika iz sastava 260. puka predala 2. i 4. proleterskoj brigadi.23 Ti su uspjesi predstavljali opasnost za boksitne rudnike oko Mostara, ali i za talijanski garnizon u Prozoru te su ujedno bili početak protunapada NOVJ.24 Treća udarna divizija 15. je veljače napala neprijateljski garnizon u Prozoru gdje su se nalazili dijelovi talijanske divizije „Murgge“.25 U sastavu tog garnizona bilo je deset tenkova, topovi, ali i baterije teških minobacača. Povrh svega toga, teren oko grada je posve otkriven te su vojnici bili pod direktnom vatrom. Taj je partizanski napad završio neuspješno, tek je 1. dalmatinska brigada uspjela likvidirati bunkere na svom pravcu napada i upala u grad, ali i njoj je naređeno povlačenje na polazne položaje.26 Već je sljedećeg dana Tito naredio ponavljanje napada riječima „Prozor noćas mora pasti“. Napadu 3. divizije pridružile su se još i snage 3. krajiške brigade i 1. proleterske divizije te je u toku noći sa 16. na 17. veljače nakon uspješnih borbi Prozor bio oslobođen. Vrlo dobro utvrđena i čuvana Jablanica oslobođena je 22. veljače te je tako stvoren mostobran na Neretvi.27 Ipak, osovinske su snage 27. veljače obnovile navalu na potezu Gornji Vakuf – Prozor. Silovitim su udarom odbačeni partizanski branioci te je čak bio izgledan i pad Prozora, što bi ujedno značilo i smrt 4.000 ranjenika i tifusara zbog pada Glavne bolnice. Iz tog je razloga Tito u protuudar poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju. 28
Partizani prelaze reku Neretvu
Pogledajte prilog 823125
Operacije u kanjonu Neretve i završetak operacije Weiss II Nakon toga su jedinice NOVJ zauzele i Ostrožac te su potukle talijansku diviziju „Murgge“ i izvršile protuudar na sjever, prema Gornjem Vakufu uz istovremeno rušenje neretvanskih mostova s ciljem spašavanja ranjenika. Također, rušenje mostova trebalo je i onemogućiti spajanje Nijemaca i Talijana te prijelaz četnika s lijeve na desnu stranu rijeke. Stoga je pionirska četa Vrhovnog štaba 4. ožujka porušila pet mostova na Neretvi, a već je sutradan počela izgradnja pontonskog mosta kod Jablanice. Najteže su se borbe vodile na prijevoju Makljena gdje su snage NOVJ nastojale spasiti Glavnu bolnicu s oko 3500 ranjenika.29 Jedinice glavne operativne grupe NOVJ planirale su protuudar na sjever, ali su 5. ožujka krenule prema Neretvi koju su preko improviziranog mosta i prešle u noći sa 6. na 7. ožujka. U transportu ranjenika sudjelovale su 9. dalmatinska divizija i dio 7. divizije. Tako je težište operacija stavljeno u kanjon Neretve.30 Na lijevoj obali rijeke bili su stacionirani četnici, njih od 11000 do 20000 (različiti podaci u izvorima) ali su ubrzo po dolasku snaga NOVJ teško potučeni kod sela Glavatičevo, Kalinovik i Nevesinje31 i njihov je ostatak protjeran do Crne Gore i Srbije te one otad više nisu djelovale na prostoru zapadno od Drine.32 Četnici su uporno pokušavali zauzeti Nevesinje jer su smatrali da bi gubitak istog porazno djelovao kako na moral vojnika tako i na četnički raspoloženo stanovništvo. Stoga su četnički zapovjednici tjerali vojnike na bezumni otpor, ali naravno bez uspjeha.33 Mihailović je početkom lipnja 1943. otišao u Srbiju.Tako je završena višemjesečna bitka u kojoj su partizani pobijedili iz razloga što su očuvali glavninu svojih snaga i spasili ranjenike te se riješili četnika zapadno od Drine. Italija je kapitulirala nekoliko mjeseci kasnije, a nakon toga će partizani razoružati njihove snage ujedno uspostavivši vezu sa zapadnim saveznicima u Italiji. Partizani su tako dovoljno ojačali da su ih na Teheranskoj konferenciji i službeno priznali kao sudionika savezničke antifašističke koalicije.35
Borci 2. porleterske divizije, a pogotovu Dalmatinci su naterali u martu 1943. godine u bezaniju hercegovacke i crnogorske cetnike, a ovi su bezeci u panici prepustili partizanima kompletnu arhivu na Glavaticevu. Posle su cetnike gonili sve do Mojkovca. Uoci Pete neprijateljske ofanzive, cetnici su bili oterani cak do Andrijevice. Cela ideja bitke bila- da ne budu tu nego da partizanu ODU sa Neretve ( vojna akcija proboja iz okruženja )
Nikada se cetnicki pokret nije posle toga oporavio.
Posljedice operacije Weiss II Nakon što su se izvukle iz bitaka neretvanskog kanjona, jedinice Glavne operativne grupe zajedno s ranjenicima ušle su u pakao nove njemačko-talijansko-ustaške ofenzive.39 Njemačka je Vrhovna komanda, nezadovoljna nepotpunim uspjehom operacije Weiss, naredila svojim jedinicama da nastave progoniti i uništavati glavninu NOV-a operacijom Schwarz.40 U svibnju i lipnju 1943. na planinskim pustošima Durmitora, Vučeva, Maglića, Volujka i Zelengore upravo su ranjeni i bolesni postali najveće žrtve Bitke na Sutjesci.41
