Biram da ćutim

  • Začetnik teme Začetnik teme Paula
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ja sam zivela sa jednom potpuno neuroticnom cimerkom, koju gotivim na neki uvrnut nacin ovako, ali je suzivot bio pakao. Jednom mi napravi scenu pred devojkom zasto nisam izbacila smece, i ja lepo istresem kantu na hodnik i kao evo, izbacila sam.
 
Ne razlikujes neprijatnu tisinu od prijatne tisine. I niko ne napada ekstrovertne osobe, pa ceo svet je za njih krojen, dozvolite mogucnost da nekima ne prijaju za vezu ili duze provodjenje vremena skupa.
Jok ti ih razlikujes.:lol: O boze, ima li veceg introverta od mene?!

Moja teorija je da se ljudi teshe kad su s nekim s kim navodno vole da cute. Tu je sjebana mentalna komponenta.

Naravno da ne mislim na cutanje kad blejite umorni od planinarenja i tokom intimnog odnosa.
 
Poslednja izmena:
Ja sam zivela sa jednom potpuno neuroticnom cimerkom, koju gotivim na neki uvrnut nacin ovako, ali je suzivot bio pakao. Jednom mi napravi scenu pred devojkom zasto nisam izbacila smece, i ja lepo istresem kantu na hodnik i kao evo, izbacila sam.
Aki reshila
I moja je bila neuroticna i negativna
Ono kao suprotnosti se privlace, ono kao ne
Ja sam po prirodi mirna iako delujem svadljivo na forumu :mrgreen:
 
Jok ti ih razlikujes.:lol: O boze, ima li veceg introverta od mene?!

Moja teorija je da se ljudi teshe kad su s nekim s kim navodno vole da cute. Tu je sjebana mentalna komponenta.

Naravno da ne mislim na cutanje kad blejite umorni od planinarenja i tokom intimnog odnosa.
U bre, bukvalno sam obozavala sa bff da cutim satima i da zevamo u reku. Dakle, nije cak ograniceno ni samo na veze.
 
kad je ok a kad nije ok
Ok je kad nije neprijatno. Kad nije tišina jer neko nekog nervira ili je ljut, zabrinut i slično. I kad nije da jedno hoće da priča, a drugo je u ovom fazonu :

IMG_20211201_081238_005.jpg


Ali nije ok ako bih ja da pričamo o nečemu, a druga strana me ignoriše. Recimo, pričam šta mi se desilo, a on ćuti i onda ja vidim da me ne čuje, pa nastavim "i onda meni otpala glava, ali pošto imam kod kuće konce u svim bojama, ja je spakujem u kesu, pa u torbu, odem po auto, pa kući. Onda izvadim konce, odaberem pravi, pa ušijem i izendlam. Ali mrzelo me da menjam konce na endlerici, pa sam sa crnim. Ali nema veze, jel da?" I on kaže da je to ok.
 
Ok je kad nije neprijatno. Kad nije tišina jer neko nekog nervira ili je ljut, zabrinut i slično. I kad nije da jedno hoće da priča, a drugo je u ovom fazonu :

Pogledajte prilog 1060773

Ali nije ok ako bih ja da pričamo o nečemu, a druga strana me ignoriše. Recimo, pričam šta mi se desilo, a on ćuti i onda ja vidim da me ne čuje, pa nastavim "i onda meni otpala glava, ali pošto imam kod kuće konce u svim bojama, ja je spakujem u kesu, pa u torbu, odem po auto, pa kući. Onda izvadim konce, odaberem pravi, pa ušijem i izendlam. Ali mrzelo me da menjam konce na endlerici, pa sam sa crnim. Ali nema veze, jel da?" I on kaže da je to ok.
Apsolutno. Nista ne bih dodala niti oduzela.
 
Koliko znači kada sa nekim možete da ćutite? A da bude lepo i prijatno.
Volite li takvu tišinu?
Ukazuje li ona na nešto?


Pogledajte prilog 1060024


Obićno ćute oni koji nemaju šta da kažu. :mrgreen:

Život je prekratak da i najmanji deo provedemo u ćutanju.

I nemojte jednog lepog dana da žalite kako mu/joj nisam rekao ovo, nisam rekao ono.

A mogli ste, samo da niste popušili fazon novokomponovanih romantičara: "Kako nam je bilo lepo i prijatno dok smo ćutali".

:lol:
 

По који пут се у животу враћам на тачку из оставштине старог Рима: ћутати, ћутим, ћутање. Благо онима који су род тима трима ствари. У саобраћају с људима и са догађајима човек говори; у себи, човек ћути. Како је загонетна ствар ћутање, и сан је загонетна ствар, али је ћутање загонетније.

Исидора Секулић

Исидора Секулић
Кад ћутимо у себи то је сасвим неко особито стање изван сваке конкретне реалности. У животу, човек је ограничен; у себи он је неограничен, краја му нема. Наравно, под условом да дубоко ћутимо и да дубоко у себи ћутимо. Дубоко ћутање и дубока самоћа, две апсолутно духовне ствари у човеку.
Говором се кажу велике важне дивне ствари, али све у ограничењима. Може читалац продужити ограничења у књизи ако заклопи књигу и потоне у ћутање. Али зашто није и писац потонуо? Потонуо је, само што се оно из дубоког ћутања не да рећи.
Најпрецизније и најсуштинскије знамо оно што не можемо никада исказати.
Језик сâм је ограничен. Једнако се развија али једнако вене и опада. Што је говорено и писано пре педесет година, чудно је и смешно данас.
Како је говорено пре сто година, то је гротескни дијалект. Данас, то исто казало би се сасвим другачије језиком који ће дакако постати у име Божије такође гротескни дијалект. А што је пре триста година говорено и писано, то је мртав језик, то је књизи фотографисан покојник.
Ћутање, напротив, увек је исто. Оно дубоко ћутање, да нагласимо опет. Плитко ћутање, са стегнутим устима очима упереним у савременост и савременике у свакидашње планове, бриге, амбиције, мржње, освете, то није ћутање, то је разговор шапутав и прикривен на површини човека и ствари. Дубоко ћутање је духовна суштина.
Ко уме дубоко ћутати, дато му је да изађе из ограничења, да има додир, као душе Платонове, са суштинама. Ко лепо говори, моћан је земаљски, ко дубоко ћути, моћан је васељенски. Кад је човек сав духован и сав суштина он мора бити нем, непомичан, сâм. Онда је изашао из живота свакодневног, онда је део васељенског ума. Отуда је тако силан симбол тако силан човек изведен у камену од генијалног ума и генијалних руку.

Шездесет секунди ћутања довољно је да човек духом такне онолико колико говором не може ни за шездесет дана.
Са малим свећицама тога духа откривају људи све тајне у материји. А велике буктиње духа виде они који могу дубоко ћутати, који могу изаћи из ограничења.
Дубоко у себи, где се човек не жара, где човек не лаже ни себе ни друге, дубоко у себи човек осећа:
Боље би било један минут накнадног ћутања заменити са више минута претходног ћутања.
Из рукописа Исидоре Секулић
 

Back
Top