danasc80
Aktivan član
- Poruka
- 1.173
Evo mog obecanog spiska skorije procitanih knjiga:
- Pasija po Karmeli Markos Aginis (Laguna). Iako je opisana na koricama kao ljubavna prica, ja sam knjigu pre svega dozivela kao pricu o gubitku iluzija, o odnosu prema idealima, u ovom slucaju politickim i kao pricu o kubanskoj revoluciji. Glavna junakinja pristupa kubanskoj gerili koju predvode Kastro i Ce, a zatim se opisuje i nalicje revolucije i posledice kako po obicne ljude, tako i po saborce koji su u revoluciji ucestvovali iz ideala. Stil je dokumentaristicki, nije knjiga koja se cita zbog lepota opisa ali moze se dosta toga saznati i bila mi je zanimljiva.
- Nevolje Dzejms Gordon Farel (Mono i Manjana). Citala sam je sto godina ali sam bas uzivala. Radnja se dogadja u Irskoj, odmah nakon I sv.rata, u pocetku pobune Iraca protiv Engleza, odnosno kada su aktivno poveli borbu za nezavisnost i ocepljenje. Iako je tematika politicka nacin na koji je prica ispricana je fenomanalan. Glavni junak je Englez koji se borio u Prvom sv. ratu i vratio se kuci sa odlikovanjem ali pun oziljaka, psihickih pre svega, i prepun prezrenja prema nasilju i gotovo straha od bezumnosti nasilja. Gotovo slucajno upada u ostrascenu sredinu Irske, gde su uzavrele strasti. A sve se dogadja na pozornici hotela "Mazestik" koji je nekada bio deluks a sada je jedna polupropala ruina. Taj hotel je tako maestralno opisan da je gotovo glavni lik i svakako lik za sebe. Naseljava ga jedna ponekad uvrnuta ponekad zastrasujuca a svakako upecatljiva galerija likova, ne zna se ko je bolji. Naravno, "Mazestik" i sve sto se desava u njemu i oko njega je personifikacija Britanske imperije i to brzo postane jasno ali pisac to ne naglasava tako da postane preuvelicano niti da odvraca od ostalih aspekata knjige. Inace, roman je dobio Bukerovu nagradu za 1970. i ima nesto u tome da se tada malo drugacije pisalo, a i drugacije citalo tako da ona ne moze da se pretrcava, ali od prve stranice sam imala utisak da citam jednu od najboljih britanskih knjiga 2/2 20.v. Bilo je pravo uzivanje.
- Put u jednom pravcu Didje van Kovlar (Mono i Manjana). Za ovaj roman pisac je dobio Gonkurovu nagradu. Lepa knjizica, u malo strana nudi i simpaticnu i duhovitu ali i pricu sa ozbiljnom porukom o mnostvu stvari - odnosu Evrope/treci svet (ovde Maroko), ilegalni emigranti u Evropi i politika prema njima, ali i ljubav i prijateljstvo u savremenom svetu i slicne opste teme. Dopalo mi se sto je sve to izvedeno prilicno nepretenciozno, i mada kraj nije na nivou ostatka knjige, veoma sam prijatno iznenadjenja, mozda zato sto nisam imala bas nikakvih ocekivanja.
- U drustvu kurtizane Sara Dunant (Laguna). Svidelo mi se njeno "Radjanje Venere" pa sam uzela i ovaj roman i utisak je slican. Sasvim solidno uradjena prica, sa zanimljivim i intrigantnim likovima smestena na egzoticnu istorijsku pozadinu - Venecija 17. veka. Lepa knijga za putovanje, narocito u Italiju, a u kategoriji "za iz biblioteke". Nista epohalno ali zabavno i sasvim korektno. Bar nema patetike (na koju sam alergicna).
- Germanik Dejvid Visart (Laguna). Laganica. Duhovit krimic cija je radnja smestena u roba Starog Rima, ali onog dekadentnog, pomalo na zalasku ali jos ne bas ozbiljno uzdrmanog. Politicka misterija u sustini ali glavni lik, tj. detektiv je veoma simtpatican, ima duhovite opaske koje su savremenog duha ali opet, nista u knjizi nije neistrazeno u smislu tada dostupnih tehnologija, izreka, nacina razmisljanja. Fina knjiga za opustanje. Iz istog serijala (mada nisu nuzno povezane) je "Ovidije".
- Kleta reko vremena Per Petersun (Geopoetika). Pre par godina mi se mnogo dopao njegov roman "Idemo da krademo konje" pa sam ovu kupila cim je izasla a tek je sad procitala. Melanholicna i spora meditacija o odnosu majke i sina, o ljubavi, o starenju i smrti u ambijentu danske provincije. Lepa je, idealna zimska knjiga, ali se ne cita zbog radnje nego cini mi se pre zbog stila i pogleda na svet - tipican skandinavski. Meni je "legla" mada racunam da ne mi ne bi bas u svakom trenutku prijala, imala sam srece. "Idemo da krademo konje" mi je ipak bolja, nekako zaokruzenija.
- Zavera budala Dzon Kenedi Tul (Clio). Na ovu knjigu sam cesto nailazila na stranim da kazemo top-listama najknjiga 20. v, pa naj-knjige kojima se vracate, knjige za sumorno popodne, itd, te htedoh da vidim u cemu je fama. I mnogo mi se dopala, iako ne na prvu loptu, trebalo mi je vremena da se naviknem na glavnog junaka. Naime, on je kao neka vrsta Don Kihota, istovremeno idealiste i ludaka sa trenucima zadivljujuce pronicljivosti kada govori o ljudima i drustvu koje ga okruzuje, tako da te na momente nevidjeno nervira a na momente se odusevis njegovim uvidima, Predebeo je, totalni hipohondar, zamlata sa opsesijom Boecijevom filozofijom (to je rani srednjevekovni mistik-filozof) i u potpunom raskoraku sa svetom koji ga okruzuje a koji zahteva od njega ah kakve zrtve - da se zaposli i nesto zaradi, umesto da bez kraja i konca ispisuje tone briljantnih zamisli u sveskama. Zivi u Nju Orleansu '60-ih tako da je znacajan momenat knjige i rasizam i kapitalizam i jos svasta nesto. Ma knjiga je potpuno neodoljiva, ali ne umem dobro da je opisem. I pisac je zanimljiv - on je doktor nauka koji je nekoliko godina predavao na par univerziteta i ubio se sa tipa 30 godina ili nesto slicno. Njegova majka je nasla rukopis ovog romana posle njegove smrti i poslala ga piscu Persiju Vokeru (onaj sto je pisao "Ljubitelj bioskopa") koji se onda zalozio za njegovo objavljivanje sto se desilo 11 godina posle smrti autora a postalo je kultno delo americke knjizevnosti.
- Vrti se veliki svete Kolum Meken (Laguna). Svideo mi se njegov "Igrac"; a za ovu je dobio Dablin IMPAC nagradu za 2011. kojoj obicno pridajem znacaj, pa sam imala bas velika ocekivanja ali posle citanja sam splasla kao probusen balon. Jednostavno, nekako mi je banalna vise puta vidjena ideja - profili i price nekoliko likova koji se slucajno ukrstaju istog dana na istom mestu, politicki korektno odabrani modeli tih likova (majka vojnika poginulog u vijetnamskom ratu, Crnkinje, obespravljeni, prostitutke, uspesni sudija koji je ah avaj ipak nesrecan iako ima sve i sl) i banalna metafora hodaca na zici izmedju kula Svetskog trgovinskog centra koga svi ti likovi tog dana gledaju i na njih ostavlja utisak, a naravno, tema je izabrana tako da udara po zicama napada na Kule bliznakinje. Vrlo me je razocarao, ali sam svesna da je to samo moja netrpeljivost i mozda bi nekog drugog sve te price dirnule.
- Pasija po Karmeli Markos Aginis (Laguna). Iako je opisana na koricama kao ljubavna prica, ja sam knjigu pre svega dozivela kao pricu o gubitku iluzija, o odnosu prema idealima, u ovom slucaju politickim i kao pricu o kubanskoj revoluciji. Glavna junakinja pristupa kubanskoj gerili koju predvode Kastro i Ce, a zatim se opisuje i nalicje revolucije i posledice kako po obicne ljude, tako i po saborce koji su u revoluciji ucestvovali iz ideala. Stil je dokumentaristicki, nije knjiga koja se cita zbog lepota opisa ali moze se dosta toga saznati i bila mi je zanimljiva.
- Nevolje Dzejms Gordon Farel (Mono i Manjana). Citala sam je sto godina ali sam bas uzivala. Radnja se dogadja u Irskoj, odmah nakon I sv.rata, u pocetku pobune Iraca protiv Engleza, odnosno kada su aktivno poveli borbu za nezavisnost i ocepljenje. Iako je tematika politicka nacin na koji je prica ispricana je fenomanalan. Glavni junak je Englez koji se borio u Prvom sv. ratu i vratio se kuci sa odlikovanjem ali pun oziljaka, psihickih pre svega, i prepun prezrenja prema nasilju i gotovo straha od bezumnosti nasilja. Gotovo slucajno upada u ostrascenu sredinu Irske, gde su uzavrele strasti. A sve se dogadja na pozornici hotela "Mazestik" koji je nekada bio deluks a sada je jedna polupropala ruina. Taj hotel je tako maestralno opisan da je gotovo glavni lik i svakako lik za sebe. Naseljava ga jedna ponekad uvrnuta ponekad zastrasujuca a svakako upecatljiva galerija likova, ne zna se ko je bolji. Naravno, "Mazestik" i sve sto se desava u njemu i oko njega je personifikacija Britanske imperije i to brzo postane jasno ali pisac to ne naglasava tako da postane preuvelicano niti da odvraca od ostalih aspekata knjige. Inace, roman je dobio Bukerovu nagradu za 1970. i ima nesto u tome da se tada malo drugacije pisalo, a i drugacije citalo tako da ona ne moze da se pretrcava, ali od prve stranice sam imala utisak da citam jednu od najboljih britanskih knjiga 2/2 20.v. Bilo je pravo uzivanje.
- Put u jednom pravcu Didje van Kovlar (Mono i Manjana). Za ovaj roman pisac je dobio Gonkurovu nagradu. Lepa knjizica, u malo strana nudi i simpaticnu i duhovitu ali i pricu sa ozbiljnom porukom o mnostvu stvari - odnosu Evrope/treci svet (ovde Maroko), ilegalni emigranti u Evropi i politika prema njima, ali i ljubav i prijateljstvo u savremenom svetu i slicne opste teme. Dopalo mi se sto je sve to izvedeno prilicno nepretenciozno, i mada kraj nije na nivou ostatka knjige, veoma sam prijatno iznenadjenja, mozda zato sto nisam imala bas nikakvih ocekivanja.
- U drustvu kurtizane Sara Dunant (Laguna). Svidelo mi se njeno "Radjanje Venere" pa sam uzela i ovaj roman i utisak je slican. Sasvim solidno uradjena prica, sa zanimljivim i intrigantnim likovima smestena na egzoticnu istorijsku pozadinu - Venecija 17. veka. Lepa knijga za putovanje, narocito u Italiju, a u kategoriji "za iz biblioteke". Nista epohalno ali zabavno i sasvim korektno. Bar nema patetike (na koju sam alergicna).
- Germanik Dejvid Visart (Laguna). Laganica. Duhovit krimic cija je radnja smestena u roba Starog Rima, ali onog dekadentnog, pomalo na zalasku ali jos ne bas ozbiljno uzdrmanog. Politicka misterija u sustini ali glavni lik, tj. detektiv je veoma simtpatican, ima duhovite opaske koje su savremenog duha ali opet, nista u knjizi nije neistrazeno u smislu tada dostupnih tehnologija, izreka, nacina razmisljanja. Fina knjiga za opustanje. Iz istog serijala (mada nisu nuzno povezane) je "Ovidije".
- Kleta reko vremena Per Petersun (Geopoetika). Pre par godina mi se mnogo dopao njegov roman "Idemo da krademo konje" pa sam ovu kupila cim je izasla a tek je sad procitala. Melanholicna i spora meditacija o odnosu majke i sina, o ljubavi, o starenju i smrti u ambijentu danske provincije. Lepa je, idealna zimska knjiga, ali se ne cita zbog radnje nego cini mi se pre zbog stila i pogleda na svet - tipican skandinavski. Meni je "legla" mada racunam da ne mi ne bi bas u svakom trenutku prijala, imala sam srece. "Idemo da krademo konje" mi je ipak bolja, nekako zaokruzenija.
- Zavera budala Dzon Kenedi Tul (Clio). Na ovu knjigu sam cesto nailazila na stranim da kazemo top-listama najknjiga 20. v, pa naj-knjige kojima se vracate, knjige za sumorno popodne, itd, te htedoh da vidim u cemu je fama. I mnogo mi se dopala, iako ne na prvu loptu, trebalo mi je vremena da se naviknem na glavnog junaka. Naime, on je kao neka vrsta Don Kihota, istovremeno idealiste i ludaka sa trenucima zadivljujuce pronicljivosti kada govori o ljudima i drustvu koje ga okruzuje, tako da te na momente nevidjeno nervira a na momente se odusevis njegovim uvidima, Predebeo je, totalni hipohondar, zamlata sa opsesijom Boecijevom filozofijom (to je rani srednjevekovni mistik-filozof) i u potpunom raskoraku sa svetom koji ga okruzuje a koji zahteva od njega ah kakve zrtve - da se zaposli i nesto zaradi, umesto da bez kraja i konca ispisuje tone briljantnih zamisli u sveskama. Zivi u Nju Orleansu '60-ih tako da je znacajan momenat knjige i rasizam i kapitalizam i jos svasta nesto. Ma knjiga je potpuno neodoljiva, ali ne umem dobro da je opisem. I pisac je zanimljiv - on je doktor nauka koji je nekoliko godina predavao na par univerziteta i ubio se sa tipa 30 godina ili nesto slicno. Njegova majka je nasla rukopis ovog romana posle njegove smrti i poslala ga piscu Persiju Vokeru (onaj sto je pisao "Ljubitelj bioskopa") koji se onda zalozio za njegovo objavljivanje sto se desilo 11 godina posle smrti autora a postalo je kultno delo americke knjizevnosti.
- Vrti se veliki svete Kolum Meken (Laguna). Svideo mi se njegov "Igrac"; a za ovu je dobio Dablin IMPAC nagradu za 2011. kojoj obicno pridajem znacaj, pa sam imala bas velika ocekivanja ali posle citanja sam splasla kao probusen balon. Jednostavno, nekako mi je banalna vise puta vidjena ideja - profili i price nekoliko likova koji se slucajno ukrstaju istog dana na istom mestu, politicki korektno odabrani modeli tih likova (majka vojnika poginulog u vijetnamskom ratu, Crnkinje, obespravljeni, prostitutke, uspesni sudija koji je ah avaj ipak nesrecan iako ima sve i sl) i banalna metafora hodaca na zici izmedju kula Svetskog trgovinskog centra koga svi ti likovi tog dana gledaju i na njih ostavlja utisak, a naravno, tema je izabrana tako da udara po zicama napada na Kule bliznakinje. Vrlo me je razocarao, ali sam svesna da je to samo moja netrpeljivost i mozda bi nekog drugog sve te price dirnule.

Namerno necu da pominjem danasnja popularna imena, jer i ja procitam mnogo toga 'da odmorim mozak' , ali moram da priznam da od kad je marketing uzeo knjizevnost pod svoje, uglavnom kupujem knjige nasumice, pa sta zakacim, jer se moj ukus cesto ne poklapa sa marketinskom top-listom.








