-Night -
Elita
- Poruka
- 18.831
Lepa je, ali meni su Dervis i Tvrdjava vrh.
Ovde bih se složila sa tobom.
pssst ...još čitaA ja guglala ko je Anita.![]()
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Lepa je, ali meni su Dervis i Tvrdjava vrh.
pssst ...još čitaA ja guglala ko je Anita.![]()
Znamo Rajka, kako ne bi znali, al' nama je nekako najudobnije ovdeI vi ste mi neke drugarice, a ne znate koji podforum moderiram.![]()
Ostrvo o kome pričate je verovatno ovo
http://www.clio.rs/knjige.php?id=173
Remember me-Lesli Pirs


Pametni google kaze da je serija snimljena po ovoj knjizi http://www.delfi.rs/ka1un1071/delfi_knjige_ostrvo.html

Jeste, to je ta knjiga. Ja sam uvek nekako skeptična prema autorima koji pišu o narodu kojem sami ne pripadaju.
Ovih dana se ne javljam jer čitam ''Pesme snova'' Džordža Martina, a znam da taj žanr vas ovde ne zanima
@Nightmare: Meni su Bolenovi bolji od Vestalke![]()

@Nightmare: Meni su Bolenovi bolji od Vestalke![]()
Pročitala sam Vestalkinu priču.
Ko je voleo Nasleđe Bolenovih , voleće i ovu knjigu. Nije tako jaka ali je na sličan način istorijski napisana.
Radnja knjige je smeštena u Starom Rimu.
Šeri Smit nam priča o zabranjenoj ljubavi vestalke i roba.
http://sr.wikipedia.org/sr/Весталке
Vestalka iz ove priče nas kroz sadašnjost vodi u prošlost , ponekad vođena svojom maštom i snovima a ponekad svojom voljom i odlukama.
Sad ono sa korica : Vestalkina priča pruža užasavajući uvid u malo poznat zabranjen svet. To je dirljiva, strastvena i osećanjima nabijena pripovest o ženi koja se usudila da stavi sve na kocku zarad ljubavi.
Šeri Smit je ideju za knjigu dobila na seminaru " Religija i magija u Starom Rimu i Staroj Grčkoj ".

Ulenjila se jesam, priznajem, ali evo, kao nova sam.
Posle duge šetnje do centra i natrag, i finog obroka, taman da sa vama podelim impresije.
Mjuriel Barberi Otmenost ježa
Čudnovat, slobodno mogu reći otmen roman.
Na momente toliko zreo, kritički, osoran roman, a na momente toliko jasan, prirodan, jednostavan.
Takođe, i dva pripovedača.
Rene i Paloma.
Rene, kao sredovečna žena, pazikuća, koja živi dvostruku život.
Oba su neprimetna, ali jedan je uistinu njen, drugi je uljuljkavanje ljudi u stereotipe koje već odavno imaju prema pazikućama.
Potonji obrazac podrazumeva površnost, neprimetnost, kiselost običnog, beznačajnog, niskobudžetnog života, dok prvopomenuti oslikava pravu Rene.
Pametnu, eruditu, samoobrazovanu, načitanu, velikog poznavaoca kulture, umetnosti, filmofila i ljubitelja Ane Karenjine.
Nekog oštrog, tvrdog, pomalo povučenog, ali sjajnog, vrsnog. Sa fenomenalnim opažanjima i razmišljanjima.
Sa druge strane, imamo malu Palomu, nadprosečnu devojčicu koja se gnuša snobizma, nivoa i stila život bogatijih, njihove površnosti.
Sakriva se, beži, prezrivo gleda na svet, i svoje duboke misli i misli o kretanju niže kroz roman, toliko zrelo, logično, i toliko zapanjujuće.
Njene misli su ptice.
Lete, lelujaju, beže, ali su tu, toliko sveobuhvatne, i mirne. Obesne katkad.
Roman niže toliko ustručavanja, toliko prezanja i straha kroz koje svi prolazimo.
Neprepuštanje, bežanje od prirodnosti života, od njegove uljudnosti, spontanosti, čovečnosti.
Roman o mislima, britkim, snažnim, probuđujućim.
O čoveštvu, o žudnji za znanjima, i o novcu koji uistinu sam po sebi ne daruje mnogo toga.
UKoliko ne ume da se iskoristi, ukoliko je samo deo snobizma, prestiža i krema.
Tužan, ali ne roman koji deprimira.
Više budi, više nudi, koji otvara naše pomalo spuštene oči.
Nagoni na prezanje iz ovog zimskog potonuća.
Podnaslov koji me je oduševio:
Šta da radimo suočeni sa
NIKAD
nego da tražimo
UVEK
u nekoliko skrivenih nota.
Sinoć počeh sa čitanjem Almodovarove teoreme, i da znate, miriše na žestoko uživanje.![]()
Procitala sam je nekoliko puta. 
(Le Herisson http://www.imdb.com/title/tt1442519/)
Slutila sam purpurne vrhove planine Kjoto.Almodovarova teorema – Antoni Kazas Ros
Antonija nikada nisu upoznali ljudi iz njegove izdavacke kuce.
On je briljantni 35ogodisnji matematicar koji se nakon uboge saobracajne nesrece
povukao u stan s pogledom na djenovsku luku
i zapoceo rad na svom prvom romanu „Almodovarova teorema“.
Ovaj neveliki roman bremenit je osecajima, cudesnim metaforama.
Ros veoma krhko uplice fantaziju (lik Pedra Almodovara je plod maste) i sopstveni usud
u redove romana, toplo se obavija oko citaoca, poput dzempera od fine vune.
Lascivan, britak, besraman, vrletan, dubok, opscen, setan i ubog.
Nakazan a cudesno lep.
Zena u romanu, Liza, nosi nepregledna prostranstva u sebi.
Ona je zena koja prodaje svoje telo ali i teskobna seoska skolarka s jabukom.
Samo Almodovara mogu zamisliti kao rezisera filma o Lizinom i Antonijevom zivotu (motiv u romanu).
Samo Almodovar gradi takve zenske likove, snazne, opskurne, izmestene iz zadanih okvira,
lucidne, psihoticne, nervno rastrojene, zene koje u pink Sanel kostimima voze mopede i pucaju iz pistolja.
(http://www.imdb.com/title/tt0095675/, http://www.imdb.com/title/tt0185125/)
Dopadaju mi se poredjenja i opisi u kojima je matematika efektno sredstvo izrazaja.
„... Penje se uz stepenice laganim korakom, laganim poput broja 7.“
„Ponekad sanjam da miris neke zene koju sam mimoisao u mraku neke ulicice,
postaje jednacina u prostoru, da prodire u moje srce.“
Posebno mi se dopada odsustvo smrti autora.
Ros je kao moderni skriptor, radja se u isto vreme s knjigom.
On nosi u sebi beskrajnu riznicu strasti, osecaja, cudi, i iz nje nedri pisanje.
Antoni je muskarac nevidljivog lica, pise kao glad utrobe, kao zudnja za matematickim skladom, uzdize se iz nemoci prkosom.
Izgubljen u sedefnim vecerima, slusao je plac nakaza, postao britki pisac, plahi ratnik proklet zbog svoje grotesknosti.
U krahu svemira, on je krajnji i odvazan.
I zaista, „u sredistu praznine, postoji jedna druga svetkovina.“



Ja sam pre par meseci pocela da citam tu knjigu nekako mi se pocetak nije svideo,mnogo sumorno i mracno,i odustala sam,Ne znam mozda je knjiga ok al joj nisam dala vremena.Mozda joj se nekad vratim,ko zna.

Jeste, to je ta knjiga. Ja sam uvek nekako skeptična prema autorima koji pišu o narodu kojem sami ne pripadaju.
Ovih dana se ne javljam jer čitam ''Pesme snova'' Džordža Martina, a znam da taj žanr vas ovde ne zanima
@Nightmare: Meni su Bolenovi bolji od Vestalke![]()
Jeste, to je ta knjiga. Ja sam uvek nekako skeptična prema autorima koji pišu o narodu kojem sami ne pripadaju.
Ovih dana se ne javljam jer čitam ''Pesme snova'' Džordža Martina, a znam da taj žanr vas ovde ne zanima
@Nightmare: Meni su Bolenovi bolji od Vestalke![]()
Ben, u svetu- Doris Lesing, trenutno zaokupljuje moju pažnju i silno me oduševljava. Mnogo bolji od prvog dela o Benu, Peto dete.
ja ne znam koji je to žanr
ili možda znam, ali sad zinat ne mogu da se sjetim
molim te, nemoj druga'rcu da držiš u neizvjesnosti
nije valjda naučna fantastika?
biće da jeste, 1oo posto
?
Možda knjiga počinje surovo i strašno odvajanjem deteta ali.....
Kako može da bude mračna kad same vestalke nose haljine u ljubičastoj boji? Kako buketi Krasuljaka mogu da budu mračni, polje puno cveća? Kako telo lika obasjano suncem ima preplanuo ten? Možda moja mašta ide u pogrešnom smeru.
Po meni su mračne njihove tajne i sobe bez prozora u kojima su spavale. Jedino tada nema prirodne svetlosti.
Savremene Vestalke
Odoh da čitam, da vidim da li će glavni lik (Prohujalo sa ženom) konačno ukapirati da treba da živi ili se vodi silom inercije do kraja knjige.
Resila sam da presecem antiprotivnu fazu i ponesem jutros Brajsona - Beleske sa malog ostrva i nisam pogresila.
Posle par strana tresla sam se od smeha u vozu
Obozavam ga![]()