Odmaknucu se malo od glavne teme (jos uvek citam Murakamija).
Rada je pre nekoliko dana pomenula film o klubu citalaca knjiga Dzejn Ostin.
Upravo ta njena recenica posluzila mi je kao inspiracija.
Iako nisam ljubitelj Dzejninih romana, pogledala sam film danas.
The Jane Austen book club
http://www.imdb.com/title/tt0866437/
Pravi cik flik.

Uzivala sam u njemu.
Imala sam izuzetno los dan.
Naposletku, snuzdena i iscrpljena, sklupcala sam se u krevetu i prepustila se.
Oprhvala me toplina i prepoznavanje.
Nekoliko ljudi osniva klub citalaca ne bi li se na taj nacin otrgli od svakodnevnih tuga.
Svakog meseca citaju po jednu knjigu Dz. Ostin. Diskusija narasta, veze se produbljuju, osecanja bujaju, bliskost je neraskidiva.
Zanimljivo je da svaki lik u filmu prepoznaje sebe u nekom od likova romana.
Projektuje licne nedoumice, preispitivanja, ubedjenja.
Gledajuci, mogla sam zamisliti sve nas iz ovog virtuelnog kutka,
kako sedimo u nekom mirisnom kafeu, ili na suncanom tremu, ili na senovitoj plazi, pricamo glasno, smejemo se, govorimo o knjizi.
Svaka bi donela delic sebe i uverena sam da bi bilo carobno.
