Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
A fora sa pljeskavicom je konkretno sta? :)

Ja baš mislio da pitam da li su te pljeskavice na Sajmu stvarno nešto posebno ili je to samo neka zezancija na račun onih koji ne idu zbog knjiga, nego zbog provoda/druženja/zezanja...

Inače, ako se ne varam, na Sajmu knjiga u Bg posljednji put sam bio 1997. godine. Sjećam se da sam kupio samo neke pjesme Volta Vitmena.
Jbg, još nisam radio tada, bio sam k'o crkveni miš.
 
Dvehiljaditih je na prolazu sa spoljne strane bila velika pečenjara Perper, formata koliko i najveći izdavači na Sajmu, Plato, Dereta, Narodna knjiga gde su se okupljali klinci koje su doveli na Sajam knjiga.

Bela vešalica nije bila loša.

Pošto je to urušavalo kulturne standarde izbačeno je sa Sajma, pre pet, šest godina, koliko mi se čini.
 
Ja baš mislio da pitam da li su te pljeskavice na Sajmu stvarno nešto posebno ili je to samo neka zezancija na račun onih koji ne idu zbog knjiga, nego zbog provoda/druženja/zezanja...

Inače, ako se ne varam, na Sajmu knjiga u Bg posljednji put sam bio 1997. godine. Sjećam se da sam kupio samo neke pjesme Volta Vitmena.
Jbg, još nisam radio tada, bio sam k'o crkveni miš.
Ja sam poslednji put bila pre 100 godina, ali sam bila "radnica" i bilo mi je mnogo lepo jer sam maznjavala knjige pa nisam znala za dosta.
Tada knjige nisu ni mogle da se kupuju, ili je bilo moguce, ali zadnjeg dana, ali ja sam maznjavala sta sam zelela pa me sama kupovina nije
ni zanimala. Maznjavala sam uglavnom neke enciklopedije, jako skupocene knjige tipa ( ikone, slike, ali i ove knjige oko jezickih nedoumica,
imam i dan danas knjigu spanske poezije, sve u tvrdom povezu i jako lepo, ali mi je najveci uspeh i domet neki recnik koji je bio preskup za kupovinu,
a radi se o sinonimima nemackog, a koji i dan danas koristim kada me nesto buni ili zelim da saznam poreklo reci, na internetu toga nema).
 
Dvehiljaditih je na prolazu sa spoljne strane bila velika pečenjara Perper, formata koliko i najveći izdavači na Sajmu, Plato, Dereta, Narodna knjiga gde su se okupljali klinci koje su doveli na Sajam knjiga.

Bela vešalica nije bila loša.

Pošto je to urušavalo kulturne standarde izbačeno je sa Sajma, pre pet, šest godina, koliko mi se čini.

A kako to narusava ugled sajma i rusi kulturne standarde? Sta, ko cita knjige - ne mora da jede! Sjajan slogan za neki od narednih sajmova.
Sajmovi u Milanu, Stutgartu i Ninbergu su megapolisi za ovaj u Bg, ispred svake hale ima po nekoliko restorana brze hrane, da biras sta ces, sendvice, burgere, kifle, perece, mesista... sve po razumnoj ceni od 9,5e :) Izadjes iz hale svuda miris hrane, ko na vasaru a klijentela sa sve ugladjenim odelom i kravatom i leptir masnom, sedi ispred i jede i nikog nije blam, niko to ne smatra ruglom, jer prosto moras da jedes nesto!
Mozda je to kod nas problem jer ometa ljude u finansijskom smislu, pa moraju da trpe da ne daju 300 din na pljesku sa sojom, koje namenili za neku knjigu!? :roll:
 
A fora sa pljeskavicom je konkretno sta? :)

Ja baš mislio da pitam da li su te pljeskavice na Sajmu stvarno nešto posebno ili je to samo neka zezancija na račun onih koji ne idu zbog knjiga, nego zbog provoda/druženja/zezanja...

I, ili da se slikas sa Seseljem:D

- - - - - - - - - -

Ne bih da nasoj Radi pokvarim uzitak, ali vodati decu po tom sajmu zaista je bzvze.

Ne mogu sad da nađem, ali mislim da je neko napisao da tu decu koju dovode na Sajam, knjige uopšte ne zanimaju, provozaju se, pojedu pljeskavicu, odu u neki šoping mol i kući....
Verovatno pljeskavice nisu ništa drugačije od bilo kojih na bilo kom mestu, ali su zanimljivije od knjiga.

U vreme dok sam svakodnevo išla preko Brankovog mosta, u vreme Sajma knjiga su silni autobusi iz raznih gradova Srbije bili parkirani preko puta šoping centra Ušće. Nemojte mi reći da na Sajmu nema mesta da se parkiraju autobusi pa su morali tu. Nego su dovozili posetioce Sajma. Što i Rada kaže, da većina koleginica ide zbog šopinga. Ne knjiga.
 
U vreme dok sam svakodnevo išla preko Brankovog mosta, u vreme Sajma knjiga su silni autobusi iz raznih gradova Srbije bili parkirani preko puta šoping centra Ušće. Nemojte mi reći da na Sajmu nema mesta da se parkiraju autobusi pa su morali tu. Nego su dovozili posetioce Sajma. Što i Rada kaže, da većina koleginica ide zbog šopinga. Ne knjiga.

To je zapravo normalno. I ja sam odrastao u provinciji, pa su nas vozili povremeno u metropolu u muzeje ili na operu, i naravno da se poslije prvog čina izvučemo i odemo u grad da se zezamo. Baš te sa 13 godina interesuju muzej Mimara i Verdijev Nabuko!
Sjećam se jedino da smo ostali do kraja na Kiss me, Kate, jer se glumica u kratkoj haljini stalno valjala po nekom kauču.
 
Ne mogu sad da nađem, ali mislim da je neko napisao da tu decu koju dovode na Sajam, knjige uopšte ne zanimaju, provozaju se, pojedu pljeskavicu, odu u neki šoping mol i kući....
Verovatno pljeskavice nisu ništa drugačije od bilo kojih na bilo kom mestu, ali su zanimljivije od knjiga.

U vreme dok sam svakodnevo išla preko Brankovog mosta, u vreme Sajma knjiga su silni autobusi iz raznih gradova Srbije bili parkirani preko puta šoping centra Ušće. Nemojte mi reći da na Sajmu nema mesta da se parkiraju autobusi pa su morali tu. Nego su dovozili posetioce Sajma. Što i Rada kaže, da većina koleginica ide zbog šopinga. Ne knjiga.

To ne vazi samo za sajam knjiga, vec generalno za sve te ture iz unutrasnjosti. Secam se dok sam bio u srednjoj skoli, vodili nas na sajam gradjevinarstva, bolelo me uvo da tabanam po sjamu i blenem u bagere, nije me zanimalo, bilo mi vazno da odem do stadiona Partizana, jedne godine je i neka utakmica bila pa smo isli na nju.
Takodje je bilo moguce ici na sajam automobila, gde je dobar deo djaka isao da proseta po Bg, vidi se sa nekim itd.
Jednostavno, to sve ide s godinama. Tu decu to ne zanima, nije prilagodjeno njihovom uzrastu, njima jeste sad atrakcija da krenu na eksurziju, potrose neki dinar sto su im roditelji dali, provedu se i to je to... sta znaju deca od 10 godina o standovima, kvalitetu izdavaca, nit su u to upucena, nit mogu sebi da priuste bilo sta sem tih pljeskavica.
A najmanje znaju ko je seselj, to ih neki kvazi nacionalista nagura da se slikaju sa njim, da imaju da pokazu kad dodju kuci, da su posetili cirkus i videli majmuna!

Evo, i Brosnan pisao u isto vreme istu stvar.
 
To je zapravo normalno. I ja sam odrastao u provinciji, pa su nas vozili povremeno u metropolu u muzeje ili na operu, i naravno da se poslije prvog čina izvučemo i odemo u grad da se zezamo. Baš te sa 13 godina interesuju muzej Mimara i Verdijev Nabuko!
Sjećam se jedino da smo ostali do kraja na Kiss me, Kate, jer se glumica u kratkoj haljini stalno valjala po nekom kauču.
Ma nema to veze sa provincijom ili velegradjanstinom. Decu jednostavno ne zanimaju Vatikanski muzeji ili Firenca sa Mikelandjelom,
a recimo nemacka deca idu tamo na neke ekskurzije, ali ih zanima da nocu prave zurke po sobama, pojma nemaju sta su videli ili zasto su tamo
bili.
 
Ja sam protiv dovođenja dečurlije na Sajam. Samo prave gužvu, idu kao muve bez glave, neki su toliko mali da ni ne vide asortiman na štandovima već im su im u vidnom polju jedino zadnjice drugih posetilaca. Ozbiljnija deca uvek mogu doći s roditeljima ili tako nekim. Drugo je za one koji moraju da putuju iz drugih gradova, njima jeste lakše da idu organizovano, mada i tu cenim da na 2-3 knjigoljupca ide 25 onih koje baš briga za knjige i idu da bi se glupirali. Mene su roditelji poveli kad sam imala 10 godina (ako su me i vodili ranije, ja se toga ne sećam), moja škola nije organizovala čoporativne obilaske.

Drago mi je što više nema onih štandova s roštiljem, sećam se kako mi je bilo muka od onog dima i mirisa.
 
da imaju da pokazu kad dodju kuci, da su posetili cirkus i videli majmuna!
:zcepanje:
Ma nema to veze sa provincijom ili velegradjanstinom. Decu jednostavno ne zanimaju Vatikanski muzeji ili Firenca sa Mikelandjelom,
a recimo nemacka deca idu tamo na neke ekskurzije, ali ih zanima da nocu prave zurke po sobama, pojma nemaju sta su videli ili zasto su tamo
bili.
Znači, onda je sve na svom mestu, normalno i u redu i globalna pojava. Samo smo mi malo omatoreli pa nas nervira, tj. razmišljamo o tome. Nego kad pomenu Firencu, čitam juče da su uveli kaznu do 500 evra ako se jede na ulici. A Kamenita nam otišla u te krajeve.

Kamenita, ako nas čitaš, nemoj da jedeš na ulici u Firenci !
 
Ja sam protiv dovođenja dečurlije na Sajam. Samo prave gužvu, idu kao muve bez glave, neki su toliko mali da ni ne vide asortiman na štandovima već im su im u vidnom polju jedino zadnjice drugih posetilaca. Ozbiljnija deca uvek mogu doći s roditeljima ili tako nekim. Drugo je za one koji moraju da putuju iz drugih gradova, njima jeste lakše da idu organizovano, mada i tu cenim da na 2-3 knjigoljupca ide 25 onih koje baš briga za knjige i idu da bi se glupirali. Mene su roditelji poveli kad sam imala 10 godina (ako su me i vodili ranije, ja se toga ne sećam), moja škola nije organizovala čoporativne obilaske.

Drago mi je što više nema onih štandova s roštiljem, sećam se kako mi je bilo muka od onog dima i mirisa.

A gde se onda sad kupuju pljeskavice. Mi toliko o njima, a ono nema? Samo napolju?

Pre neki dan sam i sa sinom, koji ima sajt o pozorištu, pa puno posećuje pozorišne predstave, raspravljala treba li voditi decu u pozorište, kao i ovo na sajam. Treba, naravno da treba, ali napraviti neku selekciju, tj. voditi one koje to zanima (moglo bi da ne bude nikog) i pripremiti ih. Izabrati predstave koje su im primerene (npr. ona Kate, što pominje Kventin ;)) upoznati ih malo sa delom, radnjom, piscem. Sad pišem ovo i sama sebi delujem prevaziđeno. A kako drugačije uneti malo kulture u narod. Doduše, najviše bi pomoglo kad bi televizije imale primereniji program. Ali da ne počinjem sad i tu temu.
 
A gde se onda sad kupuju pljeskavice. Mi toliko o njima, a ono nema? Samo napolju?

Pre neki dan sam i sa sinom, koji ima sajt o pozorištu, pa puno posećuje pozorišne predstave, raspravljala treba li voditi decu u pozorište, kao i ovo na sajam. Treba, naravno da treba, ali napraviti neku selekciju, tj. voditi one koje to zanima (moglo bi da ne bude nikog) i pripremiti ih. Izabrati predstave koje su im primerene (npr. ona Kate, što pominje Kventin ;)) upoznati ih malo sa delom, radnjom, piscem. Sad pišem ovo i sama sebi delujem prevaziđeno. A kako drugačije uneti malo kulture u narod. Doduše, najviše bi pomoglo kad bi televizije imale primereniji program. Ali da ne počinjem sad i tu temu.

Deca vole pozoriste, vole ga i dan danas ( moja zajecarska iskustva sa danasnjom decom;)). Pozoriste razvija ljubav kod dece za saznanjima,
uostalom i u skolama se prave neke pozorisne predstave, svako je dete na neki nacin " pocastvovano" ako dobije ulogu.
Moja bratanica pravi pozorisne predstave ( neka vrsta mjuzikla) i tu igraju, sviraju, plesu deca iz srednjih skola, u svakom slucaju je
to mnogo pametna i dobra stvar.

- - - - - - - - - -

:zcepanje:

Znači, onda je sve na svom mestu, normalno i u redu i globalna pojava. Samo smo mi malo omatoreli pa nas nervira, tj. razmišljamo o tome. Nego kad pomenu Firencu, čitam juče da su uveli kaznu do 500 evra ako se jede na ulici. A Kamenita nam otišla u te krajeve.

Kamenita, ako nas čitaš, nemoj da jedeš na ulici u Firenci !
Da, i ja sam neki dan citala za to jedenje po Firenci:D
To jedenje i pijenje po ulicama zabranice se svuda jer su gradovi puni plastike, Firenca je mali grad, a turista na tone i milione, lokali zvrje prazni, svi
piju i jedu na ulici.

- - - - - - - - - -

I mene su vodili ( gimnazija) u prestolnicu na balet. Zizela je bila, ali nas je sve odusevila, barem mi je takvo secanje, mozda
sam se druzila samo sa takvima kojima se to svidelo. By the way, to je i jedina baletska predstava koju sam ikada gledala.:D
Toliko o kulturi:D
 
Što moraš knjigu, možeš i pljeskavicu

Krenula sam od poslednje strane, ova poruka prva, i baš sam se pitala kome nudiš pljeskavicu... :lol: Pa, tamo i da ima, sigurno nije od mesa u toj gužvi. :zcepanje: Sad te vide, pa možda dogodine. Mogla bi da bude i kučeća. :D Ne jedem brzu hranu, nosim od kuće...

Laki, moj bus obično kreće sa parkinga sajmišta, mada nekad pobede ovi što ne idu zbog knjiga, pa krenemo sa Kalemegdana, tačnije iz Pariske... Znaću tačno kad budem stigla. Javiću ti, ti budi koordinator. :)

PS Ne vodimo decu, ovo je samo za profesore iz cele opštine. Gimnazija vodi decu, ali oni idu solo, drugim busom.
 
I mene su vodili ( gimnazija) u prestolnicu na balet. Zizela je bila, ali nas je sve odusevila, barem mi je takvo secanje, mozda
sam se druzila samo sa takvima kojima se to svidelo. By the way, to je i jedina baletska predstava koju sam ikada gledala.:D
Toliko o kulturi:D

Ja sam u srednjoj školi imala godišnju kartu za pozorište. Divno je to bilo. osam predstava godišnje, milina jedna... :zaljubljena:
Kad sam živela (i radila) u Plani, bili smo bliže Beogradu, dva puta smo đake vodili godišnje u prestonicu, na Sajam knjiga i na Sajam automobila, a uveče u pozorište. To je bilo vreme... Imalo se, moglo se. :aha:
Nikako da ubedim ove moje da počnu da dovode učenike u Niš, ima i u Nišu sajmova i pozorišta. Nego, ko bi ih smirio, deca su danas strašno nevaspitana... Osim toga, radije idu u folkoteke. :bljak:
 
Volim ovo radovanje Sajmu knjiga na temi.
Volim kada zaživi priča o knjigama, o kupljenim naslovima, spiskovima, o naslovima koji su se pazarili pa iščitali, o čuvenim pljeskavicama, ali i o susretima.
Kada se približi Sajam, tema je živahna.
Ona je nasmejana, vrvi sve od priča o čekanju.
I niko ne misli o tome hoće li biti kišni dan.
Na Sajmu knjiga se vršlja po halama, pazari, razgleda, sreću se ljudi sa tema, neki od vas i odu zajedno.
To volim, kada bliskost bude jasna i održiva uprkos daljini i uprkos tome što ovde katkad nastupi tišina. :)

Ove godine nema me na Sajmu.
Iskreno, nisam nešto previše željna kupovine, odviše knjiga me zove sa polica: kupljene su, pozajmljene a i dalje netaknute, ili taknute a nedovršene.
A i volim da imam ono što želim, baš jako što želim.
Zato nisam ljubiteljka zatrpanih polica.

Zadive me, očaraju, ali nisu deo moje priče o knjigoljubivosti i knjigonegovanju. :)

Kad smo kod knjiga, poslednji put sam pričala o Napolitanskoj tetralogiji, čini mi se. :)

Pročitala sam, sasvim sveže roman Zovi me svojim imenom, autor je Andre Asiman.
Tačnije, počela roman, pa presekla filmom, pa onda okončala roman.
Lep je film, veoma. Knjiga mi je još draža.

Gej romansa, rekao bi neko.
I bio bi u pravu. Ako bi se bavio pukom radnjom i listao stranice tragajući da se događaji nanižu jedan na drugi.

Sever Italije, leto osamdeset neke. Elio i Oliver.
Domaćin i gost. Klinac i koju godinu stariji mladić, onaj mlađi pametan toliko da ide uz rame sa došljakom.
Dve talentovane duše.
Dve mlade duše koje se prepoznaju u neočekivanoj nenadanoj strasti. U prepoznavanju sebe kao bića koje želi, a ne sme . Želi a ne zna. Želi a strepi.

Flert, iščekivanje,događaji, bliskosti, begovi. Stali bi i uklopili se u priču svedenu pod termin: gej romansa.

Međutim, ono što roman čini odličnim jeste pripovedačka umešnost koja besprekorno ispisuje priču o transformaciji mlade duše. Željne, stidljive, neslobodne i slobodne. Sputane i u oslobađanju. Čežnju, tihu, jaču pa sve jaču.

Roman je satkan od detalja. I film je uspešan u toj dekorativnoj lepoti: svaki kadar veoma je snažan, bogat i jasan i nadasve lep.

Roman je o sastajanju dva bića koja posle toga ne ostaju ista.
Koja ne pokušavaju da promene već osmišljen tok života koji su za sebe planirali pre susreta. Koji nastavljaju dalje, bez patetike, bez žala, bez nekih jecaja i drugih elemenata koji bi ovu priču uvrstili u tipičnu priču o ljubavi.

Međutim ona je više o slobodi. Da se prepustiš uprkos tome što će te tuga možda potrošiti, iscrpeti u pokušajima da preboliš.
Slobodi da priznaš "koliko malo stvari znaš od onih koje su jako važne". Slobodi da shvatiš da ono što želiš a desi se uzme pa te pokosi i unesreći jer znaš i osećaš da iako delaš jer tako prirodno želiš, na neki način osećaš na svojoj koži stav okoline.

I ta prilika, koju nisi očekivao a došla ti je tek tako ušetala u tvoj dom, koja ti je dopustila da rasteš, da odrasteš i stasavaš misaono, emotivno, suštinski.

Meni je prijala knjiga. Stilom sasvim. Temom isto tako.
Dotakla me jače nego film u tim misaonim elementima, zbog Eliovog samoposmatranja, zbog jasnog viđenja svih njegovih razmišljanja i slutnji.

Od filma je knjiga bogatija i za dalje susrete koje su imala ova dvojica mladića. Suštinska su u smislu konkretnijege predstavljanja prave punoće celog tog odnosa koji se dalje nije ni nastavio ali je ostao da lebdi, da postoji kao stvar od koje su obojica sačinjeni. Koja diše za vratom iako se o njoj ne govori.

A trenutno čitam Gorderovog Lutkara.
Gordera volim, najviše u romanu Kći direktora cirkusa.
Vreme u kom mi je došao u ruke bilo je presudno u mom reagovanju na njega: našli smo se.

Lutkar, iako je izašao pre koju godinu, nije me mamio da uzmem i sljuštim novu Gorderovu knjigu.
Ne znam zašto, ideja mi se dopala.
Ali knjiga mi je u rukama tek sada.
Tek sada srećem junaka koji obilazi sahrane jedva ili tek-tek upoznatih ljudi i pridružuje se rodbini na daćama.
Uziam učešće u karakterizaciji preminulog.
Govori rečenice koje uistinu upotpunjavaju sliku o preminulom.

Međutim, koja je njegova priča, zašto odlazi tamo?
Ne znam još uvek.

Obraća se Agnes, i ključne niti ove knjige tek ću povezati u daljem čitanju.
Zasad mi prija.
Ne tera na katarzične momente tuge, u ovom trenutku taj predah mi znači.
 
I mene je Moon baš zainteresovala za knjigu i film :)

Što moraš knjigu, možeš i pljeskavicu
S' obzirom na trenutnu finansijsku situaciju biće to ipak žu-žu :lol:

Šalu na stranu na sajam idem samo zbog toga da se vidim sa Radom, a samo usput ću verovatno kupiti i neku knjigu.
Ja sam već poznata po tome da volim da čitam, ali da mi posedovanje knjiga nije bitno.
Mada kada se nađem u toj atmosferi...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top