Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ali, ko nema te klasike? :think: Pa, nekad se samo to prodavalo, hvala Bogu. Ovi novokomponovani nazovičitaoci radije čitaju šund literaturu... :sad2:To se nekad zvalo Ljubavni vikend roman i prodavalo se kao novine i po ceni novina. Danas su to knjige uz Blic ženu, za nijansu kvalitetnije od nekvalitetnog toalet papira..

- - - - - - - - - -

Citaju to sto im se servira. Ostali izdavaci mozda imaju klasike ali laguna kao najveci i najozbiljniji izdavac u regionu, sa odlicnim marketingom, može da znatno utiče na promenu citalackog repertoara, zato je dobro da se pozabave klasicima i nekim starijim kultnim autorima. Svaka cast drugim izdavačima ali oni teze dopiru do šireg kruga ljudi.
 
Citaju to sto im se servira. Ostali izdavaci mozda imaju klasike ali laguna kao najveci i najozbiljniji izdavac u regionu, sa odlicnim marketingom, može da znatno utiče na promenu citalackog repertoara, zato je dobro da se pozabave klasicima i nekim starijim kultnim autorima. Svaka cast drugim izdavačima ali oni teze dopiru do šireg kruga ljudi.

Zašto misliš da je Laguna najozbiljniji izdavač?
 
Piše na Laguninom sajtu da se očekuje izlazak "Londona" u oktobru 2018., što je otprilike, sada. Za sajam, kao svi što tempiraju.
Počela sam sinoć Beograda bez sna, ali me savladao san, pa nisam daleko odmakla.
Na početku dosta bledo upoznavanje sa likovima. Ko da čitaš prozivnik u školskom dnevniku sa ponekom rečenicom o svakom učeniku. Videćemo dalje. Ne očekujem bogznašta, ali uvek volim da se podsetim tog vremena. Iako je možda i prežvakano. Ja nekako ne mogu to da gledam sa strane. Svako voli vreme svoje mladosti. Vidim organizuju se kojekakve žurke i tematske večeri po klubovima, muzika 90-ih, sećanje na 90-e. Meni je jedino sećanje na tu dekadu nenormalna inflacija, nestašica mleka, a moja deca mala, ratovi, leševi na dnevniku, progoni, Geda, početak kraja normalnog života, što se kasnije pokazalo. I jedina pesma koju priznajem https://www.dailymotion.com/video/x66g35r
Kaže na jednom mestu "od devedesetih neće biti gore...." sad više nisam sigurna da ove ipak nisu gore jer su bez nade, čega je tada ipak bilo.
Kako stigoh do ovako teških tema od laganog novog talasa Djure i mornara
:lol:

- - - - - - - - - -

Ja čitam Ulicku. Sviđa mi se :)
 
Zašto misliš da je Laguna najozbiljniji izdavač?

Zato sto imaju marketing na veoma visokom nivou, vise od realnog kvaliteta njihovih izdanja.
Imaju ubedljivo najveci broj izdatih knjiga na godisnjem nivou. Mozemo diskutovati o tome da li su i koliko te knjige kvalitetne, ali oni su shvatili nesto sto mozda drugi manji izdavaci nisu, da je to sve biznis kao i svaki drugi, i da nece opstati ako moralisu i drze se samo umetnickog dojma prilikom selekcije sta ce stampati a sta ne. Mislim da dobro balansiraju izmedju sund litearute (koja im donosi gro profita) i neke druge, klasicne, ozbiljnije, priznatije...
 
Mene u stvari zaboli glava od tolikih šarenih korica... a ima dobrih naslova, definitivno.

Pa, eto i to govori o ozbiljnosti. Najlakse je tresnuti ime autora i naslov knjige i teraj na stampu.
A neko je iz Lagune rekao, cekaj, daj da zaposlimo nekoliko grafickih dizajnera i platimo im samo da nam izradjuju korice. Zasto? Pa, naravno zbog boljeg vizuelnog efekta i utiska, jer im i to donese neki procenat profita. Druga je stvar sto se cesto previse zanesu pa ispadne sve suvise sareno, ali, siguran sam da se i to radi sa ciljem, jer je neko izracunao da te i takve korice uticu na prosecne posetioce knjizara i teraju ih da vise kupuju.

Nisu oni otkrili toplu vodu sa tom strategijom, samo prepisuju od onih uspesnijih koji znaju bolje i koji na tome profitiraju i rastu.

Meni licno korice nisu apsolutno bitne, uvek sam pre za jednostavnost, i svejedno mi je da li je knjiga nova, polovna, ili je citam u pdf formatu ili na kindlu, ali ima nas raznih. Mada, i ta jednostavnost nekada zna da bude vrlo losa, i uvek mi padne na pamet Bookino izdanje (iako mi se njihov dizajn veoma dopada) Mocvare sa ovom slikom, kojom su provalili celu knjigu i na polovini citanja sam shvatio o cmeu je rec
mocvara2.jpg
 
Poslednja izmena:
Pa, eto i to govori o ozbiljnosti. Najlakse je tresnuti ime autora i naslov knjige i teraj na stampu.

Nije baš tako, postoji prefinjena jednostavnost koja je u tehničkom smislu zapravo daleko od jednostavnog...
Fino što Laguna zapošljava dosta dizajnera, a ostalo je naravno stvar ukusa. Možda sam ja staromodna, moj ukus je prosto formiran u vreme kada je dobra književnost objavljivana bez sličica.
 
Subota, još osunčana, pravo vreme za nes kafu, lepu muziku koja prati raduckanja po kući ali i dobra ćaskanja.
Ovom prilikom, moram da podelim sa vama svoje utiske nakon novosadske promocije romana Kuća Ivane Đilas.
Znate već da sam pročitala knjigu - dala sam iscrpne utiske ovde u našem kutku. :)
Slistila sam knjigu i radovala se promociji, interesovao me je utisak koji ću steći o autorki kada bude govorila o knjizi.
Važna su mi i ta verbalna predstavljanja autora. Način na koji govori, makar bio i ćutljiv tip čoveka, opet može dosta da kaže.

Na promociji su govorili, pored autorke i Ivan Bevc, iz Booke, i Marija Ratković, koja je, recimo, bila moderator.

Ivana Bevca sam mahom čitala (u intervjuima) ali ga nisam slušala.
Na promociji je kazivao kako je došlo do saradnje, podelio neke od zamisli same izdavačke kuće i odabiru knjiga koje se objavljuju u Booki.
Priznajem, govorio je jasno, bez nekih poštapalica i sasvim pristojno, ali je na mene su vodeći utisak ostavili njegovi tikovi.
Suve usne izazivale su da se oblizuje a tokom čitave večeri je jezikom čačkao zube i usnu duplju vrlo primetno, da je bilo jasno da je taj čin stvar navike a ne problema koji se tu stvorio u datom trenutku. Bilo je vrlo primetno i bilo je vrlo nepristojno, odaje utisak da mu je bilo dosadno i da je nezainteresovan za ono što se događa.
Baš me je neprijatno iznenadilo.

Moderatorka, ili kako da nazovem tu devojku, nije mogla da se sabere - da postavi pitanje, da iznese misao bez bagovanja, previše umkanja, sve što je govorila je izlazilo iz nje kao prozivod velikog ali ne plodonosnog naprezanja da se izrazi i da se dogovori sa umom i govorom kako da verbalizuje ono što misli. Dreskod, koji držim za važnu stvar, predstavio ju je kao dizelašicu, na primer. Ali hajde. Razumem da neki ljudi neguju opušteni stil kazivanja i ukupnog nastupa, ali voditelji programa treba da budu ljudi koji se prilagođavaju i manirima gostiju. Kraće: bilo je mučno slušati.

Bevc nije imao problem u izlaganju misli ali kod nje su poteškoće bile itekako primetne.

Ivana je bila istinski dobra.
Spontana, vedra, iskrena i veoma pristupačna.
Da je imala bolju sagovornicu sigurna sam da bi briljirala, ali dala je svoj vidan doprinos celoj večeri, da ne ostane samo nelagoda kao dominantni utisak o promociji.

E da: bila je na promociji i Hambertova mlada, sumnjam da se ne bi složila sa većinskim delovima teksta.
 
Poslednja izmena:
Dobre su i izdavačke kuće Fedon, Karpos i Mediterran Publishing.
Jedini problem je što su im izdanja uglavnom skuplja od prosečne cene knjiga u Srbiji.

Bravo Bodrijare, taman sam i ja hteo da pomenem izdavački kuću Mediteran:klap: Samo čoveče kad vidim njihove cene i cene onih malih sitnih knjižica dođem u nedoumicu "Da li je manje više ili je više manje":think:

Kod njih sam inače hteo da kupim od Jejtsa "Veština pamćenja". Možda sledeće godine


https://mediterran.rs/edicije/brodel/
 
Zanimljiv deo o Balkanu, u Ovo stvarno lici na raj - Dzona Čivera.

Screenshot_1.png


U kom li je gradu ovo bio? :)
Podsetio me je ovaj deo na Brajsonovu Ni ovde, ni tamo, gde je, u delu posvecenom Balkanu, opisao celokupno stanje otprilike identicno! :)
 
Subota, još osunčana, pravo vreme za nes kafu, lepu muziku koja prati raduckanja po kući ali i dobra ćaskanja.
Ovom prilikom, moram da podelim sa vama svoje utiske nakon novosadske promocije romana Kuća Ivane Đilas.
Znate već da sam pročitala knjigu - dala sam iscrpne utiske ovde u našem kutku. :)
Slistila sam knjigu i radovala se promociji, interesovao me je utisak koji ću steći o autorki kada bude govorila o knjizi.
Važna su mi i ta verbalna predstavljanja autora. Način na koji govori, makar bio i ćutljiv tip čoveka, opet može dosta da kaže.

Na promociji su govorili, pored autorke i Ivan Bevc, iz Booke, i Marija Ratković, koja je, recimo, bila moderator.

Ivana Bevca sam mahom čitala (u intervjuima) ali ga nisam slušala.
Na promociji je kazivao kako je došlo do saradnje, podelio neke od zamisli same izdavačke kuće i odabiru knjiga koje se objavljuju u Booki.
Priznajem, govorio je jasno, bez nekih poštapalica i sasvim pristojno, ali je na mene su vodeći utisak ostavili njegovi tikovi.
Suve usne izazivale su da se oblizuje a tokom čitave večeri je jezikom čačkao zube i usnu duplju vrlo primetno, da je bilo jasno da je taj čin stvar navike a ne problema koji se tu stvorio u datom trenutku. Bilo je vrlo primetno i bilo je vrlo nepristojno, odaje utisak da mu je bilo dosadno i da je nezainteresovan za ono što se događa.
Baš me je neprijatno iznenadilo.

Moderatorka, ili kako da nazovem tu devojku, nije mogla da se sabere - da postavi pitanje, da iznese misao bez bagovanja, previše umkanja, sve što je govorila je izlazilo iz nje kao prozivod velikog ali ne plodonosnog naprezanja da se izrazi i da se dogovori sa umom i govorom kako da verbalizuje ono što misli. Dreskod, koji držim za važnu stvar, predstavio ju je kao dizelašicu, na primer. Ali hajde. Razumem da neki ljudi neguju opušteni stil kazivanja i ukupnog nastupa, ali voditelji programa treba da budu ljudi koji se prilagođavaju i manirima gostiju. Kraće: bilo je mučno slušati.

Bevc nije imao problem u izlaganju misli ali kod nje su poteškoće bile itekako primetne.

Ivana je bila istinski dobra.
Spontana, vedra, iskrena i veoma pristupačna.
Da je imala bolju sagovornicu sigurna sam da bi briljirala, ali dala je svoj vidan doprinos celoj večeri, da ne ostane samo nelagoda kao dominantni utisak o promociji.

E da: bila je na promociji i Hambertova mlada, sumnjam da se ne bi složila sa većinskim delovima teksta.

Ti si mene jako zainteresovala za tu knjigu kad si pisala o njoj. Pročitala sam odlomak na sajtu izdavača i imala sam snažnu želju da komentarišem. Ne toliko knjigu koliko uopšte kupovinu kuće ili stana. Ali pošto nisam pročitala knjigu, izostali su i komentari ...
Baš mi je žao što si se razočarala na promociji, što tako lepe stvari rade nekompetenti ljudi.
 
Evo još jedna Lagunina marketinška akcija. Počelo je glasanje za najbolju knjigu koju su izdali. Izabrali su 25 da ne bismo birali od oko 4.000 koliko su izdali za 20 godina koliko postoje.

https://www.laguna.rs/anketa

Glasala sam za Uroša Petrovića, Kradljivicu knjiga i Lovca na zmajeve. Bila sam u dilemi između Ljose i Saramaga, pa sam zbog toga izabrala Hoseinija. :) Ne znam po kom su se kriterijumu odlučili baš za ovih dvaeseset pet. Verovatno po broju prodatih knjiga... :think: Od njih sam pročitala 16.
 
Poslednja izmena:
E da: bila je na promociji i Hambertova mlada, sumnjam da se ne bi složila sa većinskim delovima teksta.
Стварно, где је Лолита? Одавно је нема, као да се нешто наљутила.А била је једина овде која се интересовала за психологију и која воли књиге из те области и све што је у вези са психологијом, што је је ретко и на форуму књижевности, како сам видео. Надам се да је нисам ја нешто, свесно или несвесно, наљутио.
 
Ne brini, mozes svakog dana da glasas :)
To je 20 najprodavanijih knjiga od kada postoje.

Ili, "Od pornića do Andrića - istorije Lagune u dvadeset naslova", s podnaslovom "Profit kao jedina izdavačka politika".

Nego, ovi fini mali izdavači koje je Bodrijar pomenuo izdaju skoro isključivo non-fiction, ali ima u Srbiji i dobrih izdavača beletristike. Srpsko izdavaštvo je neobično žilava i prilagodljiva biljka - izdavači stalno propadaju i stalno se pojavljuju novi, što znači da nije sve tako crno. Ko misli da jeste, treba da izbroji koliko u najstrožem centru Beograda ima knjižara, pa da to uporedi s nekim drugim evropskim gradom slične veličine.
 
Nego, ovi fini mali izdavači koje je Bodrijar pomenuo izdaju skoro isključivo non-fiction, ali ima u Srbiji i dobrih izdavača beletristike. Srpsko izdavaštvo je neobično žilava i prilagodljiva biljka - izdavači stalno propadaju i stalno se pojavljuju novi, što znači da nije sve tako crno. Ko misli da jeste, treba da izbroji koliko u najstrožem centru Beograda ima knjižara, pa da to uporedi s nekim drugim evropskim gradom slične veličine.
... i ne samo knjižara, nego baš dobrih knjiga :ok: Svaka im čast, zaista.
 
Zanimljiv deo o Balkanu, u Ovo stvarno lici na raj - Dzona Čivera.

Pogledajte prilog 512249

U kom li je gradu ovo bio? :)
Podsetio me je ovaj deo na Brajsonovu Ni ovde, ni tamo, gde je, u delu posvecenom Balkanu, opisao celokupno stanje otprilike identicno! :)
То првенствено говори о њему, а ја још нисам видео да је амерички или британски писац написао нешто лепо о Србима.

О Дареловом пљувању сам већ негде на форуму писао. Рецимо:
После ове прљаве и влажне престонице и њених глупавих житеља, Сарајево је било празник за очи. Као да сам се поново нашао у Јањини или неком епирском граду.
(Из Београда, 1949, Дух места, Лоренс Дарел, стр. 79)

Такође и Сол Белоу:
- Слушајте, узео сам двије слике од једног југословенског примитивца – зове се Пачић (каже лик из романа, Harvey).
Херцог, Белоу
 
То првенствено говори о њему, а ја још нисам видео да је амерички или британски писац написао нешто лепо о Србима.

О Дареловом пљувању сам већ негде на форуму писао. Рецимо:
После ове прљаве и влажне престонице и њених глупавих житеља, Сарајево је било празник за очи. Као да сам се поново нашао у Јањини или неком епирском граду.
(Из Београда, 1949, Дух места, Лоренс Дарел, стр. 79)

Такође и Сол Белоу:
- Слушајте, узео сам двије слике од једног југословенског примитивца – зове се Пачић (каже лик из романа, Harvey).
Херцог, Белоу
Mozda je mislio na neko naivno slikarstvo;)
Ja ne zameram knjizevnicima kada pisu lepo ili ruzno o nekim svojim utiscima.
Pa bas je taj Darel obozavao Egipat i Grcku, a razlike izmedju njih i nas nema bas mnogo.
Nego da se ja tebi zahvalim na preporuci za Tanpinara:)
Citam Spokoj, ali sada za prvo citanje citam brzo, kasnije cu natenane jer mu je svaka misao i recenica kao u Njegosa.
Nisam skoro citala tako genijalnu knjigu, rekla bih za njega da je on, Tanpinar, zapravo i Pamuk i Andric, a i nekolicina drugih Nobelovaca
u jednom. Ne secam se da sam ikada citala knjigu u kojoj je zapravo glavni junak grad, iako je grad u ovoj prici samo kao neka umetnicka
stafaza, ali jeste tako da je grad ( Istanbul) glavni junak price.
 
Mozda je mislio na neko naivno slikarstvo;)

Da, u pravu si.
"Listen-I picked up two paintings by a Yugoslavian primitive-Pachich. He's just in from Brazil."
Loše prevedeno, "primitive painting" je "naivno slikarstvo".

- - - - - - - - - -

Još o tome koliko nas je mrzio Sol Belou.

Susret u Čikagu: O Beogradu, Kišu i Jari

Daleke 1985. kada mi je Dušan Veličković, urednik kulturne rubrike "NIN-a" rekao :"Ideš u Čikago? Super! Obavezno da napraviš intervju sa Solom Belouom!", pomislila sam da to neće biti baš tako jednostavno. Pisci su često primadone, kapriciozni, pa i nezgodni. Svojevremeno mi je jedan naš poznati pisac, kada sam ga zamolila za izjavu, odbrusio: "Jesi li ti pala sa kruške? Nemam ja vremena za novine!" Mlada i osetljiva, ovu neočekivanu grubost nisam zaboravila: samo nekoliko meseci ranije intervjuisala sam tog pisca i tekstom je bio vrlo zadovoljan. Dugo sam posle izbegavala slavne i moćne, pisce i političare, podjednako. A sad, intervju sa nobelovcem... Kao svaki "štreber", ponovo sam pročešljala gotovo sve što je napisao, da bih konačno poslala pismo sa molbom za intervju. Odmah, posle dan-dva, stigla je karta kojom me sekretarica Odeljenja za društvene nauke na Čikaškom univerzitetu obaveštava da će me Sol Belou primiti tog i tog dana, u toliko sati. Vreme predviđeno za razgovor: 30 minuta. Strepela sam dok sam se taksijem vozila kroz siromašni južni Čikago gde se viđaju samo crna lica, rešetke na izlozima, beda i razvaline ove džinovske fabrike žvakaćih guma, kriminala i plejboj-imperije: šta ću ako bude arogantan, pa taj se svađao sa pola Amerike?

U "kabinetu", neverovatno skromnoj sobici (3X3), u potkrovlju jedne od gotskih kula Čikaškog univerziteta, dočekuje me ljubazan, nasmešen, dečački mršav sedamdesetogodišnjak. U gotovo svim tekstovima o Solu Belou američki novinari su isticali i njegov lep, mačo izgled i besprekornu eleganciju. Sada su ostale velike, pametne oči i – elegancija. Možda zato odbija da se "slika za novine". Stavljam aparat u tašnu.

Upravo je iz štampe bila izašla njegova knjiga Decembar jednog dekana, ali i Sabrane priče, lucidne autobiografske ispovesti. Da li je to knjiga smeha i zaborava? Slavni pisac se izgleda još tada zamorio od svojih moralističkih i reformatorskih ambicija:

"Osećam potrebu da se smejem. Dao sam svoj prilog demokratiji. S moje strane dosta. Od nekog društvenog angažmana nema ništa. Sve što čovek kaže, leti u – haos! Haos oko nas je zapravo toliki da ne samo što čovek kaže leti u haos, nego haos oko nas je toliki da čovek ne može ni da čuje ono što je rečeno..."

Možda je za naše čitaoce zanimljivije od piščevih sumornih razmišljanja o američkim tiranopolisima, o tome kako Amerika postupa sa svojom sirotinjom, o savremenoj američkoj tragediji, o krizi velikih ideja, to da je prvo upitao kako je njegova prijateljica Jara Ribnikar i dodao da veoma ceni Danila Kiša:

"Grobnica za Borisa Davidoviča je impresivna knjiga... odavno nisam pročitao nešto tako sjajno napisano... Kiš je pokazao kako da se izađe iz ‘unutrašnjih okvira’..."

Belou je ovom prilikom pričao i o svojoj poseti Beogradu krajem pedesetih kada je, kako kaže, video slike i lica iz svog detinjstva ("kao i svaki depresivac i ja se uvek vraćam ovom periodu svog života"). Priča da su njegovi roditelji došli iz Sankt Peterburga u Kanadu, u deo Montreala koji je istovremeno bio i vrlo slovenski i vrlo jevrejski. Tu je on i rođen. Belou je ovaj porodični, sumorni milje jevrejskih imigranata posle često koristio u svojim delima. Beograd je bio prvi slovenski grad koji je upoznao. Pričao je i o prijateljstvu sa Jarom Ribnikar, o zanimljivim razgovorima, obilasku manastira. Nobelovac je bio i džentlmen, nijednom nije pogledao na sat iako je vreme za razgovor davno bilo isteklo. Čak me je kroz lavirinte hodnika ispratio do izlaza.

Slobodanka Ast
 
Da, u pravu si.

Loše prevedeno, "primitive painting" je "naivno slikarstvo".

- - - - - - - - - -

Još o tome koliko nas je mrzio Sol Belou.
Susret u Čikagu: O Beogradu, Kišu i Jari

Daleke 1985. kada mi je Dušan Veličković, urednik kulturne rubrike "NIN-a" rekao :"Ideš u Čikago? Super! Obavezno da napraviš intervju sa Solom Belouom!", pomislila sam da to neće biti baš tako jednostavno. Pisci su često primadone, kapriciozni, pa i nezgodni. Svojevremeno mi je jedan naš poznati pisac, kada sam ga zamolila za izjavu, odbrusio: "Jesi li ti pala sa kruške? Nemam ja vremena za novine!" Mlada i osetljiva, ovu neočekivanu grubost nisam zaboravila: samo nekoliko meseci ranije intervjuisala sam tog pisca i tekstom je bio vrlo zadovoljan. Dugo sam posle izbegavala slavne i moćne, pisce i političare, podjednako. A sad, intervju sa nobelovcem... Kao svaki "štreber", ponovo sam pročešljala gotovo sve što je napisao, da bih konačno poslala pismo sa molbom za intervju. Odmah, posle dan-dva, stigla je karta kojom me sekretarica Odeljenja za društvene nauke na Čikaškom univerzitetu obaveštava da će me Sol Belou primiti tog i tog dana, u toliko sati. Vreme predviđeno za razgovor: 30 minuta. Strepela sam dok sam se taksijem vozila kroz siromašni južni Čikago gde se viđaju samo crna lica, rešetke na izlozima, beda i razvaline ove džinovske fabrike žvakaćih guma, kriminala i plejboj-imperije: šta ću ako bude arogantan, pa taj se svađao sa pola Amerike?

U "kabinetu", neverovatno skromnoj sobici (3X3), u potkrovlju jedne od gotskih kula Čikaškog univerziteta, dočekuje me ljubazan, nasmešen, dečački mršav sedamdesetogodišnjak. U gotovo svim tekstovima o Solu Belou američki novinari su isticali i njegov lep, mačo izgled i besprekornu eleganciju. Sada su ostale velike, pametne oči i – elegancija. Možda zato odbija da se "slika za novine". Stavljam aparat u tašnu.

Upravo je iz štampe bila izašla njegova knjiga Decembar jednog dekana, ali i Sabrane priče, lucidne autobiografske ispovesti. Da li je to knjiga smeha i zaborava? Slavni pisac se izgleda još tada zamorio od svojih moralističkih i reformatorskih ambicija:

"Osećam potrebu da se smejem. Dao sam svoj prilog demokratiji. S moje strane dosta. Od nekog društvenog angažmana nema ništa. Sve što čovek kaže, leti u – haos! Haos oko nas je zapravo toliki da ne samo što čovek kaže leti u haos, nego haos oko nas je toliki da čovek ne može ni da čuje ono što je rečeno..."

Možda je za naše čitaoce zanimljivije od piščevih sumornih razmišljanja o američkim tiranopolisima, o tome kako Amerika postupa sa svojom sirotinjom, o savremenoj američkoj tragediji, o krizi velikih ideja, to da je prvo upitao kako je njegova prijateljica Jara Ribnikar i dodao da veoma ceni Danila Kiša:

"Grobnica za Borisa Davidoviča je impresivna knjiga... odavno nisam pročitao nešto tako sjajno napisano... Kiš je pokazao kako da se izađe iz ‘unutrašnjih okvira’..."

Belou je ovom prilikom pričao i o svojoj poseti Beogradu krajem pedesetih kada je, kako kaže, video slike i lica iz svog detinjstva ("kao i svaki depresivac i ja se uvek vraćam ovom periodu svog života"). Priča da su njegovi roditelji došli iz Sankt Peterburga u Kanadu, u deo Montreala koji je istovremeno bio i vrlo slovenski i vrlo jevrejski. Tu je on i rođen. Belou je ovaj porodični, sumorni milje jevrejskih imigranata posle često koristio u svojim delima. Beograd je bio prvi slovenski grad koji je upoznao. Pričao je i o prijateljstvu sa Jarom Ribnikar, o zanimljivim razgovorima, obilasku manastira. Nobelovac je bio i džentlmen, nijednom nije pogledao na sat iako je vreme za razgovor davno bilo isteklo. Čak me je kroz lavirinte hodnika ispratio do izlaza.

Slobodanka Ast
Није чудно што је био толико љубазан, био бих и ја:
Слободанка Аст.jpeg
Шалим се.
Дакле свака му част, а и као писац је више него одличан.
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top