Da, u pravu si.
Loše prevedeno,
"primitive painting" je "naivno slikarstvo".
- - - - - - - - - -
Još o tome koliko nas je mrzio Sol Belou.
Susret u Čikagu: O Beogradu, Kišu i Jari
Daleke 1985. kada mi je Dušan Veličković, urednik kulturne rubrike "NIN-a" rekao :"Ideš u Čikago? Super! Obavezno da napraviš intervju sa Solom Belouom!", pomislila sam da to neće biti baš tako jednostavno. Pisci su često primadone, kapriciozni, pa i nezgodni. Svojevremeno mi je jedan naš poznati pisac, kada sam ga zamolila za izjavu, odbrusio: "Jesi li ti pala sa kruške? Nemam ja vremena za novine!" Mlada i osetljiva, ovu neočekivanu grubost nisam zaboravila: samo nekoliko meseci ranije intervjuisala sam tog pisca i tekstom je bio vrlo zadovoljan. Dugo sam posle izbegavala slavne i moćne, pisce i političare, podjednako. A sad, intervju sa nobelovcem... Kao svaki "štreber", ponovo sam pročešljala gotovo sve što je napisao, da bih konačno poslala pismo sa molbom za intervju. Odmah, posle dan-dva, stigla je karta kojom me sekretarica Odeljenja za društvene nauke na Čikaškom univerzitetu obaveštava da će me Sol Belou primiti tog i tog dana, u toliko sati. Vreme predviđeno za razgovor: 30 minuta. Strepela sam dok sam se taksijem vozila kroz siromašni južni Čikago gde se viđaju samo crna lica, rešetke na izlozima, beda i razvaline ove džinovske fabrike žvakaćih guma, kriminala i plejboj-imperije: šta ću ako bude arogantan, pa taj se svađao sa pola Amerike?
U "kabinetu", neverovatno skromnoj sobici (3X3), u potkrovlju jedne od gotskih kula Čikaškog univerziteta, dočekuje me ljubazan, nasmešen, dečački mršav sedamdesetogodišnjak. U gotovo svim tekstovima o Solu Belou američki novinari su isticali i njegov lep, mačo izgled i besprekornu eleganciju. Sada su ostale velike, pametne oči i – elegancija. Možda zato odbija da se "slika za novine". Stavljam aparat u tašnu.
Upravo je iz štampe bila izašla njegova knjiga Decembar jednog dekana, ali i Sabrane priče, lucidne autobiografske ispovesti. Da li je to knjiga smeha i zaborava? Slavni pisac se izgleda još tada zamorio od svojih moralističkih i reformatorskih ambicija:
"Osećam potrebu da se smejem. Dao sam svoj prilog demokratiji. S moje strane dosta. Od nekog društvenog angažmana nema ništa. Sve što čovek kaže, leti u – haos! Haos oko nas je zapravo toliki da ne samo što čovek kaže leti u haos, nego haos oko nas je toliki da čovek ne može ni da čuje ono što je rečeno..."
Možda je za naše čitaoce zanimljivije od piščevih sumornih razmišljanja o američkim tiranopolisima, o tome kako Amerika postupa sa svojom sirotinjom, o savremenoj američkoj tragediji, o krizi velikih ideja, to da je prvo upitao kako je njegova prijateljica Jara Ribnikar i dodao da veoma ceni Danila Kiša:
"Grobnica za Borisa Davidoviča je impresivna knjiga... odavno nisam pročitao nešto tako sjajno napisano... Kiš je pokazao kako da se izađe iz ‘unutrašnjih okvira’..."
Belou je ovom prilikom pričao i o svojoj poseti Beogradu krajem pedesetih kada je, kako kaže, video slike i lica iz svog detinjstva ("kao i svaki depresivac i ja se uvek vraćam ovom periodu svog života"). Priča da su njegovi roditelji došli iz Sankt Peterburga u Kanadu, u deo Montreala koji je istovremeno bio i vrlo slovenski i vrlo jevrejski. Tu je on i rođen. Belou je ovaj porodični, sumorni milje jevrejskih imigranata posle često koristio u svojim delima. Beograd je bio prvi slovenski grad koji je upoznao. Pričao je i o prijateljstvu sa Jarom Ribnikar, o zanimljivim razgovorima, obilasku manastira. Nobelovac je bio i džentlmen, nijednom nije pogledao na sat iako je vreme za razgovor davno bilo isteklo. Čak me je kroz lavirinte hodnika ispratio do izlaza.
Slobodanka Ast