Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ma evo sam se sad zacesljala.
A vi sad ako me se setite... :lol:
More ja te se secam, a narocito posle one Neveste:D
Posto i na originalnom, ali i u nemackom prevodu nema reci Nevesta, kupih ja dve knjige u nadi da je barem jedna
Nevesta ( a nije) pa tako i procitah ( ne bas do kraja) prvu knjigu, a koja je stvarno jedno veliko Nista pri cemu
ona, autorka, pretenduje da bidne knjizevnica, ali ona to ne ume.
U svakom slucaju pokusava da bude Nesbö, ali su njegove knjige mnogo inteligentnije.
Ja cu prestati da citam sve ove genijalne autore raznoraznih trilera, a posto ne znam sta da citam onda
pocinjem po drugi put (mozda i treci, al necu da preterujem) Aleksandrijski kvartet :heart:
 
Ja cu prestati da citam sve ove genijalne autore raznoraznih trilera, a posto ne znam sta da citam onda
pocinjem po drugi put (mozda i treci, al necu da preterujem) Aleksandrijski kvartet :heart:
Неколико предлога:
Танпинар: Институт за подешавање времена
Леонтјев: Одисеј Полихронијадес
Танизаки: Сестре Макиока
 
Неколико предлога:
Танпинар: Институт за подешавање времена
Леонтјев: Одисеј Полихронијадес
Танизаки: Сестре Макиока
Moji izvori ( nemacki knjizevni kriticari) kazu da mu je najgenijalnije delo Spokoj i da je to najveci
roman turske moderne knjizevnosti u dvadesetom veku, ali naglasavaju da nije za nekakav evropski ukus i zato
preporucuju bas ovu knjigu koju si i ti pomenuo.
 
Неколико предлога:
Танпинар: Институт за подешавање времена
Леонтјев: Одисеј Полихронијадес
Танизаки: Сестре Макиока

Dugo imam volju za ovom knjigom...

U Palanci sam deset dana, kao da sam na jesenjem raspustu... Tek sam se danas malo suncala, i to u dvoristu... Nisavu nisam jos ni videla. Propratila sam internacionalniu studentsku smotru folklora, Grci, Meksikanci, Kostarikanci, Kinezi, Bolivijci, Bugari, Jermenci, Srbi naravno... Sve je super, bas sam uzivala, makar i pod kisobranom pre tri veceri...
Pročitala sam čak četiri knjige, dobro, knjigice, :) lokalnog pisca Bratislava Petrovica Brace. S'n il' java, satira na dijalektu, odlična, Izjava, o ratu na Kosovu, sam autor je učesnik, Prokletstvo nepravde, o prokletstvu pronadjenog zlata, malo fantastike, vukodlaci i sl. i upravo završih Nišavsku krvavu zimu, o oslobađanju od Turaka Pirota, Bele Palanke i Niša. Iako se oseća amaterizam, povremeni pleonazam, na momente sam se pitala šta je lektor uopšte radio, a vidim da ga ima, uživala sam utoliko pre što su mi poznati protagonisti, predeli, pojedini događaji. Ne preporučujem nikome ko nije iz ovog kraja, jer ipak ima mnog toga što bi trebalo pročitati pre, ali, nije mi žao, nisam baš izgubila vreme uzalud. Plus sam ispoštovala prijatelje čiji je pisac rođak i koji su mi pozajmili sve ove knjige, koje imaju po 70 do 110 strana. Jedan roman dnevno. :)
 
Čitao sam Tanizakija, dobra je ta knjiga, zapravo dobre su sve koje sam čitao od njega, odličan pisac.
Rayela mislim da bi ti se i ovaj Ransmajer, kojeg trenutno čitam, dopao. Vidi ako nisi ništa čitala od njega,
pokušaj sa nekom knjigom, možda će ti odgovarati.:)
 
Одговор Рахели
И мени се нешто више свиђао Спокој. У сваком случају је занимљивији, не знам да ли и бољи.
Немој да те Леонтјев одбије то што је првенствено филозоф, православни мислилац, роман му је одличан. Мене је одушевио, а и обиман је што теби одговара.
Сестре Макиока су нешто као Буденброкови, али овде је то породица јапанске традиције и културе. Такође обиман роман, а нема ништа лепше него када је дугачко дело још и добро и занимљиво. Ради се о четири сестре Макиока (презиме) једне угледне породице тј. о тражењу младожење и удаји најмлађе, по свим правилима јапанске традиције (заказивања гледања и др).
На јапанском се роман дословно зове Сасаме Јуки (=Снежна Пахуљица).

- - - - - - - - - -

Čitao sam Tanizakija, dobra je ta knjiga, zapravo dobre su sve koje sam čitao od njega, odličan pisac.
Па ја сам и узео да је читам на Бодријаров предлог овде!
 
Па ја сам и узео да је читам на Бодријаров предлог овде!
Vidiš ja se i ne sećam da sam je već preporučivao ovde.
Pošto voliš japansku književnost da li si čitao Hitomi Kaneharu? Evo šta kažu o njenoj knjizi Autofikcija:
Japanska autorica Hitomi Kanehara (1983.) roman Zmije i naušnice napisala je s dvadeset dvije godine i njime osvojila prestižnu japansku književnu nagradu Akutagawa. Kaneharin prvijenac eksplicitno prikazuje jednu novu generaciju japanskih tinejdžera, svijet besciljnosti, seksa, samoozljeđivanja. Roman je u Japanu prodan u više od milijun primjeraka, a posebno ga je promovirao Ryu Murakami, enfant terrible japanske književnosti, koji i sam u svojim djelima prikazuje one s dna, izopćene, izopačene.

Tri godine poslije, Kanehara, sada već prepoznata u svijetu, objavljuje Autofikciju. Ovaj roman svojevrstan je autobiografski zapis, no pitanje je koliko možemo vjerovati pripovjedačici Rin, uspješnoj spisateljici, tek udanoj i ludo zaljubljenoj mladoj ženi. Ubrzo uviđamo da Rin obuzimaju paranoične misli, a izraz „ludo zaljubljena“ poprima zlokobno značenje. U četiri poglavlja knjige vraćamo se u Rininu traumatičnu prošlost i otkrivamo detalje o šokantnom odrastanju i seksualnom buđenju ove emocionalno nestabilne žene.

Autofikcija daje uvid u um hipertjeskobnog pojedinca, ali i u isprazan život, stavove i percepciju jedne tokijske supkulture opsjednute techno partyjima, automatima za igre na sreću i seksom. Na internetskim portalima objavljeni su brojni komentari o Kanehari i njezinu pisanju. Ona je doista kontroverzna spisateljica – jedni njezine romane proglašavaju psihotičnim piskaranjem i besmislicama, drugi je nazivaju novim, zapanjujućim glasom japanske književnosti. Autofikcija je uznemirujuća knjiga, neki bi rekli luda ili bizarna. Ali, definitivno, knjiga koja nam ne izlazi iz misli – sviđala nam se ili ne.
 
Одговор Рахели
И мени се нешто више свиђао Спокој. У сваком случају је занимљивији, не знам да ли и бољи.
Немој да те Леонтјев одбије то што је првенствено филозоф, православни мислилац, роман му је одличан. Мене је одушевио, а и обиман је што теби одговара.
Сестре Макиока су нешто као Буденброкови, али овде је то породица јапанске традиције и културе. Такође обиман роман, а нема ништа лепше него када је дугачко дело још и добро и занимљиво. Ради се о четири сестре Макиока (презиме) једне угледне породице тј. о тражењу младожење и удаји најмлађе, по свим правилима јапанске традиције (заказивања гледања и др).
На јапанском се роман дословно зове Сасаме Јуки (=Снежна Пахуљица).

- - - - - - - - - -


Па ја сам и узео да је читам на Бодријаров предлог овде!
Bodrijaru ima da damo uskoro titulu profesora.:worth:
Meni ce se verovatno Spokoj dopasti jer po opisu ( Istanbul,mon amour) podseca na neke Pamukove knjige, a sam Pamuk kaze
da je to remek delo turske knjizevnosti. Vec sam ga i kupila, a obavezno cu ove japanske sestre da citam, a i Leontijeva.
 
Dugo imam volju za ovom knjigom...

U Palanci sam deset dana, kao da sam na jesenjem raspustu... Tek sam se danas malo suncala, i to u dvoristu... Nisavu nisam jos ni videla. Propratila sam internacionalniu studentsku smotru folklora, Grci, Meksikanci, Kostarikanci, Kinezi, Bolivijci, Bugari, Jermenci, Srbi naravno... Sve je super, bas sam uzivala, makar i pod kisobranom pre tri veceri...
Pročitala sam čak četiri knjige, dobro, knjigice, :) lokalnog pisca Bratislava Petrovica Brace. S'n il' java, satira na dijalektu, odlična, Izjava, o ratu na Kosovu, sam autor je učesnik, Prokletstvo nepravde, o prokletstvu pronadjenog zlata, malo fantastike, vukodlaci i sl. i upravo završih Nišavsku krvavu zimu, o oslobađanju od Turaka Pirota, Bele Palanke i Niša. Iako se oseća amaterizam, povremeni pleonazam, na momente sam se pitala šta je lektor uopšte radio, a vidim da ga ima, uživala sam utoliko pre što su mi poznati protagonisti, predeli, pojedini događaji. Ne preporučujem nikome ko nije iz ovog kraja, jer ipak ima mnog toga što bi trebalo pročitati pre, ali, nije mi žao, nisam baš izgubila vreme uzalud. Plus sam ispoštovala prijatelje čiji je pisac rođak i koji su mi pozajmili sve ove knjige, koje imaju po 70 do 110 strana. Jedan roman dnevno. :)

Ja knjigu ne mogu da nadjem ( valjda je rasprodata, a nema novog izdanja). Da li je ima u Srbiji )
Da li je Bodrijar ima u svojoj datoteci?:D
 
Одговор Рахели

Сестре Макиока су нешто као Буденброкови, али овде је то породица јапанске традиције и културе. Такође обиман роман, а нема ништа лепше него када је дугачко дело још и добро и занимљиво. Ради се о четири сестре Макиока (презиме) једне угледне породице тј. о тражењу младожење и удаји најмлађе, по свим правилима јапанске традиције (заказивања гледања и др).
На јапанском се роман дословно зове Сасаме Јуки (=Снежна Пахуљица).

Meni ovo deluje zanimljivo. Ali neću skoro čitati. Ako se izborim sa Pričom o ljubavi i tami, Amosa Oza, a nešto mi teško ide, trebaće mi odmor od porodičnih saga.
 
Poslednja izmena:
Vidiš ja se i ne sećam da sam je već preporučivao ovde.
Pošto voliš japansku književnost da li si čitao Hitomi Kaneharu? Evo šta kažu o njenoj knjizi Autofikcija:
Japanska autorica Hitomi Kanehara (1983.) roman Zmije i naušnice napisala je s dvadeset dvije godine i njime osvojila prestižnu japansku književnu nagradu Akutagawa. Kaneharin prvijenac eksplicitno prikazuje jednu novu generaciju japanskih tinejdžera, svijet besciljnosti, seksa, samoozljeđivanja. Roman je u Japanu prodan u više od milijun primjeraka, a posebno ga je promovirao Ryu Murakami, enfant terrible japanske književnosti, koji i sam u svojim djelima prikazuje one s dna, izopćene, izopačene.

Tri godine poslije, Kanehara, sada već prepoznata u svijetu, objavljuje Autofikciju. Ovaj roman svojevrstan je autobiografski zapis, no pitanje je koliko možemo vjerovati pripovjedačici Rin, uspješnoj spisateljici, tek udanoj i ludo zaljubljenoj mladoj ženi. Ubrzo uviđamo da Rin obuzimaju paranoične misli, a izraz „ludo zaljubljena“ poprima zlokobno značenje. U četiri poglavlja knjige vraćamo se u Rininu traumatičnu prošlost i otkrivamo detalje o šokantnom odrastanju i seksualnom buđenju ove emocionalno nestabilne žene.

Autofikcija daje uvid u um hipertjeskobnog pojedinca, ali i u isprazan život, stavove i percepciju jedne tokijske supkulture opsjednute techno partyjima, automatima za igre na sreću i seksom. Na internetskim portalima objavljeni su brojni komentari o Kanehari i njezinu pisanju. Ona je doista kontroverzna spisateljica – jedni njezine romane proglašavaju psihotičnim piskaranjem i besmislicama, drugi je nazivaju novim, zapanjujućim glasom japanske književnosti. Autofikcija je uznemirujuća knjiga, neki bi rekli luda ili bizarna. Ali, definitivno, knjiga koja nam ne izlazi iz misli – sviđala nam se ili ne.
Нисам је читао. Сад си ме заинтересовао.
 
More ja te se secam, a narocito posle one Neveste:D
Posto i na originalnom, ali i u nemackom prevodu nema reci Nevesta, kupih ja dve knjige u nadi da je barem jedna
Nevesta ( a nije) pa tako i procitah ( ne bas do kraja) prvu knjigu, a koja je stvarno jedno veliko Nista pri cemu
ona, autorka, pretenduje da bidne knjizevnica, ali ona to ne ume.
U svakom slucaju pokusava da bude Nesbö, ali su njegove knjige mnogo inteligentnije.
Ja cu prestati da citam sve ove genijalne autore raznoraznih trilera, a posto ne znam sta da citam onda
pocinjem po drugi put (mozda i treci, al necu da preterujem) Aleksandrijski kvartet :heart:

Vidim da si u međuvremenu prešla na ozbiljnije knjige, ali da se vratimo Nevesti.
Dakle valjalo bi da pogledaš i pisca kada kupuješ tu "moju" nevestu :mrgreen:
A pisac je Karin Fosum.
 
Imas RaYela na amazonu Makioka Sisters, sad sam bas gledala ima i na nemackom amazonu.
Ja imam ali jos nisam citala.

Poslednje sto sam zavrsila je:Thank you for Smoking, Christopher Buckley. Glavni junak radi kao predstaavnik duvanske industruje i lobira u njihovu korist u Vashingtonu, gde ga protivnici porede sa hitlerom i optuzuju za genocid posto propagira cigare. zanimljjivo, i duhovito napisano. Negde pri kraju on i njegovih dvoje prijatelja (predstavnica industrije alkohola i predstavnik industrije oruzja, sve cvecke haha) se tajno nalaze ni manje ni vise nego u srpskom restoranu :zcepanje: negde u Washingtonu posto tamo nema mnogo ljudi pa nece da ih niko prepozna.
 
Vidim da si u međuvremenu prešla na ozbiljnije knjige, ali da se vratimo Nevesti.
Dakle valjalo bi da pogledaš i pisca kada kupuješ tu "moju" nevestu :mrgreen:
A pisac je Karin Fosum.

Od nje sam i kupila ove dve knjige u nadi da je jedna Nevesta:D

Tek sam se prekjuce zainatila pa prostudirala sve naslove i nasla sam i ovu.
Dobicu je za koji dan.
 
Imas RaYela na amazonu Makioka Sisters, sad sam bas gledala ima i na nemackom amazonu.
Ja imam ali jos nisam citala.

Poslednje sto sam zavrsila je:Thank you for Smoking, Christopher Buckley. Glavni junak radi kao predstaavnik duvanske industruje i lobira u njihovu korist u Vashingtonu, gde ga protivnici porede sa hitlerom i optuzuju za genocid posto propagira cigare. zanimljjivo, i duhovito napisano. Negde pri kraju on i njegovih dvoje prijatelja (predstavnica industrije alkohola i predstavnik industrije oruzja, sve cvecke haha) se tajno nalaze ni manje ni vise nego u srpskom restoranu :zcepanje: negde u Washingtonu posto tamo nema mnogo ljudi pa nece da ih niko prepozna.

Hvala za info, ali ja trazim Die Schwestern Makioka
Ima je i na spanskom, ali na nemackom jok. Ne mogu ( ne umem, jel:() da citam knjige na engleskom.
Neki lik prodaje polovnu (izdanje 1964) za 60 evra:D
Naci cu je u Srbiji.
 
Dvadeset srpskih podela, Dušan Kovačević, Laguna, 224 str.

Blurb je rekao sledeće:

"U ovoj satiričnoj nabrajalici srpskih podela Dušan Kovačević na sebi svojstven način, duhovito i neuvijeno, podseća nas u koliko smo se kolona svrstali i koliko nas ima istih a toliko različitih: nebeski i ovozemaljski Srbi, proistočni i prozapadni, patriote i izdajnici, racionalni i iracionalni, oslobodioci i oslobođeni, na –ić, –ov, –ac, –ski, –go i –ač, kosovski i crnogorski, bosanski i hrvatski, podunavski i posavski, podrinski i pomoravski… i još mnogo drugih i drukčijih.

Pomenute podele Kovačević sagledava kao nasleđe vekovnih i neprolaznih srpskih međusobica, pa dok čitamo ove apsurdne redove uviđamo kao u kakvoj groteski koliko su srpske svađe besmislene i štetne i, istovremeno, koliko usađene u srpski mentalitet.

Podjednako sarkastičan u prozi kao i u svojim dramama i crnim komedijama, pisac Dvadeset srpskih podela istovremeno će zasmejati i zabrinuti svoje čitaoce – svaka od dvadeset priča jedna je nova opomena nastala iz zapitanosti nad sudbinom svog naroda."

Retko kada opis knjige zaista odgovara sadržaju. Ovoga puta je svako slovo korektno. Samo da dodam da je knjiga mogla da se zove i Umesto autobiografije, jer je pisac praktično opisujući te naše podele dao gomilu crtica iz svog života, kojima je ilustrovao ono o čemu piše. Uprkos mučnini i teskobi koje sam povremeno osećala, knjiga je vrlo prijatna za čitanje. Taj osećaj mučnine se smenjivao sa smehom, a bogami bila je i pokoja suza. Knjiga nije neko bog zna značajno književno delo, ali je vrlo zanimljiva, uživala sam čitajući je.

Ono što mi je neobično je to što je pisana 2008., a štampana tek 2017.
 
Drama u lovu - istinit dogadjaj, Anton Pavlovič Čehov, Logos, 164 str.

Jednom sam već počinjala ovu knjigu, ali sam je ostavila posle samo par strana. Što je ispalo odlično, jer sam sad imala vremena i pročitala je sa velikim zadovoljstvom. U knjizi ima svačega, ljubavne priče, ruske dekadencije, ubistva i misterije koju ono nosi sa sobom i, naravno, razrešenja. Triler na Čehovljev način, neobično i sasvim zanimljivo.

Glavni junak je lokalni sudski islednik, koji je napisao priču o tom istinitom događaju i koju mi u stvari čitamo. U toj priči on daje sliku svoje ljubavi prema izvesnoj Olgi, Olginu životnu priču, sliku opet lokalnog vrlo imućnog grofa, koji od silnog besposličenja ne zna šta će sa sobom, pa je odlučio da život provede u neprekidnom napijanju itd. Tokom knjige neprekidno provejava atmosfera kao u filmovima Nikite Mihalkova.

Knjiga mi je izuzetno prijala, bukvalno sam je progutala. Preporuka bez zadrške.
 
Ubistvo u Kapetan Mišinoj, Nenad Novak Stefanović, Laguna, 320 str.

Opet blurb:

"Beograd, 1924. godina. Grad je na početku svog zlatnog doba. Nove mogućnosti i njegov nagli rast privlače ljude sa svih strana sveta. Među njima bila je i Olga, bogata Ruskinja koja je po prvim zvaničnim uviđajima izvršila samoubistvo. Istražujući ovaj naizgled jednostavan slučaj, mladi i nepotkupljivi islednik Krsta Pavlović otkriva da su emigranti doneli u Beograd i misterije svojih prethodnih života. Razmotavanje jednog takvog klupka neočekivano će preusmeriti istragu.

Krstu posebno kopka značenje reči koju je u poslednjim trenucima života Olga ucrtala vrhom cipele u beton. Dok mu kolege i nadređeni traže da se slučaj što pre zatvori, mladi islednik ostaje potpuno sam u traganju za neporecivim dokazima, prisiljen da prvi put stavi na iskušenje ono što mu je najvažnije – svoju hrabrost i moralne principe. Zaključivši da je zapravo reč o ubistvu i da ne može da reši slučaj bez tuđe pomoći, Krsta se obraća svom profesoru s Policijske akademije, čuvenom kriminalisti Arčibaldu Rajsu. Uz pripadnike carske porodice Romanov, on je tek jedan od upečatljivih istorijski likova ovog napetog romana..."

A kako sam je ja doživela:

Knjiga je sasvim pristojna, uprkos tome što mi je zasmetalo uplitanje Arčibalda Rajsa i porodice Romanov, ne shvatam baš zašto je moralo da se puca tako visoko. Zanimljiva je i stil je vrlo simpatičan, sa dozom blage nostalgije, tek pomalo nalik na Mir Jam. Bar sam je ja tako doživela. Pravi domaći triler smešten u Beograd tridesetih godina prošlog veka. Ja sam knjigu malo razvukla, ali je to više posledica moje loše preraspodele vremena.

Koliko se sećam i Bi joj je dala pozitivnu ocenu, tako da mi je drago da su nam se mišljenja poklopila.
 
Beleške s malog ostrva, Bil Brajson, Laguna, 330 str.

Blurb, još jednom:

"Posle gotovo dve decenije u Engleskoj, Bil Brajson odlučuje da se na izvesno neko vreme preseli u Sjedinjene Američke Države kako bi njegova deca iskusila život u drugoj zemlji, njegova žena mogla da uživa u kupovini do deset uveče sedam dana nedeljno i, što je najvažnije, zato što je pročitao da tri miliona i sedam stotina hiljada Amerikanaca veruje da su ih u nekom trenutku oteli vanzemaljci i – shvatio je da je potreban svom narodu.

Ali pre nego što napusti svoju voljenu kuću u severnom Jorkširu, Brajson insistira pošto-poto želi da još jednom proputuje Englesku, da krene na neku vrstu oproštajnog puta zelenim i prijatnim ostrvom koje mu je toliko dugo bilo dom. Njegov cilj je da istraži lice i naličje zemlje (onakvo kakvo jeste) i da ispita šta je to što toliko voli u zemlji koja je izmislila sos marmitmarmajt, pomorskog heroja čija je želja na samrti bila da ga poljubi tip po imenu Hardi, imena gradova kao što su Farlij Valop, Titsi i Šelou Bouels, ljude koje govore „ne treba gunđati“ i kviz Pitajte baštovana."

A kako sam je ja doživela, još jednom:

Ovo je knjiga putopis, bar bi trebalo tako da bude. Od 330 strana teškom mukom sam pročitala nekih 150 i zaključila da zaista nema razloga mrcvariti sebe i trošiti dragoceno vreme na pričice o putovanju kroz engleska sela i pokoji grad. Pomenuta duhovitost je toliko nategnuta i besmislena da sam se baš nervirala. U svakom slučaju, nije mi zaigrao ni krajičak usana, a o smehu da i ne govorim. A kao vodič kroz Englesku i kako se proveo u kojem selu me baš i ne zanima, pošto sasvim sigurno nijedno od opisanih neću nikada videti. Dosadna knjiga, skroz!
 
Dvadeset srpskih podela, Dušan Kovačević, Laguna, 224 str.

Blurb je rekao sledeće:

"U ovoj satiričnoj nabrajalici srpskih podela Dušan Kovačević na sebi svojstven način, duhovito i neuvijeno, podseća nas u koliko smo se kolona svrstali i koliko nas ima istih a toliko različitih: nebeski i ovozemaljski Srbi, proistočni i prozapadni, patriote i izdajnici, racionalni i iracionalni, oslobodioci i oslobođeni, na –ić, –ov, –ac, –ski, –go i –ač, kosovski i crnogorski, bosanski i hrvatski, podunavski i posavski, podrinski i pomoravski… i još mnogo drugih i drukčijih.

Pomenute podele Kovačević sagledava kao nasleđe vekovnih i neprolaznih srpskih međusobica, pa dok čitamo ove apsurdne redove uviđamo kao u kakvoj groteski koliko su srpske svađe besmislene i štetne i, istovremeno, koliko usađene u srpski mentalitet.

Podjednako sarkastičan u prozi kao i u svojim dramama i crnim komedijama, pisac Dvadeset srpskih podela istovremeno će zasmejati i zabrinuti svoje čitaoce – svaka od dvadeset priča jedna je nova opomena nastala iz zapitanosti nad sudbinom svog naroda."

Retko kada opis knjige zaista odgovara sadržaju. Ovoga puta je svako slovo korektno. Samo da dodam da je knjiga mogla da se zove i Umesto autobiografije, jer je pisac praktično opisujući te naše podele dao gomilu crtica iz svog života, kojima je ilustrovao ono o čemu piše. Uprkos mučnini i teskobi koje sam povremeno osećala, knjiga je vrlo prijatna za čitanje. Taj osećaj mučnine se smenjivao sa smehom, a bogami bila je i pokoja suza. Knjiga nije neko bog zna značajno književno delo, ali je vrlo zanimljiva, uživala sam čitajući je.

Ono što mi je neobično je to što je pisana 2008., a štampana tek 2017
.
To je reizdanje. Ja sam je čitala pre desetak godina na predlog kolege veroučitelja. Evo, bas ovakvu.
 
Poslednja izmena:
Kamenita svaka cast na postovima! Sad me je zainteresovala (ponovo, posto je i Bi pominjala istu knjigu) ova knjiga Ubistvo u Kapetan Misinoj.
A za Brajsona se slazem, ja sam samo jednu njegovu knjigu citala (ne secam se sad naslova, ali price su o njihovom povratku u Ameriku posle zivota u Evropi) i bas je takav utisak ostavio, nategnut humor.
 
Ovih romana, o kojima sjajno pise Kamenita, nema u bibliotekama, zar ne?
I mene si zainteresovala, posebno me zanima ona Cehovljeva, kako nisam cula za nju???
Mozda je ona dostupna u bibliotekama?
Citam tamo neki triler, ali po meni to nije, jer mi je dooosadan...
A necu ni imati vremena za citanje, jer deset dana cu imati poslova, teskih, fizickih.
Ako prezivim, javicu vam se.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top