Život uputstvo za upotrebu (ili Život način uporabe, kako glasi naslov hrvatskog izdanja koje sam čitao) je obimna, mada prije neobična, nego komplikovana knjiga Žorža Pereka. Ovaj pisac sklon je poigravanju sa čitaocem i enigmatici (jednom je napisao roman bez slova e, a potom i kompenzacijski roman u kome je to bio jedini samoglasnik), pa je Život zamislio kao roman-slagalicu, puzzle u prozi u kome se fragmenti životnih priča stanara jedne pariske zgrade smjenjuju kroz ukupno 99 poglavlja knjige. Osovina je priča o milioneru Bartlbutu koji život posveti izradi pet stotina akvarela morskih luka s raznih strana svijeta. Slike potom poseban majstor pretvara u komplikovane slagalice od po 400 elemenata koje Bartlbut, po povratku sa putovanja, slaže i tako obnavlja djelo koje je naslikao decenijama ranije, ali samo da bi potom, opet, specijalno angažovani saradnik, određenim hemijskim procesom, sliku vratio u početno ništavilo bijelog platna.
Međutim, priča o ovom bizarnom projektu nije jedino o čemu u knjizi čitamo. Životi ostalih stanara, koji su se u manjoj ili većoj mjeri nekako okrznuli o Bartlbuta, prava su enciklopedija ljudskih sudbina. Uvijek na sličan način, bez mnogo emocija, sa ironičnom distancom, ali ne i zlonamjerno, Perek opisuje živote, koji su, onako, šekspirovske/foknerovske tragikomedije, pune buke i bijesa, a ne znače ništa. Iza njih ostaje uglavnom gomila namještaja u pustom stanu, zbirka nasumičnih ličnih predmeta, odjeće, neotvorenih boca pića ili slika po zidovima, koje Perek redom opisuje sa krajnjom minucioznošću, ulazeći u detalje detalja, znajući o njima mnogo više nego što bi zapazio i najoštrumniji posmatrač, pa nas tjera da se zamislimo nad odnosom materijalnog i duhovnog u ionako efemernom ljudskom životu i krhkom svijetu.
Zbog mojih privatnih okolnosti, uostalom prilično perekovskih, čitanje ove knjige trajalo je mnogo duže nego što je trebalo, te sam se, uz česte periode nečitanja i duge intervale između čitalačkih faza, pomirio s tim da knjigu doživim više kao niz fragmenata, nego kao cjelinu. Tako sam dao za pravu podnaslovu (romani), ali neizbježno sam propustio da sasvim sagledam i neku veliku sliku koju je pisac slagao.