Dragi ljubitelji knjiga, šašavih ćaskanja i dobre atmosfere, najzad sam ponovo tu.
Problemi sa računarom držali su me podalje od ovog i mnogih drugih kutkova, ali sam uspevala da pomalo zavirim u ćoše.
Govoriću vam o dvema knjigama koje su poslednjih nedelja ostavile jak utisak na mene.
Prvi je Alehandro Sambra (ovde smo ga pominjali jer su neki čitali
Privatni život drveća, a ja
Načine povratka kući) i njegova knjiga
Faksimil, u izdanju, standardno, Geopoetike. Prava uživancija igrivog tipa. Knjiga je bazirana na Faksimilu, Testu jezičke sposobnosti u Čileu, i poglavlja su naslovljena tipovima zadataka sa pomenutog testa.
Kroz poglavlja: Izbaci neodgovarajuću reč; Redosled rečenica; Dopuni rečenicu; Ukloni neodgovarajuće rečenice; Razumevanje pročitanog teksta, autor nas je sproveo kroz sve suštinske čarolije književnog teksta, kroz svu magiju stvaranja teksta i još više: kroz sve humorne, umorne i neumorne potencijalne susrete čitaoca i autora/ čitaoca i teksta/ autora i teksta.
Usredsređen ponajviše na Čile, na Pinočeov režim i apsurd politike, putem ovako sklopljenog štiva uspeo je da me zagolica i nasmeje svojim manirom angažovanog autora.
Druga knjiga je
Životinja srca Herte Miler, autorke o kojoj smo pisali ranije, a i sada je bila višestruko u žiži javnosti.

Reč je o naslovu koji je zasigurno uzeo titulu najbolje knjige pročitane u ovoj godini.
Sa nedvosmisleno jasnim autobiografskim elementima, Milerova je stvorila junakinju koja govori o svim bolnim i zastrašujućim emocijama koje su preživljavali (mladi) ljudi u doba Čaušeskua, onolike diktature, onolike neslobode.
Da, složićemo se, ne baš inspirativna tema za iščitavanje, pogotovo ne danas, i ne baš tema za koju ćemo se lako hvatati.
Međutim, kroz knjigu, bila sam baš tamo. Baš sa njima. peti prijatelj, tik uz četvoro mladih ljudi u strahu, u šifrovanim prepiskama, u skrivenim pismima, u otvorenim pretnjama. U realističkom prikazivanju jeze negdašenjeg života sa lirskim, snažnim i naturalističkim upadicama koje su bolno milovale tok pripovedanja.
Uz toliko mnogo snažnih simbola koji direktno upućuju na jezivu atmosferu sveopšteg beznađa, straha i nikudnine, uz loše snove koje sam imala posle svakog čitanja, uz mnoštvo ideja o tome kako bih nekom govorila o
Životinji srca, uz zamišljenost na sve snage koje postoje u terminima izdaja, prijateljstvo, sudbina, život, strah, bila sam deo knjige svakim damarom svog bića.
NI ja nisam bila pošteđena svake emocije, svake dubine tog bezizlaza, a svaki opisani predeo sveta o kom Herta Miler govori i svaki drugi pojam koji je opisala, takođe nije ostao netaknut, nenarušen.
Nikako štivo za one na koje lako utiče teskoba književnosti, zapravo, nikako štivo za one koji nisu skloni mazohizmu.
Iskreno, pravila sam pauzu u čitanju. Nije mi prijala katkad udruženost mene i knjige.
Ali sam morala da je dovršim, jer je za mene ovaj roman književno-životna potpunost.
Jer sam morala da zamorim svoju životinju srca.
