I ja radim od kuće, ali to je više "radim" nego radim. Prvo, i muž radi od kuće, tako da kao treba oboje uz dvoje još uvek male dece kao da radimo 8 sati. Nemoguća misija. Nikola ima prepodne onu nastavu na RTS-u - to mu je zabavno a i prepodne je koncentrisan. Međutim kad oko podneva njegova učiteljica pošalje nekoliko stranica koje treba da se rade (u svesci, udžbeniku, e-udžbeniku, pa tako iz bar dva predmeta) to ume da se rastegne skoro do uveče. Za to vreme ja kao treba da njega kontrolišem, pomognem malom, sredim kuću i po koći, spremim sve obroke i kao da radim. Jako teško.
Nešto me ne drži da čitam, valjda jer sam preoterećena svime o čemu u ovako skučenim uslovima u 4 zida moram da mislim. To mi se ne dešava često, ali i ova situacija u kojoj smo (nadam se) jednom u nikad.
Čitam serijal ruske savremene fantastike, autor je Sergej Lukjanjenko. Zanimljivo je kako tretira žanr. Jutros sam počela treću knjigu "Straža Sumraka", drugu sam pročitala prošle nedelje, a prvu nekad davno. Kupila sam ih pre jedno 10 godina. Paralelno čitam zbirku Alis Manro "Igra srećnih senki" - ona mi prija ujutru kad je tišina, posle u toku dana ne mogu da je čitam jer traži mir kakvim se nižu njene rečenice i da bi se primetile i cenile te promene koje doživljavaju njeni likovi a koje su uvek na površini suptilne, a u suštini duboke.
Čitam i onu "Beograd kroz ključaonice 100 kuća" onako kad sam skroz bez mozga. Otprilike je tako i pisana, kao nekad feljtoni u Ilustrovanoj Politici. Neke se zgrade-priče ponavljaju iz "Vodiča kroz ljubavnu istoriju Beograda" i, kao i tamo, mnogo šta od interpretacija moraš da baciš u vodu (ko kome šta rekao, ko je šta mislio, sanjao, osećao, ko je kakav bio), ali opet, o mnogim zgradama sam se ranije pitala ko ih je, kada tačno i zašto sagradio.
Kad budem mogla planiram da se bacim na šesti deo Knausgorove "Borbe", svakog dana je merkam na polici. Nego ne smem, kad to čitam na malo šta drugo mislim a sad nemam taj luksuz.
Mnogo vas sve pozdravljam
