Veče je idealno.
Lampa nasred stola od paleta.
Kosa sveže oprana i osušena, tek ponegde gumicom pekmezarom uvijena kako bi se negde zakrivudala nemarna lokna.
I čaša kupinovg vina.
Sa kompjutera, razume se, muzika.
Tamno plava boja na noktima još uvek se suši.
Uigrano veče koje u sebi objedinjuje umetnosti, romantiku i dašak estetike.
I naravno, žal jer ne stižem redovnije da se javim.
A ni, iskreno govoreći, da čitam.
Rado, najsrdačnije čestitke zbog ćerke.
Mnogo je borbe, truda, uspeha, odricanja, pa i stresa stalo u sve te godine studentskog života.
Dugih noći, bdela je nad knjigama nekad uspešno nekad manje uspešno (za određeni rok) pokušavajući da upamti i zabeleži važne stvari za određen predmet.
nekad je išlo kao od šale, a nekada su misli lutale, ma kako da se trudila da ostane fokusirana.
Pred njom je prepuštanje slobodi, do naredne odluke o učenju, napredovanju, radu.
Neka uživa. Nek se smeje, nek radi sve što je priželjkivala dok su rokovi pritiskali.
Bravo, veliko bravo! I za vas, njene najbliže, koji ste uvek bili uz nju, čak i onda kada možda ni sama nije bila uz sebe.
Dok nižem reči, kad me već napada skribomanija, da vam ispričam o Gorderovom Lutkaru.
Volim jako njegov Sofijin svet, i Kći direktora cirkusa.
Zamak u Pirinejima nije me oduševio, a, priznajem, i s Lutkarom sam odugovlačila.
Justejn Gorder uvek tka nekakve bajkovite, razmaštane priče.
Ni ovde nije bilo drugačije.
Lutkar je dragoceno štivo za ljubitelje etimologije, za radoznalce koje zanimaju svi koreni, sve jezičke i leksičke srži, dubine značenja i smisla.
O, da, njima će se Lutkar osobito dopasti.
Jakopu, usamljeniku koji ima neobičan hobi - odlaske na sahrane nepoznatih ili polupiznatih ljudi, reči su najbolje društvo.
Etimološke osnove i grupe jezika, takoreći porodice, on na neki način, u svojoj silnoj samoći, vidi kao svoje vlastite korene, svoju porodicu.
Na sahranama i daćama, kada sedne među svet koji je prijateljevao sa pokojnikom, nalazi delić osećaja da je taj sto i to mesto makar na tren, prostor u kom i on može biti kao kod kuće.
Može biti prihvaćen, može biti deo grupe ljudi koji imaju nešto zajedničko - priču sa preminulim, komad prošlosti.
Jakop ima Pelea, svog čudnog najboljeg prijatelja, na neki način kudikamo slobodnijeg nego što je sam Jakop, koji ga dovodi u čudne situacije.
Koji ga čupa, samim tim, iz monotonije.
Ceo roman je neobično putovanje jednog čoveka kroz živote i još više smrti drugih ljudi, i kroz reči.
Ceo roman je pokušaj da se pronađe pripadnost, da se apatridstvo jednog čoveka zaustavi makar prividnim osećajem bliskosti i zajedništva.
I mnogo reči, mnogo priče o rečima, mnogo uživanja.
Ipak, na koncu, nešto mi je falilo. Nešto srčanije, nešto razmahanije.
Možda je do mene, nerazmahane usred ove već dosta hladne jeseni.