Često govorim da obimne knjige, mislim one istinski debele, od po hiljadu i više strana, pored mnogih nedostataka, imaju i jednu značajnu prednost: nemoguće je pročitati ih na brzinu. Čitalac je primoran da ih uz sebe nosi neko vrijeme – 15, 20, mjesec dana, neko i duže od toga (kao ja!), a onda ne može izbjeći da se njima bavi, da razmišlja o tome šta je pročitao, saživi se sa likovima, uđe u svijet koji je pisac stvorio... Naravno, količina teksta sama po sebi ništa ne govori o njegovoj vrijednosti, ali govori da je pisac itekako imao šta da kaže. Da li zbog skribomanije ili pameti, druga je stvar.
Robert Muzil, pisac monumentalnog nezavršenog romana Čovek bez svojstava svakako nije bio skriboman, da to odmah raščistimo. Talenta, vještine i obrazovanja imao je i više nego što je bilo poželjno u smutno doba u koje je živio, svjedočeći iz rodnog Beča raspadu Austro-Ugarske, pa onda u Berlinu posmatrajući dolazak Hitlera na vlast. Stalno udubljen u baš onako njemački teška filozofska pitanja, kojima temeljito impregnira i svoje knjige, Muzil moralnih dilema nije imao. Napušta Njemačku i Austriju i posljednje godine života provodi u Ženevi, u siromaštvu, sve vrijeme radeći na romanu koji ga je doveo na glas, mada neobičan glas, jak, ali ne i glasan, kako sam kaže u jednom fragmentu.
Knjigu Čovek bez svojstava nije jednostavno predstaviti, ali ne zato što je duga, niti zato što je ostala nedovršena. Lako bi bilo reći da nam pisac predstavlja duhovne osnove raspada Austro-Ugarske monarhije, ali ovo je zapravo roman ideja. Muzil, vrhunski obrazovan i u tehničkim i u humanističkim nauka, inženjerskim pristupom hvata se u koštac sa vječnim filozofskim i životnim temama i pita se kako živjeti moralno ispravno i smisleno u doba licemjerja, snobizma i duhovne ispraznosti.
A baš to, licemjerje, snobizam i duhovna ispraznost, dominiraju Muzilovim bečkim salonima oko 1913. godine u kojima patriote po funkciji, magnati-filozofi, produhovljeni generali, frustrirane dame i kojekakvi protonacisti pokušavaju osmisliti dovoljno veličanstven način da se obilježi sedamdeset godina vladavine Franje Josipa, a što će se navršiti uskoro, je li, 1918. godine. Kroz tu skaradnu, ali mučnu priču, a koja je ipak samo krhka kulisa za ono što pisca zaista zanima, vodi nas jedan Ulrih, matematičar i filozof (gotovo kao Muzil). Ulrih je taj čovjek bez svojstava, zapravo samo zato što je iskren i čestit, lišen osobina koje prožimaju društvo u kome se kreće i monarhiju na samrti.
Muzilova K und K monarhija (Kakanija, kako joj tepa, sa svim nečistim asocijacijama koje ta riječ iz njemačkog donosi i u naš jezik) je nakaradna država: kvaziliberalna, zapravno gotovo klerikalna, mučena problemom identiteta njenih građana (koji ne znaju jesu li Austrijanci ili Nijemci), problemom nefunkcionalne državne zajednice sa Mađarskom, problemom ratobornih slovenskih plemena i ostalih negermanskih naroda, problemom prijeteće ekonomske i vojne nadmoći Pruske. Slabo su toga svjesni uštogljeni i gospodskim formalnostim opterećeni Ulrihovi sagovornici, sve spremni da se do smrti bore za veliku ideju, samo još da otkriju koja je to velika ideja. Miris sakralno visokog birokratizma, koji kao da i danas ostaje najveća tekovina Austro-Ugarske, logično, ne pospješuje jasne i duhovite razgovore. Kada neko, slučajno, na trenutak istupi iz vladajuće jezičke forme duboke apstrakcije, gotovo panično ga opominju da ne bude tako konkretan, nepristojno je! Takvi kakvi su, u želji da pokažu svoj humanizam, koji je istinski taman onoliko koliko je Austro-Ugarska liberlna država, jedno vrijeme svi se silno interesuju za sudbinu izvjesnog Mosbrugera, ubice prostitutke koji čeka da ga sud proglasi ludim kako bi izbjegao smrtnu kaznu.
I pored ove priče o Austrijskom carskom i kraljevskom jubileju, paralelnoj akciji, kako se čitava inicijativa da se pokaže kako je Austrija domovina duha u knjizi naziva, za pisca se glavni događaji ipak dešavaju u samim junacima, i u kompleksnim prožimanjima njihovih ličnosti. Odnosi između Ulriha i njegove povremene ljubavnice Bonadee, rođake Diotime, prijateljice Klarise, njenog supruga Valtera, pruskog industrijalca Arnhajma, sestre Agate, generala fon Bordvera i još nekih likova manje su poluge kojima pisac utiče na razvoj priče, a više poligon za poigravanje sa vlastitim intelektualnim opsesijama i etičkim konceptima.
Možda tu prije svih treba izdvojiti Ulrihove odnose sa dva ženska lika: Klarisom, mladom suprugom njegovog prijatelja Valtera, i Ulrihovom sestrom Agatom, koja u priču ulazi tek u drugoj knjizi. Nagovješteni ljubavni trougao između Klarise, Valtera i Ulriha započinje kao filozofsko-konceptualni sukob, a kasnije se promeće u dramu ljubomore i teške psihoze. Klarisa, mlada i nesigurna, opsjednuta je Ničeom (čija joj je Ulrih sabrana djela poklonio poslije vjenčanja) i Muzil na njoj kao da demonstrira svoje poznavanje naprednih Frojdovih teorija.
Agata je vjerovatno najintrigantiji ženski lik. Sestra koju Ulrih nije vidio od djetinjstva. Udovica, pa nesretno udata, uvlači Ulriha u pravu arhetipsku pobunu protiv autoriteta i javnog morala. Ne samo da krše volju oca, falsifikujući njegov testament, nego dolaze i na rub incestuoznog odnosa, u čemu se ponovo prepoznaje uticaj frojdovske psihologije na pisca.
Pored ovog gotovo pobožnog odnosa prema Frojdu, Muzil stvara oslanjajući se na klasični njemački kanon. Gete, Niče i filozofi klasičnog idealizma, između ostalih, bez sumnje su mu bili važna lektira. Od čisto književnih uticaja nameće se Dostojevski, a Čovek bez svojstava svakoga će podsjetiti na Mjesečare Hermana Broha. Na mene su ove dvije knjige ostavile gotovo identičan utisak i ne mogu da ih ne smatram književnim blizancima.
Robert Muzil svoj magnum opus nije uspio završiti. Godinama je radio na tome. U prodaji postoji čak i kompakt disk sa hiljadama strana varijanti završetka romana kojima nikako nije bio zadovoljan. Ja sam, međutim, stekao utisak da ovu knjigu on nije ni mogao završiti. Sve i da ga nije onog dana u kupatilu pokosio moždani udar, i da je još dvadest godina radio na romanu, ne bi bilo kraja kojim bi bio zadovoljan, jer ovaj roman je piščev duhovni autoportret, a inteligentna i živa priroda kakva je bila Muzilova ne bi mogla staviti tačku na vlastiti karakterni i intelektualni progres.
Muzila nije lako čitati. Intelektualističnost, visoko stilizovan jezik, složena sintaksa, aluzivnost i kompleksnost, uz obimnost djela, čitaoca stavljaju pred nesumnjive izazove. Nije uvijek lako zadržati koncentraciju kroz duga i monotona teoretisanja i razne intelektualne borbe sa zamišljenim protivnicima.
Nažalost, teškom probijanju kroz tekst ni malo ne pomaže upravo skandalozna tehnička priprema teksta. Nebrojene slovne greške u izdanju koje sam čitao (Ethos i Beoknjiga, 2007.), a kojih ima, u prosjeku, najmanje jedna po strani, prvo samo smetaju čitaocu, a potom ga počinju vrijeđati dok se ne osjeti sasvim poniženo i prevareno. Ovakvu obradu ne zaslužuje ni neki erotski roto-roman, a kamoli jedna od najznačajnijih evropskih knjiga dvadesetog vijeka. Zbog ovoga, s punom odgovornošću, iako na slijepo, mogu svakome preporučiti CID-ovo izdanje iz 2006. ili staro hrvatsko iz 1967. godine.
}
