- - - - - - - - - -
Pošto straaaaaššššno sporo napredujem sa Ozom, evo da vam poklonim jedan delić knjige kojim me je zauvek kupio
„Kad mi je bilo otprilike šest godina, u mom životu osvanuo je veliki dan: otac je na jednoj polici napravio malo mesta i dozvolio mi da tu smestim svoje knjige. Da budem precizan, dao mi je četvrtinu najniže police. Zagrlio sam sve svoje knjige, koje su dotad bile položene na stoličici pored mog kreveta, odneo ih u naručju do očeve biblioteke i naslagao ih uspravnih rikni, kako treba, leđima okrenute svetu, a licem prema zidu.
Bio je to čin inicijacije, ulazak u zrelo doba: svako čije knjige stoje uspravno više nije dete već čovek. Sada sam bio kao moj otac. Moje knjige su stajela u stavu mirno...“
Ovaj deo izvučen iz konteksta znam da je izgubio dosta od svoje lepote, ali nisam odolela.