Juce je bio savrsen dan za citanje, tmuran i kilav, pa sam to iskoristila da zavrsim "Crveni sari" (Havijer Moro, Vulkan).
Ja sam knjigu ocenila sa pet, meni se svidela. Pretrazila sam malo i staru i novu temu pre citanja i videla podeljena misljenja.
Razumem i one kojima se svidela i one kojima nije. Stil je negde izmedju dokumentarnog i knjizevnog, sve vreme pisac koraca po toj liniji i na pocetku me je nerviralo kad malo vise zagazi u dokumentarno (ako se secate onih navodjenja delova intervjua, taj i taj je rekao to i to o tom i tom), ali brzo sam se navikla.
Mislim da je uspeo lepo da vodi pricu, smireno i detaljno (mozda za nekog previse detaljno?). Mene je prica potpuno uvukla, bas sam se sazivela sa porodicom. Ali sam mu zamerila ono sto cesto zameram piscima - podelu likova na svece i gresnike, gde je sve crno ili belo. Indira, Sonja i Radziv su ljudi bez greske, sve rade savrseno, smireni, puni strpljenja i ljubavi, poverenja prema drugima blablabla. To mi dodje nerealno, kao da nisu ljudi od krvi i mesa.
U jednom komentaru sam videla da je neko napisao da u knjizi nema politike, sa tim se ne bih slozila. Knjiga je puna politickih dogadjaja, perioda priprema izbora, sukoba unutar Indije izmedju razlicitih verskih grupa i td. To je mozda u istoj meri zastupljeno u knjizi kao i privatni zivot porodice ali meni nije smetalo jer je svaki takav dogadjaj bio usko vezan za neku od licnosti, jednostavno bilo ga je bitno pomenuti.
Ko nije citao od mene ima preporuku. Mozda nije vrhunska knjizevnost u pitanju, ali je knjiga koja ce vas provozati i uz koju cete obnoviti ili upotpuniti znanje o Indiji i Nehru-Gandi porodici.