Odlomak iz “Šta je čovek?”, Keit W. Stump
“Ljudska ličnost je i telo i duša. Telo je fizičko meso i krv. To je “ljuska” koja je privremeno stanovište duše. Duša je nematerijalnog aspekta, napravljena od duha. U trenutku smrti duša napušta telo, ali živi svesno zauvek na nebu ili u paklu.” (Neki veruju da su oslobođene duše nanovo rođene u novim telima u seriji “reinkarnacije”, ili “transmigracije”.)
Ideja o “besmrtnosti duše” potiče mnogo ranije od osnivanja glavnih današnjih religija. Antički grčki istoričar Herodot (5. vek pre Hrista) nam govori u svojoj istoriji da su drevni Egipćani bili prvi koji su učili da duša čoveka može biti odvojena od tela, i da je besmrtna. Ova egipatska ideja je postojala vekovima pre nego što su judaizam, hinduizam, budizam, hrišćanstvo i islam došli na scenu.
Nigde u antičkom svetu se nije o život posle smrti više brinulo nego u Egiptu. Bezbroj grobova iskopanih od strane arheologa duž Nila nam daje elokventno svedočanstvo egipatskog verovanja da je čovek imao duhovni aspekt koji prevazilazi njegov fizički život.
Na istoku, drevni Vavilonci su isto imali veru u budući život duše u “donjem svetu”. Međutim, Vavilonska verovanja nisu bila tako dobro definirana kao egipatska.
Poznata knjiga “Knjiga Mrtvih” – zbirka drevnih egipatskih pogrebnih i ritualnih tekstova – iznosi u dosta detalja mnoga egipatska verovanja o zagrobnom životu. U jednoj verziji ovog dela koje datira iz 15. veka pne, BA od pokojnika je prikazana na slici kako pita jednog od egipatskih bogova “Dokle ću da živim?” Na to je bog odgovorio: “Ti ćeš postojati milione miliona godina, milionima godina.” Koji bolji prikaz koncepta besmrtnosti možemo imati?
Predano Grcima
Ideja o besmrtnosti duše ne prestaje sa drevnom egipatskom civilizacijom. Zapazimo ponovo svedočanstvo istoričara Herodot:
“Egipćani su prvi koji su tvrdili da je duša besmrtna … Ovo mišljenje su neki među Grcima u različitim periodima vremena, usvojili kao svoje” (citat iz “Euterpa”, druga knjiga Herodotove “Istorije”).
Paganski Grci su dobili koncept besmrtne duše od Egipćanima! Najvažniji zastupnik među starim Grcima o ideji “besmrtne duše”, bio je atinski filozof Platon (428-348 pne), koji je bio Sokratov učenik. Platon je bio osnivač “Akademije”, instituta za filozofsko i naučno istraživanje nedaleko izvan Atine.
Pre Sokrata, grčki filozofi nisu imali stvarne koncepcije o bilo kojem nematerijalnom elementu u čoveku. Filozofi Sokrat i Pitagora su bili među prvim Grcima koji su usvojili egipatski pogled. Oni su potom imali veliki uticaj na Platonovu misao. Platon je bio taj koji je popularizovao koncept besmrtne duše širom grčkog sveta.
U “Phaedo” – jednom od najpoznatijih Platonovih dela – Platon priča o Sokratovom poslednjem razgovoru sa svojim prijateljima, poslednjeg dana Sokratovog života. Sokrat im je izjavio:
“Budite hrabri, i ne žalite za mojom smrću … Kada me položite u moj grob, recite da ste sahranili samo moje telo, a ne moju dušu.”
Sokratova izjava je slična učenju većine crkava danas!
Takođe primetite sledeću Platonovu tvrdnju, ponovo uzetio iz “Phaedo”:
“Duša čije nerazdvojivo svojstvo je život, nikada neće prihvatiti ono što je suprotno od života – smrt. Tako, dokazano je da je duša besmrtna, a pošto je besmrtna, neuništiva je … Da li verujemo da postoji takva stvar kao što je smrt? To je sigurno. A da li je to bilo šta drugo nego razdvajanje duše i tela? Biti mrtav je postizanje ovog razdvajanja, kada duša izlazi sama u sebi i odvoja se od tela, a telo se razilazi od duše. To je smrt… Smrt je samo razdvajanje duše i tela.”
U knjizi X iz “Republike” – još jedan od glavnih Platonovih dela – on je ponovo napisao: “Duša čoveka je besmrtna i neprolazana.”
Izjave drevnih grčkih i rimskih pisaca kao što su Polibije, Ciceron, Seneka, Strabon – pa čak i samog Platona – doveli su dotle neke moderne istoričare da se pitaju da li je Platon zaista lično verovao doktrinu o besmrtnj duši. Oni ukazuju na to da je on možda jednostavno samo popularizovao ono što je znao da je fikcija, kao sredstvo za držanje građana u dobrom vladanju kroz strah od misterioznih “nevidljivih stvari” izvan ovog života.
Koncept besmrtne duše, drugim rečima, bio je neophodno prateće verovanje doktrini o strašnim mukama u delovima Hada ili pakla. Takva strašna učenja, neki filozofi su mislili, su bila neophodna da se zaplaše mase na dobro ponašanje.
Bez obzira na njegove motive i lična uverenja, Platonova učenja su imla veliki uticaj. Ona su se proširila po ondašnjem poznatom svetu i bila su prihvaćeni kao istina od strane miliona ljudi.
Platon i Jevreji
Jevrejske zajednice iz davnina su bile duboko pod uticajem grčke filozofske ideje. Mnogi pretpostavljaju da platonski pogled duše zarobljene u telu nije bi ništa novo za Jevreje. Ali zapazite svedočanstvo lično jevrejskih učenjaka:
“Verovanje da duša nastavlja svoje postojanje posle raspada tela nije… nigde izričito naučavano u Svetom Pismu … Verovanje u besmrtnost duše je došlo Jevrejima kroz kontakt sa grčkom misli a narošito kroz filozofiju Platona, njenog glavnog zastupnika, koji je naveden na to kroz misterije Orfik (Tajanstven) i Eleusinian u kojima su vavilonski i egipatski stavovi čudno itmešani.” (Jevrejska enciklopedija, članak,” Besmrtnost duše “, The Jewish Enczclopedia, “Imortaitz of the Soul”
http://www.jewishencyclopedia.com/view.jsp?artid=118&letter=I).
Mnogi od vas će nesumnjivo biti iznenađeni da otkrijete da ideja o besmrtnosti duše nije proistekla od Jevreja iz spisa Starog Zaveta, već uzeta od Platona.