Ali tek jedan od mnogih kamenova.
Evo, reci cu zasto religije svijeta nisu u stanju odrzati pretpostavku na kojima pocivaju.
Vrlo vazno pitanje koje covjek sebi moze postaviti je: Sto je od tisutja predodzbi kojima se nastoji objasniti svijet poslije smrti istinito.
Ipak, odgovoriti na to pitanje nije moguce tek sa nekoliko recenica.
Govorio bih prije o zivotu nego o smrti. Ukoliko odgojis u svom srcu dovoljno intelektualnog postenja i zalijes ga duhovnom zedju moci ces sagaledati najdivniju istinu. Istinu koja oslobadja. Od cega?
Oslobadja od robovanja tisutjama religioznih predrasuda i lazi koje u korjenu imaju jedan zajednicki temelj. Koji?
Dakle, radi se o tome da gotovo sve religije naucavaju da poslije smrti covjeka jedan njegov dio kojeg imaju obicaj nazvati 'besmrtna dusa' (premda nisu iskljuceni i drugi oblici maglovitog bitisanja) nastavlja svjesno obitavanje u nekom svijetu kojeg eto obicno oko ne opaza, ili se pak ponovo radja u tijelu nekog drugog bica (reinkarnacija).
Godine izucavanja visokih teoloskih skola nisu u stanju raskinuti okove te lazi vec samo odgojiti duh vlastite samopravednosti te laz obojiti filozofijom i misterijom.
Gvorio bih dakle prvo o zivotu. Pri tome bi misli usredotocio na onoga koji je izvor zivota, dakle na Boga stvoritelja.
Iz neponovljive bibljske knjige Postanak mi mozemo saznati sto je Bog naumio kad je stvarao svijet. Kada malo o tome razmislimo lako uvidjamo da je to upravo ono sto bi smo od stvoritelja svemira i ocekivali.
Taj Bog stvoritelj koji ima svoje neponovljivo ime - Jahve, je u jednom posve svetom trenutku odlucio radost svoga postojanja podijeliti sa miljunima drugih bica. Prvo sa svojim prvorodjenim sinom - Kristom, a zatim sa nebrojenim drugim duhovnim bicima koje Biblija naziva andjeli. Cudno?
Uopce ne. Sasvim logicno i jedan je neizmjeran cin ljubavi naseg Boga.
Nakon nekog vremena, nas Bog je na odusevljenje svih tih bica uoblicio materijalni svemir na tako zapanjujuce predivan nacin.
Njegova neizmjerna ljubav nije se ogranicila samo na duhovnim bicima, nego je pripremio jedan poseban svijet, na kojem ce molekule materije zaplesati cudesni ples zivota.
U tu svrhu On je oblikovao jedan planet poznat po imenu Zemlja, te je kroz posebne stvaralacke epohe koje Biblja naziva danima, (iako se ne radi o doslovnim danima) pripremio taj planet za vrhunac plesa zivota.
Na kraju stvaralackih "dana" Jahve Bog stvorio je covjeka Adama i njegovu zenu Evu.
Cudno? Nikao ne.
Pa sto bi smo od apsolutnog suverena svemira drugo ocekivali ako ne jedan takav neizmjeran izliv ljubavi. Jeli postojao bolji nacin da proslavi materiju? Nije dakako. I materiji je omogucio da sa Njim podjeli radost postojanja.
Zapazimo sto je Bog namjenio tim divnim zemalljskim stvorenjima. Citajmo "Postanak".
Uocavamo da ih je smjestio u rajsko okruzenje i ponudio im vjecni zivot. Zapovjedio im je da se plode i mnoze te da cijelu zemlju ispune svojim potomstvom. Niti oni, a niti njihovo potomstvo, nikada nije trebalo umrijeti. Rajski vrt u kojem su stvoreni prvi ljudi postepeno bi se sirio. Mozes li zamisliti ljepsi naum?
Sto je dakle Bog naumio covjecanstvu? Vjecni zivot, zar ne? Da, ali gdje, da li na nebesima?
Ne naravno, nego na zemlji. To je vjecni Bozji naum sa covjecanstvom.
Bog je mjerilo savrsenstva i ne mjenja svoje naume. Kad bi to radio proturjecio bi samom sebi.
Moras zapaziti kljucnu stvar. Adam i Eva, kada su stvoreni nisu bili sastvaljeni od duse i tjela.
"A stvori Bog civjeka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos dah zivotni i posta covjek dusa ziva" ( 1. Mojsijeva 2:7). Dakle, Adam je bio dusa (nije ju dobio, vec je sam on dusa) jednako kao sto je prije njega stvorio i druge duse - razne zivotinje koje su povrvile svuda i koje se svuda micu. (citaj 1. Mojsijevu 20, 21)
Ljudi vole sebi predociti da postoji neka dusa koja se poslije smrti odvaja i nastavlja obitavati. je li to razumna pretpostavka?
Adam i Eva su stvoreni s jasnom namjerom njihovog stvoritelja da zive vjecno.
Kako bi to izgledalo da je Bog unutar takvih stvorenih besmrtnih ljudi ugradio neki unutarnji bitak spreman na odvajanje poslije smrti? Ali kakve smrti, kad Bog nikakvu smrt nije imao u naumu svom. Uvidjas li da je to nemoguce. Uvidjas li da bi to izgledalo kao da je Bog ljudima prilikom stvaranja namjenio umiranje i odvajanje duse.
Da bi prvi ljudi i njihovo potomstvo zivjeli vjecno morali su uciniti nesto u principu jednostavno. Morali su uvazit pravo suverena svemira da im On bude jedini izvor moralnih mjerila i zakona.
Ima li to smisla? I te kako ima.
Ukoliko usvajamo predodzbu da postoji Bog - suvereni stvoritelj svemira, onda nam je lako zakljuciti da je temelje fizickih zakona koji svemiru dozvoljavaju da postoje udario nitko drugi do sam Jahve Bog.
Moze li covjek prezivjeti kad prkosi tim fizickim zakonima? Ne moze naravno, skoci li primjerice, sa visoke zgrade poginut ce jer ce njegovo tijelo podleci zakonu gravitacije.
Moze li covjek ostati ziv prkoseci moralnim zakonima koje je takodjer utemlejio sam Bog? Ne moze naravno. Poslijedice prkosenja tim zakonima nisu trenutne kao posljedica prkosenja fizickim zakonima, ali krajnji rezultat je isti - smrt.
Prvi ljudi - Adam i Eva, propustili su priliku da udovolje Bozjim mjerilima. Odbili su to svojom slobodnom voljom. To je za posljedicu imalo njihovo nesavrsenstvo.
Zapazi da ih je Jahve krajnje obazrivo i iz ljubavi upozorio da ce ne uvazavanje njegovih mjerila imati za posljedicu smrt. Dakle Bog nije naumio smrt ljudima, ali smrt pominje kao upozorenje, kao krajnju nepovoljnu mogucnost.
Opet zadrzimo u mislima da Bog ne moze biti nedoslijedan samome sebi. Grijeh ljudi morao je za posljedicu imati smrt. Drugaciji ishod nije bio moguc.
Znaci li to da je Bozji naum time promjenjen. Da ce ljude sada preseliti na nebo time sto ce im omoguciti odvajanje nekog unutarnjeg bitka? Da ce mozda poceti ciklus pnovnih radjanja njihovih dusa. Hoce li zasnovati svijet umrlih predaka na nebesima.
Mozda svoj naum s pocetka stvaranja nece sprovesti? Ma, kako nece!? Kakav bi to Bog bio koji sad hoce sad nece?
Mozda ga ne moze sprovesti? Ma, kako ne moze!? Kakav bi to bio bog koji nemoze sproversti svoj naum.
Najstabilniji zakon u zivom svijetu je onaj o prenosenju osobina sa roditelja na potomstvo. Potomstvo Adama i Eve po tom pitanju nije izuzetak. Ni krivo ni duzno to potomstvo je naslijedilo stecenu nesavrsenost svojih praroditelja. Ono stari i umire bas kao sto su ostarili i umrli Adam i Eva. Osim toga za razliku od Adama i Eve svo to potomstvo rodjeno je u prilicno negostoljubivoj sredini u odnosu na rajski vrt u kojem su stvoreni njihovi praroditelji.
Bozja savsena pravda namece potrebu da svo to potomstvo mora imati jednaku priliku kakvu su imali Adam i Eva. Medjutim svo to potomstvo ima problem koji nadilazi njihovu moc - problem neprekidnog starenja i umiranja.
Bog je medjutim nasao nacina kako ostati doslijedn samom sebi i svojim savsenim mjerilima o pravednosti, a ujedno ostvariti svoj naum sa covjecanstvom.
Bibija govori o potrebi za otkupninom.
Evo, reci cu zasto religije svijeta nisu u stanju odrzati pretpostavku na kojima pocivaju.
Vrlo vazno pitanje koje covjek sebi moze postaviti je: Sto je od tisutja predodzbi kojima se nastoji objasniti svijet poslije smrti istinito.
Ipak, odgovoriti na to pitanje nije moguce tek sa nekoliko recenica.
Govorio bih prije o zivotu nego o smrti. Ukoliko odgojis u svom srcu dovoljno intelektualnog postenja i zalijes ga duhovnom zedju moci ces sagaledati najdivniju istinu. Istinu koja oslobadja. Od cega?
Oslobadja od robovanja tisutjama religioznih predrasuda i lazi koje u korjenu imaju jedan zajednicki temelj. Koji?
Dakle, radi se o tome da gotovo sve religije naucavaju da poslije smrti covjeka jedan njegov dio kojeg imaju obicaj nazvati 'besmrtna dusa' (premda nisu iskljuceni i drugi oblici maglovitog bitisanja) nastavlja svjesno obitavanje u nekom svijetu kojeg eto obicno oko ne opaza, ili se pak ponovo radja u tijelu nekog drugog bica (reinkarnacija).
Godine izucavanja visokih teoloskih skola nisu u stanju raskinuti okove te lazi vec samo odgojiti duh vlastite samopravednosti te laz obojiti filozofijom i misterijom.
Gvorio bih dakle prvo o zivotu. Pri tome bi misli usredotocio na onoga koji je izvor zivota, dakle na Boga stvoritelja.
Iz neponovljive bibljske knjige Postanak mi mozemo saznati sto je Bog naumio kad je stvarao svijet. Kada malo o tome razmislimo lako uvidjamo da je to upravo ono sto bi smo od stvoritelja svemira i ocekivali.
Taj Bog stvoritelj koji ima svoje neponovljivo ime - Jahve, je u jednom posve svetom trenutku odlucio radost svoga postojanja podijeliti sa miljunima drugih bica. Prvo sa svojim prvorodjenim sinom - Kristom, a zatim sa nebrojenim drugim duhovnim bicima koje Biblija naziva andjeli. Cudno?
Uopce ne. Sasvim logicno i jedan je neizmjeran cin ljubavi naseg Boga.
Nakon nekog vremena, nas Bog je na odusevljenje svih tih bica uoblicio materijalni svemir na tako zapanjujuce predivan nacin.
Njegova neizmjerna ljubav nije se ogranicila samo na duhovnim bicima, nego je pripremio jedan poseban svijet, na kojem ce molekule materije zaplesati cudesni ples zivota.
U tu svrhu On je oblikovao jedan planet poznat po imenu Zemlja, te je kroz posebne stvaralacke epohe koje Biblja naziva danima, (iako se ne radi o doslovnim danima) pripremio taj planet za vrhunac plesa zivota.
Na kraju stvaralackih "dana" Jahve Bog stvorio je covjeka Adama i njegovu zenu Evu.
Cudno? Nikao ne.
Pa sto bi smo od apsolutnog suverena svemira drugo ocekivali ako ne jedan takav neizmjeran izliv ljubavi. Jeli postojao bolji nacin da proslavi materiju? Nije dakako. I materiji je omogucio da sa Njim podjeli radost postojanja.
Zapazimo sto je Bog namjenio tim divnim zemalljskim stvorenjima. Citajmo "Postanak".
Uocavamo da ih je smjestio u rajsko okruzenje i ponudio im vjecni zivot. Zapovjedio im je da se plode i mnoze te da cijelu zemlju ispune svojim potomstvom. Niti oni, a niti njihovo potomstvo, nikada nije trebalo umrijeti. Rajski vrt u kojem su stvoreni prvi ljudi postepeno bi se sirio. Mozes li zamisliti ljepsi naum?
Sto je dakle Bog naumio covjecanstvu? Vjecni zivot, zar ne? Da, ali gdje, da li na nebesima?
Ne naravno, nego na zemlji. To je vjecni Bozji naum sa covjecanstvom.
Bog je mjerilo savrsenstva i ne mjenja svoje naume. Kad bi to radio proturjecio bi samom sebi.
Moras zapaziti kljucnu stvar. Adam i Eva, kada su stvoreni nisu bili sastvaljeni od duse i tjela.
"A stvori Bog civjeka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos dah zivotni i posta covjek dusa ziva" ( 1. Mojsijeva 2:7). Dakle, Adam je bio dusa (nije ju dobio, vec je sam on dusa) jednako kao sto je prije njega stvorio i druge duse - razne zivotinje koje su povrvile svuda i koje se svuda micu. (citaj 1. Mojsijevu 20, 21)
Ljudi vole sebi predociti da postoji neka dusa koja se poslije smrti odvaja i nastavlja obitavati. je li to razumna pretpostavka?
Adam i Eva su stvoreni s jasnom namjerom njihovog stvoritelja da zive vjecno.
Kako bi to izgledalo da je Bog unutar takvih stvorenih besmrtnih ljudi ugradio neki unutarnji bitak spreman na odvajanje poslije smrti? Ali kakve smrti, kad Bog nikakvu smrt nije imao u naumu svom. Uvidjas li da je to nemoguce. Uvidjas li da bi to izgledalo kao da je Bog ljudima prilikom stvaranja namjenio umiranje i odvajanje duse.
Da bi prvi ljudi i njihovo potomstvo zivjeli vjecno morali su uciniti nesto u principu jednostavno. Morali su uvazit pravo suverena svemira da im On bude jedini izvor moralnih mjerila i zakona.
Ima li to smisla? I te kako ima.
Ukoliko usvajamo predodzbu da postoji Bog - suvereni stvoritelj svemira, onda nam je lako zakljuciti da je temelje fizickih zakona koji svemiru dozvoljavaju da postoje udario nitko drugi do sam Jahve Bog.
Moze li covjek prezivjeti kad prkosi tim fizickim zakonima? Ne moze naravno, skoci li primjerice, sa visoke zgrade poginut ce jer ce njegovo tijelo podleci zakonu gravitacije.
Moze li covjek ostati ziv prkoseci moralnim zakonima koje je takodjer utemlejio sam Bog? Ne moze naravno. Poslijedice prkosenja tim zakonima nisu trenutne kao posljedica prkosenja fizickim zakonima, ali krajnji rezultat je isti - smrt.
Prvi ljudi - Adam i Eva, propustili su priliku da udovolje Bozjim mjerilima. Odbili su to svojom slobodnom voljom. To je za posljedicu imalo njihovo nesavrsenstvo.
Zapazi da ih je Jahve krajnje obazrivo i iz ljubavi upozorio da ce ne uvazavanje njegovih mjerila imati za posljedicu smrt. Dakle Bog nije naumio smrt ljudima, ali smrt pominje kao upozorenje, kao krajnju nepovoljnu mogucnost.
Opet zadrzimo u mislima da Bog ne moze biti nedoslijedan samome sebi. Grijeh ljudi morao je za posljedicu imati smrt. Drugaciji ishod nije bio moguc.
Znaci li to da je Bozji naum time promjenjen. Da ce ljude sada preseliti na nebo time sto ce im omoguciti odvajanje nekog unutarnjeg bitka? Da ce mozda poceti ciklus pnovnih radjanja njihovih dusa. Hoce li zasnovati svijet umrlih predaka na nebesima.
Mozda svoj naum s pocetka stvaranja nece sprovesti? Ma, kako nece!? Kakav bi to Bog bio koji sad hoce sad nece?
Mozda ga ne moze sprovesti? Ma, kako ne moze!? Kakav bi to bio bog koji nemoze sproversti svoj naum.
Najstabilniji zakon u zivom svijetu je onaj o prenosenju osobina sa roditelja na potomstvo. Potomstvo Adama i Eve po tom pitanju nije izuzetak. Ni krivo ni duzno to potomstvo je naslijedilo stecenu nesavrsenost svojih praroditelja. Ono stari i umire bas kao sto su ostarili i umrli Adam i Eva. Osim toga za razliku od Adama i Eve svo to potomstvo rodjeno je u prilicno negostoljubivoj sredini u odnosu na rajski vrt u kojem su stvoreni njihovi praroditelji.
Bozja savsena pravda namece potrebu da svo to potomstvo mora imati jednaku priliku kakvu su imali Adam i Eva. Medjutim svo to potomstvo ima problem koji nadilazi njihovu moc - problem neprekidnog starenja i umiranja.
Bog je medjutim nasao nacina kako ostati doslijedn samom sebi i svojim savsenim mjerilima o pravednosti, a ujedno ostvariti svoj naum sa covjecanstvom.
Bibija govori o potrebi za otkupninom.
