No, da se vratimo na pitanje koje si ti pokrenuo — geopolitička pozadina postanka autohtonističkog narativa vezano za Slovene na Hemskom poluostrvu leži u novostvorenim uslovima na Balkanskom poluostrvu, koji su doveli do
uništenja pravoslavnih država i pojave velike neverničke sile. Za Katoličku crkvu, to je bila jedna
prilika. Ta je prilika značila da će se moći Balkan pokatoličiti i da će, najjednostavnije rečeno, papa stvoriti nove države po proterivanju Turaka. Insistirajući na nasleđu rimskoga
Ilirikuma, To su
rimski državljani, vezani zakonom i odanošću Rimu; nikada se pobunili nakon ustanka početkom I stoleća naše ere. I ne samo to, već su vremenom bili postali i integralni deo Rimskog carstva; izvor i branik ogromne količine vojne snage i velikog broja careva, kako barski nadbiskup i srpski primas Andrija Zmajević ponosno ističe u XVII st. u
Crkvenom letopisu, navodeći koliko je iz srpskih zemalja careva došlo. Kontekst svega toga je osnivanje Zavoda Sv. Jeronima 1453. godine, mesec dana pre pada poslednjeg pastiona pravoslavlja na Balkanu (Carigrada). Godine 1485. prvi put uz njega se javlja
ilirsko ime (javljaće se tako sve do 1655. godine uporedo sa slovenskim, kada će ga u potpunosti istisnuti i postati jedino). Svega nekoliko godina godina nakon toga, jedan Venecijanac (inače katolički sveštenik i čovek koji je u Padovi diplomirao upravo teologiju) koji je od suseda naučio naš jezik,
Georgije Sizgorej (poslovenjeno Juraj Šižgorić) završava 1487. godine jedan spis, koji će docnije jednom drugom Venecijancu, dominikancu
Vincentiju Pribojviju (Vinku Pribojeviću) poslužiti kao uzor da 1532. godine 'patentira' tu zamisao da su Sloveni Iliri.
Ne kažem sad ja da tu nije bilo ničeg domaćeg; tu se zaista mogla videti
ljubav prema Slovenstvu (posebno Pribojevićeva, koja je gotovo bez presedana u domaćoj latinskoj književnosti). Ne mogu se samo rimskoj misiji prosto pripisati nešto što zaista izgleda kao osnovna hrišćanska solidarnost sa onima koji se nalaze pod jarmom muhamedanaca. Ali
tim putem, i uz ideološku osnovicu da
Balkan pripada papi rodila se i razvijala ta ideja o autohtonosti Slovena i ona se, u različitim formama i sužena/uvećana, sačuvala zahvaljujući kompilatorskom dejstvu Mavra Orbina (1601) i tako uticala u izvesnoj formi i dospela u XVIII st. do Andrije Kačića Miošića (1756, 1759). No, kako se nikada zaista nije ni ostvario celi taj poduhvat (kojeg je bio deo i Bartol Kašić i još mnogi drugi...vezano za Ilirski koledž i celu tu ideju katoličkog osvajanja Balkana) i njegovi najveći dometi bili su, recimo, ustanak u Čiprovcima 1688. godine, ta ideja (izvan
osnovnog koncepta, koji će Rimokatlička crkva zadržati sve do najnovijih vremena, tj. formiranja moderne hrvatske nacije u XIX i XX stoleću, te Habzburške monarhije koja će jedno vreme posle Beogradskog sabora 1690. godine preuzeti na svoje breme tu ilirsku etnonimiju i preneti ga u izvesnoj meri neko vreme i kroz idući vek — ilirska dvorska deputacija 1745. i 1791. godine) ostaće u svojoj razvinijoj formi
psenička zamisao oivičena na vrlo maleni i najvećim delom izolovani kružok staroštokavskih pisaca dubrovačko-dalmatinskog kulturnog kruga. Ona
neće postati
mejnstrim istoriografskog diskursa, koji će se vrtiti oko (pored, naravno, starozavetnog teološkog modela potomstva od Noja posle Potopa) toga imaju li Sloveni kakve veze sa Gotima, odnosno jesu li se doselili sredinom VI (kako postavlja Dukljaninova tradicija) ili početkom VII stoleća (kako kaže većina istorijskih izvora).
Čak i u tom istom krugu romanske (ili romanofone) civilizacije na Jadranu, na određenim pozitivnim talasima protiv-reformacije (donekle slično u maniru Kromerove pojave u poljskoj istoriografiji, doduše dosta kasnije u skladu sa tadašnjim nivoima i razmerama poljske civilizacije i kulture u poređenju sa Hrvatskom) pojaviće se jedan
Ivan Lucić 1666. godine, koji tako trezveno pristupa problemu doseljavanja Slovena, a konkretno baš Hrvata i Srba. Naravno, politička pozadina je i dalje tu, zbog koje Lučić
zaostaje kada je baš konkretno antički period tema i pokušava naučno uklopiti u kontekst realnih potreba projekta RKC o kojem govorimo, stavljajući to kroz smeštaj
političkog značaja Jadrana kao geoprostora, u koji su Sloveni bili uključeni po osvajanju Solina, postavši na taj način deo te evromediteranske rimske civilizacije. Malo više o Luciću, ukoliko te interesuje, sa linkom ka izuzetno dobroj raspravi koja ga predstavlja:
Pored svega ovog od izuzetnog je značaja dodati da je
srpsko-pravoslavni istoriografski krug uglavnom odbacio (govoreći o najstarijim slojevima srpske literarne tradicije) ove ideje, tretirajući ih kao nešto strano, maltene kao nekakvu podvalu podlih rimokatolika, da se tako izrazim. Već smo pričali o grofu Đorđu Brankoviću. Branković (uz sva pojedina maštovita razmišljanja, kao kad ih ima po pitanju recimo Roksolana) usvaja koncenzus iz svih istoriografskih dela, ostavljajući po strani autohtonistički narativ (koji mu je prosto morao biti barem poznat iz razloga što je koristio Orbinija) i stajući na stranu, po svim pomenutim starijim piscima (uključujući i Flavija Blonda i misterioznog Prezbitera iz Duklje) mišljenja da su se Sloveni doselili na Balkansko poluostrvo u rasponu vlada vizantijskih careva od Anastasija I do Foke (iliti između 491. i 610. godine). Branković hoće, doista, ubaciti priču o Svevladu, Totili, spominjući i Brusa i Ostroila, i preuzimajući tu gotoslovensku priču iz Dukljaninovog rodoslova, ali on tu
staje. Vrlo nepoverljiv (kao što je istorija pokazala, i to istinito) on ostavlja po strani sve te vladare koje pominje Pop Dukljanin i (shodno i sopstvenim interesima, zato što mu je plan bio da sebe poveže direktno sa Nemanjićima, što bada prednemanjićku povest zaista i u manje bitnu sliku) i posle toga prvi naši vladar i o kojima govori javljaju se u kontekstu priče o Nemanjinom poreklu.
Ili uzmi recimo
Pavla Julinca koji objavljuje svoju srpsku istoriju 1765. godine. On je, za razliku od Brankovića, nešto manje podozriv prema Popu Dukljaninu, tako da u svojoj istoriji uključuje on i čitavi niz Dukljaninovih vladara da dopuni sve do Stevana Nemanje, ali pogledaj kako on počinje svoje pisanje o istoriji Srba (i to,
više od jednog stoleća pre Berlinskog kongresa

).
I eto ga tu; celih
250 godina pre današnjice piše Đulinac piše približno sličnu priču kao da je čisti „radićevac“. Ovo je zaista zapanjujuće; što se više bilo koji autohtonista proučava, to se svaki put otkrije neka nova neistina. Kako godine prolaze, ja se prosto naviknem na nekog autora, ali onda proverim neku novu tvrdnju ili nešto što nisam nikada stigao izdvojiti vremena, pronađe se još jedna laž i ja se opet iznenadim kako neki ljudi dopuštaju neke stvari sebi, odnosno do kolike mere to sve ide. Ovde govorimo o stvarima, odnosno o tvrdnjama koje nisu ništa drugo do jedna čitava mreža laži u kojoj se svaki čovek koji je pismen mora izuzetno dosta potruditi da uhvati barem jednu jedinu stvar koja bi mogla se pokazati istinitom, u potrazi kao za iglom u plastu sena...