„Bečko-berlinska škola” vs novoromantičari

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Дакле, правници вас шију. А то сам већ и написала у једном од горњих постова.

Uopšte se ne radi o tome. Ja sam pomenuo genije retko viđenih razmera kao izuzetak, a Slobodan Jovanović koga si ti i spomenula upravo i spada među takve ljude.

Naravno da će pravnik napisati mnogo bolje jednu studioznu analizu Sretenjskog ustava iz prve polovine XIX stoleća od nekog običnog istoričara; posebno ako je specijalistički usmeren na istoriju prava i države, baš isto kao što će možda dosta uspešnije od nekog istoričara jedan arheolog napisati delo posvećeno minojskoj civilizaciji na Kritu, ili kao što će je Dejan Medaković kao istoričar umetnosti pisao o različitim pitanjima kulture.

Naprotiv, upravo je to ono što sam sve vreme i govorio, jer se tu radi o ljudima koji su stručni i pišu o tome dobrim delom zahvaljujući svom obrazovanju, a ne iz ijednog drugog razloga. Tako da to upravo ojačava određenu poentu da su nužna predznanja potrebna (kako god da su ona bila stečena; najčešće kroz visoko obrazovanje).

Spomenula si i Duška Lopandića. Nije sporno da postoji nekoliko stručnih radova koji se tiču zadnja dva stoleća, gde je i poželjno (ako ne i potrebno) mišljenje jednog pravnika, ali on tome upravo pristupa sa stanovišta svoje struke. Ukoliko si ti mislila na druga njegova dela (koja zauzimaju ako se ne varam i većinu njegove bibliografije bliske istorijskim temama) ne radi se o istoriografiji, već o književnosti.

Sinteza stvarnog i fikcije u ovoj knjizi čini uzbudljivo, provokativno i magično privlačno štivo, koje u maniru najboljih književnih ostvarenja ne dozvoljava čitaocu da knjigu ispusti iz ruku dok ne pročita njene poslednje retke. Ne zadovoljavajući se oskudnim izvorima o velikim županima Raške pre Nemanjinog dolaska na presto u Starom Rasu, a zaintrigiran posebno sudbinom srpskog plemića Beloša i njegovih sestara, ugarske kraljice Jelene i moravske knjeginje Marije, zagonetnim ličnostima poput velikih župana Vukana i Dese I, kralja Mihaila Bodina ili kraljice Jekvinte, Lopandić književnim postupkom, utemeljenim na izuzetnom poznavanju političke i kulturne istorije, gradi jedan izmaštan, ali verovatan književno-istorijski okvir u koji nastanjuje istorijske ličnosti. Na taj način, kroz lični doživljaj autora, istorijski likovi dobijaju onu životnost koju im zvanična nauka u nedostatku valjanih izvora ne može pružiti. Autorovo snažno nadahnuće i njegov izuzetan književni stil kvaliteti su koji Letopis velikih župana čine delom osobene vrednosti.

http://www.delfi.rs/knjige/99589_letopis_velikih_zupana_knjiga_delfi_knjizare.html

Ovo svakako treba razdvojiti od istoriografije. Svako ko ima i najmanje književnih talenata može pisati istorijske romane, iz prostog razloga što se u toj situaciji sve može oprostiti (posebno ukoliko je lepo napisano to delo). To važi i za ovu tzv. popularnu istoriju.

Та реченица за коју си се ухватио и поредиш астро-физику са претходно наученом таблицом множења, подразумева да је човек заитересован за историју и да се њоме бави темељно па макар му и није професија. Наравно, ја сам то врло прецизно и написала у више наврата и нема смисла вадити ту реченицу из ширег контекста.

To je tako samo ukoliko temeljno bavljenje znači posedovanje vrlo značajnog predznanja. Ako neko bez tog predznanja zasedne za sto i kompjuter i krene tako raditi, ni po kom parametru to ne može biti temeljno bavljenje, makar sedeo za zbirkom dokumenata 6-7 sati bez prestanka.
 
Poslednja izmena:
Goran Šarić na novoj turneji u Srbiji.

Predavanje.jpg
 
Промицатељ идеја о ирлиско-хрватском подријетлу Срба. Док их шаљу, значи да има разлога зашто то раде, а док има разлога није све пропало. Наравно, о ТВА неће бити ни речи, јер то је само наслов за плакат('), праве теме чуће само они који посете трибину. :lol:
 
Poslednja izmena:
Промицатељ идеја о ирлиско-хрватском подријетлу Срба. Док их шаљу, значи да има разлога зашто то раде, а док има разлога није све пропало. Наравно, о ТВА неће бити ни речи, јер то је само наслов за плакат('), праве теме чуће само они који посете трибину. :lol:

U suštini, svako "promicanje" ideja o slovenskoj indigenosti, nativnosti, autohtonosti na Slovenskom Jugu u direktnoj je suprotnosti sa bilo kakvim hrvatskim nacionalnim interesima budući da je u naučnim krugovima prihvaćeno da su Horvati turkijsko pleme. Isto važi za bugarski nacionalni interes, dok se Severni Sloveni drže indiferentno po strani.
 
U suštini, svako "promicanje" ideja o slovenskoj indigenosti, nativnosti, autohtonosti na Slovenskom Jugu u direktnoj je suprotnosti sa bilo kakvim hrvatskim nacionalnim interesima budući da je u naučnim krugovima prihvaćeno da su Horvati turkijsko pleme. Isto važi za bugarski nacionalni interes, dok se Severni Sloveni drže indiferentno po strani.

Шарић промиче идеју да су Срби потомци Илира, да је хаплогрупа I2a илирског порекла, а све то прислања на давно генетичка истраживања Драгана Приморца, који је пре десетак година тврдио да су Хрвати староседеоци на Балкану. Касније генетичка истраживања су то оспорила, али онда се појавио Шарић, који је отпочео борбу за Приморчеве тезе, при том увлачећи Србе у ту причу, и то на начн да им подилази темама које превазилазе пристојност, али за које ипак налази довољно слушалаца на својим трибинама о темама о којима иначе не говори, попут ове о Тајним ватиканским архивима.
 
U suštini, svako "promicanje" ideja o slovenskoj indigenosti, nativnosti, autohtonosti na Slovenskom Jugu u direktnoj je suprotnosti sa bilo kakvim hrvatskim nacionalnim interesima budući da je u naučnim krugovima prihvaćeno da su Horvati turkijsko pleme. Isto važi za bugarski nacionalni interes, dok se Severni Sloveni drže indiferentno po strani.

Prihvaceno je malo morgen.

U sustini ima istih teorija kao i za Srbe slovenska ili iranska i to je to.
 
Prihvaceno je malo morgen.

U sustini ima istih teorija kao i za Srbe slovenska ili iranska i to je to.

Slažem se da su Hrvati sve samo ne glupi i nisam se dobro izrazio. Mislio sam na to da oni (najjači istoričari) to znaju iako ne pišu. Otud i proishodi epizoda u kojoj je Katičić osuo paljbu po nezavisnom Mužiću zbog koketerije sa autohtonizmom. A u mejnstrim priči, oni uvek imaju nekoliko planova plan A, plan B, plan C... Znaju kako se to radi.
 
Шарић промиче идеју да су Срби потомци Илира, да је хаплогрупа I2a илирског порекла, а све то прислања на давно генетичка истраживања Драгана Приморца, који је пре десетак година тврдио да су Хрвати староседеоци на Балкану. Касније генетичка истраживања су то оспорила, али онда се појавио Шарић, који је отпочео борбу за Приморчеве тезе, при том увлачећи Србе у ту причу, и то на начн да им подилази темама које превазилазе пристојност, али за које ипак налази довољно слушалаца на својим трибинама о темама о којима иначе не говори, попут ове о Тајним ватиканским архивима.

Zaboravio sam naglasiti da će ovo sledeće predavanje biti u Kragujevcu.

Tako to bila sa poraženim idejama. Šalju se na druge adrese, gde ni ljudi nisu o tim nekim stvarima uopšteno preterano informisani, pa se onda tako mora iznova i iznova raditi jedno te isto, ali u različitim zemljama. :roll:

Baš me zanima hoće li se slična medijska eksplozija desiti kada bude krenuo na crnogorsku turneju i hoće li se tako opet otvoriti novi front za ništa novo.
 
Шарић промиче идеју да су Срби потомци Илира, да је хаплогрупа I2a илирског порекла, а све то прислања на давно генетичка истраживања Драгана Приморца, који је пре десетак година тврдио да су Хрвати староседеоци на Балкану. Касније генетичка истраживања су то оспорила, али онда се појавио Шарић, који је отпочео борбу за Приморчеве тезе, при том увлачећи Србе у ту причу, и то на начн да им подилази темама које превазилазе пристојност, али за које ипак налази довољно слушалаца на својим трибинама о темама о којима иначе не говори, попут ове о Тајним ватиканским архивима.

I ne samo to. Tema "Tajne vatikanskog arhiva" je dobro poznata i često plasirana fora da se privuku široke narodne mase. Naravno da o tome neće biti ni reči jer Šarić kao i mnogi pre njega koji se pozivaju na neke navodne dokaze u Vatikanu nisu videli ni A od tog arhiva.

- - - - - - - - - -

Zaboravio sam naglasiti da će ovo sledeće predavanje biti u Kragujevcu.

Tako to bila sa poraženim idejama. Šalju se na druge adrese, gde ni ljudi nisu o tim nekim stvarima uopšteno preterano informisani, pa se onda tako mora iznova i iznova raditi jedno te isto, ali u različitim zemljama. :roll:

Baš me zanima hoće li se slična medijska eksplozija desiti kada bude krenuo na crnogorsku turneju i hoće li se tako opet otvoriti novi front za ništa novo.

Pa čovek će lepo opet da prilagodi materijal publici.

"Crnogorci narod najstariji" ! :hahaha:
 
Tako to bila sa poraženim idejama. Šalju se na druge adrese, gde ni ljudi nisu o tim nekim stvarima uopšteno preterano informisani, pa se onda tako mora iznova i iznova raditi jedno te isto, ali u različitim zemljama. :roll:

A sa kojim ciljem? Svet je globalno selo. Drugo je bilo u srednjem veku... Danas se ne mogu više puta prodavati muda pod bubrege.

Dakle, nisi u pravu.:mrgreen:

- - - - - - - - - -

I ne samo to. Tema "Tajne vatikanskog arhiva" je dobro poznata i često plasirana fora da se privuku široke narodne mase. Naravno da o tome neće biti ni reči jer Šarić kao i mnogi pre njega koji se pozivaju na neke navodne dokaze u Vatikanu nisu videli ni A od tog arhiva.

- - - - - - - - - -



Pa čovek će lepo opet da prilagodi materijal publici.

"Crnogorci narod najstariji" ! :hahaha:

Ipak smo našli mušteriju za teoriju zavere. :ok:
 
3. Ovo isto ili slično postavljaš već godinama.

Evo, ovo je suština:



Još je jedna kompleksaška motivacija potkrepila celishodnost fiks ideje o predstavi o odsustvu Južnoslovena u Staroj Grčkoj i Rimu. Razlog - pogledajte okolo - sve što je bilo pod Rimom u Zapadnoj Evropi se Romanizovalo - Srblje - ič. I onda se automatski čini nemogućim da je u nas ostalo 2-3 romanske reči.

5. Takođe, odsustvo rotacizma u gegijskom dijalektu (sever Albanije i Kosovo) posledica je većeg mešanja sa Južnoslovenima (Srbima) ishodnog masovnog arbanašenjia Slovena te aktivnijeg dodira u kontinuitetu.Ranije smo elaborirali da onaj narod koji guta drugi narod dobija i reči drugog naroda, pa je jasno zašto nema šiptarskih reči u srpskom jeziku, dok srpske reči čine skoro pola čiptarskog vokabulara.

Prema tome, ovo je zakon:

2. Osobine jezika, tj. artikulacijske preferencije jednog fonološkog sistema, mogu novu reč naglo prevesti kroz sve faze jezičkog razvoja o čemu ste diskutovali i na Slavorum forumu po pitanju nekoliko primera reči, slovenskih reči, koje su doživele metatezu likvida: južnoslovensko gradina dalo je albansko gardine. To nisu procesi za koje je potrebno 1000 godina, već pet minuta i jedan jedini govornik koji će umesto infarkt da kaže infrakt a svi da prihvate.

Evo, budući da sam ga prvi u istorijskoj i komparativnoj lingvistici uočio, proces ću nazvati instant phonetic time travel.

Kad su u pitanju Južnosloveni (mahom Srbi) i Šiptari, narodi koji su dugo u dodiru, uzrok odsustva šiptarskih reči u srpskom s jedne, a obilja srpskih reči u šiptarskom jeziku s druge strane objašnjen je ovde:

quote_icon.png
Original postavio Mrkalj
7) Srpski jezik nema nijednu šiptarsku reč iako su mešanja sa ovim narodom masovna. Šiptarski jezik ima značajan broj slovenskih reči, štaviše ima ogroman broj slovenskih reči.
Ovo bi moglo da se tumači time da se srpski narod stalno povlačio a da je šiptarski narod stalno napredovao prema Srbima-Slovenima. To je to, nema drugog objašnjenja.

Vidite kako je jedan mali sintetički detalj dovoljan da potpuno obori ma kakvu pretpostavku da su ma gde Sloveni potisnuli ili potiskivali Šiptare, čime je balkansko- starosedelačka ("ilirska") hipoteza o pradomovini Šiptara potpuno oborena, makar u oblastima u kojima su obitavali Sloveni.
 
Mislim da bismo mogli iskoristiti ovu priliku da razmotrimo slučaj još jednog od navoda domaćih (novo ili ne) romantičara. Jedna od često ponavljanih tvrdnji jeste da su svi stručnjaci pre Berlinskog kongresa 1878. godine smatraju da su Južni Sloveni potomci predrimskog stanovništva. Na forumu je već bila pominjana najstarija zapisana tradicija o poreklu ovih naroda sa ovih područja, iz perioda XIII-XV stoleća (Toma Arhiđakon, Pop Dukljanin, Ludovik Crijević Tuberon) a koji beleže tradiciju o seobi u vreme ranog srednjeg veka, ali dodajmo ovome i Marcina Kromera (1512-1589) - čoveka za koga se osnovano može reći da je osnivač poljske istoriografije. Reč je o njegovom kapitalnom delu o poreklu poljskog naroda, De origine et rebvs gestis Polonorvm,

img_4825a.jpg


U prvoj knjizi, treća glava:

BookReaderImages.php


Captured.png


Martinus Cromerius:
Non esse necesse Slavos eosdem esse sive cum Dalmatis et Illyris, sive cum Vandalis, propterea quod eorum loca incoluerunt, atque etiamnum incolunt.

Prevod po Jovanu Radoniću:

Martin Kromerije:
Ne mogu se Sloveni identifikovati sa Dalmatima i Ilirima, ili sa Vandalima, samo zato što su naselili krajeve tih naroda, jer su pre Slovena drugi narodi također sedeli u tim krajevima.

Izgleda kao da je Kromer bio svestan opasnosti vrlo učestale arhaizacije imena naroda koje su stari hroničari tog vremena upotrebljavali. S druge strane, ovde treba dodati da govorimo o jednom Poljaku, tako da nije bilo ni nikakvog poetskog interesa za romantizaciju povesti po pitanju Slovena doseljenih na Balkansko poluostrvo (i njihovih potomaka).

Ovde se radi o jednoj fantaziji koju kreiraju autori autohtonističke provenijencije, pričajući napamet (bez ikakve provere svojih izvora) i oslanjajući se na slabu obaveštenost laika i nedostupnost građe.

P. S. Ulazak u informatičko doba, po mom mišljenju, zadaće definitivne udarce srpskoj autohtonističkoj školi, iz prostog razloga što danas imamo pristup staroj dokumentaciji bez presedana u do sada viđenoj istoriji čovečanstva, pa je tako sve lakše i lakše proveravati sve ove tvrdnje.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Govoreći o davnim vremenima, pre seobe Južnih Slovena na Balkansko poluostrvo, Kromer opisuje njihovo postojbinu (5. glava iste knjige):

Sloveni_napadaju.png


Po Kromerovom opisu, Sloveni su obitavali severno od Istre i Dačana, po panonskim prostranstvima sve do Bohemije, odakle su napadali Ilirik, Dalmaciju i Istru.

U 12. glavi Kromer se dotiče hronologije i iznosi da postoje dve škole mišljenja o tome kada su se tačno Sloveni doselili na Balkansko poluostrvo:
1. Posle cara Justinijana odnosno 550. godine
2. Drugačiji podatak crpi od Flavija Bjonda - za vlade cara Mavrikija, oko 600. godine

doseljavanje_Slovena_na_Balkan_po_Kromeru.png


Po daljem pripovedanju Kromerovom, do 16. knjige, Sloveni, čija se pradomovina nalazi u Sarmatiji i koji su pre cara Mavrikija (592-602) obitavali u rejonu prema toku Visle, podelili se u dve grupe, južnu i zapadnu. Južna je osvojila Dakiju, Meziju, Panoniju, Dalmaciju, Ilirik i Istru.

Kromer.png
 
Poslednja izmena:
Albert_Kranc.png


Nešto pre Kromera, njegov ljuti suparnik i nemački istoriograf i univerzitetski profesor Albert Kranc napisao je početkom XVI stoleća čuveno delo Vandaliju (posthumno objavljena prvi put u Kelnu 1518. godine). To delo posvećeno je slovenskoj rasi, kojoj on zove vandalskim imenom. Na str. aii Kranc svedoči da su se Sloveni prebacili na Dalmaciju, Istru i Ilirik za vlade cara Mavrikija.

Mavrikije.png
 
Poslednja izmena:
Po Kromerovom opisu, Sloveni su obitavali severno od Istre i Dačana, po panonskim prostranstvima sve do Bohemije, odakle su napadali Ilirik, Dalmaciju i Istru.

Po daljem pripovedanju Kromerovom, do 16. knjige, Sloveni, čija se pradomovina nalazi u Sarmatiji i koji su pre cara Mavrikija (592-602) obitavali u rejonu prema toku Visle, podelili se u dve grupe, južnu i zapadnu. Južna je osvojila Dakiju, Meziju, Panoniju, Dalmaciju, Ilirik i Istru.

Da li je ovo koristio neka dva razlicita izvora? Nekako kao da osecam blagu deskrepanciju ovde.
 
Da li je ovo koristio neka dva razlicita izvora? Nekako kao da osecam blagu deskrepanciju ovde.

Ne znam za izvor konkretno za tu rečenicu, ali zavisi koliko je bukvalno čitaš da li ima smisla. :) U njoj piše da su u tom trenutku Stari Sloveni nastanjivali prostor: 1) severno od Istre, 2) u Panoniji i 3) od današnje Rumunije do Češke. Pogledaj izvorni latinski citat; moguće je da tako ispalo zbog mog prepričavanja.

Jedno od ta dva mišljenja, o seobi u VII stoleću, umesto nekoliko decenija ranije, zapisao je već pominjani italijanski humanista Flavio Bjondo (1392-1463).

Bjond.png


Do vremena cara Mavrikija (592-602) Sloveni su živeli preko Dunava, kojeg su prešli, upali u Istru i Dalmaciju i od njih nasta Slavonija.

doseljavanje_po_Bjondu.png
 
Poslednja izmena:
Mislim da bismo mogli iskoristiti ovu priliku da razmotrimo slučaj još jednog od navoda domaćih (novo ili ne) romantičara.

Kakvu priliku?

Ovde je jasna ista nemačka tendencija obrnutog tipa, usmerena prema dokazivanju neautohtonosti susednih Poljaka. Tada je Osman sedeo na Slovenskom Jugu pa im nije bilo interesantno da kroje istoriografiju za slovensko podstanarstvo na Balkanu. To je, međutim, odavno pre dolaska Osmanli-Turaka bilo interesantno Konstantinu VII pa je lagao gde je stigao.

Samo budale ne vide da se ista tendencija istoriografije u službi geopolitike višestruko ponavlja na različitim prostorima u različitim vrmenima. U ovom slučaju radi se o podstanarskoj paradigmi i tome kome ćemo je i kada nametnuti.
 

Tvoje pokretanje diskusije o potrebi više svesti o starijoj istoriografiji, zbog koje sam otvorio Đorđa Brankovića, a potom krenuo i dalje da čituckam po njegovim i drugim izvorima.

Ovde je jasna ista nemačka tendencija obrnutog tipa, usmerena prema dokazivanju neautohtonosti susednih Poljaka. Tada je Osman sedeo na Slovenskom Jugu pa im nije bilo interesantno da kroje istoriografiju za slovensko podstanarstvo na Balkanu. To je, međutim, odavno pre dolaska Osmanli-Turaka bilo interesantno Konstantinu VII pa je lagao gde je stigao.

Tvoj argument bi imao smisla da govorimo ovde o nekom Nemcu, ali radi se o jednom Poljaku, koji sastavlja delo uz rodoljivi zanos sa namerom da se napiše jedna poljska nacionalna istorija...delo koje treba da opiše poreklo i razvoj slave Poljaka i nastalo između ostalog upravo kao i odgovor na tvrdnje nemačke istoriografije, odnosno kao odgovor na određene pretenzije iz Nemačke uperene ka Poljskoj. Marcin Kromer proizvod je velikog procvata poljske kulture, iste one renesanse iz vremena vlade kralja Žigmunda Starijeg (1506-1548) koja usmerava čitavu zemlju ka nauci i kulturi i koja će rezultovati jednim Nikolom Kopernikom, odnosno okinuti ono što poznajemo pod imenom Naučne revolucije. Otuda i Kromerijeva dela odišu prosto duhom (za taj nivo) neverovatne erudicije i istinoljubivosti; on odgovara Nemcima, ali on ih ne mrzi (za razliku od onih kojima odgovara, a koji pišu da su Sloveni lopovčine, kako se pripisuje Martinu Luteru) i ipak im na jednom mestu priznaje Nemcima određenu objektivnu istorijsku ulogu u urbanizaciji poljskih naselja. Njega boli kada naiđe na tako neke neistine i brkanja i otvoreno iskače. On se žestoko protivi svim pokušajima germanizacije Slovena ili uobičajenoj arhaizaciji imena, insistirajući na jezičkim razlikama, koje razdvajaju Slovene od drugih naroda (u 6. i 7. glavi prve knjige):

BookReaderImages.php


Mrkalj, tvoja opaska da se u jednoj poljskoj knjizi koja je bila napisana kao svojevrsni odgovor Nemcima predstavlja nemačku tendenciju usmerenu ka dokazivanju neautohtonosti susednih Poljaka nema doslovno nikakvog smisla. Logična je koliko bi bilo navesti Radivoja Radića kao primer pristalica srpske autohtonističke škole.

Samo budale ne vide da se ista tendencija istoriografije u službi geopolitike višestruko ponavlja na različitim prostorima u različitim vrmenima. U ovom slučaju radi se o podstanarskoj paradigmi i tome kome ćemo je i kada nametnuti.

Pa ja se sa tobom slažem u potpunosti. Oba navedena dela, i od Kromera i od Kranca, odišu jednim vrlo jasnim političkim kontekstom i potrebama država i društava odakle su proizišla - jedno iz Svetog rimskog carstva nemačke narodnosti, a drugo iz Poljsko-litvanskog komonvelta; jedno sa kontekstom dokazivanja stare slave pojedinih severno-nemačkih plemena i gradova i određenih imperijalističkih pretenzija, a drugo sa ciljem upravo odbrane od rečenih pretenzija, ali i određene naučne kontraofanzive, delomice upravo na temeljima pozitivnih elemenata nasleđa kontrareformacije (da se pruži razuman i efikasan odgovor na tvrdnje protestanata). No, ni jedno ni drugo delo ne stavlja vidi Slovenski jug u žižu svojih interesa, već samo pominje u kontekstu šire priče o migracijama i pokretima Venda, odnosno Starih Slovena. I jedan i drugi, dve strane jednog novčića, iako bi se verovatno i žestoko lično potukli u polemici oko interpretacije pojedinih istorijskih procesa, nemaju nikakvih posebnih nesuglasica kada se radi o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo. Oni se oko toga savršeno slažu i prenose ono što je (suprotno neistinama koje uporno ponavljaju domaći novoromantičari) uobičajeni prihvaćeni istorijski narativ o Južnim Slovenima (doselili su se ili sredinom VI ili pri početku VII stoleća).

Naravno da su geopolitički činioci sastavni deo ne istoriografije, već svega. Oni su, kompleksnim razvojem događaja, doveli i do ideje o slovenskoj autohtonosti na Balkanskom polustrvu. Ta ideja u tesnoj je vezi sa agarenskom okupacijom Balkana i ekumenizmom, odnosno idejama Katoličke crkve o uniji. Pre pojave Turaka, a posebno pre Mohačke bitke (1526. godine) u domaćem kružoku dominantno stanovište bilo je da su se Sloveni doselili na Balkansko poluostrvo. Tako sredinom XIII stoleća beleži Toma Arhiđakon iz Splita (7. glava iz Historia Salonitana, opisujući kako su Sloveni zauzeli Solin):



Thomas Archidiaconus:
Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et Polonie exierunt, dicitur Salona fuisse destructa.

Toma Arhiđakon:
Kaže se da se rušenje Solina desilo u vreme Gota, koji su napustili delove Teutonije i Poljske pod vođstvom Totile.



Thomas Arcihidiaconus:
Gothi a pluribus dicebantur, et nichilominus Sclavi, secundum proprietam nominis eorum, qui de Polonia seu Boemia uenerant.

Toma Arhiđakon:
Mnogi ih zovu Gotima, ali i Slovenima, po imenu onih koji su došli iz Poljske ili Češke.

Potom, iz Barskog rodoslova (kada god da je nastao, od XII do XVI stoleća):

Gesta regum Sclavorum:
Regnante in urbe Constantinopolitana imperatore Anastasio qui se et alios multos Eutychiana haeresi maculaverat, Romae vero praesidente Gelasio papa secundo eo tempore praeclaruerunt in Italia Germanus episcopus et Sabinus Canusinae sedis episcopus atquevenerabilis vir Benedictus apud Cassinum montem, exiit quoque gens a septentrionali plaga quae Gothi nomina bantur, gens ferox et indomita, cui erant tres fratres principes, filii regis Senudslavi. Quorum nomina sunt haec: primus Brus,secundus Totila, tertius vero Ostroyllus.

Dela slovenskih kraljeva:
У време када је уграду Константинопољу владао цар Анастасије који је себе и многе друге упрљао Еутихијевом јереси и када јеу Риму столовао папа Геласије, и када су у Италији живели надалеко чувени епископ Герман, затим Сабин, канусински епископ, и свети човек Бенедикт у Монтекасину, са севера је дошао народ по имену Готи, суров и дивљи народ, којим су владала три брата, синови краља Сенудслава. Њихова имена су била следећа: први је био Брус, други Тотила, атрећи Остроил.

Evo, čisto da pokrijemo, i hrvatske verzije (iz Hrvatske hronike:

Chragliuiuchi cesar u gradi basiligi cesarstva u vrime u cho se bihu prosfitlilij blaxeni muxi Jerman bischup j pristoglia chapitulschoga j pristolgia Chamixie †Scilie† bischup j tolico †gie† poctovanji blaxeni mux Benedijch blixu Gore ciciliansche pribivasse na lit gospodignich trista i pedeseti sedam. I tada izide nichi puch i mnostvo gliudi od istocha chise zovihu Gotj, gliudi tuvardi i golemo gliuti, prez zachonachacho diugij, chim gliudem bihu gospoda trij bratincj chi bichu sinove chraglia Sfiho-lada, chim bratincem bise ime parvomu Bris, drugomu Totilla, tretomu Stroil.

За време владавине цара у граду царства у време када су се били прочули блажени људи епископ Јерман на столици капитолској и епископ Каносе и када је веома поштовани и блажени човек Бенедикт боравио близу Цицилијанског брда, лета господњег хиљаду триста педесет и седмог, тада је од истока дошао неки народ и мноштво људи који се зову Готи, људи сурови и јаросни, без закона, као да су дивљи, а ти људи су за поглаваре имали три брата који су били синови краља Сфихолада, а тој браћи су била имена: првоме Брис, другом Тотила, а трећем Строил.

Učeni Dubrovčanin, Ludovik Crijević Tuberon (1459-1527) bez dileme prenosi nam tradiciju o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo ( Commentariorum de rebus..):

BookReaderImages.php

BookReaderImages.php
 
No, da se vratimo na pitanje koje si ti pokrenuo — geopolitička pozadina postanka autohtonističkog narativa vezano za Slovene na Hemskom poluostrvu leži u novostvorenim uslovima na Balkanskom poluostrvu, koji su doveli do uništenja pravoslavnih država i pojave velike neverničke sile. Za Katoličku crkvu, to je bila jedna prilika. Ta je prilika značila da će se moći Balkan pokatoličiti i da će, najjednostavnije rečeno, papa stvoriti nove države po proterivanju Turaka. Insistirajući na nasleđu rimskoga Ilirikuma, To su rimski državljani, vezani zakonom i odanošću Rimu; nikada se pobunili nakon ustanka početkom I stoleća naše ere. I ne samo to, već su vremenom bili postali i integralni deo Rimskog carstva; izvor i branik ogromne količine vojne snage i velikog broja careva, kako barski nadbiskup i srpski primas Andrija Zmajević ponosno ističe u XVII st. u Crkvenom letopisu, navodeći koliko je iz srpskih zemalja careva došlo. Kontekst svega toga je osnivanje Zavoda Sv. Jeronima 1453. godine, mesec dana pre pada poslednjeg pastiona pravoslavlja na Balkanu (Carigrada). Godine 1485. prvi put uz njega se javlja ilirsko ime (javljaće se tako sve do 1655. godine uporedo sa slovenskim, kada će ga u potpunosti istisnuti i postati jedino). Svega nekoliko godina godina nakon toga, jedan Venecijanac (inače katolički sveštenik i čovek koji je u Padovi diplomirao upravo teologiju) koji je od suseda naučio naš jezik, Georgije Sizgorej (poslovenjeno Juraj Šižgorić) završava 1487. godine jedan spis, koji će docnije jednom drugom Venecijancu, dominikancu Vincentiju Pribojviju (Vinku Pribojeviću) poslužiti kao uzor da 1532. godine 'patentira' tu zamisao da su Sloveni Iliri.

Ne kažem sad ja da tu nije bilo ničeg domaćeg; tu se zaista mogla videti ljubav prema Slovenstvu (posebno Pribojevićeva, koja je gotovo bez presedana u domaćoj latinskoj književnosti). Ne mogu se samo rimskoj misiji prosto pripisati nešto što zaista izgleda kao osnovna hrišćanska solidarnost sa onima koji se nalaze pod jarmom muhamedanaca. Ali tim putem, i uz ideološku osnovicu da Balkan pripada papi rodila se i razvijala ta ideja o autohtonosti Slovena i ona se, u različitim formama i sužena/uvećana, sačuvala zahvaljujući kompilatorskom dejstvu Mavra Orbina (1601) i tako uticala u izvesnoj formi i dospela u XVIII st. do Andrije Kačića Miošića (1756, 1759). No, kako se nikada zaista nije ni ostvario celi taj poduhvat (kojeg je bio deo i Bartol Kašić i još mnogi drugi...vezano za Ilirski koledž i celu tu ideju katoličkog osvajanja Balkana) i njegovi najveći dometi bili su, recimo, ustanak u Čiprovcima 1688. godine, ta ideja (izvan osnovnog koncepta, koji će Rimokatlička crkva zadržati sve do najnovijih vremena, tj. formiranja moderne hrvatske nacije u XIX i XX stoleću, te Habzburške monarhije koja će jedno vreme posle Beogradskog sabora 1690. godine preuzeti na svoje breme tu ilirsku etnonimiju i preneti ga u izvesnoj meri neko vreme i kroz idući vek — ilirska dvorska deputacija 1745. i 1791. godine) ostaće u svojoj razvinijoj formi psenička zamisao oivičena na vrlo maleni i najvećim delom izolovani kružok staroštokavskih pisaca dubrovačko-dalmatinskog kulturnog kruga. Ona neće postati mejnstrim istoriografskog diskursa, koji će se vrtiti oko (pored, naravno, starozavetnog teološkog modela potomstva od Noja posle Potopa) toga imaju li Sloveni kakve veze sa Gotima, odnosno jesu li se doselili sredinom VI (kako postavlja Dukljaninova tradicija) ili početkom VII stoleća (kako kaže većina istorijskih izvora).

Čak i u tom istom krugu romanske (ili romanofone) civilizacije na Jadranu, na određenim pozitivnim talasima protiv-reformacije (donekle slično u maniru Kromerove pojave u poljskoj istoriografiji, doduše dosta kasnije u skladu sa tadašnjim nivoima i razmerama poljske civilizacije i kulture u poređenju sa Hrvatskom) pojaviće se jedan Ivan Lucić 1666. godine, koji tako trezveno pristupa problemu doseljavanja Slovena, a konkretno baš Hrvata i Srba. Naravno, politička pozadina je i dalje tu, zbog koje Lučić zaostaje kada je baš konkretno antički period tema i pokušava naučno uklopiti u kontekst realnih potreba projekta RKC o kojem govorimo, stavljajući to kroz smeštaj političkog značaja Jadrana kao geoprostora, u koji su Sloveni bili uključeni po osvajanju Solina, postavši na taj način deo te evromediteranske rimske civilizacije. Malo više o Luciću, ukoliko te interesuje, sa linkom ka izuzetno dobroj raspravi koja ga predstavlja:

Kako je došlo do utvrđivanja 639. godine kao datacije seobe Hrvata i Srba? Odgovor leži upravo u De Administrando Imperio, odnosno u poglavljima 29 i 31...Vitezović je preneo sadržaja Porfirogenitovih poglavlja i malo razglabao o njima, ali ono o čemu govorimo je jedna suštinska datacija koja se zasniva na dve stavke:
1. Hrvati (kao i Srbi) dolaze posle razaranja gradova, tj. posle 638. godine
2. Dolaze za vlade cara Iraklija, dakle najkasnije 641. godine
U tim analizama, istoriografi su se vodili dobrim delom zaključcima u vezi slovenskog razaranja Solina. Neke varijacije postoje, zbog toga što je nejasan taj period 638-640, ali zaključak je da su se Hrvati doselili, vodeći se Porfirogenitom u prvom redu ali i nekim drugim izvorima, u vreme vladavine vizantijskog cara Iraklija i langobardskog kralja Rotarija. Zbog toga se mogu naći ponekad poneke varijacije u godini; 639. je najčešća, a kod nekih istoriografa se može naći 640. godina. Vitezović se malo koristio prilikom pisanja Oživljene Hrvatske Lučićem, za koga bismo mogli reći da se pozabavio ovim dilemama; ako te više zanima kako je došlo tačno do te godine kod Kačića, pročitaj: KAKO JE IVAN LUČIĆ PRIKAZAO DOLAZAK SLAVENA U DJELU DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE (1666). Lucićeva su razmišljanja postavila temelje zapravo današnjim, odnosno mnoga stoje sve do današnjih dana, tri i po veka docnije. :ok:

Pored svega ovog od izuzetnog je značaja dodati da je srpsko-pravoslavni istoriografski krug uglavnom odbacio (govoreći o najstarijim slojevima srpske literarne tradicije) ove ideje, tretirajući ih kao nešto strano, maltene kao nekakvu podvalu podlih rimokatolika, da se tako izrazim. Već smo pričali o grofu Đorđu Brankoviću. Branković (uz sva pojedina maštovita razmišljanja, kao kad ih ima po pitanju recimo Roksolana) usvaja koncenzus iz svih istoriografskih dela, ostavljajući po strani autohtonistički narativ (koji mu je prosto morao biti barem poznat iz razloga što je koristio Orbinija) i stajući na stranu, po svim pomenutim starijim piscima (uključujući i Flavija Blonda i misterioznog Prezbitera iz Duklje) mišljenja da su se Sloveni doselili na Balkansko poluostrvo u rasponu vlada vizantijskih careva od Anastasija I do Foke (iliti između 491. i 610. godine). Branković hoće, doista, ubaciti priču o Svevladu, Totili, spominjući i Brusa i Ostroila, i preuzimajući tu gotoslovensku priču iz Dukljaninovog rodoslova, ali on tu staje. Vrlo nepoverljiv (kao što je istorija pokazala, i to istinito) on ostavlja po strani sve te vladare koje pominje Pop Dukljanin i (shodno i sopstvenim interesima, zato što mu je plan bio da sebe poveže direktno sa Nemanjićima, što bada prednemanjićku povest zaista i u manje bitnu sliku) i posle toga prvi naši vladar i o kojima govori javljaju se u kontekstu priče o Nemanjinom poreklu.

IMG_20180315_203348.jpg

IMG_20180315_203411.jpg


Ili uzmi recimo Pavla Julinca koji objavljuje svoju srpsku istoriju 1765. godine. On je, za razliku od Brankovića, nešto manje podozriv prema Popu Dukljaninu, tako da u svojoj istoriji uključuje on i čitavi niz Dukljaninovih vladara da dopuni sve do Stevana Nemanje, ali pogledaj kako on počinje svoje pisanje o istoriji Srba (i to, više od jednog stoleća pre Berlinskog kongresa :mrgreen: ).

Istorija_Julinac.png

000017.jpg

000018.jpg


I eto ga tu; celih 250 godina pre današnjice piše Đulinac piše približno sličnu priču kao da je čisti „radićevac“. Ovo je zaista zapanjujuće; što se više bilo koji autohtonista proučava, to se svaki put otkrije neka nova neistina. Kako godine prolaze, ja se prosto naviknem na nekog autora, ali onda proverim neku novu tvrdnju ili nešto što nisam nikada stigao izdvojiti vremena, pronađe se još jedna laž i ja se opet iznenadim kako neki ljudi dopuštaju neke stvari sebi, odnosno do kolike mere to sve ide. Ovde govorimo o stvarima, odnosno o tvrdnjama koje nisu ništa drugo do jedna čitava mreža laži u kojoj se svaki čovek koji je pismen mora izuzetno dosta potruditi da uhvati barem jednu jedinu stvar koja bi mogla se pokazati istinitom, u potrazi kao za iglom u plastu sena...
 
Poslednja izmena:
No, da se vratimo na pitanje koje si ti pokrenuo — geopolitička pozadina postanka autohtonističkog narativa vezano za Slovene na Hemskom poluostrvu leži u novostvorenim uslovima na Balkanskom poluostrvu, koji su doveli do uništenja pravoslavnih država i pojave velike neverničke sile. Za Katoličku crkvu, to je bila jedna prilika. Ta je prilika značila da će se moći Balkan pokatoličiti i da će, najjednostavnije rečeno, papa stvoriti nove države po proterivanju Turaka. Insistirajući na nasleđu rimskoga Ilirikuma, To su rimski državljani, vezani zakonom i odanošću Rimu; nikada se pobunili nakon ustanka početkom I stoleća naše ere. I ne samo to, već su vremenom bili postali i integralni deo Rimskog carstva; izvor i branik ogromne količine vojne snage i velikog broja careva, kako barski nadbiskup i srpski primas Andrija Zmajević ponosno ističe u XVII st. u Crkvenom letopisu, navodeći koliko je iz srpskih zemalja careva došlo. Kontekst svega toga je osnivanje Zavoda Sv. Jeronima 1453. godine, mesec dana pre pada poslednjeg pastiona pravoslavlja na Balkanu (Carigrada). Godine 1485. prvi put uz njega se javlja ilirsko ime (javljaće se tako sve do 1655. godine uporedo sa slovenskim, kada će ga u potpunosti istisnuti i postati jedino). Svega nekoliko godina godina nakon toga, jedan Venecijanac (inače katolički sveštenik i čovek koji je u Padovi diplomirao upravo teologiju) koji je od suseda naučio naš jezik, Georgije Sizgorej (poslovenjeno Juraj Šižgorić) završava 1487. godine jedan spis, koji će docnije jednom drugom Venecijancu, dominikancu Vincentiju Pribojviju (Vinku Pribojeviću) poslužiti kao uzor da 1532. godine 'patentira' tu zamisao da su Sloveni Iliri.

Ne kažem sad ja da tu nije bilo ničeg domaćeg; tu se zaista mogla videti ljubav prema Slovenstvu (posebno Pribojevićeva, koja je gotovo bez presedana u domaćoj latinskoj književnosti). Ne mogu se samo rimskoj misiji prosto pripisati nešto što zaista izgleda kao osnovna hrišćanska solidarnost sa onima koji se nalaze pod jarmom muhamedanaca. Ali tim putem, i uz ideološku osnovicu da Balkan pripada papi rodila se i razvijala ta ideja o autohtonosti Slovena i ona se, u različitim formama i sužena/uvećana, sačuvala zahvaljujući kompilatorskom dejstvu Mavra Orbina (1601) i tako uticala u izvesnoj formi i dospela u XVIII st. do Andrije Kačića Miošića (1756, 1759). No, kako se nikada zaista nije ni ostvario celi taj poduhvat (kojeg je bio deo i Bartol Kašić i još mnogi drugi...vezano za Ilirski koledž i celu tu ideju katoličkog osvajanja Balkana) i njegovi najveći dometi bili su, recimo, ustanak u Čiprovcima 1688. godine, ta ideja (izvan osnovnog koncepta, koji će Rimokatlička crkva zadržati sve do najnovijih vremena, tj. formiranja moderne hrvatske nacije u XIX i XX stoleću, te Habzburške monarhije koja će jedno vreme posle Beogradskog sabora 1690. godine preuzeti na svoje breme tu ilirsku etnonimiju i preneti ga u izvesnoj meri neko vreme i kroz idući vek — ilirska dvorska deputacija 1745. i 1791. godine) ostaće u svojoj razvinijoj formi psenička zamisao oivičena na vrlo maleni i najvećim delom izolovani kružok staroštokavskih pisaca dubrovačko-dalmatinskog kulturnog kruga. Ona neće postati mejnstrim istoriografskog diskursa, koji će se vrtiti oko (pored, naravno, starozavetnog teološkog modela potomstva od Noja posle Potopa) toga imaju li Sloveni kakve veze sa Gotima, odnosno jesu li se doselili sredinom VI (kako postavlja Dukljaninova tradicija) ili početkom VII stoleća (kako kaže većina istorijskih izvora).

Čak i u tom istom krugu romanske (ili romanofone) civilizacije na Jadranu, na određenim pozitivnim talasima protiv-reformacije (donekle slično u maniru Kromerove pojave u poljskoj istoriografiji, doduše dosta kasnije u skladu sa tadašnjim nivoima i razmerama poljske civilizacije i kulture u poređenju sa Hrvatskom) pojaviće se jedan Ivan Lucić 1666. godine, koji tako trezveno pristupa problemu doseljavanja Slovena, a konkretno baš Hrvata i Srba. Naravno, politička pozadina je i dalje tu, zbog koje Lučić zaostaje kada je baš konkretno antički period tema i pokušava naučno uklopiti u kontekst realnih potreba projekta RKC o kojem govorimo, stavljajući to kroz smeštaj političkog značaja Jadrana kao geoprostora, u koji su Sloveni bili uključeni po osvajanju Solina, postavši na taj način deo te evromediteranske rimske civilizacije. Malo više o Luciću, ukoliko te interesuje, sa linkom ka izuzetno dobroj raspravi koja ga predstavlja:



Pored svega ovog od izuzetnog je značaja dodati da je srpsko-pravoslavni istoriografski krug uglavnom odbacio (govoreći o najstarijim slojevima srpske literarne tradicije) ove ideje, tretirajući ih kao nešto strano, maltene kao nekakvu podvalu podlih rimokatolika, da se tako izrazim. Već smo pričali o grofu Đorđu Brankoviću. Branković (uz sva pojedina maštovita razmišljanja, kao kad ih ima po pitanju recimo Roksolana) usvaja koncenzus iz svih istoriografskih dela, ostavljajući po strani autohtonistički narativ (koji mu je prosto morao biti barem poznat iz razloga što je koristio Orbinija) i stajući na stranu, po svim pomenutim starijim piscima (uključujući i Flavija Blonda i misterioznog Prezbitera iz Duklje) mišljenja da su se Sloveni doselili na Balkansko poluostrvo u rasponu vlada vizantijskih careva od Anastasija I do Foke (iliti između 491. i 610. godine). Branković hoće, doista, ubaciti priču o Svevladu, Totili, spominjući i Brusa i Ostroila, i preuzimajući tu gotoslovensku priču iz Dukljaninovog rodoslova, ali on tu staje. Vrlo nepoverljiv (kao što je istorija pokazala, i to istinito) on ostavlja po strani sve te vladare koje pominje Pop Dukljanin i (shodno i sopstvenim interesima, zato što mu je plan bio da sebe poveže direktno sa Nemanjićima, što bada prednemanjićku povest zaista i u manje bitnu sliku) i posle toga prvi naši vladar i o kojima govori javljaju se u kontekstu priče o Nemanjinom poreklu.

IMG_20180315_203348.jpg

IMG_20180315_203411.jpg


Ili uzmi recimo Pavla Julinca koji objavljuje svoju srpsku istoriju 1765. godine. On je, za razliku od Brankovića, nešto manje podozriv prema Popu Dukljaninu, tako da u svojoj istoriji uključuje on i čitavi niz Dukljaninovih vladara da dopuni sve do Stevana Nemanje, ali pogledaj kako on počinje svoje pisanje o istoriji Srba (i to, više od jednog stoleća pre Berlinskog kongresa :mrgreen: ).

Istorija_Julinac.png

000017.jpg

000018.jpg


I eto ga tu; celih 250 godina pre današnjice piše Đulinac piše približno sličnu priču kao da je čisti „radićevac“. Ovo je zaista zapanjujuće; što se više bilo koji autohtonista proučava, to se svaki put otkrije neka nova neistina. Kako godine prolaze, ja se prosto naviknem na nekog autora, ali onda proverim neku novu tvrdnju ili nešto što nisam nikada stigao izdvojiti vremena, pronađe se još jedna laž i ja se opet iznenadim kako neki ljudi dopuštaju neke stvari sebi, odnosno do kolike mere to sve ide. Ovde govorimo o stvarima, odnosno o tvrdnjama koje nisu ništa drugo do jedna čitava mreža laži u kojoj se svaki čovek koji je pismen mora izuzetno dosta potruditi da uhvati barem jednu jedinu stvar koja bi mogla se pokazati istinitom, u potrazi kao za iglom u plastu sena...

Записи које си навео су и даље млађи од 1000 до 500 лета од наводног догађаја и немају никакву вредност у поређењу са записима савременика наводног догађаја.
А ако у се не може успоставити чврста, једнозначна, веза да су Склауи, Склави или Склаби исто што и Словени, онда се и даље налазимо у оквирима веровања.
А верује се и у спонтано самозапаљење!
 
Записи које си навео су и даље млађи од 1000 до 500 лета од наводног догађаја и немају никакву вредност у поређењу са записима савременика наводног догађаја.
А ако у се не може успоставити чврста, једнозначна, веза да су Склауи, Склави или Склаби исто што и Словени, онда се и даље налазимо у оквирима веровања.
А верује се и у спонтано самозапаљење!

Nebitno je; ono što je od značaja je da su svi stariji od 13. juna/jula 1878. godine (kao i da je u literaturi dominantan diskurs bio pitanje migracije Slovena, te da se političkim implikacijana ne može objasniti sveopšta rasprostranjenost rečenog pitanja).

Niko nije, nijedan Nemac ili neko drugi, osmislio ovu priču. Niko je nije nama nametnuo, niti političkim odlukom drugde raširio. Mi ne učimo o ovim stvarima zato što je iko u Austriji ili Nemačkoj ili uopšteno u EU tako procenio da bi trebalo, sa namerom da od Južnih Slovena napravi podstanare, od relativno nedeavno, već pričamo o verziji prošlosti (ne ulazeći u to koliko bismo koju pojedinačnu priču mogli nazivati manje ili više bližom nekakvoj istorijskoj realnosti) — uz sve pojedinačne peripetije, kao što je pitanje tačne hronologije doseljavanja Slovena između V i VII stoleća, njihovog odnosa sa Gotima ili teoretisanja o slavnoj antičkoj prošlosti drevnih Slovena, čiji delovi naroda (Rajić) prodiru i do Trakije i sa velikim uspesima navodno ratuju protiv Rimljana — evo već više od hiljadu godina.

Starosedelački zamah bio je daleko izraženiji kod Hrvata, nego kod Srba. To je iz prostog razloga što ilirski pokret ostvario uticaja nad Srpstvom u svojim graničnim formacijama, dok je u Hrvatskoj, kako geografsko i kulturološki bliži primorskom krugu rimokatoličke književnosti, bio poprimio i dosta jače dimenzije usled borbi protiv Mađara, koji su posle Hrvata dospeli u te krajeve i koji, je l' te, tamo pripadaju u Panoniji negde, van okvira (zamišljene zajednice) zvane rimska civilizacija. Razvoj i širenje ove istoriografske škoel kod Srba, sa svojim zaokruženjem u liku i delu Miloša Milojevića, javlja se pod sličnim nadahnućem radi borbe protiv Turaka Osmanlija i u situaciji u kojoj je Srbija delovala kao južnoslovenski i balkanski Pijemont. Međutim ona je velikoj većini Srba ostala nešto strano, da se tako izrazim, kao podvala Rimokatoličke crkve, zbog čega i ne čudi što upravo iz pravoslavnih krugova dolaze i najžešći protivnici te priče (Ruvarac). Nije to kontekst iza kojeg je Dositej Obradović od Kačića izvlačio inspiracije za uvođenje narodnog jezika u književnost, niti povesna ideja koju su prihvatili pismeni ljudi tog vremena; Vuk Karadžić, Konstantin Nikolajević i drugi. Da citiram Karadžića iz Srbi svi i svuda, više od četiri pune decenije pre kongresa u Berlinu:

Karad_i.png


Vuk Karadžić:
A osim toga, kad bi ova razlika u govoru mogla biti dovoljan uzrok da se oni koji govore dite, vira, sime ne mogu zvati Srbi, kako bi se onda čakavci (koji govore dite, vira, sime) i kekavci (koji govore dete, vera, seme) i malo prije pomenuti štokavci (koji govore dijete, vjera, sjeme) svi zajedno mogli zvati Hrvati? Da reku da su Iliri, Ilirci, tol I je mrtvo i tamno ime, koje danas ne znači ništa; jer sad svi znatniji istorici dokazuju da stari Iliri nijesu bili Slaveni, i tako bi se oni tijem imenom samo zato nazivali što žive u zemlji koja se negda zvala Ilirik, po čemu bi se i ostali svi narodi koji u starome Iliriku danas žive (npr. Bugari, Arnauti, Cincari itd.) isto tako zvati mogli.

Upravo zato je pomalo smešno koliko je istorija prepuna određenih paradoksa, jer današnji autori novoromantičarske škole nisu nekakvi jugonostalgičari ili kroatofili (što bi se prirodno očekivalo zbog određenih korena) već naprotiv, sve suprotno od toga...stvari su se baš zaokrenule tu, iako su razlozi itekako jasni.
 
Poslednja izmena:
Укључите асимилацију (пословењење) староседеоца који су били бројнији од новодошлих Словена и имаћете оба историјска феномена -- и аутохтоност и насељавање. На то указује савремена генетика.

Влајко имаш ли ти неке доказе (генетски су итекако пожељни) да су "староседеоци" били бројнији од Словена?

У Румунији има на стотине словенских топонима, а у Србији се романски топоними могу набројати на прсте. :D
 
Влајко имаш ли ти неке доказе (генетски су итекако пожељни) да су "староседеоци" били бројнији од Словена?
Стојанчино, ја сам прошлих неколико година више пута ставио овај научни рад са доказима и анализом, али ти си јако спор и никако да капираш:


pt4X80g.jpg


zN05qeE.jpg





У Румунији има на стотине словенских топонима, а у Србији се романски топоними могу набројати на прсте. :D
Тачно је да да постоје стотине словенских топонима у Румунији, али број романских је већи. А и у Србији број романских топонима је знатан. Само што ти не знаш шта је то романски.
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top