Autohtonističke crtice

Ovde će biti izneti prilozi koji podupiru teze o srpskoj višemilenijumskoj postojanosti na Slovenskom Jugu (vulgarno nazvanom Balkan). Mogli bismo ih podeliti u nekoliko osnovnih grupa:

1. lingvističke teze,

2. istoriografske teze,

3. genetičko-genealoške teze,

4. obrazloženja teza o zaveri germanske društveno-humanističke nauke,

5. obrazloženja teza o zaveri rimokatoličke društveno-humanističke nauke,

6. arheološke teze,

7. druge (etnološke, demografske itd.) logičke teze.

 

[Mrkalj]

„ FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI“
Konstantina VII. Porfirogeneta



Zašto se ne razmatra djelo Konstantina Porfirogeneta „ FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI“ u kojem se ne spominje doseljenje Slavena?



Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati mletački učenjak iz Trogira po imenu Ioannes Lucius u djelu „De regno Croatiae et Dalmatiae“ tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannes Lucius često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoči činjenica da je nizozemskom izdavaču prigovorio što ga je potpisao kao „Ioannis Lucii Dalmatini“ tako da je u drugom izdanju knjige 1668. godine potpisan samo kao „Ioannis Lucii“. Njegovo ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin je konstrukt hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao niti ima razloga vjerovati da bi pristao na tako definiran identitet.

Slično današnjim historijskim konceptima kojima je doseljenje Slavena glavna dogma, njegovo učenje temelji se na dokumentu „De Administranto Imperio“ Konstantina Porfirogeneta. Famozna Porfirogentova knjiga u stvari to nije, jer se radi o redakciji njegovog teksta u izvedbi nizozemskog učenjaka Johannesa Meursiusa iz 1611. godine u kojoj se nalaze nepouzdana poglavlja o navodnom doseljenju Slavena puna grešaka i kontradikcija koja ne potvrđuje ni jedan drugi historijski dokument. Vrlo je moguće da je Meursius bio na platnom spisku mletačkih bankara koji su bili pokrovitelji Nizozemske Republike i koji su u tu svrhu 1609. godine osnovali Amsterdamsku mjenjačku banku. Meursius je također bio i pornograf; poznata je, recimo, njegova pornografska litografija „Elegantiae latini sermonis“ koju u svojim memoarima spominje nitko drugi do legendarni prvak venecijanske špijunaže Giacomo Casanova.

Budući da izvornik Porfirogenetovog spisa nikad nismo vidjeli, nameće se zaključak da se teorija o doseljenju temelji na Merisusovoj redakciji iz 1611. godine. K tome je vrlo važna činjenica da dubrovački benediktinac Mavro Orbini 1601. godine u Pesaru objavljuje djelo „Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni“ („Kraljevstvo Slavena, danas iskrivljeno rečeno Skjavoni“). U poglavlju o povijesti Dubrovnika, Orbini se poziva na Porfirogenetovo djelo po imenu „FOEDERA, IVRA, AC SOCIETATES IMPERII ROMANI“ („Savezi, prava i društva Rimskog carstva“) napisano 959. godine (prema Arpotacu Burdegalefe-u nepoznatom učenjaku na kojeg se Orbin i poziva za dataciju dokumenta), koje danas nije dostupno. Danas je Orbini proglašen nepouzdanim mitomanom i ideologom na osnovu njegovog navodno pogrešnog stajališta Iliri = Južni Slaveni, a također je optužen da je falsificirao i izmišljao svoje izvore. Iz toga slijedi da njegovo djelo ne treba uzeti ozbiljno te ono stoga u diskursu vladajuće tiranije figurira tek kao kulturni spomenik. Međutim, Orbini je daleko od neozbiljnog autora; tokom pripreme svog djela prošao je mnogo knjižnica na Apeninskom poluotoku te naveo veliki broj starih povjesničara i njihovih djela do kojih danas ne možemo doći što ne znači da u njegovo vrijeme nisu postojala, nego može značiti da su sklonjena ili da ih nitko nije potražio.

Jedan od rijetkih suvremenih povjesničara koji se suprostavio glorifikaciji Porfirogenetovog spisa u redakciji Johannesa Meursiusa je Tibor Živković, direktor Istorijskog instituta SANU, koji je napisao: „Ustvari, prvi izdavač 'De Administrando Imperio', Johannes Meursius, izmislio je ovaj naslov 1611., iako car Konstantin Porfirogenit nije naslovio svoje delo". Zanimljivo je da je dubrovački autor Mauro Orbini već 1601. godine imenovao Konstantinovo djelo.“ Dakle, gdje se nalazi izvornik Porfirogenetovog spisa te zašto je sklonjen? Je li slučajno da je Mersiusov falsifikat objavljen u Nizozemskoj gdje će kasnije biti objavljeno djelo Ioannesa Lucija „De regno Dalmatiae et Croatiae“? Ili se radi o pomno smišljenoj obavještajnoj smicalici venecijanskog bankarskog kartela?

Sve do Luciuseve knjige porijeklo tzv. Hrvata/Srba je bilo neupitno ilirsko što se lijepo vidi kod svih učenjaka od Tome Arhiđakona (13./14. st.) do Mavra Orbina, te stranih još ranijih izvora kao što je Guillermo de Tiro (1130 - 1185.). Međutim, nijedan učenjak koji zastupa pripadnost našeg naroda ovom prostoru ne uklapa se ni u domaći povijesni mitos niti u historiografiju stranih imperijalnih sila. Pritom je pretužno da više razuma i istinoljubivosti nalazimo kod stranaca nego kod naših znanstvenika, čast izuzecima poput Živkovića koji je ustvrdio da udio doseljenika među starosjediteljima nije prelazio više od 2 -3%.

Vinko Klarić, slobodni istraživač

https://www.academia.edu/28649083/F...stantina_VII._Porfirogeneta.pdf?auto=download

 

[Mrkalj]

"θρηικων δε εθνοζ μεγιστον εστι μετα γε Ινδουσ παντων ανθρωπων, ει δε υπ ενοζ αρχοιτο η φρονεοι κατα τωυτο, αμαχον τ αν ειη και πολλω κρατιστον παντων εθνεων κατα γνωμην την εμην ... ουνοματα δ εχουσι πολλα κατα χωραζ εκαστοι, νομοισι δε ουτοι παραπλησιοιοι παντεζ χρεωνται κατα παντα..."

"Народ Трачана је после Хиндуса најмногобројнији. Када би њима владао један човек и једна мисао, били би непобедиви и јачи од свих народа - ПО МОМ МИШЉЕЊУ... имена имају многа и различита према областима, али су им обичаји у свему код свих исти...

 

[Mrkalj]

Puko Kosta

Original postavio Mrkalj


Ako pretpostavimo da je Porfirogenitov izvor latinski (tzv. "DCCS"), onda je shvatljiva pojava dve etimologije za Srbe; prva od rob (servus) i druga od sluga (servulus) koju prevodilac latinskog originala na grčki nesrećno prevodi kao potpuno različitu etimologiju, a zašto?

Prevodioci filmova često se sreću i znaju da je nemali problem prevesti igre rečima, tj. teško je, gotovo nemoguće prevesti kada u izvornom jeziku neka reč ima dva značenja.

Pisac grčkog prevoda imao je imperativ da njegov prevod na grčki izgleda kao original, ali nikako nije mogao da prevede latinsku igru rečima i šta radi? Umesto da u prevodu naznači da se radi o latinskom servulus, što znači sluga, on traži sličnu grčku reč kako bi preveo igru rečima. I nalazi je u reči tservulia (porekla od crevlja u 16. veku?). Odatle pojava te etimološke dvojnosti u DAI i zbrke, koju vam je Mrkalj premijerno, tj. prvi put u istoriografiji rasvetlio.

Original postavio Mrkalj

τζερβούλιανούς

I sada se nameću pitanja:

1. Ako je zeta [š], onda je tau-zeta [tš], odnosno [č]. Jel tako?

2. Zašto je u DAI stavljena "množina" "tšervulia" ako je original servulus. To opet miriše na srpsku zbirnu imenicu crevlje.

3. Koja je etimologija latinskog servula? Biće da je iz grčkog servulion/cervulion-červulion jer u grčkom postoji dublet servulion i červulion-cervulion.

4. Kada je posvedočena latinska reč servulus?

Original postavio Mrkalj
Niko ne uzima te dve etimologije iz DAI kao relevantne. Ovde je pitanje odakle autoru te etimologije, iz kog su razdoblja i iz kojeg jezika.

Za sada stojimo na stanovištu da cervula-servula samo može biti odraz srpske reči crevlja iz 16. veka.



To potvrđuje i zasvedočeno grčko prezime Zervoulias iz 16. veka (1550.).

Original postavio Mrkalj

Pokušavamo da vidimo postoji li mogućnost da cervulianus / τζερβούλιανούς iz DAI ne bude anahronizam.

U tom smislu imamo tri strategije:

1. da nađemo IE kognate (?) slovenske reči crevlja-červja u neslovenskim IE jezicima

2. da oborimo drugo jotovanje (?) da bismo omogućili preuzimanje srpske reči koja sadrži epentezno L najkasnije u 10. veku, a prethodno prihvativši tezu da Grci tada uopšte ne razlikuju Č i C (što jeste moguće)

3. da etimologiju o cervulijanima iz DAI stavimo u 16. vek gde joj je, po svemu sudeći, mesto.

servoulia (σερβούλια), also tzervoulia, low, poorer-quality shoes.

tzervoulia (τζερβούλια), see servoulia.

https://books.google.rs/books?id=9aO...%CE%B1&f=false




​

 

[Mrkalj]

Iliri su južni Slaveni / Illyrians are South Slavs

Nevjerojatno što mnogi arheolozi, antropolozi i etnolozi u svojim radovima nisu mogli dokazati doseljenje Slovena, niti ikakvu promjenu u svim elementima. Apsolutno ništa. Međutim u njihovim radovima možemo vidjeti ponavljanje već političke dogme o doseljenje Slovena, oni to doseljenje uopće ne mogu dokazati, ali o njemu moraju pričati. Napravili smo popis svih tada poznatih i utjecajnih jugoslavenskih naučnika 20. vijeka koji potvrđuju naš kontinuitet od prahistorije do danas, to su: slavista Matej Bor, vodeći jugoslavenski arheolozi; Stjepan Gunjača, Mirjana Ćorović Ljubinković, Irma Čremošnik, Duje Rendić Miočević, Zdenko Vinski, Željko Rapanić, Mate Suić, Đuro Basler, Milutin Garašanin, Dušan Jelovina, Šime Batović, Đorđe Janković, antropolozi; Vladimir Dvorniković, Živko Mikić, Slavoljub Živanović, Petar Vlahović, etnolozi; Milovan Gavazzi, Olga Oštrić, Zorislava Čulić i etnomuzikolog Cvjetko Rihtman, vjerojatno smo nekoga i preskočili, ali kad tad će se naći na našem popisu.

Tu su i brojna narodna predanja koja govore događajima iz antičkih i rimskih vremena koje je prikupio srpski lingvista Vuk Stefanović Karadžić i kasnije jugoslavenska slavistica i etnologinja Maja Bošković Stulli, premda na neke od tih priča iz antike možemo i danas naići po zabačenim krajevima, osobno imamo zapisane predaje o Dioklecijanu, Teuti, Rimu i odlasku naših mladića u rimske legije.

Također, nitko i nikad nije zapisao postojanje nekih neslovenskih Ilira od ranog srednjeg vijeka do novog vijeka, nije zabilježeno niti jedno takvo pleme tijekom srednjeg i novog vijeka, južni Sloveni su oduvijek nazivani Ilirima u dokumentima od 10. do 19. vijeka i nitko drugi, i svima je bilo jasno od srednjeg vijeka do uništenja ilirskog pokreta da su Iliri i Sloveni jedno te isto. Pregledom starih djela 15. do 19. vijeka za sve naše stare historičare slovenskog roda su i Veneti, Markomani, Tračani, Makedonci(antički), Dačani, Mezi, Tribali, Goti/Geti.... Pa nabrojimo većinu starih historičara i književnika kojima su historijski izvori bliži nego nama i do 600 godina i koji tvrde suprotno od današnje službene historiografije:

Juraj Šišgorić, Ivan Polikrap Severitan, Ludovik Crijević Tuberon, Vinko Pribojević, Mavro Orbin, Antun Vrančić, Antun Vramec, Dinko Zavorović, Faust Vrančić, Jakov Lukarić, Ivan Tomko Mrnavić, Juraj Ratkaj, Đorđe Branković, Pavao Ritter Vitezović, Ignjat Đurđević, Josip Bedeković Komorski, Jerolim Kavanjin, Filip Grabovac, Sebastian Dolci Slade, Andrija Kačić Miošić, Matija, Antun Relković, Matija Petar Katančić, Jovan Rajić, Janko Drašković, Ivan Švear, Ljudevit Gaj, Dragutin Seljan, Bogoslav Šulek, Šime Ljubić... te strani učenjaci Enea Silvio Piccolomini, Miguel Casiri, Daniele Farlati, Alberto Fortis, Francesco Maria Appendini i dr.

Tu je i preko 40 rječnika s ilirskim imenom od 17. do 19. vijeka u kojima je naš južnoslovenski govor nazivan ilirskim.

 

[Mrkalj]

Vlada Stanković: Istoriju još učimo iz austrougarskih knjiga

Boris Subašić | 28. decembar 2013. 21:20 | Komentara: 36


Istoričar Vlada Stanković govori za Novosti o moralnoj bedi srpske nauke, duhovnom izumiranju, važnosti tradicije i moći uverenja: Voleli bismo našu prošlost samo da je dovoljno poznajemo. Omalovažavanje srpske baštine počinje od 1918.



prof. dr Vlada Stanković, foto Novosti


SRBI vole svoju istoriju, ali je ne poznaju. Naši ugledni istoričari od 1945. do danas nisu uspeli da napišu knjigu jednostavnog imena Istorija Srba. Zato učimo o svojoj prošlosti iz knjiga koje su nam napisali strani stručnjaci, često nenaklonjeni. Srbi se danas lako odriču identiteta i pretapaju u druge narode jer ne znaju ko su, pa i nemaju utisak da nešto gube. Srpski narod je izgubio samosvest i omalovažava svoju prošlost jer je ne poznaje, a i ono malo činjenica koje zna – ne razume. A bez razumevanja nacionalne istorije ne mogu ni da shvate ni da prežive sadašnjost, kaže istoričar-vizantolog prof. dr Vlada Stanković, sa Filozofskog fakulteta u Beogradu.


– Za duhovno izumiranje Srba odgovorne su generacije srpskih istoričara koje su kukavički prihvatile da se nikom ne zameraju i ne bave svojim poslom. Sve zarad lične udobnosti i privilegija. Najprivilegovaniji se još uvek bave srpskom srednjovekovnom istorijom kao u Jugoslaviji, štrpkaju sporedne teme i izbegavaju po svaku cenu proučavanje i postavljanje novih pitanja o državi koju je još Konstantin Porfirogenit u 10. veku zvao današnjim imenom – Srbija. Susedni narodi slične veličine, Bugari i Hrvati, svake godine izdaju na destine novih knjiga na maternjem i engleskom jeziku, u kojima se bave istraživanjima nacionalne istorije, naročito srednjovekovne. Srbi u 21. veku duhovno izumiru jer svoju istoriju uče iz knjiga koje im je početkom 20. veka napisala Austrougarska.


* Verovatno se šalite, nemoguće je da Srbi koji se toliko ponose svojom prošlošću nemaju nijednu domaću savremeno pisanu istoriju.

– To je činjenica. Poslednji koji su pokušali da zaokruže istoriju Srba bili su Stanoje Stanojević, Stojan Novaković i Vladimir Ćorović, koji su stasali početkom 20. veka. Od 1918. i ulaska u zajedničku državu počinje omalovažavanje srpske istorije, a od proglašenja Jugoslavije 1929. kreće agresivna državna ideologija jugoslovenstva koja nije ništa slabija od kasnije komunističke i marksističke. Posle 1945. zavladao je muk autocenzure. Objavljuje se samo „Istorija naroda Jugoslavije“ 1953, gde je srednjovekovna Srbija dobila isti prostor kao srednjovekovna Slovenija, koja tada nije postojala, kao ni srednjovekovni Makedonci.

E, zato su srednjovekovni srpski manastiri u BJR Makedoniji već danas makedonski spomenici. Još zanimljivija situacija nas čeka u narednim godinama, kad će srpske svetinje na Kosovu postati kosovski spomenici zato što smo se olako odnosili prema sopstvenoj istoriji. To se dešava zato što je na fakultetu još uvek glavni udžbenik za nacionalnu istoriju srednjeg veka „Istorija Srba“ Konstantina Jiričeka, koji je stvarao u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka.


* Zašto je Jiričekovo viđenje istorije Srba problematično ako je on bio u vrhu slovenske elite u Austrougarskoj?

– On jeste bio tada izuzetan naučnik, deo češke i slovenske duhovne elite, porodično povezan sa Šafarikom i drugim slavistima. To ne umanjuje vrednost druge činjenice – da su oni bili lojalni službenici Austrougarske. Baš zahvaljujući tom pedigreu mladi Jiriček dobija posao da piše istorije Bugara, a kasnije i Srba. Ove knjige su imale politički cilj – da upoznaju donosioce važnih političkih odluka u Beču sa tim narodima kako bi znali kako da se postave prema njima, u hegemonističkom smislu. Jiriček istoriju Srba objavljuje, na nemačkom, 1911. kad Austrija ima velike perspektive prema Balkanu i Srbiji. Ta knjiga je za to vreme fenomenalna, jer Beč nije od Jiričeka tražio politički pamflet već „uputstvo za čitanje Srba“, naroda koji je od srednjeg veka živeo na ogromnom prostoru Habzburške monarhije. Sa Hrvatima nije bilo problema, oni su bili deo njihovog sistema, a s Bugarima je stvar regulisana nemačkom dinastijom. Samo je srpsko pitanje ostalo otvoreno. Jiriček zato piše srednjovekovnu istoriju Srba, pokušava da objasni fenomen „problematičnog“ naroda, koji nije napisao ni shvatio sopstvenu istoriju, pa prema tome nije mogao ni da formuliše jasnu politiku.

PODANIČKI MENTALITET UBIJA

Kad kolege iz inostranstva pitaju za srpsku istoriju, a mi spomenemo Jiričeka, oni nas gledaju kao da smo sišli s uma. Oni žele da pročitaju knjigu koja ima manje od hiljadu stranica pisanu modernim jezikom. Zato što nemamo takve knjige mi duhovno izumiremo. Busanje u grudi praznom istorijom može da posluži samo u određenim momentima. Kad čovek zna šta ima iza sebe, onda je to potpuno drugi osećaj. Mi imamo ogromne praznine u srpskoj istoriografiji, jer je podanički mentlitet ubio srpsku nauku, a ubija i srpsku naciju.



* Zašto je Beču za politiku u 20. veku bila važna srpska srednjovekovna prošlost?

– Iz istog razloga zbog koga se srednji vek proučava i danas. Ko ne zna srednjovekovnu istoriju ne može da razmišlja ni o sadašnjosti na pravi način. Ta istorija nije mrtva, ona živi svuda oko nas. Prvi se Zapad u donošenju odluka neprestano i isključivo poziva na istoriju, počev od Amerike koja se danas predstavlja kao naslednica Rimskog carstva. Da bi to mogli da rade oni su svoju istoriju oplemenili brojnim knjigama, filmovima, legendama kroz koje je stalno ponovo proživljavaju. Zapad u našoj istoriji i danas traži neprekidne procese koji su neophodni za razumevanje Srba. Možda najvažniji kontinuum koji je opstao od srednjeg veka do danas jeste duhovna vezanost za Carigrad, čak i kad je Vizantija nestala. Od trenutka kad se Srbija pod Nemanjom svesno vezala za Vizantiju nikada je više nije napustila, uprkos raznim političkim vrludanjima. Opredeljenje za Konstantinopolj i osećanje izuzetnosti što se, makar i duhovno u sećanjima, nalazite u određenoj zajednici s Romejskim carstvom mnogo je koštalo srpski narod u nekim periodima. Ipak, to je uvek bio svestan izbor, jedna od retkih naših jasno formulisanih politika.

 

[Mrkalj]

* Da li je onda tačna teza da naši problemi s Evropom potiču od toga što Zapad misli da se posle pada Carigrada 1453. Bosfor premestio na Drinu?

– To je posmatrajući duge istorijske procese apsolutno tačno, zapadna civilizacija od 1453. baš to misli – da se Vizantija preselila u Srbiju. Posledice su iste kao u srednjem veku: shvataju nas kao zemlju misije u kojoj šizmatike treba privesti pravoj veri. Ako vam ovo zvuči smešno, pogledajte naslove u zapadnoj štampi devedesetih, gde sve vrvi od srednjovekovnih formulacija, u kojima su Srbi pokvareni Vizantinci i orijentalci koji stoje na Drini nasuprot civilizovanoj Evropi.

Suštinski, ljudska istorija je vrlo plitka, duhovno mi nismo mnogo odmakli od vremena 8. veka kada je uspostavljena granica na Drini u crkvenom smislu. Do tada je prostor Srbije, deo Bugarske i severne Grčke pripadao nadležnosti rimskog patrijarha – pape. Onda je car iz Konstantinopolja, po rimskom zakonu Hristov namesnik na zemlji, dao ove zemlje u nadležnost carigradskog patrijarha, jer se papa nije slagao s njegovom politikom. Tada je postavljena nevidljiva granica duhovnog uticaja Rima i Konstantinopolja na Drini i počeli su sukobi Zapada i Istoka oko Balkana. O tom problemu i danas Vatikan razmišlja na isti način na koji je razmišljala Vizantija, ili Beč u doba Franca Jozefa. Da bi uspešno opstali u ponovo aktuelnoj srednjovekovnoj situaciji bilo bi dobro da znamo kako su Nemanjići vodili politiku. Nažalost, time se naši istoričari već decenijama ne bave. Niti političari od njih to traže. Iako nam je to nasušna potreba.


IZDALI NAROD

Naši istoričari često nisu svesni koliko je njihova uloga važna, koliko je znanje o istoriji važno. Istorija ima strašnu moć, retko koji ozbiljniji govor zapadnog političara se ne oslanja na istoriju. Tamo se ljudi koji pišu govore konsultuju o raznim periodima istorije, od onih pre pet godina do onih pre pet vekova. Zato je Austrougarskoj jedan Jiriček bio vrlo važan, u njega je mnogo i ulagala i tražila, jer niko osim njega nije mogao da im objasni Srbe. A srpski istoričari to još nisu učinili za svoj narod.



* Vi tvrdite da racionalni Zapad pati od onih mitomanija koje tradicionalno pripisuje Srbima?

– Naravno. Ljudi potcenjuju moć uverenja, tradicija, rituala. Setite se 1999. kad u vreme pomračenja sunca nije bilo žive duše na ulici, jer su ljudi pomislili da dolazi smak sveta. Studentima objašnjavam ulogu srednjovekovnih tradicija i rituala u savremenoj istoriji opisom sahrane austrogarskog cara Franca Jozefa 1916. godine. Veličanstvena carska procesija prošla je kroz Beč do kapucinskog manastira u kome se sahranjuju Habzburgovci. Kad je došla do njegovih zatvorenih vrta ceremonijal-majstor je zakucao, a nevidljivi kaluđer je s druge strane upitao: „Ko ide?“ Odgovor je bio: „Imperator Rimskog carstva Franc Jozef“, čemu je sledilo mnoštvo drugih titula. Danas su ljudi zaboravili da je autrogarski car bio i vladar „Rimskog carstva nemačke narodnosti“. Ritual se nastavio na gotovo isti način kao sahrana romejskih careva u 10. veku. Samo što je ovaj igrokaz izveden u organizaciji bečkog državnog protokola u 20. veku. Ne u orijentalnoj „bizantskoj“ Srbiji. To je vrsta istorije koja izmiče kad čitamo naše dosadne istorijske knjige, koje su pravljene da ljudi ne povezuju ništa. Nije važno nagomilavanje činjenica koje guše, već shvatanje istorijskih procesa. Takve knjige su nama potrebne.


* Zašto ih istoričari onda ne pišu? Zašto nas ubeđuju da je naša prošlost minorna i da su svi drugi patriotizmi dobri osim srpskog?

– To nisam umeo da objasnim ni kolegi doktorantu iz Slovačke, koji je ovde na razmeni studenata. On je dobio zadatak da predstavi dve knjige o srednjovekovnoj srpskoj istoriji koje su napisane u prethodne tri godine. Bilo mi je neprijatno da mu ponudim svoju knjigu o kralju Milutinu, ali sam ustanovio da nijedne druge nema! Da je kolega otišao u Hrvatsku ili Bugarsku mogao bi da bira između dvadestak dela u kojima se na novi način sagledava srednjovekovlje i procesi dugog trajanja koji su i danas aktuelni. Jasno je kao dan da ovakva situacija kod nas ima političku pozadinu. Srbija se, kao i u SFRJ, stidi da bude nacionalna država. Ne samo u ovom vremenu, već i u dalekoj prošlosti, u srednjem veku. To je fascinantno. Ta vrsta bojazni je neverovatna. Mi se branimo od nacionalizma koji je normalna pojava! Ne može se pisati nacionalna istorija koja je anacionalna.


IZVOR: Novosti, autor Boris Subašić, 29. decembra 2013.

 

[Mrkalj]

"Ilirska" kraljica Teuta

Teutonic (adj.) 1610s, "of or pertaining to the Germanic languages and to peoples or tribes who speak or spoke them," from Latin Teutonicus, from Teutones, Teutoni, name of a tribe that inhabited coastal Germany near the mouth of the Elbe and devastated Gaul 113-101 B.C.E., probably via Celtic from Proto-Germanic *theudanoz, from PIE *teuta-, the common word for "people, tribe" (source also of Lithuanian tauto, Oscan touto, Old Irish tuath, Gothic þiuda, Old English þeod "people, race, nation").

Used in English in anthropology to avoid the modern political association of German; but in this anthropological sense French uses germanique and German uses germanisch, because neither uses its form of German for the narrower national meaning (compare French allemand, for which see Alemanni; and German deutsch, under Dutch). In Finnish, Germany is Saksa "Land of the Saxons."

The Teutonic Knights (founded c.1191) were a military order of German knights formed for service in the Holy Land, but who later crusaded in then-pagan Prussia and Lithuania. The Teutonic cross (1882) was the badge of the order.

Jesu ti Teutonci oni Lužički Srbi na ušću Labe koji su obožavali boginju Teutu, isto kao Srbi u Dalmaciji?

http://www.medias.rs/gusarska-kraljica-teuta

"Ilirska" kraljica Teuta?

Češki hroničar Kozma iz Praga (XII vek), otac češke istorije, priča svojim, čas književnim a čas prostačkim latinskim jezikom, doživljaje čeških legendarnih kneževa: Kroka, Ljubuše, Pšemisla, Neklana, Hostivida, itd. Ali je vrlo rezervisan u svemu što se tiče slovenske mitologije. I kad ipak mora učiniti kakvu aluziju na bogove neznabožačkog vremena, Kozma im daje klasična imena:[SUP][14][/SUP] "Ergo litate diis vestris asinum ut sint et ipsi vobis in asylum. Noc votum fiere summus, Jupiter et ipse Mars, sororque eius Bellona atque gener Cereris iubet"... Može li se iz ovog stava zaključiti, da su Česi obožavali Peruna (Jupitera), Svetovida (Marsa), jednu boginju rata, i jednoga boga pakla, čija imena i postojanje uostalom ništa nam ne dokazuje? Na drugom mestu (knj. II, 8) Kozma veli, da je kneginja Teta naučila narod obožavati Oreade Driade, Hamadriade, pa dodaje, - što je tačnije, - sicut el hactenus multi villani vel pagani hic latices seu ignes colit, iste lucos et arbores aut lapides adorat, ille montibus sive collibus litat, alia quae ipse fecit, idola surda et muta rogat et orat.[SUP][15][/SUP] Iz ovog stava jasno se vidi, da su Česi obožavali idole. Na žalost odavde ne vidimo ni imena tih idola. Drugi jedan, ne manje interesantan, spomenik spomenusmo u početku III glave. On nabraja neznabožačke obrede koje je ukinuo knez Bretislav II, žrece, vrače koje progna, i to je sve.[SUP][16][/SUP]
​

Naslov originala: Louis Leger, La Mythologie Slave, 1901
Preveo na srpski: Rad. Agatonović, 1904

https://www.rastko.rs/antropologija/lleze-mitologija.html


14. Fontes rerum bohemicarum, t. II, Prag, 1874. str. 21.

15. Ib. str. 8.

16. Evo tog spomenika u celini: "Novus dux Bracislaus iunior... omnes magos, ariolos et sortilegos extrusit regni sui e medio, similiter et lucos sive arbores, quas in multis locis colebat vulgus ignobile extirpavit et igne cremavit. Item et superstitiosas institutiones, quas villani adhuc semipagani in Pentecosten tertia sive quarta feria observabant, offerentes libamina super fontes mactabant victimas et daemonibus immolabant, item sepulturas, quae fiebant in silvis et in campis, atque scenas, quas ex gentili ritu faciebant, in biviis et in triviis, quasi ob animarum pausationem, item et iocos profanos, quos super mortuos suos, inanes cientes manes ac induti faciem larvis bachando exorcebant; has abominationes et alias sacrilegas adinventiones dux bonus, ne ultra fierent in populo Dei, exterminavit".

--------------


Katkad se u literaturi ističe65 da je mađarski etnonim Tot "Slaven" (čest i kao prezime) posuđen iz keltskoga touta "pleme" (usp. stir. tutah) u praslavenski, gdje bi se ona pravilno odrazila kao *tota; u doba doseljenja Mađara (sredina 9. st.) ta je riječ mogla ući u mađarski iz panonskoga slavenskog. Čitav argument nije neuvjerljiv, no polazna keltska riječ odrazila bi se i u vulgarno-latinskome kao *tota te je u slavenski i mađarski mogla ući i iu panonskoga romanskog. (Ranko Matasović, "Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika", Matica hrvatska, Zagreb,2005. str. 53)

65. npr. Popović 1960. i Trubačev 1982

Popović, H., "Geschichte der serbokroatischen Sprache", Harrassowitz, Wiesbaden 1960.

Trubačev, O. N., "Jazykoznanie i etnogenez slavjan. Drevnie slavjane po dannym etimologiji i onomastiki", VJa4/1982:10-24, 5/1982:3-17

 

[Mrkalj]

Scriptores rerum Germanicarum, praecipue Saxonicarum, in quibus scripta et monumenta illustria, pleraque hactenus inedita tum ad historiam Germaniae generatim, tum speciatim Saxoniae sup. Misniae, Thuringiae et Varisciae spectantia, vel nunc primum in lucem protrahuntur, vel cum codicibus mss. collata notulis illustrantur. Ex sua bibliotheca aliisque edidit Io. Burchardus Menckenius ... Tomus 1. (3.) cum figuris Aeneis, Volume 1, 1728, str. 1974 https://books.google.rs/books?id=7baBVDuLgj4C&pg=PT769&lpg=PT769&dq=sicut+el+hactenus+multi+villani+vel+pagani+hic+latices+seu+ignes+colit&source=bl&ots=VGe0wC90W9&sig=rqrTXzzkJn-gBFUHh-Wgm6SNnMU&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwiao5Crt7zTAhUHCSwKHbBbDrgQ6AEILDAB#v=onepage&q=sicut%20el%20hactenus%20multi%20villani%20vel%20pagani%20hic%20latices%20seu%20ignes%20colit&f=false 1728

<tbody>
</tbody>

U ovom prepisu ne pominje se Teta, nego Tetka, tj. Tetka druga.

 

[Mrkalj]

Evo gde KP7 pominje "Romane u Draču", i oni bi se mogli smatrati precima danačnjih dačkih Rumuna. Tema je mogla da se zove "D(r)ački Rumuni".

32.4.5. Drački Romani

Od Rimskog Carstva, ko god da je upadao na Balkan sa Zapada išao je preko Škumbe, preko Vojuše, preko ostrva Sazan. To je prosto put od rimskih vremena, od vremena kad im je protivnik bio Filip peti Makedonski (238–179 BC).

Nedugo nakon sklapanja mira Rimljani su naterali Filipa da povuče svoju vojsku iz Ilirije. Makedonski kralj je zauzvrat pokušao da proširi svoj uticaj na račun grčkih gradova. Međutim, Heleni su se obratili za pomoć Rimu koji je od Filipa zatražio da prihvati rimski protektorat. Kada je kralj odbio ultimatum, senat je objavio tkz Drugi makedonski rat (200.-196.) Filipu V. Rat je rešen u čuvenoj bici kod Kinoskefala u Tesaliji 197. godine u kojoj su rimske legije, predvođene Titom Kvinkcijem Flamininom porazile staru makedonsku falangu. Nakon toga Flaminin je u Korintu 196. proglasio oslobođenje Helade iako su sada grčki gradovi, iako slobodni od makedonskog uticaja, postali klijenti Rima.

Poslednjih godina vladavine Filip je pažljivo vodio spoljnu politiku pazeći da ne isprovocira novi sukob sa Rimljanima. Ipak, na dvoru se vodila borba oko nasleđa između dva njegova sina Demetrija i Perseja. Demetrije je jedno vreme boravio u Rimu kao ambasador i odatle se vratio kao rimski štićenik. Persej je sa druge strane ubedio oca da Demetrije priprema zaveru i Filip je otrovao svog starijeg sina. Smrt prorimskog kandidata na makedonski presto je otežalo dalje odnose sa Rimom. Filip V je umro 179. godine pre Hrista a njegov naslednik Persej bio je poslednji vladar antičke Makedonije budući da su ga Rimljani porazili u Trećem makedonskom ratu (171.-168.) i pretvorili Makedoniju u rimsku provinciju

 

[Mrkalj]

Pasivna uloga Rusije

Zašto se ruska društveno-humanistika ne odupire:

1 indogermanističkim lingvističkim tezama
4. zaveri germanske društveno-humanističke nauke koja se naziva indogermanistika (kasnije i indoevropeistika)


Zato što im je današnja istoriografija i lingvistika dala autohtonost na prostoru srednjovekovne države, a to je značajan politički kapital. U tom smislu BB škola ima četri sigurnosna šrafa prema baćuškama:

1. ljudski je teško odreći se kapitala autohtonizma koji ti je serviran gratis
2. teško je okrenuti se protiv opšteprihvaćenih i uvreženih stavova
3. teško je okrenuti se protiv drugih Rusa koji ne žele da se odreknu političkog kapitala autohtonizma
4. stranaca je u ruskoj DH nauci mnogo i zajedno sa Rusima pod 3 predstavlajju dobar štit prema pionirima razbijanja uvreženih stavova (npr. Kljosov)

Istina, kad budem uhvatio vremena, pozabaviću se lingvističkim teorijama, napose onoj famoznoj o metatezi kod Srba u 8. veku, pa ću biti dokumentovaniji u ovome što pišem.

Sve u svemu, rad protiv postojeće vlastite tapije na zemlju, protiv potvrde "svoj na svome", ovim kontramotivom snažno je inhibiran.



Ovde treba dodati i moju raniju tezu o tome da, geopolitički gledano, Rusiji odgovara snažna Srbija gotovo koliko i Nemačkoj. Potrebno se samo podsetiti nacrta poljskog grofa Čartoriskog koji je po Franji Zahu u Srbiju uputio antiruski plan stvaranja Velike Srbije. Treba se setiti Titovog "Ne" Staljinu 1948, jer, Rusija ga se i danas seća kao odluke zvaničnog Beograda.

1uZ2mzZEsos

16:24-17:01

U ovom videu se iznosi podatak da su svega trojica ministara u vladi SSSR-a Rusi.

Alternativni video, intervju Leonida Ivašova:

https://www.youtube.com/watch?v=fzmmlHgkM0k

 

[Mrkalj]

It is also worth pointing out that this supposed arrival of Slavs on Balkans in the 6th century is based on one single document – “De administrando imperium” written in the 10th century Byzantium. Indeed, this text does say that Serbs and Croats arrived on Balkan in the 6th century, but does not say that this was the first time. On the other hand, Slavic medieval chroniclers, like Nestor and Dalimil, claim that Slavs had to migrate north from Balkans because of atrocities committed by Roman armies. This migration from Balkans would have happened some 600 years before that one to the Balkans, and some 1000 years before “De administrando imperium” was written, so it is quite possible that Eastern Roman Emperor Constantine VII was not aware of it, or he simply didn’t care enough to go into details. Therefore, these two sides of the story in fact may not be in conflict after all. It would have been perfectly normal for Serbs and Croats to return to their homeland once the Roman empire had crumbled.

 

[Mrkalj]

Pad teorije o odsustvu zajedničkog pomorskog pojmovnika kao dokazu da slovenska pradomovina nije dosezala do mora

Moram da kažem, da je ideja o nužnosti zajedničke pomorske terminologije Slovena kao uslovu za shvatanje da su Sloveni u davnini živeli na moru potpuno idiotska.

1. Različit je morski svet na Baltiku i Jadranu ili Crnom Moru.

2. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni morali širiti sa nekog mora tj. primorja.

3. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni putem od 2000 kilometara morali nositi svoje pomorske nazive.

Međutim, iako su mogli biti prisutni na morima, Sloveni su se širili na sever iz kontinentalnog dela i kad su konačno stigli do severnih mora stvorili su nove, drugačije nazive za pomorska bića, forme i fenomene.

Ta seoba je najverovatnije išla kao rastezanje opruge, pri čemu su severni delovi, oni kontinentalni, stizali do Baltika.

1. Različit je morski svet na Baltiku i Jadranu ili Crnom Moru.

a. Ko ima opštu kulturu obavešten je da je voda Blatnog mora, Blatika - bočata.
b. Ko ima opštu kulturu obavešten je da bočata ili brakična voda ima nizak udeo soli u odnosu na slana mora.
c. Ko ima opštu kulturu zna da je Jadransko more slano more.
d. Ko ima opštu kulturu zna da u bočatu vodu preferiraju jedni, a slanu vodu drugi morski organizmi.
e. Ko ima opštu kulturu zna da je Baltičko more plitko, blatnjavo i hladno.
f. Ko ima opštu kulturu zna da je Jadransko more duboko, bistro i toplo.
g. Ko ima opštu kulturu zna da je morski raljef Baltika i Jadrana različit.
h. Ko ima opštu kulturu zna da sve fizičke karakteristike ovih mora uslovljavaju živi (životinski i biljni) svet na tim morima.
i. Ko ima sposobnost apstraktnog mišljenja u sintezi uviđa da prethodne činjenice uslovljavaju različitu slovensku terminologiju na različitim morima po pitanju živog sveta i reljefa.
​

2. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni morali širiti sa nekog mora tj. primorja.

... Jer ako su se širili prema drugim morima iz kontinentalnog dela prvobitne narodne mase, što je sasvim moguće, onda nisu mogli sa sobom poneti pomorsku terminologiju, jer onaj Sloven u Sremu nema pojma ni šta je hobotnica, ni šta je pliskavica (dok ih ne vidi na televiziji).

Model slikovito možemo prikazati rastezanjem opruge čiji učvršćeni kraj predstavlja prvobitnu narodnu masu na moru, a putujući kraj masu koja se seli prema drugom moru.

Prema tome, kvazi-teorija o odsustvu zajedničkog pomorskog pojmovnika kao dokazu da Sloveni uopšte nisu dospevali do mora u pradomovini ne drži vodu, tj. pada.

3. Takva pretpostavka značila bi da su se Sloveni putem od 2000 kilometara morali nositi svoje pomorske nazive.

Osim (1) različitih osobina biljnog i životinjskog sveta Jadrana i Baltika, osim (2) mogućnosti da se ka Baltiku širio kontinentalni deo drevnih Južnih Slovena koji nisu imali dodir sa Jadranom pa tako ni sa pomorskom terminologijom, postoji i treća (3) mogućnost, da je seoba naroda mogla poći i sa Jaranskog mora, ali trajati putem od 2000 kilometara ka Baltiku kroz više generacija, što je takođe veoma moguć i spontan scenario, pri čemu je narod sa Jadrana vremenom, pri životu na kontinentu, zaboravio stari maritimni pojmovnik i pri kontaktnu sa severnim morem razvio novi pojmovnik, a to je situacija koja rezultira slično situacijom opisanom pod (2).
​

Dakle, ova teorija pretpostavlja jednu prilično fantastičnu hipotetsku situaciju:

i. da je slovenska pradomovina bila toliko mala (tačkasta) da je cela bila smeštena u priobalju nekog mora i
ii. da je seoba na potezu od 2000 kilometara bila masovna, ciljana (bez rasipanja naroda) i brza, u vremenskom okviru jedne generacije koja bi bila u stanju da prepozna forme i fenomene iz pradomovine i nazove ih zapamćenim starim nazivom.
​

Za razliku od nje, ja pretpostavljam višestruke realistične situacije u kojima se narod spontano i postepeno, kroz više generacija širi prema severu.

 

[Mrkalj]

Original postavio Mrkalj
7) Srpski jezik nema nijednu šiptarsku reč iako su mešanja sa ovim narodom masovna. Šiptarski jezik ima značajan broj slovenskih reči, štaviše ima ogroman broj slovenskih reči.

Ovo bi moglo da se tumači time da se srpski narod stalno povlačio a da je šiptarski narod stalno napredovao prema Srbima-Slovenima. To je to, nema drugog objašnjenja.

Vidite kako je jedan mali sintetički detalj dovoljan da potpuno obori ma kakvu pretpostavku da su ma gde Sloveni potisnuli ili potiskivali Šiptare, čime je balkansko- starosedelačka ("ilirska") hipoteza o pradomovini Šiptara potpuno oborena, makar u oblastima u kojima su obitavali Sloveni.

 

[Mrkalj]

Molio bi da mi zastupnici bečko-berlinske škole nešto objasne.

U zadnjih tisuću godina Dalmaciju su osvajali u grubo ovim redosljedom: Mađari, Mongoli, Mlečani, Turci, Mlečani, Francuzi, Austrijanci, Talijani, Njemci. Ukupno 8 osvajača bez srpske vojske i kraljevine Jugoslavije (SHS), Mongoli su manje bitni, oni su tu samo prozujali. Međutim, ono što vidimo u svim ovim primjerima je sljedeće pravilo: Osvajači se mjenjaju, narod ostaje isti. Zašto mislite da je pred 1300 godina bilo drugačije, nego zadnjih tisuću godina? Jesu li se i prethodnih 1000 godina smjenjivali Rimljani, Goti, Avari, Franci, ali je narod uvijek bio isti? Ja vjerujem da je tako, a pri tome ne negiram da je manjih naseljavanja i raseljavanja uvijek bilo. Mogu za primjer uzeti Gorski Kotar kojeg je Austrija kolonizirala doseljenicima iz cijele Monarhije.

Tu je još jedan, još veći problem za sljedbenike bečko-berlinske sekte. Turska je 500 godina vladala Bosnom, Srbijom, Makedonijom, Bugarskom.... pa ipak, nije uspjela nametnuti svoj jezik. Venecija je 800 godina vladala djelovima Dalmacija, pa ipak, nije uspjela nametnuti svoj jezik nigdje osim u gradovima gdje se i ranije govorio romanski i latinski. Jedno selo samo kilometar od Zadra, jedno selo samo 500 metara od Splita nikad nije progovorilo na romanskom jeziku. Venecija je i vojno i kulturno i civilizacijski bila puno naprednija od tih seljaka, pa ipak ni dugih sedam stoljeća nije joj bilo dovoljno da u samo jednom selu nametne svoj jezik. Da stvar bude još gora, prema starim dokumentima, čak i u samim gradovima koji imaju kontinuitet romanskog govora još od Rima, preko Bizanta, pa do Venecije za skoro dvije tisuće godina samo je gospoda govorila romanski, dalmatinski ili latinski, a običan narod i u gradovima govori kako dokumenti kažu ilirski što znači slavenski (pričamo o kasnom srednjem vijeku i novom vijeku).

Moje pitanje za bečko-berlinsku sektu je seljedeće: Ako Rim, Bizant i Venecija nisu kroz skoro 2 000 godina kontinuiteta uspjeli nametnuti romanski jezik jednom selu 500 metara od Zadra, kako je to pošlo za ruku Hrvatima?

Ajmo još malo svijetla baciti na ovaj problem. Hrvati navodno na područje od Labina do Cetine pristižu u 7. stoljeću. No, ne mogu odmah zavladati tim područjem, prvo radi Avara i Bizanta, a zatim i radi Franaka, Bugara, opet Bizanta. Možemo pretpostaviti da su Hrvati na tom prostoru bili neka vlast tek od 10. stoljeća pa do kraja 11. To nije ni 200 godina. Osim toga, većinom gradova nisu ni tada vladali. Hrvati su tu zatekli romanizirano ilirsko stanovništvo. To romanizirano ilirsko stanovništvo moralo je pričati jezik koji je već jako ličio na romanski, odnsono srednjovjekovni latinski. Ipak, Hrvati, iako su na nižem civilizacijskom, kulturnom, jezičnom stupnju od tog stanovništva, iako i nisu prava vlast, uspjevaju na neki fantastičan način svoj jezik nametnuti toj starosjedilačkoj većini. Nije li to suludo tvrditi? Nije li suluda ideja da bi romanizirani Iliri pored romanskog jezika koji se u kountinuitetu govori u Dalmatinskim gradovima 2 000 godina iz nekog razloga prešli na jezik Hrvata koji su po svemu inferiorni autohtonom romanskom stanovništvu? Ako su popovi glagoljaši već u 9. vijeku služili mise na slavenskom jeziku, onda znači da je prije uspostave kakve-takve hrvatske vlasti narod već pričao slavenski. Kad ga je stigao naučiti? U 200 godina (7.-9. stoljeće) dok Hrvati/Slaveni nisu ni vladali tim prostorom nego su se smjenjivali Bizant, Avari, Franci, pa i Bugari. Jednostavno, izostaje i motiv i vrijeme za učenje hrvatskog/slavenskog od strane lokalnog romakiziranog ilirskog stanovništva. Nije li logičnije pretpostaviti da su Iliri pričali neku vrstu slavenskog jezika, pa stoga svoj jezik nisu ni mjenjali?

Riječ Slaven u europske jezike dolazi preko robova. Kad je papa Grgur Veliki zabranio držanje kršćanskih robova, Slaveni su djelom bili pogani, djelom arijevci, pa su kao takvi bili pogodni za roblje. Došli smo u paradoxsalnu situaciju, da jedini narod koji nije držao robove postane oznaka za roba. Međutim, odakle ime Slaven među slavenskim narodima? Jedino razumno i logično objašnjenje je sljedeće: kada su Slaveni u sklopu gotskih plačeničkih trupa, a kasnije i Hunskih i Avarskih provala počeli pristizati u Ilirik, lokalno stanovništvo, Iliri, razumjelo je njihov jezik, pa ih je prozvalo Slaveni - oni koji slove ili pričaju. Germane u gotskim redovima zvali su Njemci jer ih nisu razumjeli, bili su njemi, pričali kao gluhonjemi ljudi. Tako se ime Slaveni prvo raširilo među Ilirima, Tračanima i Dačanima, odakle nam ga i Jordanes prenosi. Kasnije su ga preuzeli i drugi narodi i jezici Europe. Kao dodatnu potvrdu mogu navesti Tacita koji kaže da Litvanci pričaju sličnije Britancima nego Germanima. U to vrijeme Balti i Slaveni odvojeni su oko 1000 godina što znači da im je jezik još dosta sličan. Opet, u to vrijeme Iliri imaju u svom jeziku na tisuće keltskih riječi, a britanski je kao što znamo keltski. I to je jedan od razloga zašto su se Iliri i Slaveni razumjeli.

Ovime sam riješio zavrzlamu.

1. Na području znatnog djela Balkana, Ilirika, bivše Jugoslavije osvajači su se smjenjivali, narod je korz više od 2 000 godina ostao isti, uz manje migracije.

2. Iliri nisu prihvatili jezik navodno doseljenih Hrvata ili Slavena jer su i tako već pričali slavenskim jezikom.

3. Ime Slaven u slavenskom svijetu nastalo je kad je veliki broj Slavena u sklopu Gotskih plaćeničkih trupa počeo pristizati na Balkan, jer su slovili slično kao i Iliri, za razliku od Germanske komponente Gota koja je bila njema, odnosno pričala na stranom jeziku.

.....

Original postavio Bajo Pivljanin

Istom logikom, Saksonci se nikada nisu doselili su Britaniju i nametnuli svoj jezik.
Istom logikom, danas se u Španiji i Francuskoj ne bi govorili romanski jezici.
Istom logikom, Turci oduvek žive u Anatoliji.
Istom logikom, Peruanci su ustvari izgubljena španska braća, koje je matica "pronašla" u 16. veku i zato su oni tako lako asimilovani.
Istom logikom, Arapi su zidali piramide i bili faraoni Egipta.

Treba li ići dalje?

Logika ti je potpuno pogrešna. Svi koje si nabrojao su na tom prostoru VLADALI! Tako su i Mađari uspjeli lokalnom stanovništvu nametnuti mađarski jer su tu vladali 1 000 godina. Ali Hrvati nisu vladali domicilnim stanovništvo, osim možda stotinjak godina od 9. vijeka kad ovi već govore hrvatski/slavenski. Recimo, Španjolci su zvjerski klali Peruance, a povijest ne zna da su Hrvati tako surovo klali ilrisko stanovništvo. Španjolci su bili razvijeniji od Peruanaca, Hrvati nazadniji od Ilira. Spominješ Arape. Oni su Egipat pokorili islamom, arapski se kao sveti jezik širio preko Kurana. Po toj logici, Hrvati su trebali progovoriti ilirski jer su preko katoličanstva i Biblije primili pismenost, znači preko latinskog, romanskog. I tako redom, da ti ne pobijam sve navedene.

Negde je mešanje naroda prevagnulo na jednu, negde na drugu stranu. Kod Slovena nemamo zabeležene primere segregacije u odnosu na "domorodačko" stanovništvo. Dok je kod Turaka i Mlečana to bio modus operandi, te je i rezultat drugačiji.

Kod Turaka nije bilo segregacije jer je narod masovno prelazio na islam i na taj način postajao ravnopravan, za okvire srednjeg i novog vijeka, Tursko carstvo je bilo i te kako demokratsko. Mlečani ne samo da se nsiu segregirali, nego su stoljećima nasilno romanizirali stanovništvo, prevodili im imena i prezimena, itd. I opet nisu uspjeli.

No važno da si ti u jednom postu rešio sve dileme ikad o seobama na ovim prostorima.

Ako ne znaš jednostavno objasniti onda nisi razumio. Meni ne trebaju vojske plaćenih povjesničara bečko-berlinske sekte i knjižnice pune njihovih knjiga gdje su rekli - ništa. Sama, zdrava, seljačka logika ih pojede. Za doručak.

Otkud ti to da ovi već govore hrvatski/slavenski?

Posljednji čovjek čiji je maternji jezik bio taj starinački, umro je u drugoj polovici XIX stoljeća. Dakle ne govorimo o periodu asimilacije koji iznosi "stotinu-dvije" godina, već o jednom vrlo kompleksnom periodu koji obuhvata gotovo milenijum i pol.
Mijenjali su se stoljećima razni narodi. Ali tako se, redovno, mijenjala i etnička struktura Balkanskog poluostrva (i to kako kojeg kraja).

Nisi u pravu što se tiče robova. Naravno da su Stari Sloveni poznavali roblje (pa svi su).

Vidiš da već od 9. stoljeća popovi glagoljaši služe misu na narodnom jeziku - staroslavenskom. To znači da narod govori slavenski. Da stavr bude bolja, žarište glagoljaških popova je baš taj otok Krk gdje je živio taj navodni govornik navodnog dalmatskog jezika Toune Udaina.



Tuone Udaina već po prezimenu nije bio sa ovih prostora, nego iz Udina. Udaina nije bio govornik dalmatskog jezika, već ga je navodno naučio od svojih roditelja, ali po vlastitom priznanju, 20 godina taj jezik nije govorio, kad je kod njega došao Bartoli. U vrijeme kad je govorio Bartoliu o dalmatskom jeziku bio je gluh i krezub. Matteo Bartoli koji je navodno razumio tog gluhog i krezubog čovjeka bio je talijanski nacionalist i prema tome zainteresirana strana. Dalmatski jezik nije ilirski jezik, već srednjovjekovni jezik romanskog stanovništva istočne obale Jadrana koji se razvio iz latinskog.



Prema antičkim izvorima nisu imali robove.

 

[Mrkalj]

Kakve to ima veze? Je li to svjedoči o etničkoj strukturi svih krajeva?

Ne, zemlje su bile krcate vlaškim i dr. poluromanizovanim i neporomanjenim stanovništvom. Etnička struktura se postepeno mijenjala, kako u kom kraju.



Tako je. To je moj primjer, znači kroatizacija se odvijala sve do XIX st. Kakve ima veze što govorimo o dalmatinskom? Pa o tome i jeste riječ, o Vlasima, o starinačkoj populaciji...



Svi narodi imali su roblje, pa tako i svi slovenski narodi. Nema razloga tvrditi da su Sloveni po tome drugačiji, ili da su doslovno svi (i od juga do istoka) ropski položaj naknadno bili razvili pod dr. uticajima.

O kojim antičkim izvorima je tu konkretno riječ?

Kod Turaka itekako postoji segregacija, hrišćani su potčinjeno stanovništvo u odnosu na muslimane. Dok zatečeno stanovništvo u odnosu na Slovene nije potčinjeno, čak štaviše po svim indicijama je ravnopravno.

Mađari su jezik počeli nametati od 19. veka, kada su ga morali nanovo izmisliti jer je skoro pa nestao. A do tad vladaju Panonijom ili njenim delovima već 1000 godina.
Ne znam odkuda fiksacija da bi Hrvatska morala vladati određenim prostorom da bi na njemu bio progovoren neki slovenski jezik? Limes je probijen, Istočno rimsko carstvo vekvima ne može da prismrdi ka unutrašnjosti Balkana. Ono se od posledica Justinijanovih osvajanja nikada nije oporavilo. Od avarsko-slovense opsade Carigrada 626, pa sve do Sve do Vasilija II, čitavih 400 ono nema praktično nikakvu kontrolu nad našim prostorima, sem možda gradova Dalmacije. Sličnu stvar imaju i na Peloponezu, u unutrašnjosti su Sloveni, u obalskim gradovima Grci. Isto ih je zadesilo kasnije u Anatoliji, sa Turcima.

Kakve god borbe da se vode oko Cetine one su lokalnog karaktera, a narod nema šta da zaustavi u dolaženju.

Nema segregacije za Slavene ili druge narode koji prihvate islam. Prema tome, Bosna i Sandžak su trebali progovoriti na turskom. Ako su Slaveni ravnopravi sa zatečenim stanovništvom, kako su im uspjeli nametnuti jezik, kad su bili manjina, a k tome još primitivnija, nekulturnija i nepismenija manjina?



Zato sam i uzeo Dalmaciju kao primjer jer u njoj vlada Bizant. Ali ni u ostaku Ilirikuma nije povoljnija situacija. Smjenjuju se osvajači ili plaćenici - Goti, Huni, Avari, Franci, Bugari, Ugari... previše promjena da neka slavenska država nametne svoju čvrtu ruku i natjera romano-ilirsko stanovništvo da progovori slavenskim jezikom.

Ни у Босни ни у Новопазарском санџаку муслимани нису постали већина ни у једном тренутку. Чак ни релативна.

Наметнули су им језик исто онако како je 25.000 Саксонцa наметнулo језик Бритима, којих у при почетку сеобе има макар 2 милиона.

.....

 

[Zakasneli]

.... u početku beše samoglasnik..........

 

[Mrkalj]

Pasivna uloga Rusije (IIa deo)

Zašto se ruska društveno-humanistika ne odupire:

1. indogermanističkim lingvističkim tezama
4. zaveri germanske društveno-humanističke nauke koja se naziva indogermanistika (kasnije i indoevropeistika)

Vladimir Orël (Russian: Владимир Эммануилович Орëл; February 9, 1952 – August 5, 2007)

After his emigration to Israel he continued to teach at the Hebrew University of Jerusalem (1991-1992). Later he relocated to the Tel-Aviv University, where he taught in the Department of Classical Studies in the period of 1992-97, on comparative linguistics, mythology and folklore, history and philosophy. In 1994 he worked at the Shalom Hartman Institute in Jerusalem when he was dedicated to the biblical studies, and the following two years acting as a visiting scholar at Wolfson College, Oxford. The last two years in Israel (1997-99) he spent at Bar-Ilan University.

Afterward he went to Calgary in Canada, where he started to work at Zi Corporation as a director of research and language teaching (2001-02). After a brief activity at the Princeton University in New Jersey (2001-02), where he worked in the department of testing services, he started to work at the universities in Alberta, Canada, specifically Athabasca University (since 2003), Mount Royal College (since 2003), University of Calgary (since 2004), University of Lethbridge (2004-05). There he lectured on comparative linguistics, Biblical Studies, as well as on also business English, English literature, creative writing, etc. Since 2005, he ran the Translation Center at the Calgary Regional Health Authority.

Posle se čude kako ruska nauka stoji uz bečlije. Tamo nema Rusa; svi igraju na istu muziku.

Što kažu pametni ljudi - prvo gledaj ko kaže, a onda šta kaže.

 

[Mrkalj]

Pa mozda se mesali po zenskim linijama, to jos nije bas prouceno kod nas, ali nisu se mesali po muskim linijama.

Nisam znao za ovu Mariju Gimbutas, bice da je mozda i bila u pravu

Sloveni (Srbi) su često živeli u zajednici sa drugim narodima, a to je bilo lako jer su, uvek živeli u skladu sa prirodom, bilo da su lovci ili poljoprivrednici. Bilo da su u pitanju Kelti, Avari, Germani, Ugri te Horvati - Sloveni su svojom tolerantnom prirodom činili da međusobne napetosti postepeno popuste i ta "silovanja" postanu rodbinske veze što je otvaralo put kulturno-jezičkoj asimilicaiji u oba smera.

Što se tiče mađarskog fenomena, koji svedoči o tome da je došlo ugarskojezičke asimilacije ogromnog broja Slovena, verovatno je ugarski jezik bio jezik elite koja je, zbog težine slovenskog jezika usled mnogih inkompatibilnosti sa ugarskim, em odbijala em nije umela ili uspevala da koristi slovenski jezik. Ugari, potonja ugarska elita, vekovima se kretala ka Panoniji, o čemu svedoče izvori. Na tom putu oni su funkcionisali kao narod, tj. imali su plemena, što znači i žene i muškarce. Žene su pravi razlog očuvanja jezika i postepene asimilacije okolnih Slovena.


Kad su u pitanju Turkohorvati i Tatarobugari, oni su se poslovenili jer
- njihovi jezici nisu bili civilizacijski dorasli kulturnim potrebama novog okruženja;
- elita ili nije bila snažno hijerarhijski organizovana kao ugarska, već više varvarski ili nije ni postojala;
- u odnosu na Slovene u okruženju bilo ih je jako malo (do 2700 ratnika);
- bili su samo muškarci ratnici koji su stupali u rodbinske veze sa slovenskim ženama, pa je tako nestalo očinjeg jezika.

 

[Mrkalj]

Evo ti primera. Uzimo otok Krk i njegov karakterističan melos, i ples (tanec). Da li je taj ekscentročno-egzotični melos, koji se ne uklapa ni u jedan drugi slovenski melos dokaz da ti Krčani nisu slovenkog porekla, kao što slavodobitno insinuiraš za starovekovno stanovništvo Balkana?

Sa Slovenima na Kritu? S njima je problem koje ih je veslo na Krit prevezlo ako su se tamo pelcovali onoliki slovenski toponimi. Zar to nije - zvanično istorijski - misterija?

Original postavio Slaven777

Stvarno nemam pojma. Nije nezamislivo da je običaj možda preuzet od nekog drugog, takvih slučajeva imamo više. Postoji više stvari kod Bugara za koje neki sumnjaju da su mogle možda imati drevne tračke korene...na kraju krajeva, to se često kaže i kada se teoretiše o vezi između Tračkog konjanika i Kraljević Marka.

Jasno je da su neke stvari Južni Sloveni preuzeli od starosedelaca; to je, na kraju krajeva, i sasvim normalno i očekivano.



Ne, nije nikakva misterija. Pa Sloveni su stizali do Krita (npr. invazija 623. godine) i po svemu sudeći osnovali najmanje desetak trajnijih naseobina (slično Peloponezu).

Gde je tu problem?

Invazija Slovena iz Pripjata ili Banata na Krit?!?! Čuješ li ti sebe? Ono, kad su se zaleteli niz Panonsku niziju nisu stali sve do Krita jer nisu mogli da ukoče... kolko su se zaleteli.

Naravno, logičnije je da su Sloveni bili na Kritu i Pelopenezu pre Jelina. Jer, kako bi neko ko živi u ravnici imao sposobnost da 623. godine izvrši pomorsku invaziju na Krit. Možda su, doduše, admiralitet školovali u Britaniji...

Što se Krka tiče - da. Kulture su usvajane. Pogledaj im samo frigijske kapice. Ali šta ti to govori o Slovenima na Slovenskom Jugu koji su živeli oko rimskih gradova? Da li su oni morali imati kulturu saobraznu sa Slovenima u "Pripjatu"? Ne, bato, nisu imali internet pa da sazivaju skajp-miting radiusaglašavanja kulturoloških obrazaca. Naprosto "moda" u sahranjivanju npr. bila je drugačija i samo član bukvalističkog kluba tu može videti neki probelm.

 

[Mrkalj]

Preuranjena makedonska paradigma sredinom 19. veka kao svedočanstvo trajne germanske namere ograničavanja srpstva u državotvornom usponu


U doba rane slavistike njeni su oci smatrali kako je staroslovenski jezik, kao neupitno južnoslovenski jezik, nastao na srpskoj organskoj osnovici srpskog dijalekta okoline Soluna.

KOPITAR, Gramatika: Alt-Slavisch = Alt-Serbisch, Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark ,1808.

Da bismo ovo prikazali opisaćemo kako je nordijska slavistika promenila tri paradigme u traženju za Germane ideološki što prihvatljivijeg odnosno što neutralnijeg prikaza nastanka staroslovenskog jezika (ili prikaza ćirilometodske standardizacije staroslovenskog), a u stvarnosti starosrpskog jezika.

1. Starosrpski. Na početku slavistike, ceo južnoslovenski prostor istočno od franačke granice smatran je srpskim. Kada gledamo kako Nemanjići "osvajaju" Ras, "osvajaju" Prizren, "osvajaju" Skoplje itd. oni ustvari uspostavljaju vlast autohtonog srpskog naroda na svojem sopstvenom prostoru oslobađajući ga od Grka-Romeja i Tatara-Bugara.

2. Starobugarski. Politički forsiranu promenu srpsko-južnoslovenske paradigme možemo pratiti kroz drugostepenu i trećestepenu korekciju početnog i naučno-iskrenog stava: drugostepena korekcija kaže: staroslovenski jezik nije dijalekat srpskog već je dijalekat bugarskog jezika. Razlog za izmenu starosrpski u starobugarski leži u činjenici da je u to doba Nemac postao kralj Bugarske, te da se radije pristajalo na istorijsko pravo i prostorno protezenje Bugara prema Solunu nego Srba, koji su pokazivali značajno viši stepen suvereniteta kako su se sami oslobodili osmanske vlasti. Tako u dobrom delu slavističke literature iz 2. 1/2 19. veka imamo poistovećivanje staroslovenskog sa starobugarskim, dok neki autori čak isključivo koriste ovaj drugi naziv - "starobugarski jezik" u značenju staroslovenskog ćirilometodskog standardnog jezika. I dok anglosaksonska literatura znatno duže istrajava na početnoj poziciji otaca slavistike, da je crkvenoslovenski jezik stari srpski dijalekat, pa pišu kako "srpski narod ima prevod Biblije na svom jeziku iz 9. veka" dotle bugarski slavisti do današnjeg dana "nejebući živu silu" staroslovenski jezik nazivaju starobugarskim, iako su stari Bugari govorili tatarskim jezikom.

Ovde i ne ulazimo u geografsko lutanje - u kome ni dan danas nema konsenzusa - je li staroslovenski jezik nastao na organskoj osnovici slovenskog dijalekta iz okoline Soluna ili pak na osnovici slovenskog dijalekta Velike Moravske što bi ukazivalo na prostor južne Panonije, tačnije Srema, još tačnije - Sremske Mitrovice. I zaista, Vaš autor vrlo čvrsto smatra da je gramatička osnova slovenskih dijalekta na krajnjem južnoslovenskom jugu, kako danas, tako i u prošlosti, usled neprestanog i masovnog mešanja Srba sa neslovenima tokom starog veka doživljavala pojednostavljivanja jezičke gramatičke strukture. A da je zaista tako u starom veku bilo na jug do Moreje i Krita govore u prilog tvrdnje o tačkastoj koncentraciji helenskog stanovništva raspoređenog dominantno u priobalje, govori činjenica o tačkastoj organizaciji polisa, gradova-državica koji su, sva je prilika, u najbliskijem zaleđu imali Srbe i Romane stočare. Samim tim jezik Makedonije i Trakije bio je podložan gramatičkim pojednostavljenjima čije učinke možemo sagledati kako u današnjem makedonskom i bugarskom jeziku tako u devetovekovnim srpskim dijalektima tih oblasti. Staroslovenski je, dakle, dijalekat srpskog Srema, Sremske Mitrovice, a ne Soluna. Da je kojim slučajem prihvaćena ova teza o sremskom dijalektu kao osnovici staroslovenskog, umesto očiglrdne srpske paradigme, danas bismo imali narativ o "panonskom dijalektu" kao organskoj osnovi ćirilometodskog staroslovenskog standarda.

3. Makedonski. Trećestepeno, korektivno, skretanje sa osnovne slavističke naučno-korektne paradigme o srpskom jeziku kao osnovici staroslovenskog jezika dolazi kao konačno slovenofobno distanciranje germanocentrične istoriografije od nacionalnih predznaka staroslovenskog dajući mu konačne regionalne obrise nazvavši ga "makedonskim dijalektom" južnoslovenskog jezika krajem 19. veka (? naći tačnu godinu).

I sada, ako imamo na umu i opasku Erika Hobsbauma da učitelji-inspiratori nordijske istoriografske škole prvo uspostave političko-ideološku paradigmu kao okvir koji onda njihovi đaci postepeno popunjavaju, vidimo koliko je uspostava "makedonskog" jezika-dijalekta u 2. 1/2 19. veka, ustvari, ili prejudiciranje ili simptom ciljeva nemačke imperijalističke politike koja je svoje lice otvoreno prikazala tek sredinom 20. veka, 1947. kada je stvoren makedonski standardni jezik kao definitivno okončanje procesa stvaranja makedonske nacije.

Ova preuranjena makedonska paradigma ima analoškog sabrata u preuranjenoj bošnjačkoj paradigmi tj. stvaranju bošnjačkog jezika i nacije koju je pokušao da nametne i sprovede u život Benjamin Kalaj po svom nameštenju za bečkog upravnika Bosne nakon Berlinskog kongresa. Ovaj proces je od Kalajevog pokušaja 1882. čekao u smrznutom stanju sve do 1992. Tek krajem XX veka rađaju se bošnjačka nacija i bošnjački jezik.


***

Ako stvari postavimo korektno, Prusi su takođe Sloveni, odnosno, ako sledimo nordijsku paradigmu razbijanja slovenskog korpusa, onda su Balti. Ne znam po kom koriterijumu su i Englezi i Bavarci - Germani, ali, iako su jezički sličniji ili makar "tu negde" sa Slovenima, Litvanci i Pusi su - Balti, a ne Sloveni. Zašto? Zato što za germansku istoriografsku školu ne može biti drugačije nego da su "Sloveni izašli iz jedne male močvare kod Černobilja, nakotili se i popunili pola Evroazije". Kada bi se takozvani Balti (ovde govorimo iskuljučivo po pitanju jezika) smatali Slovenima kao što se Englezi smatraju Germanima, onda bi se odmah videlo da su Sloveni zauzimali pola Evrope već u starom veku.

...

 

[Mrkalj]

...

Треба приметити сведочење Јована (египатски епископ, савременик цара Фоке који је владао између 602-610), у којем су 'паганске' нације које су у то време пустошиле покрајине Македоније, Тесалије, итд. (и даље, на југ) -- 'неки' (од њих) су били означени као Илири.

John, Bishop of Nikiu:

18. And in regard to Rome it is recounted that the kings of (this) epoch had by means of the barbarians and the nations and the Illyrians devastated Christian cities and carried off their inhabitants captive, and that no city escaped save Thessalonica only; for its walls were strong, and through the help of God the nations were unable to get possession of it. But all the province was devastated and depopulated.

URL: http://www.tertullian.org/fathers/nikiu2_chronicle.htm

 

[Mrkalj]

...

Original postavio Mrkalj
Stari Grci ne bi imali polise - gradove-države da svuda okolo nisu bili Sloveni

The Twentieth Century - Volume 6 - Str. 932 i 933, god. 1879.
"We have no accurate record of the proportion of free citizens who alone constituted the true Hellenes, but they were at most a small minority among the large population of helots and of slaves. The Greek world was composed of municipal aristocracies — gentlemen who lived in the towns and owned farms at some distance, which they worked almost exclusively by slaves. These slaves were chiefly Thracians and Slavonians ; and, together with those of the towns, formed at least one-half of the population."

URL:
https://books.google.ca/books?id=51g...onians&f=false
​

 

[Mrkalj]

 

[Mrkalj]

Albanci imaju srpskih reči na kilo. Srbi ni jednu albansku reč, tri-četiri staroromanske (bešika, labrnja) i sve ostale su slovenske izuzev naknadnih perioda osmanizacije, italijanske romanizacije u primorju i germanskog uticaja pod Austrijom.

Dakle, od romanofonog i šiptarofonog sveta koji su navodno Sloveni zatekli pri dolasku na Balkan, imamo ukupno 3 reči u vokabularu, a od Turaka koji su ovde bili malobrojna kasta imamo na hiljade reči.

- - - - - - - - - -

Original postavio Mrkalj
...



Kada je reč o slovenskim=vlaškim mnogobožačkim svetilištima koja su ostavila nebrojene tragove u toponomastikonu Slovenskog Juga (tzv. Balkana), bitno je troje:

1. primetiti da je pokrštavanje Slovena praktično usledilo toliko brzo po njihovom navodnom doseljavanju na Slovenski Jug (vulgarno zvani Balkan), da je nemoguće da su za tih nekoliko generacija mogli da razviju tako bogat i upečatljiv pagansko-slovenski onomastikon koji će preživeti narednih milenijum i kusur vekova;

2. primetiti apsurdnost vladajućeg istoriografskog stava da je 2- 3% došavših Slovena nametnulo tako impozantan toponomastički panteon ostatku od 97-98% neslovenskog stanovništva

3. primetiti sam toponimski panteon:

a) Trebišta: Trebaljevo, Trebesinj, Trebotin, Trebović (istočno od Peći), Trebinac, Trebjesa, Tribanj (Karlobag), Tribalj, Trebinje, Trepča, Trebljevina,Trebević (trebište tj. žrtvenik Sv. Vida), Trebiće (planina zapadno od Jarinja), Trebinje (planina u zapadnom delu opštine Kuršumlija), Trepča (Kopaonik; u izvorima se njeno ime javlja u oblicima Трѣбьча i Трепча na ćiriličnom pismu odnosno Triepza,Trepza,Tripza,Trepca,Trebza i Tripca, na latiničnom pismu), Trepčanski potok (Kopaonik), Donja Trepča (selo, Čačak), Gornja Trepča (selo, Čačak), Banja Trepča (Čačak), Donja Trepča (naselje, severoistočno od Nikšića), Gornja Trepča (naselje, severno od Nikšića), Trebjesa (brdo iznad Nikšića), Perun (biciklistički klub iz Nikšića), Trepča (na magistralnom putu Andrijevica–Berane), Trepča (naseljeno mesto u opštini Vrginmost), Bihać od Bišće od Trebišće, Trebižat (reka i selo, Čapljina), Trebišnjica (reka, Gacko) itd.


b) Sveti Vid: Vidova gora, sa vrhom Sutvid (708m), Vidovo (selo, Neretva), Vidovo polje (Radmilja, Stolac), Vidovsko (utvrđenje, Stolac), Trebovit, Trebević (trebište- žrtvenik Sv. Vida nadomak Sarajeva), Trebovitići (u južnoj Metohiji), Trebović (istočno od Peći), Vidovgrad (staro utvrđenje iznad Karlobaga čiji je prvi zapovednik bio Jerko Rukavina, koji je doveo Bunjevce u Karlobag), Vidovac Cesarički (zaselak nedaleko Karlobaga), Vogošćica (zaselak u selu Čajnu kod Visokog), Vid ili Vit (brdo u selu Krivoglavcima),Vidotina (selo u porječju Ljubine), Vidonja (zemljište u Zupči kod Breze), Vigošte (južno od Arilja [vidi članak Vidogošća-Vogošća]), Vitina (jugoistočno od Gnjilana), Vitinica (zaselak zapadno od Zvornika), Sevid (Split), Vidonje (Opuzen) itd.

c) Perun: Perunić (Poljica), Perunsko (Poljica), Perunsko (Brač, koji je u sastavu srpske Paganije-Neretve), Porun (brdo u severnoj Albaniji), Perućica (prašuma u sastavu nacionalnog parka Sutjeska), Perun (brdo na Učki), Perun, Perunac, Perunovac, Perunika, Perunička Glava, Peruni Vrh, Perunja Ves, Peruna Dubrava, Perunuša, Perušice, Perudina i Perutovac (danas uglavnom imena planinskih vrhova; u srednjem veku veliki hrastovi, svete šume te čak cela sela i utvrđenja nazivala su se Perunovim imenom) itd.

d) Veles: Velež (Mostar, planina sa jednim od vrhova Vlačuge!), Velešić (potok), Gornji Velešići i Velešići (sela, danas mesne zajednice u Novom Sarajevu), Veles u Makedoniji, Velestovo (Ohrid), Velgošti (Ohrid), Velešta (Struga) itd.

e) Triglav: Triglav, Troglav (kod Ibra), Troglav (najviši vrh Dinare, Livno) itd.

f) -gost: Vidogošća ili Vogošća (srednjovekovna župa), Vogošća (rečica, desna pritoka Bosne), Živogošće (mesto kod Makarske), Radogošta (na Drimu, uzvodno od ušća Valbone), Ljubogošća (kod Sarajeva), Delegošća (kod Srebrenice), Dobrigošće (kod Jablanice), Radogost (kod Vareša), Radošte (istočno od Đakovice), Nebregošte (jugoistočno od Prizrena), Vigošte (južno od Arilja [vidi članak Vidogošća-Vogošća]), Velgošti (Ohrid), Zgošća (Kakanj, BiH), naselje u opštini Kakanj, Zgošća (reka) itd.

g) Mokoš: Stara Mokošica (Mokošnica) kod Dubrovnika
​

Ono što smiren i staložen čovek ovde vidi jeste neraskidivost vlaha (=Srba) od slovenske religije.


Koncentracija slovensko-religijskih toponima podudara se sa koncentracijom haplogrupe I2a1

Što se tiče Sardinske anomalije:

Paleo-Sardinian, also known as Proto-Sardinian or Nuragic, is an extinct language (or perhaps set of languages) spoken in Sardinia (and possibly Corsica) during the Bronze Age, which is thought to have left traces in the onomastics as well as toponyms of the island and in the modern Sardinian language. By the third century, Latin had become the language of Sardinia, and the old language(s) survive mainly in toponyms, which appear to preserve grammatical suffixes, and in a few names of plants.

Očigledno je u pitanju ostvro Srdinja, Srdnja, Srdanj ili sl. Treba se pozabaviti toponimima. Očigledno je da je predromansko, rasensko stanovništvo bilo srodno Slovenima, ali su Severnu Italiju asimilovali i genocidisali prvo romanski, a onda germanski varvari. Hvala bogu, da je to malo na Sardiniji ostalo za izučavanje.


https://en.wikipedia.org/wiki/Bonorva
https://en.wikipedia.org/wiki/Dorgali
https://en.wikipedia.org/wiki/Posada,_Sardinia
https://en.wikipedia.org/wiki/Pula,_Sardinia
https://en.wikipedia.org/wiki/Orune
https://en.wikipedia.org/wiki/Ozieri
https://en.wikipedia.org/wiki/Lanusei
​

Сардињани ојкају.

Sad si im smrsio antiautohtonističke konce.

 

[faraonn]

...Coban...
To je romanska grupa jezika...
...ima dosta italijanskih rijeci
i francuskih...Leter...