Antisemitizam i uzroci

Harvat

Aktivan član
Poruka
1.183
O tom sam bio napisao na vagone na engleskom, no ne da mi se opet. Znam da ni ovo na hrvatskom, jako staro, većina ne će čitati jer im je iznad IQ- no za par koji imaju IQ iznad 90..Dakle-cp

Vrlo kratak prijegled, bez njekih teorija

Po svemu sudeći, židovska povijest kako ju priča Biblija, točna je u glavnim crtama. Taj je semitski narod oko 1250. pr.n.e. odveo neki vođa, Mojsije (egipatsko ime, ne nužno podrijetlo, iako je Freud imao drugačije mnijenje), iz položaja radnika-robova u Egiptu.
Ranija povijest je o Abrahamu (oko 2000 pr.n.e.), a ona o Adamu i Evi i Kainu itd, je, naravno, posve mitska.
Status Hapiru, Habiru (kasnijih Hebreja), kako su zabilježeni u egipatskim zapisima, nije bio bogznakako loš. Niti su oni svi baš bili u Egiptu. To je karakteristično za po područje, od Mezopotamije do Egipta, da se stalno seljakalo i cigančilo, i da je to bio uobičajen način života nomada, uz povremena dužnička i vojna ropstva.

No, modernija istraživanja niječu da su hapiru bili Hebreji, a i dovode u pitanje bivanje u Egiptu, dakle režu njihovu povijest ua cijeli milenij.

Nakon izlaska u konfederaciji 13 plemena, tijekom lutanja, Mojsije (ili neka skupina vođa) tim nomadima nameće vjerski zakon po kojim bi trebali živjeti. Esencijalno, to je henoteizam (ima više bogova, ali njihov je najbolji i glavni), plus osjećaj izabranosti.
Dolaze pod Isusom Navinom u Palestinu (Kanaan) i pokoravaju ju, te osnivaju svoju državu, prvo pod sudcima, a kasnije pod kraljevima- najpoznatiji David i sin mu Solomon (900-800 pr.n.e.) okvirno.

To je jedno od malih semitskih kraljevstava koje se ne odlikuje bogzna čim, a ni njihovi stanovnici, koji i ne slijede pretežno jahvistički kult. Nu, pretpostavlja se da negdje na dvoru Solomona, dakle oko 800. pr.n.e., počinje istinska kreativna aktivnost koja će dalje oblikovati Židove i svijet-pisanje fragmenata Biblije.

(Koristio sam neke židovske kalendare- normalna je kronologija za Davida i Solomona oko 1000-900 pr.n.e.)
U sljedećem periodu hebrejska se država dijeli na dva kraljevstva, Izrael i Judu. Sjeverni, Izrael, uništavaju Asirci 722, a južna, Juda, preživljava još skoro 150 godina kad ju uništava Babilon.
To je poznato Babilonsko sužanjstvo iz 587. pr.n.e., iz Verdija, s onim slavnim zborom.

Toliko o povijesti. Važnije je za taj narod da se pojavio niz reformatora, od kojih je najvažniji prorok Elija (oko 850 pr.n.e.) Naime, domaći bogovi (Baal i comp.) bili su se omiljeli Židovima, pa je za starog Jahvea jedva tko hajao. U intenzivnim ideološkim borbama koje su se protegle oko 300 godina- od prijelaza 9 na 8 stoljeće pr.n.e. do iza Babilonskoga sužanjstva, dakle do iza 550 pr.n.e., pojavio se niz proroka, neke vrste pučkih reformatora- a uz koje i protiv kojih se petljala aristokracija i kraljevi- koji su preobrazili i intenzivirali stari jahvizam.

Glavno je bilo:

* Jahve je sve više bio i univezalni Bog, ne prestajući biti hebrejski nacionalni
* javlja se ideja smislene povijesti, tj Bog gleda na Izrael, svoju zaručnicu, kako se ponaša. Ako je OK, on je dobar; ako nije-***** se s drugim bogovima- slijedi kazna. To je psihologija očinske stege.
* Bog je posve transcendentan i nije u prirodi, tj. udara se na kozmičku religiju potoka, šuma, slika,... No, bog ostaje i dalje humanoidan i antropomorfan.

Zahvaljujući tim koncepcijama, i kasnijim inovacijama koje su im omogućile da prežive rušenje Hrama i da svoj dom pretvore u Hram, judaizam postaje snažna etnička religija, s nacionalističkim nabojem, skoro genetsko-eugeničkim načinom života (razvrgavanje brakova sa strancima i strankinjama)- i vrlo sposobna da preživi bez kultnih mjesta.

Također, stari su Hebreji u tomk razdoblju-od 900 do 500, okvirno, razvili izuzetnu spisateljsku aktivnost (većina Starog zavjeta), visokoga ranga (lako se vidi u usporedbi s egipatskom i babilonskom literaturom), dok su u graditeljstvu bili slabiji. Bilo je to vojno društvo, s razvijenom poljoprivredom.
No, slom državnosti i odvođenje iz Jude u Mezopotamiju slomilo je taj način života i Hebreje u većoj mjeri počelo orijentirati na trgovinu, a kad su imali šanse, i napolitiku i diplomaciju onoga vremena.
 
Perzijanci, koj isu donijeli mir i red i toleranciju, dopustili su Židovima da se vrate u Jeruzalem (gdje je već bilo dosta Samarijaca, bliskog naroda kojeg su naselili Babilonci, i koji su prihvatili dio judaizma, ali ne sve. Samarijci/Samarićani, koji su i danas u Izraelu, prihvaćaju Toru, Petoknjižje, ali ne i proroke i mudrosne knjige.).

Tamo su Ezra i ostali pisari proveli reforme nacionalističkoga tipa, da Židovi muškarci otpuste svoje nežidovske žene. Tu se već javlja taj "rasni" nacionalizam- čuvanje čistoće krvi- a tada je i sastavljena deuterokanonska knjiga (priznaje ju KC i pravoslavne crkve, ali ne hebrejska Biblija ni protestanti) o Ruti Moapki, kao prosvjed protiv rasne politike, koja je ipak provedena.

No, kroz stoljeće i pol stupaju na scenu Grci s Aleksandrom, a poslije njegove smrti tu je helenizam, pa Rimljani.

Kako su Židovi kroz to prošli ? Od 332. pr.n.e., do Židovskoga ustanka 71. n.e.

U tih 400 godina svladani su zaštitnici Židova Perzijanci, moćna je grčka kultura jezično i kulturno asimilirala velik broj Židova- napose u kozmopolitskoj Aleksandriji- no helenistički je vladar Antioh Epifan naumio totalno helenizirati sve zemlje i uništiti jahvistički kult, sa svim njegovim žrtvama, hramovima, propisima (nema svinjetine itd.). Na to je uslijedila reakcija Makabejaca, i u ratu je uspostavljena, nakon, skoro 3 stoljeća, opet židovska država- 164. pr.n.e.
Tu je došlo do "revivala" judaizma, dijelom i hebrejskoga jezika- Židovi su onda, u 3. i 2. st. pr.n.e., a ikasnije, govorili uglavnom aramejski i grčki; a napose hramske religije, te- kasnije- bujanja vjerskih sekti oko interpretacije vjere (saduceji, farizeji, eseni,..).

Rim je zavladao helenističkim svijetom u 1. st. pr.n.e., nova era počinje figurom rabija Ješue poznatijeg kao Isus Krist, i to je doba velikih previranja, s hrpom raznih vizionara, proroka, čudaka, svetaca, političkih i paravojnih tajnih društava. Bez pretjerivanja se može reći da Rim nigdje nije sreo takvu burnu i zamršenu vjersko-političku situaciju.

Zbog nameta i provociranja dolazi do židovskih ratova, 71. n.e. i 133. (Šimun bar Kohba). Židovi su poraženi, ubijeno ih je 1-2 milijuna, Rim trijumfira, a "kolaboracionistički" rabin Johanan, vidjevši da se nije s rogatim bosti, od Rimljana dobija dopuštenje za osnutak duhovnoga učiliušta u Javneu. U to doba, oko 90. n.e., konačno biva kodificirana hebrejska Biblija ili Stari zavjet.

Dat ću, u glavnim crtama, značajke židovskoga nacionalnoga bića u tom razdoblju.

* glavno je doba od 1000. pr.n.e. do 100 n.e. (okvirno- nema smisla ići na točne datume). U tom dobu sastavljaju se glavni (osim Talmuda) hebrejski vjerski tekstovi.

* odlika je hebrejskoga duha u tom razdoblju izuzetna kreativnost na polju religije, ili, preciznije, vjerske književnosti. Tu je Biblija, SZ, ali i niz apokrifnih knjiga- posebno u razdoblju oko 200 pr.n.e do 100 n.e, kao Henokove knjige, koje su izvršile utjecaj i na osnivača Mormonske religije Josepha Smitha u 19. st.. Židovi nisu graditelji, nisu ratnički geniji (ali su bili izuzetno borbeni), nisu umjetnici, nisu znanstvenici, nisu filozofi, nisu zakonodavci u našem smislu...No, oni su genijalni autori vjerske literature koja je u sebe usisala niz ideja Bliskoga istoka, preobrazila ih i humanizirala, te postala temeljcem ključne i čudne ideje- Božje knjige, t.j. da Bog ima neku knjigu objave ljudima kako da žive i što da rade, te da je sve glavno za život u obavljanju radnji po naputcima te knjige.

* u svem ostalom što vežemo za zapad, tj. za Grke (kipovi, drame, filozofija, matematika, epovi, ratovanje kao racionalna disciplina, logika i sustavno mišljenje, hramovi i ideja estetike, ideja političke demoktacije i traženje boljega društvenoga uređenje,..)- tu Židova nema. Oni su tvorci velike vjerske književnosti i etike u njoj usađenoj.

* politički-socijalno, njihovo je društvo u početku bila prvo ratnička, a u doba Solomona više komercijalna monarhija. Imali su kao i svi robove, svećenike, vojnu kastu, a živjelo se najviše od poljoprivrede i stočarstva, s dominacijom stočarstva. Židovi su od početka nomadi, stočari, a ne sjedilački ratari- iako su i to postali kad su se skrasili. Nisu se bitno razlikovali od okolnih naroda.

* prijelomnice su ima stvaranje monarhije- oko 1000 pr.n.e, raspad te na dva dijela - oko 850 pr.n.e- potpuno uništenje države i raseljavanje- 587. pr.n.e- povratak pod Perzijancima- oko 450 pr.ne.- stvaranje nove države pod makabejcima, a protiv helenističkoga pritiska 160-ih pr.n.e- rat protiv Rima i demografska katastrofa- 71. i 132. n.e. To je njihova glavna kronologija.

* već prije Babilona 587. dobar ih dio živi u "inozemstvu"- dijaspora, a nakon toga, do dana današnjega, Židovi su narod raspršenja, dijaspore. Većina se nije vratila u Jeruzalem, nego je ostala u Mezopotamiji i Perziji; milijunski gubitci nisu zatrli brojne Židove u Aleksandriji i drugdje po Rimskom carstvu, tako da ih je u doba Nerona bilo možda i 5-7 milijuna. Kasnije, oko 300 n.e., biva kompletiram Babilonski talmud (oko 20.000 stranica engleskoga prijevoda, oko 20 "Ilijada"); 200 godina kasnije, oko 500 n.e. Jeruzalemski talmud- manji, ali sito značajan. dakle, Židovi su raspršeni onda od Lyona i Španjolske preko Rima i Aleksandrije, do sadašnjeg Irana i Iraka, pa dalje na istok do Indije, a dio i vjerojatno do Kine (asimilirani kasnije).

* trgovci kao i drugi Levantinci, Židovi postaju lihvarima tek u kršćanskoj Europi. Među Irancima ili Arapima, bili su trgovci i novčari kao i drugi.

* i, za kraj- osim navedenih odlika, Židove karakterizira izrazit nacionalizam vjerskoga oblika. Ostali narodi, kad si ih pokorio, bili su kuš. Ili su se asimilirali. Židovi su izbjegli asimilaciju (samo jedno pleme, Benjaminovo-ostalih se 12 asimiliralo u dijaspori jer još proroci kao Izaija i Amos nisu pronašli mehanizam preživljavanja bez fiksnoga hrama), a na pritiske koji su im kanili uništiti vjeru (Heleni, Rim) burno su reagirali ratovima i bunama, a nakon poraza bi se povukli, no iskamčili bi nešto što bismo danas nazvali "kulturna autonomija".

I zahvaljujući toj prilagodljivosti, i ratu i preživlajvanju poraza, elastičnosti religije koja je i krajnje nacionalistička, a i s jakom crtom univerzalizma, asimiliravši Platonovu etiku učenja- "pravi", farizejski judaizam bio je kao islam- moli se Bogu i ne pitaj previše: dakle, asimilravši ideju da je učenje i proučavanje Bogu ugodno (slično etici Konfucija, koji nije imao Boga, ali je cijenio učenje)- Židovi su uspjeli preživjeti i prosperirati kombiniravši vrjednovanje učenja i vjerskoga naukovanja, praktičnu etiku koja ih je ograničavala u prehrani i sl., ali ne u poslovima, te im nije priječila da budu i vojnici, i ratari, i stočari, i trgovci, i biznismeni, i pisci i prevoditelji i .
 
Israel-flag03.jpg
 
U ranom srednjem vijeku, nakon velikih seoba naroda (Germana i Slavena) od 4. do 6. stoljeća, opći gospodarski i urbani život stao je opadati. Rim, na vrhuncu s 1.5 milijuna stanovnika, postade kasaba s 10.000 ljudi. Židovi su
se smjestili u zapadnoj, sada kršćanskoj civilizaciji, uglavnom na njezinim rubovima- u Iberiji (Španjolska, Portugal), Sefardi, te na istoku u Njemačkoj (Aškenazi). Govor prvih je bio ladino ili judeo espanjol, drugih Juedisch- oba jezika kao španjolski i njemački, samo na hebrejskom pismu i nizom aramejskih i hebrejskih riječi.

Život pod Arapima- koji su zavladali Iberijom u 8. st., a izbačeni su konačno oko 1450., bijaše za Židove sjajna epizoda u povijesti, nešto kao islamski Hollywood. Trgovali su, imali pristupa u visoke položaje društva, služili kao prevoditelji i time zaslužili srednjovjekovnu Europu nizom prijevoda grčkih medicinskih, matematičkih i filozofskih djela koje su Arapi već preveli na arapski; sami su, u okviru islamske civilizacije dali niz istaknutih pisaca i teologa (Solomon ben Gibriol, Juda Halevi, Mojsije ben Majmonides) koji su bili prilično ravnopravni svojim kršćanskim i islamskim ideološkim suparnicima-pogotovo ako se uzme brojčani nerazmjer. Bio je to siguran i prosperitetan život, u kojem su imali jednu nogu usigurnom getu, a drugu na dvoru kao savjetnici i novčari. Nisu naravno mogli u vojsku, no do toga im nije bilo ni stalo.

Na drugom kraju, iako je kasnije ta populacija dosta stradala u križarskim pogromima, isto je prosperitet bio u pogonu: židovski trgovci i bankari, u bliskoj vezi s njemačkim kneževima i ostalim feudalcima, te gradskim središtima koje su osnovali ili u kojima sustanovali pretežno Nijemci (a ne Slaveni)- bili su financijeri i biznismeni, a sve češće i liječnici- ta je tipično židovska profesija postala tom negdje u doba ranoga srednjega vijeka. U gradovima kao Koln, Speyer, Worms, Mainz,... odvijao se važan dio života Židova. Aškenazi su ustrojili i funkcionalan sustav vjerske naobrazbe u kojem je židovska zajednica stalno živjela "pošlihtana" po pravilima svoga zakona.
Uz zajednice u Francuskoj, slijeva i zdesna, te one u Italiji i drugdje, judaizam je postao poglavito europska religija-a ne više bliskoistočna, i sve više s kršćanstvom kao civilizacijom-gostom.


To je trajalo do 11. stoljeća i početka Križarskih ratova.
 
O tom sam bio napisao na vagone na engleskom, no ne da mi se opet. Znam da ni ovo na hrvatskom, jako staro, većina ne će čitati jer im je iznad IQ- no za par koji imaju IQ iznad 90..Dakle-cp

Vrlo kratak prijegled, bez njekih teorija

Po svemu sudeći, židovska povijest kako ju priča Biblija, točna je u glavnim crtama. Taj je semitski narod oko 1250. pr.n.e. odveo neki vođa, Mojsije (egipatsko ime, ne nužno podrijetlo, iako je Freud imao drugačije mnijenje), iz položaja radnika-robova u Egiptu.
Ranija povijest je o Abrahamu (oko 2000 pr.n.e.), a ona o Adamu i Evi i Kainu itd, je, naravno, posve mitska.
Status Hapiru, Habiru (kasnijih Hebreja), kako su zabilježeni u egipatskim zapisima, nije bio bogznakako loš. Niti su oni svi baš bili u Egiptu. To je karakteristično za po područje, od Mezopotamije do Egipta, da se stalno seljakalo i cigančilo, i da je to bio uobičajen način života nomada, uz povremena dužnička i vojna ropstva.

No, modernija istraživanja niječu da su hapiru bili Hebreji, a i dovode u pitanje bivanje u Egiptu, dakle režu njihovu povijest ua cijeli milenij.

Nakon izlaska u konfederaciji 13 plemena, tijekom lutanja, Mojsije (ili neka skupina vođa) tim nomadima nameće vjerski zakon po kojim bi trebali živjeti. Esencijalno, to je henoteizam (ima više bogova, ali njihov je najbolji i glavni), plus osjećaj izabranosti.
Dolaze pod Isusom Navinom u Palestinu (Kanaan) i pokoravaju ju, te osnivaju svoju državu, prvo pod sudcima, a kasnije pod kraljevima- najpoznatiji David i sin mu Solomon (900-800 pr.n.e.) okvirno.

To je jedno od malih semitskih kraljevstava koje se ne odlikuje bogzna čim, a ni njihovi stanovnici, koji i ne slijede pretežno jahvistički kult. Nu, pretpostavlja se da negdje na dvoru Solomona, dakle oko 800. pr.n.e., počinje istinska kreativna aktivnost koja će dalje oblikovati Židove i svijet-pisanje fragmenata Biblije.

(Koristio sam neke židovske kalendare- normalna je kronologija za Davida i Solomona oko 1000-900 pr.n.e.)
U sljedećem periodu hebrejska se država dijeli na dva kraljevstva, Izrael i Judu. Sjeverni, Izrael, uništavaju Asirci 722, a južna, Juda, preživljava još skoro 150 godina kad ju uništava Babilon.
To je poznato Babilonsko sužanjstvo iz 587. pr.n.e., iz Verdija, s onim slavnim zborom.

Toliko o povijesti. Važnije je za taj narod da se pojavio niz reformatora, od kojih je najvažniji prorok Elija (oko 850 pr.n.e.) Naime, domaći bogovi (Baal i comp.) bili su se omiljeli Židovima, pa je za starog Jahvea jedva tko hajao. U intenzivnim ideološkim borbama koje su se protegle oko 300 godina- od prijelaza 9 na 8 stoljeće pr.n.e. do iza Babilonskoga sužanjstva, dakle do iza 550 pr.n.e., pojavio se niz proroka, neke vrste pučkih reformatora- a uz koje i protiv kojih se petljala aristokracija i kraljevi- koji su preobrazili i intenzivirali stari jahvizam.

Glavno je bilo:

* Jahve je sve više bio i univezalni Bog, ne prestajući biti hebrejski nacionalni
* javlja se ideja smislene povijesti, tj Bog gleda na Izrael, svoju zaručnicu, kako se ponaša. Ako je OK, on je dobar; ako nije-***** se s drugim bogovima- slijedi kazna. To je psihologija očinske stege.
* Bog je posve transcendentan i nije u prirodi, tj. udara se na kozmičku religiju potoka, šuma, slika,... No, bog ostaje i dalje humanoidan i antropomorfan.

Zahvaljujući tim koncepcijama, i kasnijim inovacijama koje su im omogućile da prežive rušenje Hrama i da svoj dom pretvore u Hram, judaizam postaje snažna etnička religija, s nacionalističkim nabojem, skoro genetsko-eugeničkim načinom života (razvrgavanje brakova sa strancima i strankinjama)- i vrlo sposobna da preživi bez kultnih mjesta.

Također, stari su Hebreji u tomk razdoblju-od 900 do 500, okvirno, razvili izuzetnu spisateljsku aktivnost (većina Starog zavjeta), visokoga ranga (lako se vidi u usporedbi s egipatskom i babilonskom literaturom), dok su u graditeljstvu bili slabiji. Bilo je to vojno društvo, s razvijenom poljoprivredom.
No, slom državnosti i odvođenje iz Jude u Mezopotamiju slomilo je taj način života i Hebreje u većoj mjeri počelo orijentirati na trgovinu, a kad su imali šanse, i napolitiku i diplomaciju onoga vremena.
Извор.
 
Od 11. do 18. st., stoljeća prosvjetiteljstva, Židovska sudbina slijedi nekoliko glavnih crta, na raznim područjima njihova okupljanja:

* u 11. st. papa Urban je proglasio Križarski rat protiv Turaka za povrat Jeruzalema, i križari usput masakriraju Židove kad na njih naiđu- i u Jeruzalemu , kad su ga osvojili.

* Židovi žive u raznim dijelovima Europe, no vrlo nepopularni zbog više činitelja: kao stranci, sumnjivi bliskoistočnjaci; kao bogoubojice; kao lihvari; kao tobožnji oskvrnitelji hostije i mučitelji kršćanske djece u krvavim ritualima; kao potencijalni saveznici muslimana; kao ...

* socijalno, Židovi uvijek imaju neku vrstu samouprave (kehila u Poljskoj u 16. st.), svoje sudove i sl; ovise o zaštiti papa i aristoktacije, od kojih ih pape najčešće štite, dok je plemstvo i monarhija ambivalentnija; iako ima i kršćana bankara- npr. u Lombardiji i drugdje, Židovi su glavni bankari i zelenaši; postoje jake veze između židovskih zajednica u Iberiji, Njemačkoj, Engleskoj, dijelovima Italije, Poljskoj,..; razvija se židovska kultura koja živi paralelni život, ne sudjelujući u europskim intelektualnim gibanjima onoga vremena- kultura zaokupljena pobožnošću, židovskim pravom, misticizmom kabale i sl.

* kronologija je otprilike ova: u 12. st. francuski kralj ih protjeruje i konfiscira većinu zelenaškoga novca; u 13. st. Englezi ih također protjeruju (bilo je krvavih progona i prije, kod krunidbe Rikarda lavljeg srca u Westminsteru) uz iste financijske mjere zapljene; u Njemačkoj križari i rulje vrše velike progone u kojima stradaju tisuće, a velik dio u vjerskim samoubojstvima (žrtvovanje za Božje ime)- u 14. stoljeću; u 14. i 15. stoljeću, nakon uspjeha u Španjolskoj, zbivaju se progoni i oko pola Židova prelazi na kršćanstvo i dolazi i do visokih položaja, no nakon perioda od kojih pola stoljeća, inkvizicija dolazi do zaključka da preobraćenici (pogrdno nazvani marranos- svinje) i dalje prakticiraju judaizam, pa se preostali Židovi- njih oko 150.000 protjeruje sredinom 15. stoljeća (bježe uglavnom u Tursku, u papinski Avignon, kraljevstvo Napulj itd.); njemački Židovi sele u kraljevstvo Poljsku i tamo prosperiraju u 16. i 17. st. do katastrofe Kozačkog ustanka Bogdana Hmelnickog (tema Tarasa Buljbe Gogolja), kad ih strada od pogroma, bolesti i gladi velik broj- možda do 200.000. U područjima Poljske, Ukrajine, Galicije i Besarabije nastao je niz židovskih gradića, štetla (od njemačkog- Stadt, umanjenica Steadtl, ili shtetl u fonetskoj transkripciji) koji će potrajati do 19. i 20. st.
U protestantskim dijelovima Njemačke, napose Prusiji, dolazi do pojave dvorskih Židova koje vlada štiti jer su im financijski korisni kao bankari.
Sredinom i krajem 18. st. javlja se židovski vid prosvjetiteljstva, Haskala, kojem je glavni protagonist Moses Mendelsohn.

U cijelom ovom razdoblju tri su velika progona Židova: u 13. st. u Njemačkoj povezano s križarskim ratovima; u 14. st. u Španjolskoj s pitanjem coversosa/marranosa i inkvizicije, i u Ukrajini i Poljskoj u 17. st., s ustankom Kozaka. U većini je toga razdoblja židovska populacija imala prosječno bolji život od ostalih (između ostalog, i zbog više razine higijene), a zanimanja su im, osim kamatarenja, bila dosta često i birtaša, krojača, liječnika, zabavljača i cirkusanata, trgovaca s uhodanim rutama između istoka i zapada, ponekad i zlatara i gravera, te u Iberiji i prevoditelja, napose u ranijem dobu .

1789. izbija Francuska revolucija koja će promijeniti potpuno položaj Židova.
 
Tijekom Francuske revolucije i Napoleona postavljen je obrazac za integraciju Židova- sva prava pojedincima, nikakva Židovima kao grupi ili nacionalnoj manjini. To se proširilo po Europi i Amerikama tijekom 19. st., s integracijom Židova (nekad i jakom asimilacijom, napose u Njemačkoj) u raznim društvima raznim tempom.

Najborjnija je židovska populacija bila u Ruskom carstvu, posebno u Poljskoj, Ukrajini i ostalim neruskim zemljama. Osim toga, broj i utjecaj Židova je bio velik u Njemačkoj (i Austriji), dok je bio znatno manji u Britaniji, Italiji, SAD i Francuskoj, te Iberiji, a ostalo ih je još dosta, u pasivnom stanju, u Osmanskom carstvu.
Emancipacija Židova je dala najbolje rezultate, s najvećim brojem židovskih uspješnika, u germanofonim zemljama- Njemačkoj i Austriji; u Ruskoj imperiji nastavljalo se pritiscima na brojno židovsko stanovništvo, krajem stoljeća s ciljem da ih se prisli da odu u SAD. U zadnjoj trećini stoljeća jača i rasni antisemitizam- različit od konvencionalnog vjerskog, a tijekom Dreyfusove afere jača i ideja cionizma ili povratka Židova u Izrael, te jasnoga definiranja Židova kao poglavito narodne, a ne samo vjerske grupe (pravi osnivač modernoga cionizma je njemački socijalist i nešto stariji Marxov suvremenik- i protivnik- Moses Hess).

Kraj 19. stoljeća je za Židove u znaku nekoliko procesa:

* uspjeh i asimilacija u Njemačkoj, Austriji, te u manjoj mjeri u drugim zapadnim zemljama
* velika migracija u SAD
* pogromi i politička radikalizacija u Rusiji
* Dreyfusova afera i raširena objava cionističkoga programa u djelu peštanskog publicista Theodora Herzla

Prvi svjetski rat i komunistička revolucija doveli su Židove u niz novonastalih država koje im, uz izuzetke, nisu bile naklonjene jer se nacionalizam tih država- za razliku od dosta ravnodušne politike staromodnih imperija- srazio s problemom brojne nacionalne manjine, uglavnom vrlo utjecajne i slabo integrirane u okoliš (Poljska, Jugoslavija, Rumunjska,..- jedini izuzetak Madžarska); u budućem SSSRu Židovi prosperiraju i priznati su kao zasebna nacionalna grupacija; u SAD se brzo asimiliraju i postižu uspjehe poglavito u medijima i estradi (u akademski život i visoke financije će jače ući nakon 2. svj. rata); u Njemačkoj, nakon istaknute uloge u Weimarskoj republici dolazi na vlast Hitler, s radikalnom antisemitskom politikom kao integralnim dijelom programa, te Židovi uvelike bježe iz Njemačke u okolne zemlje, a dio-koji može-u Palestinu.

Njihov se status komplicira i otežava sve do početka rata- učinjeno je više diplomatskih poteza, ali bez učinka (Evianska konferencija). 2. svj. rat dovodi do genocida nad Židovima koji je proveo nacistički režim i sateliti- stradalo je od 5-6 milijuna Židova, tako da ih je od predratnih oko 19 milijuna, kraj rata dočekalo nešto preko 13 milijuna.

Dobar dio raseljenih osoba seli u Palestinu gdje se intenziviraju tenzije između uselejnih Židova i domaćih palestinskih Arapa, što kulminira 1948. kad je proglašena država Izrael, priznata od UN-a, i obranila se u ratu od nekoliko arapskih zemalja.

Odonda do danas, položaj Židova je jasan:

* prestali su biti većinski europski narod, i postali pretežno američko-bliskoistočni (najveći broj od oko 6 milijuna Židova živi u SAD, oko 5 u Izraelu, a u ostalo ih je u Europi najviše u Rusiji i Francuskoj; većina se iz arapskih zemalja iselila u Izrael)
* zbog nadmoćnoga američkoga utjecaja u svijetu, a najvidljivije u medijima, Židovi, kao najuspješnija etnička grupa u SAD su i "najprimjećeniji" do sada u svijetu- daleko nazočniji nego, recimo, 1880 ili 1940.
* generalno-uz naravne izuzetke- Židovi u zapadnim društvima koncentriraju se u tri životna područja: mediji i estrada, akademske i znanstvene profesije, te svijet financija i bankarstva. Nema ih baš u "slabije pokretnim" područjima poput teške industrije, razvijenom vojno-industrijskom kompleksu (osim kao savjetnika), vojsci, policiji, energetskim gigantima (nafta, plin), spektru radničkih ("blue collar") zanimanja, sportovima, veleposjedima, ...
* centralni fokus zanimanja Židova u dijaspori je Izrael i njegova sudbina, dok je znatno opala nazočnost i utjecaj u radikalnim lijevim pokretima- što je bio "trademark" Židova otprilike do osnutka Izraela. Uz neke izuzetke, Židovi u zemljama u kojima ih je veći broj (izuzetak je Rusija jer u njoj još politički vrije, pa se situacija nije stabilizirala) skloni su liberalnoj i mutno "lijevoj" političkoj opciji, a neskloni konzervativnoj, a posebno radikalno desnoj struji.

Moglo bi se zaključiti da sada, početkom 21. stoljeća, Židovi, narod etničke religije i kulture nastale na njoj, raspršen po svijetu već preko 2500 godina, ima nedvojbeno najveći utjecaj i uživa najveći prosperitet u svojoj tri tisućgodišnjoj povijesti. Hoće li to stanje potrajati, hoće li asimilacija za dijasporu učiniti ono što progoni nisu, hoće li država Izrael stabilizirati svoje postojanje tako da to područje prestane biti konfliktnom zonom- pokazat će budućnost.
user_offline.gif
[td]
Odgovori s citatom
[/td]​



Odgovori s citatom

 
Prvo potvrđeno pojavljivanje imena "Izrael" u istorijskim zapisima je na Merneptah Steli, drevni egipatski natpis koji datira iz približno 1208. godine pre nove ere. Ovo se razlikuje od biblijskog računa, gde ime potiče od patrijarha Jakova.
Natpis uključuje frazu, "Izrael je opustošen; njegovo seme više nema".
Stela potvrđuje da je krajem 13. veka pre nove ere, ime Izrael se odnosilo na grupu ljudi koji su živeli u Kanaanu, iako to ne ukazuje da su bili konsolidovani kraljevstvo u to vreme.
 

Back
Top