Antifašistička borba Hrvata u NDH

[kiseli1]

Комунистичка измишљотина, наравно, па све до краја 1943. у већини партизанских бригада на просторима НДХ, већински састав су били Срби, бар једно 70 - 80%.

niko ne negira srpski vecinski sastav u jedinicima NOP-a na teritoriji NDH, ali to ne znaci da "anti-fasisticka " borba u NDH nije postojala , ili da je bila srpska. jedino ako se pod tim podrazumeva, ona cetnicka bulumenta u sastavu talijanske armije MVAC (anti komunisticka milicija) ili bosanski cetnici tipa jevdjevica ili dengica, koji naprasno u srbijanskom narativu postaju anti-fasisti, u smislu , svaki onaj koji se bori protiv komunizma je demokrata, a demokrata je po definciji anti-fasista. rukovodstvo partizanskih jedinica na teritoriji NDH (hrvatska, dalmacija, bosna, slavonija, srem) je bilo po nacionalnosti hrvatsko, dok je gro boraca bilo srpsko. posle kapitulacije italije, gde je NOP dosao u posed znatne kolicine ratnog materijala, ikada je ishod rata postao malo jasniji , hrvati su se masovnije pridruzili partizanima, pa je procentualni sastav jedinica postao vecinski hrvatski
osnova partizanskog pokreta u NDH su bili progonjeni srbi, progonjeni komunisti, pripadnici leve strane macekove seljacke stranke, hrvati pripadnici jugoslovenskog sokola, i jevreji

 

[Gruban]

Kiseli,imate li vi neki događaj kao što je ustanak 13 jula u Crnoj Gori ili tzv.Užička Republika u Srbiji ?

 

[Mrkalj]

Antifašistička borba Hrvata u NDH

Mislim da nema smisla ova teritorijalna odrednica - mogla je da dođe samo iz nekog savremenog hrvatskog udžbenika istorije - jer je partizanska teritorijalna organizacija na teritoriji koju je obuhvatala Kraljevina Jugoslavija bila jezgro budućih republika, ako je verovati Milovanu Đilasu. Dakle, samo sugestija, jer naslov teme, bez sumnje nehotično, deluje propagandno. U suštini, vrlo propagandno.

Bolje: "na prostoru tzv. NDH"

 

[kiseli1]

Kiseli,imate li vi neki događaj kao što je ustanak 13 jula u Crnoj Gori ili tzv.Užička Republika u Srbiji ?

Glavni štab NOV i PO Hrvatske


Za priprenjanje ustanka, formiranje i rukovođenje partizanskim jedinicama u Hrvatskoj, Centralni komitet KP Hrvatske je, juna 1941. godine, formirao Operativno partijsko rukovodstvo koje je imalo ulogu vojnog štaba. Za članove Operativnog rukovodstva imenovani su: Rade Končar, sekretar CK KPH, za komandanta, Vlado Popović, delegat CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ, za sekretara i Andrija Hebrang.

Rukovodstvo je objedinjavalo dejstvo svih partizanskih jedinica sa slobodne teritorije Korduna i Banije preko mesnih štabova i štabova prvih partizanskih jedinica. Po direktivi Vrhovnog štaba, 20. oktobra 1941. godine obrazovan je Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Sačinjavali su ga: komandant Ivan Rukavina, politički komesar Franjo Ogulinac Seljo i članovi štaba: Stanko Opačić, Marko Orešković, Veljko Kovačević i Vlado Ćetković.

Za pojedine oblasti (Baniju, Kordun, Liku, severnu Hrvatsku, Slavoniju, Gorski kotar i Primorje) formirana su povereništva Centralnog komiteta, koja su se pretežno bavila vojnim pitanjima. Ova povereništva su ubrzo prerasla u vojne štabove za te oblasti. Iako je u Dalmaciji postojao Pokrajinski komitet, koje je organizaciono bio vezan za CK KPH, pri njemu nije formiran vojni štab, pa je sva vojna pitanja rešavao Glavni štab Hrvatske.

U svim krajevima Hrvatske organizatori ustanka su bili članovi CK KP Hrvatske i Glavnog štaba Hrvatske, koji su radili na stvaranju lokalnih vojnih rukovodstava, štabova i partizanskih jedinica. Marko Orešković je bio organizator ustanka u Lici, a delom i u Bosanskoj krajini, Pavle Pap Šilja i Mirko Kovačević u Dalmaciji, Rade Končar i Josip Kraš na Kordunu, Vlado Janić na Baniji, Karlo Mrazović u Zagorju i Međumurju, Pavle Gregorić u Slavoniji i Podravini. Tako su u svim oblastima angažovani najodgovorniji partijski kadrovi da neposredno rukovode ustankom, a kada su formirani vojni štabovi i jedinice, oni su, uglavnom, postavljeni za komandante ili političke komesare operativnih zona, brigada, divizija i korpusa NOVJ.

Glavni štab Hrvatske nalazio se na slobodnoj teritoriji Korduna, Banije i Like i tamo neposredno učestvovao u razvoju NOB-a. Od dolaska Vrhovnog štaba, u Bosansku krajinu u drugoj polovini 1942. godine, CK KPJ i Glavni štab Hrvatske su sve do kraja rata rukovodili operativnim jedinicama. Do jeseni 1942. godine Glavni štab Hrvatske ostao je bez vodećih rukovodećih kadrova, kao što su Rade Končar, Marko Orešković, Josip Kraš, Pavle Pap Šilja i drugi.


Formiranje operativnih zona

Početkom 1942. godine na teritoriji Hrvatske obrazovano je pet operativnih zona.

Štab Prve operativne zone formiran je za rukovođenje partizanskim jedinicama u Lici, Baniji i Kordunu i postojao je od januara do novembra 1942. godine kada su njegove dunkcije prenete na Štab Prvog hrvatskog korpusa NOVJ.

Štab Druge (zagrebačke) operativne zone objedinjavao je dejstva svih jedinica na području Pokuolja, Kalnika, Moslavine i Zagorja, funkcionisao je u vremenu od marta 1942. do januara 1944. godine, kada su njegove funkcije prenete na Štab Desetog (zagrebačkog) korpusa NOVJ.

Treća operativna zona obuhvatala je područje Slavonije i Srema, koji je, po naređenju Vrhovnog štaba, u operativnom pogledu privremeno bio pod komandom Glavnog štaba Hrvatske. Štab zone je funkcionisao od maja 1942. do juna 1943. godine, kada je formiran Štab Drugog korpusa u Slavoniji i Glavni štab Vojvodine kome je pripadao Srem.

Štab Četvrte operativne zone postojao je od 11. jula 1942 do 13. februara 1943. godine kada je preimenovan u Štab Devete (dalmatinske) divizije NOVJ. Ovaj štab je ponovo obnovljen u toku Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive kao Operativni štab za Dalmaciju, a potom kao Štab Četvrte operativne zone sve dok nije definitivno prestao da postoji 5. oktobra 1943. godine, kada je sve njegove funkcije preuzeo Osmi korpus NOVJ.

Mada u direktivi Vrhovnog štaba nije bilo predviđeno formiranje Pete operativne zone, u Hrvatskoj je prihvaćen predlog Glavnog štaba, pa je maja 1942. godine obrazovan Štab Pete operativne zone za područje Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja, koji je prestao da postoji kada je juna 1943. godine formiran Štab Grupe primorsko-goranskih NOP odreda.

Neposredno posle kapitulacije Italije, septembra 1943. godine, formiran je Operativni štab za Istru, što je bilo u skladu sa zahtevima stanovništva, ove oblasti, za priključenje Jugoslaviji, o čemu je na Prvom zasedanju ZAVNOH-a i Drugom zasedanju AVNOJ-a definitivno i odlučeno. Avgusta 1944. godine u Istri je formirana 43. istarska divizija NOVJ, pa je njen Štab preuzeo ulogu Operativnog štaba.

Od polovine 1943. godine Glavni štab Hrvatske, pored komandnog dela štaba, imao je i dva odeljenja: Prvo odeljenje koje je obuhvatalo rad operativnog, obevaštajnog, političko-obaveštajnog, inžinjeriskog i artiljerijskog odseka i Drugo odeljenje koje je imalo odseke: za vojne vlasti u pozadini, pozadinski, sudski, sanitetski, tehnički i intendantski.

http://sr.wikipedia.org/sr-el/Главни_штаб_НОВ_и_ПО_Хрватске

 

[Koča]

tolko ima dogadjaja da je ''veliki istoricar'' kiseli spao na vikipediju....jos daje izvor

 

[Koča]

Evo glavnog dogadjaja

 

[Urvan Hroboatos]

Па добро истина је, Република Српска је геноцидна творевина, па шта ?
И Република Хрватска је, значи по твоме и она би требала до краја бити скршена... и Војводина, рецимо... затим БиХ...

RH to nije, za razliku od NDH. RH nije osnivala logore,
vršila masovne pokolje Srba, niti ih je protjerivala. Dapače, i tijekom
Oluje i Bljeska i ostalih operacija- molila ih je i kumila da ostanu.

No, uzdalud.

 

[Urvan Hroboatos]

Комунистичка измишљотина, наравно, па све до краја 1943. у већини партизанских бригада на просторима НДХ, већински састав су били Срби, бар једно 70 - 80%.

Vjerojatno nije nevažno reći da 1941. i 1942., kad je psototak Srba u partizanskim postrojbama bio najveći, u ratnom pogledu nije ništa bitnije postignuto, osim avanturističke Užičke republike koja je završila slomom. Do 1943., partizanski pokret nije neka masovnija pojava.
http://www.hercegbosna.org/ostalo/drugi_svj.html
--------------------------------------------------------------------------
Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, slobodni se teritorij sveo na obronke Zelengore, Maglića i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana - ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. Ostatci te vojske bili su iscrpljeni danonoćnim višemjesečnim borbama u tijeku surove zime i gladnoga proljeća 1942. godine
------------------------------------------------
KPH je u 1942. uspjela podići u borbu oko 7.000 ljudi, mahom Srba. Taj broj je do polovice 1942. narastao na oko 12.000 opet većinom Srba, a do kraja te godine, u kojoj su sve više dolazili Hrvati, na oko 25.000. U tom su razdoblju oružane snage NDH rasle mnogo brže. Već krajem 1941. ustaške postrojbe, tzv. "ustaška vojnica" kao stranačka vojska narasla je na oko 15.000, a u 1942. ojačana je na oko 42.000 ljudi svrstanih u jedan zdrug i 56 bojni; u 1943. dostigla je oko 55.000 ustaša.
---------------------------------------------------------------
Koje su okolnosti utjecale na odnos između domobransko-ustaških i partizanskih snaga u 1942. godini?

Gotovo sve su okolnosti bile na strani bržeg razvoja domobransko-ustaških snaga.

Prvi i najjači činitelj snažnoga razvoja domobransko-ustaških snaga jest sam čin osnivanja nacionalne države, o čemu je već bilo govora. Efekt toga čina bio je najjači u 1941. godini. On je, doduše, počeo slabiti, i to se već osjećalo u 1942, ali se do kraja rata uopće neće ugasiti.

Razvoj na glavnini ratišta u 1942. bio je u znaku spektakularnih pobjeda sila Trojnoga pakta. Wermacht je krajem ljeta 1942. izbio na Volgu, opkolio Staljingrad i prodro blizu naftnih polja u Bakuu, izbio na Kavkaz postavivši njemačku zastavu na Elbrus.
----------------------------------------------------------------
Samo velika nužda - ideološki fanatizam, avanturizam i životne opasnosti - mogu biti pokretači za oružanu borbu, ali ne masa već pojedinaca i skupina. I tako je i bilo 1942. u kojoj se nije dogodio ni jedan slučaj masovnog odlaska u partizane.

Politika režima u NDH prema Srbima, posebno na području izvan BiH, utjecala je na smirivanje situacije. I tom je režimu postalo jasno da je brutalan udar, ubijanje, nasilno iseljavanje Srba glavni razlog njihove pobune. Nužda je natjerala da se moralo popustiti. U proljeće 1942. vlasti su obavile konzultacije s dijelom pravoslavnih svećenika pa je postignut sporazum o osnivanju hrvatske pravoslavne crkve. Za glavara te crkve postavljen je ruski svećenik ("bijeli" emigrant), novomoskovski metropolit Germogen, s čime se složio i patrijarh SPC Gavrilo Dožić (tada interniran). Iako je to bila demagogija, ipak nije ostala bez utjecaja na dio naroda. Uz to, tada su Srbi pozivani i u pomoćne službe domobranstva, što je također pridonijelo tupljenju oštrice antisrpske politike.
--------------------------------------------------------------------------------------
Sljedeći vrlo važan činitelj usporavanja porasta partizanskih snaga jest miroljubivost i životni realizam seljaštva. Nije se radilo samo o privrženosti seljaka Mačekovoj politici čekanja već i o njegovoj neraskidivoj sraslosti s obitelji i s gospodarstvom. Rat, kao najveće ljudsko zlo, od kojeg je seljak bježao, donio je golemu potražnju za svakim, pa i najlošijim poljoprivrednim proizvodom, a cijene su im rasle iz dana u dan. Srednji i bogatiji seljaci počeli su stjecati nešto veća novčana sredstva pa su, začudo, porasla ulaganja na njihovim gospodarstvima.

Bilo bi izvan pameti napustiti svoje gospodarstvo i obitelj i otići u šume i planine među tzv. odmetnike. U partizanima gotovo uopće nije bilo oženjenih ljudi.

Sve u svemu, ukupne okolnosti - od onih na svjetskim ratištima do konstelacije snaga u zemlji - više su bile na strani NDH nego na strani KPJ/KPH. Znakovito je da u borbama nije bilo velikih gubitaka ni na jednoj strani. Oblici gerilskog rata - prepad, zasjeda, kratki udari pa bijeg, zatim kraće i duže izbjegavanje sudara - nisu uzrokovali veće ljudske gubitke. Ni domobransko-ustaške snage nisu se rado upuštale u lov na "odmetnike" po "šumama i gorama".
-------------------------------------------------------------------------------------

 

[Urvan Hroboatos]

Najveći broj neprijateljskih snaga tijekom cijeloga rata dostignut je upravo na prijelazu 1942/43. godine. Tada je bilo oko 930.000 okupatorskih i kvislinških vojnika, i to: oko 160.000 njemačkih, oko 350.000 talijanskih, oko 80.000 bugarskih, oko 40.000 mađarskih, oko 162.000 vojnika oružanih snaga NDH, oko 12.000 vojnika oružanih snaga vlade Milana Nedića, oko 4.000 pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa, oko 4.000 četnika Koste Pećanca, oko 80.000 četnika Draže Mihailovića - "jugoslavenska vojska", oko 6.000 vojnika ruskoga zaštitnog korpusa, 5.000 vojnika slovenske "Bele garde", crnogorskih nacionalnih trupa, albanskih kolaboracionističkih jedinica i niz drugih vojnih formacija, ukupno 300.000 "jugoslavenskih građana" u oružanim snagama u službi okupatora na teritoriju Jugoslavije."

Ratna inicijativa, koja je bila u rukama partizanskih snaga u drugoj polovini 1942. godine, početkom 1943- prešla je na stranu okupatora. Njemačka vrhovna komanda započela je 20. siječnja 1943. s oko 130.000 vojnika tzv. IV. ofenzivu i 15. svibnja 1943. nastavila V. ofenzivu protiv NOV-a i POJ-a iz dva osnovna razloga: prvo, što su partizanske snage do kraja 1942. gotovo razbile NDH pa je osovinskom okupacijskom sustavu prijetio slom na velikom području Jugoslavije, a drugo što je i na istočnom i na afričkom frontu nastala ratna prekretnica. Naime, vojske antihitlerovske koalicije prešle su u napad, što je prisililo njemačku vrhovnu komandu da poduzme velike vojne operacije kako bi razbila NOV i POJ i osigurala svoju pozadinu, posebno Balkan koji bi mogao postati područje invazije savezničkih vojska u 1943. godini.

Skoro u isto vrijeme, tj. potkraj 1942, Draža Mihailović koji je gotovo sve snage iz Srbije i Crne Gore koncentrirao u BiH, planirao je s "jugoslavenskom vojskom" - četnicima - krenuti na zapad, razbiti partizanske snage kako bi jugoslavenska vlada bila sigurna u obnovu Kraljevine Jugoslavije.

Istovremeno je i rukovodstvo KPJ, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a, planiralo da s grupom divizija krene s teritorija Bihaćke republike natrag u Crnu Goru i Srbiju da razbije "snage kontrarevolucije" i pomogne tamošnjim malim snagama kako bi se mase ponovno digle u oružanu borbu protiv okupatora i time prešle na stranu komunista, a protiv četnika.
-------------------------------------------------------------------------------
Na osnovi tih planova vojnih operacija odvijale su se najdramatičnije bitke u narodnooslobodilačkom ratu, posebno bitka za ranjenike na Neretvi od 15. veljače do 15. ožujka 1943. i bitka na Sutjesci od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. u kojoj je sudjelovalo 127.000 neprijateljskih vojnika protiv 19.700 boraca grupe divizija pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba koje su u toj bitci izgubile trećinu svojih boraca.

Tako su se vremenski podudarili ofenzivni planovi okupacijskih armija, jugoslavenske vojske (četnika) i Titove partizanske armije.

Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailovića (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neće više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je trećina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.

Kakva je bila globalna situacija na jugoslavenskom ratištu nakon vojnih operacija IV. i V. ofenzive?

U ljeto 1943. navršavala se druga godina narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Ne računajući niz specifičnosti razvoja NOP-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama i područjima, osnovno obilježje vojnopolitičke situacije na jugoslavenskom ratištu - gledano uglavnom kroz prizmu odnosa snaga revolucije i kontrarevolucije - bilo je da su gotovo sve krupnije vojne formacije NOV-a i POJ-a, brigade, divizije i korpusi, već godinu dana (od ljeta 1942) operirale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Oko dvadeset partizanskih divizija - broj se stalno povećavao tako da će ih potkraj 1943. biti 27 - nalazilo se u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Prijašnju središnju zonu slobodnoga partizanskog teritorija - Šumadiju, zapadnu Srbiju, Sandžak, Crnu Gori i dio slijeva Drine -držali su okupatori i "jugoslavenska vojska u otadžbini" (četnici), ali je ona nakon poraza u slijevu Neretve i Drine u proljeće 1943. godine vojnički znatno oslabljena.

Za vrijeme IV. i V. ofenzive, tj. u prvoj polovini 1943. godine, u svim zemljama i pokrajinama Jugoslavije NOP se razvijao uspješno i stabilno. Vrijeme plima, kriza i oseka ustanaka iz 1941. i 1942. nije se više ponavljalo.

Jugoslavenska vlada u Londonu i Hitlerova vlada, odnosno njemačka vrhovna komanda - svaka za svoj račun - učinile su sve što je u njihovoj moći da spriječe prodor partizanskih divizija u Srbiju jer je ona sve više postajala ključ situacije: prvi da pri kraju rata osloncem na Nedićeve i Mihailovićeve oružane snage najprije ondje uspostave svoju vlast, a drugi da čuvaju pozadinu svojih armija raspoređenih od Trsta duž Jadrana, preko grčkih obala do Bugarske, što je od životnog interesa za "jugoistok", zbog nestabilnosti Italije i mogućeg iskrcavanja saveznika na Balkanu. I u tim nastojanjima obje su strane uspjele još godinu dana - sve do prodora veće grupe partizanskih divizija iz BiH i Hrvatske u Srbiju u ljeto 1944. godine.

 

[Koča]

odakle kopiras ove splacine....hercegbosna? lol....uvek si bio pravi istoricar....haha

 

[Urvan Hroboatos]

Za razliku od svjetskih, na jugoslavenskom ratištu u prvoj polovini 1943. još nije došlo do prekretnice. Na prijelazu 1942. u 1943. dostignut je najveći broj okupatorskih snaga i njihovih domaćih pomagača - ukupno oko 930.000 vojnika. Titove partizanske snage narasle su na oko 150.000 boraca. Njihova je glavnina bila na prostoru Hrvatske i BiH. Tito je s oko 16.000 boraca, medu kojima su bile dvije hrvatske divizije (7. i 9), početkom 1943. krenuo iz zapadne Bosne u Srbiju da tamo slomi četništvo i time osigura osvajanje vlasti u završnoj fazi rata. Ta grupacija je nakon borbi na Neretvi, gdje je porazila glavninu četničkih snaga (IV. ofenziva), izbila u Crnu Goru i na Drinu, ali je s puta u Srbiju opet bačena natrag u Bosnu (V. ofenziva), pretrpjevši u borbama s udruženim njemačkim, talijanskim, ustaško-domobranskim i četničkim snagama teške gubitke; sam Tito je 12. lipnja 1943. bio ranjen na Zelengori.

U prvoj polovini 1943. usporen je priljev novih boraca u partizanske jedinice. Broj brigada povećao se od 37 na kraju 1942. na 45 polovicom 1943 godine, i to u Hrvatskoj 18 ili 50%, u BiH 12, u Sloveniji 5, u Crnoj Gori 3, u Vojvodini 3, u Srbiji 1, dok je u Makedoniji NOP još bio na razini partizanskih odreda.

Hrvatska je cijele 1942. i 1943. igrala predvodničku ulogu u NOB-u. Potkraj 1942. ona je s oko 25% pučanstva Jugoslavije imala 50% partizana; od 36 brigada 31. prosinca 1942. Hrvatska je imala 18, BiH 10, Slovenija 4, Crna Gora 1; 30. lipnja 1943. Hrvatska je imala 24, a sve ostale zemlje 20 brigada. Pa ipak, i u Hrvatskoj je NOP također bio usporen iako je bio najjači medu svim zemljama. Dok je u 1942. bilo 18 brigada, do ljeta 1943. formirano ih je samo 5, što je znatno sporije od 1942. godine.

Zastoj u omasovljenju partizanske vojske u prvoj polovini 1943. vezan je za specifičnost NOB-a kako u prostornom, tako i u etničkom i vremenskom pogledu. Hrvati komunisti bili su glavni organizatori i agitatori NOB-a, a u borbenim jedinicama prevladavali su Srbi. Logistička područja-baze za smještaj, život i borbene akcije, za prehranu i ostalo, pretežno su bile na područjima naseljenim srpskim stanovništvom. Zato je NOB bila u opasnosti izolacije u okvire ustaničkih područja - što bi dovelo do stagnacije, neutralizacije, pa i getoizacije i sloma koji bi se mogao dogoditi da Hrvati nisu više odlazili u partizane. Ta usporenost priljeva Hrvata imala je i svoju racionalnu stranu. Naime, masovni bi priljev izazvao njemačku oružanu silu koja je još imala dovoljno moći da razbije ustaničke mase, kao u Srbiji 1941. ili u Istri 1943. godine.

U 1943. NDH je dostigla maksimum svojih oružanih snaga. U Ustaškoj vojnici je bilo oko 55.000 ustaša, a u Domobranstvu oko 135.000 vojnika - ukupno oko 190.000. U to nisu uračunate 3 legionarske divizije jake vatrene moći, i to 369. "Vražja", 373. "Tigar" i 392. "Plava" divizija s njemačkim zapovijednim kadrom. Odnos snaga, dakle, bio je u Hrvatskoj takav da je nastala neka vrsta pat pozicije - protivnici nisu mogli jedan drugom nametnuti vojno rješenje.

Glavni politički akteri stajali su ukopani u svoje pozicije. Kralj i emigrantska vlada i dalje su bili uvjereni u konačnu četničku pobjedu uz pomoć zapadnih saveznika, koji su ih još uvijek pomagali kao savezničku državu. HSS je računao na vjernost domobranske vojske i većine hrvatskoga naroda koji će, u završnici rata, po pozivu V. Mačeka i HSS-a prijeći na stranu saveznika. Pavelić i ustaše tvrdo su se držali uz skutove Njemačke s kojom su spremni dijeliti sudbinu, vjerujući u svoju konačnu pobjedu.

Uz stalni sukob s HSS-om, najveći je politički poraz A. Pavelić doživio u BiH. Budakova teza da su muslimani rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati razbila se otkazivanjem lojalnosti te etničke zajednice NDH. Muslimani su dijelom prišli partizanima, a dijelom se opredijelili za autonomiju BiH. Skupina intelektualaca i vjerskih funkcionara uputila je 1. studenoga 1942. Hitleru memorandum da se zapadna Hercegovina pripoji NDH, a istočna Crnoj Gori, a da se ostala BiH s izlazom na more preko Metkovića i Ploča prizna kao država pod zaštitom Njemačke.

Sve u svemu, odnos je snaga bio takav da se oslobodilački i građanski rat nastavio - sukobljene snage nisu bile spremne ni za kakav kompromis. Zato će presudnu ulogu u raspletu rata u Jugoslaviji i u Hrvatskoj odigrati velesile antifašističke koalicije, a ne samo odnos domaćih snaga.

 

[Koča]

''Hrvatska moderna povijest''

 

[kiseli1]

 

[Urvan Hroboatos]

Britanska vlada je ispravno prosuđivala da je partizanska vojska s više od 320.000 boraca glavna snaga otpora i da će NOP biti odlučujuća politička snaga u budućoj Jugoslaviji. Ratni ciljevi upućuju Veliku Britaniju na to da NOVJ tretira kao savezničku vojsku, ali njezine dugoročne interese na Balkanu može osigurati obnova režima stare Jugoslavije, dakle monarhija i buržoazija koje su već ogrezle u borbi protiv NOP-a i u suradnji s okupatorom. Zato je odlučila politički likvidirati najekstremniju frakciju buržoazije, prije svega velikosrpsku, nadajući se da će nekompromitirane ili malo kompromitirane predstavnike staroga režima nametnuti NOP-u kao saveznike i uključiti ih u strukturu vlasti NOP-a. U tu svrhu, a da bi privolio Tita na kompromis s kraljem, Churchill je od kraja 1943. do svibnja 1944. zahtijevao, pa čak provodio i dramatičan pritisak na velikosrpsku grupu u izbjegličkoj vladi koja je, međutim, odbijala svaku pomisao na sporazum s "komunistima". Odluke II. zasjedanja AVNOJ-a predsjednik vlade Purić napao je kao "akte terorizma", partizane kao "terorističku silu", a njegov ministar Mihailović sazvao je u siječnju 1944. četnički kongres u selu Ba (Svetosavski kongres), na kojemu su sudjelovali predstavnici bivših stranaka: Radikalne, Samostalne demokratske, Socijaldemokratske, Saveza zemljoradnika i pojedinci Hrvati unitaristi te predstavnici raznih kulturnih, prosvjetnih i sličnih organizacija i društava. Na tom kongresu željelo se parirati odlukama u Jajcu platformom stvaranja trijalističke monarhističke federacije u kojoj bi srpska jedinica okupila sav srpski narod, tj. ostvarila bi se ponovno velikosrpska Jugoslavija. Tako je velikosrpska buržoazija, suprotno politici Saveznika, i dalje srljala u propast. Hegemonistička opsjednutost paralizirala joj je moć rasuđivanja. Našla se u klopci vlastitih proturječnih interesa i ciljeva: željela je sačuvati "jugoslavensku vojsku u otadžbini" kao jamstvo povratka u zemlju pa nije prezala ni od toga da do zadnjega surađuje s okupatorom nadajući se da će slomiti NOVJ kao najvećega protivnika povratka na vlast.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U petomjesečnoj prepisci Josip Broz Tito uspio je odbiti Churchillove zahtjeve za revizijom odluka II. zasjedanja AVNOJ-a, uspio je dobiti na vremenu, pola godine, a to je bilo od golema značenja jer je upravo u toj fazi došlo do pravog poleta NOB-a u cijeloj Srbiji, a završavale su se i pripreme za prodor grupe devet divizija iz zapadnog dijela Jugoslavije u Srbiju. Naime, kao što je rečeno, u razdoblju svibanj-lipanj formirano je na tlu Srbije pet divizija i to 21, 22, 23, 24. i 25. srpska divizija, čime je započeo prijelom u odnosu snaga u Srbiji u korist NOP-a. Treba napomenuti da je toliko dobiveno u vremenu i zbog upornosti izbjegličke vlade koja je mjesecima odolijevala Churchillovu pritisku da podnese ostavku. Padom Purićeve vlade u svibnju 1944. godine otvoren je put izboru političara za pregovore.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Prvoga lipnja 1944. na zahtjev britanske vlade kralj Petar Karađorđević imenovao je Ivana Šubašića, bivšeg bana Banovine Hrvatske, za mandatara za formiranje nove kraljevske vlade. Budući da su srpski političari odbili ući u Šubašićevu vladu, on je sam pokrio sve vladine resore. Rukovodstvo NOP-a pristalo je da s njim pregovara jer se nije ogriješio o interese NOB-a. S partizanske strane u pregovorima su sudjelovali Tito, Kardelj, Bakarić i Josip Smodlaka. Dakle, na obje strane nije bio ni jedan srpski političar. Razgovori na Visu bili su 14, 15. i 16. lipnja 1944. Šubašić je želio da se sastavi zajednička vlada od ministara predstavnika NOP-a i predstavnika starog poretka, s prevlašću kraljevskih ministara, tako da bi se zapravo NKOJ, kao privremena vlada nove Jugoslavije, "utopio" u kraljevsku vladu, što je rukovodstvo NOP-a odbilo. Postignut je sporazum prema kojemu će kraljevska vlada izdati deklaraciju da priznaje federativno uređenje zemlje, privremenu upravu koju ima NKOJ i AVNOJ, odat će puno priznanje NOVJ-u i maršalu Titu, osuditi sve suradnike okupatora i uputiti poziv svim snagama da se ujedine u jedinstveni front; maršal Tito dat će izjavu o suradnji s kraljevskom vladom te da neće pokretati pitanje državnog uređenja sve do konačnog oslobođenja kada će narod sam odlučiti o obliku vladavine. Tako je rukovodstvo NOP-a, zahvaljujući sklonosti Šubašića, uspjelo da njegova kraljevska vlada preuzme obvezu obavljanja vanjskih poslova za interese NOB-a, čime je zapravo preuzela ulogu ureda NKOJ-a u inozemstvu. Viški sporazum bio je prva runda u procesu slamanja velikosrpskih snaga.

 

[Urvan Hroboatos]

Ako vam je već do prebrojavanja, evo podataka iz Sutjeska, koji su
iz razdoblja prije kapitualcije Italije, i na području gdje baš Hrvata nije bilo.
Nacionalni sastav (ukupni, ne samo poginulih) na Neretvi bi za Hrvate bio
i "povoljniji", a da ne govorimo o zboljnim operacijama 1944. i 1945. kada
je vođen rat s većim gubitcima.

http://www.vojska.net/eng/world-war-2/operation/schwarz-1943/losses/

Casualties by nationality

 

[Koča]

ma je li moguce

Početkom 1943. godine Pavelić je tajno poslao komunistima jednog svog ministra, N. Rušinovića, da izrazi "povjerenje" prema njima. Neposredan povod za slanje ovog ustaškog ministra bio je obaveštavanje partizana o predstojećoj nemačkoj Operaciji "Vajs", kako bi se na vreme sklonili. Komandant 4. zone "Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske", Vicko Krstulović, o dolasku ministra Rušinovića pisao je 18. januara Vrhovnom štabu:

...Da je Pavelić poslao ministra naročito zato da nađe vezu sa partizanima, kako bi se na bilo koji način predusrela ova akcija (Operacija "Vajs" - prim. aut) i ubijanje partizana i hrvatske vojske. Ovo pregovaranje i sporazum sa partizanima mora biti apsolutno tajno pred Njemcima i Talijanima. Navodno da su stali (Pavelić i njegova vlada - prim. aut) na stanovište da država bez naroda ne vredi. Ministar i župan (N. Leutić, veliki župan iz Omiša - prim. aut) su izrazili svoje povjerenje prema partizanima, samo se boje da ne bi u partizanskim redovima Srbi preuzeli vođstvo i da bi sutrašnja Jugoslavija opet došla pod vođstvo Srba.

AVII, Fond NOP, K-12, f. 6, dok. 1.

Po prijemu Krstulovićevog pisma, na sastanak sa Pavelićevim ministrom dolazi lično Josip Broz Tito. Sastanak je bio tajan i komunisti, po prirodi stvari, ni kasnije o njemu nisu govorili. Ali, za susret komunističkog vođe i ustaškog ministra saznala je italijanska komanda iz Šibenika i o tome obavestila svoje pretpostavljene. U italijanskom vojnom arhivu u Rimu originalni izveštaj o sastanku Rušinović - Broz pronašla je dr Smilja Avramov.

S. Avramov, Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava

 

[kiseli1]

AVII, Fond NOP, K-12, f. 6, dok. 1.

ne postoji takav fond, niti postoji oznaka

o ova recenica

S. Avramov, Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava

je ubacena da bi kao dala tezinu.

AVRAMOV, Smilja (1918), revizionistkinja istorije, kreatorka mapa, konspirološkinja,
ideološkinja Miloševićeve politike i jedna od važnijih borkinja iz sektora za odbranu i
opravdanje srpskih zločina. U periodu od 1949. do 1985. bila je redovna profesorka
Međunarodnog javnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu. Doktorirala je 1956. na
temi „Načelo poštovanja međunarodnih ugovora i mogućnost njihove revizije” i od tih
dana se nije mnogo udaljavala od zacrtanog kursa. Neprestano se bavila revizijom prava i
prošlosti što je unela i u svoj udžbenik Međunarodno javno pravo koji je od 1962. do
danas imao preko 18 izdanja. Radi se o jedinom udžbeniku iz te oblasti koji se kod nas
koristi na svim pravnim školama. Udžbenik je obogaćen doktrinom borbe protiv Novog
svetskog poretka i čitavim spektrom emocija, od mučeništva, preko besa i jeda, do
obraćanja bogovima za pravdu. Smilja Avramov je potpuno relaksirala Međunarodno
pravo, unevši novi multidisciplinarni pristup materiji, sagladavajući činjenice sa aspekta
prava, istorije, kosmologije (pogledati njen tekst iz 1992. pod naslovom „Pravni problemi
kosmičkog postranstva”), konspirologije i ostalih priznatih i nepriznatih disciplina. Poput
Koste Mihailović a (sa kojim je bila deo Miloševićevog ekspertskog tima za podelu
Bosne), svoju vanrednu političku aktivnost je započela tek po umirovljenju. Aktivno je
učestvovala u pripremanju klime za rat, oprobavši se u sferi vizuelnih umetnosti. Sa
Mloradom Ekmečićem bila je koautorka izložbe pod naslovom Genocid nad Srbima:
1941–1945, 1991/92. koja je 1992. postavljena u Muzeju primenjene umetosti. Lična
pasija joj je tajna politika Vatikana (Opus Dei: novi krstaški pohod Vatikana), a omiljene
reči u konspirološkom diskursu „etnocid”, „genocid”, „homocid”, „masovna
pogubljenja”. U tom svetlu je u više navrata tumačila Titovu političku biografiju. Jedna je
od osnivača Odbora za zaštitu srpskog naroda od Haškog tribunala (1995). Članica je
Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Bila je prva svedokinja (sa liste
od 1600 svedoka) odbrane Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom 2004, kao i
dve godine kasnije na suđenju Milanu Martiću, doduše preko video linka.
Nakon smene Miloševića, vrlo negativno je ocenila novo političko rukovodstvo Srbije.
Jedinu svetlu tačku je videla u svom bivšem studentu – Vojislavu Koštunici, koga je
jednom prilikom opisala kao „časnog čoveka“. Svoju drugu mladost, dr Avramov
doživljava na tribinama u organizaciji Dveri i Nomokanona, o čemu nas nadahnuto
izveštava kolumnista Antonić.

 

[Sanovnik]

ne postoji takav fond, niti postoji oznaka

o ova recenica

je ubacena da bi kao dala tezinu.

Sta j smesno . Smilja Avreamov ti nije bas neki autritet . eL TO?

 

[kiseli1]

baba je bila autoritet za jugoslovenski drzavni pogled na medjunarodno javno pravo ,1962 godine ( i za nista drugo). od 1962 godine pa na ovamo, godine su donele svoje...

 

[Gruban]

jer je partizanska teritorijalna organizacija na teritoriji koju je obuhvatala Kraljevina Jugoslavija bila jezgro budućih republika, ako je věrovati Milovanu Đilasu.

Đilasu ne treba verovati.
Komunisti su kao osnov podele teritorija nekadašnje K.Jugoslavije uzeli okupatorsku podelu iz 1941.Naravno bili su ograničeni nemogućunošću ustupanja teritorija zemljama koje su aktivno učestvovale na strani fašističkih sila,inače bi KiM,veći deo Vojvodine i jugoistočna Srbija još 1945,završili kao delovi bratskih socijalističkih ili narodnih republika - Albanije,Mađarske i Bugarske.
Tzv.NDH je istina podeljena na dve jedinice ali obe sa većinom političkih Hrvata ili se bar tako mislilo.Niko pa ni komunisti nisu mogli da predvide da će hrvatsko cveće poželeti da ima svoju i samo svoju državu bez cvećara.Obnovljena je državnost Crne Gore u okviru federalne Jugoslavije,što je pokušao i italijanski okupator.Makedonija,naravno izvan Srbije,narodna republika.Kosovo i Metohija,autonomija "prerasla" u državu 1974 .Vojvodina,autonomija "prerasla" u državu takođe 1974.

 

[Gruban]

 

[Koča]

ne postoji takav fond, niti postoji oznaka

o ova recenica

je ubacena da bi kao dala tezinu.

ko to kaze, ti? ....dokazani lazov i manipulator....

samo se davi u svojim lazima...prepuna ih je krstarica....sve dublje i dublje...

___________

To je jos izaslo u Vojnoistorijskom glasniku, 1-2/2004, na strani 141. Prema, kako lepo pise: AVII, fond NOP, K-12, f.6, dok.1.

Ali to verovatno nema na hrvatsko/bosnjackim forumima, pa si kao po obicaju zatecen, jer odatle crpis svo ''znanje'', ili bolje receno lazi .

O susretu crvenog ustase i ustaskog ministra, za koji je saznala italijanska komanda iz Sibenika, u italijanskom vojnom arhivu u Rimu, pronasla je originalni izvestaj dr. Smilja Avramov i predstavila ga u svojoj knjizi:

S. Avramov, Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava, na stranici 262.

____________

pa ne preostaje n ista drugo nego jos jednom da ti pozovem da prestanes da lazes tako plitko, ili jos bolje da nastavis u tom stilu da opovrgavas ono sto iznosim...

 

[Koča]

U pomenutoj knjizi Smilje Avramov, na str 261. nalazi se i originalni izvestaj italijanske obavestajne sluzbe o sastanku crvenog ustase i Pape Pije Dvanaestog. ISTOG ONOG PAPE KOJI JE PRUZIO PODRSKU ANTE PAVELICU, U VATIKANU 9.AVGUSTA 1944.GODINE. Sastanak je odrzan u najvecoj tajnosti, koja je ocuvana sve dok dokument nije objavila dr. Smilja avramov. Sastanak Tita i Pape, ugovoren je jos prilikom dolaska ustaskog ministra Rusinovica, kod komunista, januara 1943. Naime, u prethodnom preiodu upravo je N.Rusinovic bio stalni predstavnik nacisticke hrvatske drzave u Vatikanu. Tako se iz Rušinovićeve poruke od 18. januara 1943, koju je preneo Vicko Krstulović, vidi ne samo suština razgovora J. B. Tita i Pavelićevog ministra, već i razgovora J. B. Tita i rimskog pape.

Najzad, poznat je i jedan hrvatski izvor, koji stav Ante Pavelića prema partizanima definiše tačno onako kako je to njegov ministar Rušinović saopštio Krstuloviću. Pavelić je, prema ovom izvoru, rekao: Neka se iz partizana na našoj zemlji odstrane tuđinci, hrvatske partizane sve ćemo smestiti na ovu pozornicu i pogostiti ih"

Jos malo o antifasizmu hrvatskih partizana, koji su ceo rat u kontaktu i saradjuju sa svojom bracom ustasama....

Videli smo i po pecatu koji je postavio kiseli cija su bili vojska partizani (na stranu sto je on taj pecat zloupotrebio i slagao za njegovu godinu, ali kao sto rekoh postavio je nesto sto ce koristiti, da zna cemu i u koje svrhe verovatno ga nikad ne bi postavio, vec bi ga krio ko zmija noge...za sada necu da sirim pricu ...koga zanima moze da me pita na pvt)

 

[Koča]

Naredba J. B. Tita Bosanskom korpusu od 30. marta 1943. godine : "Svu vašu borbu upotrebite protiv četnika u centralnoj Bosni i Krajini, a odbrambenu borbu protiv ustaša ako vas napadnu "

_________________

Dokazi za sve ono sto je danas opste poznata stvar. Glavni i osnovni neprijatelji komunista su cetnici, jer je njihov glavni i osnovni cilj vlast....Oni se ceo rat nalaze u ofanzivi prema cetnicima, a defanzivi prema okupatoru....i srdacnom prijateljstvu sa svojom bracom ustasama....

__________

Neki istoričari, poput Dejvida Martina, smatraju da je saradnja nedićevaca i četnika - naročito ispoljena kroz legalizaciju - došla isto onako prirodno kao, na zapadu, saradnja ustaša i komunista. U oba slučaja osnov je u pripadnosti istoj naciji. Nedićevci i četnici našli su se kao Srbi, a često i komšije, prijatelji ili rođaci. Ustaše i partizanske vođe bili su Hrvati, a sem toga u velikom broju slučajeva i prijatelji iz predratnih jugoslovenskih zatvora, u kojima su delili ćelije kao politički osuđenici.
Četnici legalizovani u odredima generala Milana Nedića imali su zadatak da se snabdeju oružjem i municijom, pa da se zatim, u zgodan čas, vrate u šumu. Legalizovanim oficirima specijalni zadatak bila je obaveštajna služba.

________________

Postaviti pitanje zasto komunisti nisu oslobodili Jasenovac, danas je smesno....Ono ne samo da nemaju u planu oslobodjenje Jasenovca, vec naprotiv za njih od pocetka rata ''radi'' sto veci pokolj srpskog civilnog stanovnistva jer to znaci dizanje Srba na oruzje. Prvo sto su komunisti uradili po zavrsetku rata bilo je unistiti sve dokaze o najsurovijim i najbolesnijim zlocinima, koje su ustase vrsile.

Stav komunista prema srpskim zrtvama u Jasenovcu najbolje se vidi iz sledeceg.

Pismo logoraša hrvatskog koncentracionog logora Jasenovac komunistima, u kome oni izražavaju nadu da nisu " zaboravljeni ni prepušteni našoj sudbini " . Međutim, neko od komunista je na dnu pisma dopisao: " Ne treba objavljivati " ...

 

[kiseli1]

imas jako lep rukopis
david martin je vrlo odan mihailovicu. citao sam njegove dve knjige. covek je ljubitelj srpskog sovinizma....svi su krivi sto je mihailovic izgubio rat, izuzev mihailovica...jeste da su cetnici radili zlocine,....ali....martin kaze da je to u redu....klugman je kriv za sve.... kao churchil je donosio odluke u polupijanom stanju pod utecajem sumnjivih karaktera....


kazi, zasto bi logorasi pisali pismo AVNOJ-u ? ne cini ti se malo cudno. ono znam , da si buzdovan, ali preteravas ponekad sa glupostima.. i pismo koje je kao tito potpisao nekom bosanskom korpusu, bez pecata, i bez zaglavlja. dobro da nije napisao recept za pravljenje kobasica...