Anksioznost

Pa da li ti je pomogao terapeut?
ja od kako uzimam terapiju i idem kod psihologa lakse se nosim sa situacijom,ali se i ja trudim da malo pomeram granice,jedino sto ne mogu sa toksicnim ljudima da budem u drustvu,odmah mi se upali crvena lampica
Pa, moj problem je malo komplikovaniji. Ja nikako nisam mogla da se pomirim sa cinjenicom da mi mame vise nema. Da li nisam htela, da li nisam umela, da li sam nesposobna, ne znam ali to je moj problem zadnjih godina. I misli. Strah od bolesti. Jer moja mama je preminula od karcinoma jajnika, a ja sam videla pakao sa njom kroz sve sto je prosla. I sada kada sam resila da krenem na terapiju, ona je krenula da ceprka po mojim emocijama, zaturenim, potisnutim i onda mi je anksioznost bila jos veca. Ja sam to videla kao deo procesa. Onda je krenuo ovaj haos i ja sam sad ostala zaglavljena negde izmedju ovog i onog pakla. Jednom prilikom mi je receno da kaznjavam sebe. Jer ja u mojoj glavi mislim da sam mogla jos nesto da uradim, da sam mogla da je spasim. Da je mogla jos da zivi. Ima jos jedna zanimljiva stvar vezana za moje misli... ne znam zasto tako mislim ali imam osecaj da ako bih ja prestala da razmisljam o njoj, da patim za njom, da ne osecam ovoliku bol i tugu, da ce mi ona nestati, da cu je zaboraviti... a ona to nije zasluzila... i ja to ne zelim.
Tako da kapiram da bi mi terapija pomogla da nije izbio ovaj haos sa virusom. Ja i dalje pricam sa terapeutom, redje neko pre ovog virusa i uglavnom se sve vrti oko ovog haosa. Tako da... to je to. :)
 
Strah od bolesti je nesto sto i mene muci,o tome sam vec pisao,pa idem na kontrole kod interniste,kardiologa,razna snimanja.....
to moram da radim da bih bio miran,to i tebi preporucujem i zbog fizickog a i zbog psihickog zdravlja,moja bivsa je stalno isla na
pregled dojke jer se plasila karcinoma,imala je prodicnu istoriju,i po njoj znam da ako se redovno kontrolise na vreme se otkrije i moze da se leci,
sto se tice odnosa prema majci meni su roditelji zivi tako da ne mogu ni da zamislim kroz sta prolazis tako da necu mnogo da mudrujem
jedino sto znam da ako bi imala srecan i ispunjen zivot da bi to bilo najbolje secanje na nju
 
Ja sam obavila sve fizicke preglede na samom pocetku ove nocne more .Htela sam sve da ispitam jer sam se nadala da ce mi naci nesto fizicki , nesto sto se moze odkloniti , operisati , izleciti ili barem nesto sto ce me dokrajciti , ali brzo .Magnetna , CT , EmG , Color dopleri , Testovi opterecenja , UZ srca , rendgeni ....Kada sam dobila rezultat magnetne , secam se , usao je lekar u sobu da mi saopsti , ja sam plakala .Ne od olaksanja , nego zato sto je sve bilo u redu .
I posle svih tih ispitivanja i snimanja dospela sam na psihijatriju .I onda pocinje moje druzenje sa ADovima i sedativima i seansama .Bila sam zamorce , mislim da nema leka koji nisu na meni isprobali .I kratki pomaci i opet pad .U krug .U krug.
 
Pa, moj problem je malo komplikovaniji. Ja nikako nisam mogla da se pomirim sa cinjenicom da mi mame vise nema. Da li nisam htela, da li nisam umela, da li sam nesposobna, ne znam ali to je moj problem zadnjih godina. I misli. Strah od bolesti. Jer moja mama je preminula od karcinoma jajnika, a ja sam videla pakao sa njom kroz sve sto je prosla. I sada kada sam resila da krenem na terapiju, ona je krenula da ceprka po mojim emocijama, zaturenim, potisnutim i onda mi je anksioznost bila jos veca. Ja sam to videla kao deo procesa. Onda je krenuo ovaj haos i ja sam sad ostala zaglavljena negde izmedju ovog i onog pakla. Jednom prilikom mi je receno da kaznjavam sebe. Jer ja u mojoj glavi mislim da sam mogla jos nesto da uradim, da sam mogla da je spasim. Da je mogla jos da zivi. Ima jos jedna zanimljiva stvar vezana za moje misli... ne znam zasto tako mislim ali imam osecaj da ako bih ja prestala da razmisljam o njoj, da patim za njom, da ne osecam ovoliku bol i tugu, da ce mi ona nestati, da cu je zaboraviti... a ona to nije zasluzila... i ja to ne zelim.
Tako da kapiram da bi mi terapija pomogla da nije izbio ovaj haos sa virusom. Ja i dalje pricam sa terapeutom, redje neko pre ovog virusa i uglavnom se sve vrti oko ovog haosa. Tako da... to je to. :)
A zašto za ljubav prema majci vezuješ bol i patnju?
 
Ja sam obavila sve fizicke preglede na samom pocetku ove nocne more .Htela sam sve da ispitam jer sam se nadala da ce mi naci nesto fizicki , nesto sto se moze odkloniti , operisati , izleciti ili barem nesto sto ce me dokrajciti , ali brzo .Magnetna , CT , EmG , Color dopleri , Testovi opterecenja , UZ srca , rendgeni ....Kada sam dobila rezultat magnetne , secam se , usao je lekar u sobu da mi saopsti , ja sam plakala .Ne od olaksanja , nego zato sto je sve bilo u redu .
I posle svih tih ispitivanja i snimanja dospela sam na psihijatriju .I onda pocinje moje druzenje sa ADovima i sedativima i seansama .Bila sam zamorce , mislim da nema leka koji nisu na meni isprobali .I kratki pomaci i opet pad .U krug .U krug.
A kako sad razmisljas kada je u pitanju zivot i ljubav prema zivotu?
 
Ljubav, kad se vezuje sa patnjom i kada se ljubav ne oseća bez patnje, ume često da bude u sprezi sa niskim samopoštovanjem.
Možda da razradiš malo taj aspekt.
Takođe, ne bi bilo loše proanalizirati i odnos sa majkom, temeljno. Jer je evidentno i ona deo te celine. :)
To za samopostovanje ne znam. Mislim da tu nemam problem. Mada se nikad nisam udubljivala u to. Ko zna...
A odnos sa majkom, da... sa terapeutom sam radila na tome ali eto, prekide nas virus... ko zna sta se sve tu krije. Ja jesam imala divnu majku i divan odnos sa majkom. I uvek je bila tu i da me podrzi i da me podigne i da me pridrzi. Podmetala svoja ledja gde god je mogla, za mene. Ali uprkos svemu tome, nije napravila od mene nesposobnjakovica. Vrlo dobro me je pripremila za zivot, naucila, pokazala...nikada ne cekaj nekog da uradi nesto za tebe. Uradi sama za sebe. Bori se. Usreci sama sebe itd...
Jedino me nije pripremila na to da nje vise nema.
Svakako planiram da nastavim gde sam stala sa terapeutom kad ovaj haos prodje.
 
To za samopostovanje ne znam. Mislim da tu nemam problem. Mada se nikad nisam udubljivala u to. Ko zna...
A odnos sa majkom, da... sa terapeutom sam radila na tome ali eto, prekide nas virus... ko zna sta se sve tu krije. Ja jesam imala divnu majku i divan odnos sa majkom. I uvek je bila tu i da me podrzi i da me podigne i da me pridrzi. Podmetala svoja ledja gde god je mogla, za mene. Ali uprkos svemu tome, nije napravila od mene nesposobnjakovica. Vrlo dobro me je pripremila za zivot, naucila, pokazala...nikada ne cekaj nekog da uradi nesto za tebe. Uradi sama za sebe. Bori se. Usreci sama sebe itd...
Jedino me nije pripremila na to da nje vise nema.
Svakako planiram da nastavim gde sam stala sa terapeutom kad ovaj haos prodje.
Zivela si lepo sa majkom i normalno je da ti je tesko.Jednog dana ces shvatiti da je nema i nastavi ziveti po njenim upustvima.Tako ces se i nje secati,a postati jaca i shvatiti da je vise nema.Mozda mislis da je ovo fraza,jer ja majku i nisam zapamtio,umrla je na porodjaju.Mislim da je tebi mnogo teze sto si prozivela duzi zivot s njom,pa je izgubila,a li veruj mi sve sto sam stariji i kada cujem neku pesmu o majci,krenu mi suze i nije mi bas lako,ali sta cu mora se ziveti.
 
Zivela si lepo sa majkom i normalno je da ti je tesko.Jednog dana ces shvatiti da je nema i nastavi ziveti po njenim upustvima.Tako ces se i nje secati,a postati jaca i shvatiti da je vise nema.Mozda mislis da je ovo fraza,jer ja majku i nisam zapamtio,umrla je na porodjaju.Mislim da je tebi mnogo teze sto si prozivela duzi zivot s njom,pa je izgubila,a li veruj mi sve sto sam stariji i kada cujem neku pesmu o majci,krenu mi suze i nije mi bas lako,ali sta cu mora se ziveti.
Meni je, recimo, jako tesko kad vidim druge koji ne postuju svoje roditelje.
 
dostojevski.jpg
 
Meni je, recimo, jako tesko kad vidim druge koji ne postuju svoje roditelje.
Ima raznih roditelja. Neki ni ne zaslužuju poštovanje.
Ljudi nekad na veoma suptilan način naškode svojoj deci, neki kroz nametanje sopstvenih vrednosti, neki kroz predatorstvo koje se predstavlja kao zaštitnički odnos, nekad kroz najotvoreniju nebrigu...a nekad, jednostavno, i kroz nesklad emocionalnu za koju roditelj i ne može biti kriv, prosto ne oseća svoje dete.
Mi kroz razvojni period, psihodinamski gledano, od separacije od majke pa do kraja tog formiranja baze ličnosti, doživimo razne ankcioznosti.
I onda one, kod nekog daju manifestan psihički problem, a kod nekog fizički.
Ja sam duboko uverena da mnoge patologije koje srećemo kreću upravo od glave.
 
Vlad D.
Da li si se obratila nekom za pomoc,svi mi koji se borimo sa anksioznoscu moramo da nadjemo barem tracak srece u necemu da bi nam borba bila laksa
Naravno , mislim da sam pisala o tome .
Bila na psihijatriji dva puta , isla na psihoterapije , uglavnom privatno , jer mi grupne ne odgovaraju , menjala psihijatre ...
Vezbala sama , radila svasta ...Jednostavno , moj najveci napredak je sto sam izasla iz kuce uopste i sto koliko toliko mogu da funkcionisem i obavljam neke svakodnevne obaveze , jer nisam to mogla .Nekada uz vecu dozu sedativa , ali odreadim , otaljigam to sto treba .I naucila sam da se borim sa losim mislima u glavi , takodje donekle , ne uspeva uvek .Panicne napade nisam vec jedno vreme imala , uspem da iskuliram i da ih obuzdam .
Ovo je moj maksimum , cini mi se .Ali i pored svega sto radim , sitnice koje me na neke trenutke ispune , kreativnost , moji psi , basta , biljke , poezija ....Muzika.....
Ne mogu sebi na silu da nametnem ljubav za zivotom , jer ja zivot ne volim .
 
To svaka osoba oseca,ali shvati da nisu svi imali bas najbolje odnose sa roditeljima,a nisu krivi za to.Razlicite zivote zivimo,onda kako stasavamo,tako se i navikavamo na osecaj,ili srece,ili lose uspomene.
Ja svoje roditelja postujem koliko mogu .Ljubav ne osecam , samo gorcinu .Odrzavam normalan kontakt sa njima , oprostila sam mnoge stvari , zaboravila ne i necu i ne mogu .
I ne zelim .
I to sto sam oprostila nema neki znacaj , jer oni nisu toga svesni , nikada nisu shvatili u cemu su gresili i koja je njihova krivica .I danas smatraju da su bili i ostali savrseni roditelji .

Njih krivim za sve sto sam postala .Uopste mi nije potreban nijedan psihijatar koji bi mi to rekao .Nema sta da se kopa i cacka , kod mene je sve vec iskopano .Znam ko je kriv .Oni su pokretaci moje deformisanosti , kasnije se samo slagalo .Sloj po sloj.
 
Ja svoje roditelja postujem koliko mogu .Ljubav ne osecam , samo gorcinu .Odrzavam normalan kontakt sa njima , oprostila sam mnoge stvari , zaboravila ne i necu i ne mogu .
I ne zelim .
I to sto sam oprostila nema neki znacaj , jer oni nisu toga svesni , nikada nisu shvatili u cemu su gresili i koja je njihova krivica .I danas smatraju da su bili i ostali savrseni roditelji .

Njih krivim za sve sto sam postala .Uopste mi nije potreban nijedan psihijatar koji bi mi to rekao .Nema sta da se kopa i cacka , kod mene je sve vec iskopano .Znam ko je kriv .Oni su pokretaci moje deformisanosti , kasnije se samo slagalo .Sloj po sloj.
Ja ne bih da zvucim grubo, opet ti najbolje znas sta je i kako je. Ali... nijedan roditelj nije savrsen. Mozda su tvoji radili najbolje sto su umeli. Mozda bolje nisu znali. Ja im na tome ne bih zamerala. Opet kazem, ti najbolje znas sta je i kako je. Ono sto ja hocu da kazem je da ne mozemo zamerati roditeljima ako bolje nisu umeli.
 

Back
Top