Ðavolji odvjetnik blaženoga kardinala
Broj 586
Tagovi: Alojzije Stepinac
Datum objave: 12.03.2011. Piše: Milan Gavroviæ
Vražji odvjetnik, advocatus diaboli, zasigurno nije imao problema doæi do potrebnih
dokumenata. Amerièki profesor hrvatskog porijekla, Jozo Tomasevich, nije bio te sreæe:
u potrazi za istinom sretao je ljubazne ljude, no samo mu je jedan iskreno rekao da to što
traži nikad naæi neæe. O kojim je dokumentima rijeè i zašto je dr. Tomasevich za njima
tragao?
Pitanje je posebno zanimljivo u trenucima dok traje kampanja dokazivanja da je
zagrebaèki nadbiskup u doba Nezavisne Države Hrvatske, Alojzije Stepinac, bio žestoki
antifašist, koji je u borbi protiv fašizma riskirao i vlastiti život. Najnoviji doprinos tim
naporima dao je sin velikoga kipara, gospodin Mate Meštroviæ, izjavivši “Jutarnjem
listu” da je “Stepinac krajem 1943, preko njegovog oca koji se tada nalazio u egzilu u
Švicarskoj, dostavio amerièkim obavještajcima kartu s položajem snaga NDH i njemaèke
vojske u Zagrebu i okolici i time spasio grad od velikog razaranja iz zraka koje mu je
prijetilo”. I dalje: “Za vrijeme svog posljednjeg boravka u Rimu 1943. godine, Stepinac
je donio niz obavještajnih podataka svetom ocu papi Piju XII. Nadbiskup je razvio moænu
obavještajnu mrežu njemu lojalnih sveæenika, od kojih je tražio da mu šalju izvješæa o
stanju na terenu. Osamdeset posto klera odazvalo se Stepinèevom pozivu. (…) Tu su se
kipar i nadbiskup dogovorili da sa stanjem u Hrvatskoj treba upoznati i zapadne
saveznike, a ponajprije Amerikance, kao najveæu silu demokratskog svijeta.”
Dokaz optužbe
Jedan od tih izvještaja papi Piju XII iznesen je i na poslijeratnom suðenju nadbiskupu, ali
ne kao dokaz obrane, nego optužbe. U njemu, naime, stoji: “Mlada hrvatska država,
roðena u strašnijim i težim prilikama nego bilo koja država kroz više vjekova, boreæi se
oèajnièki za svoj opstanak, pokazuje sa svim tim u svakoj prilici, da želi ostati vjerna
svojim sjajnim katolièkim tradicijama i osigurati bolje i jasnije izglede Katolièkoj crkvi u
tome kutu kugle zemaljske. U protivnom, njezinom propašæu ili fatalnim smanjenjem –
tisuæe najboljih hrvatskih vjernika i sveæenika žrtvovale bi dragovoljno i rado svoje
živote da zaprijeèe tu strahovitu moguænost – ne bi bilo uništeno samo onih 240.000
prijelaznika sa srpskog pravoslavlja nego i èitavo katolièko puèanstvo tolikih teritorija sa
svim svojim crkvama i svojim samostanima. Prema prirodnom poretku stvari, ako Bog ne
bi uèinio neko veliko èudo, napredak je katolicizma usko povezan uz napredak Hrvatske
Države, njegov opstanak uz njezin opstanak, njegov spas uz njezin.”
Optužba je time dokazivala da prevoðenje s pravoslavlja na katolièanstvo nije bio samo
èin milosrða, kojim se ljude spašavalo od ustaške kame, nego i interes tadašnjega
Kaptola. Da je, zapravo, na tom poslu Stepinac kolaborirao s Paveliæem. Nadbiskupa su
tada branila dvojica najuglednijih zagrebaèkih odvjetnika, dr. Natko Katièiæ i dr. Ivo
Politeo koji je, uz ostale, prije branio Tita, a poslije Ðilasa: tvrdili su da je rijeè o
krivotvorini, vjerojatno ne bez suglasnosti svog branjenika.
Je li sporno pismo zaista bilo fabricirani dokaz protiv nadbiskupa? To je ponovno postalo
aktualno zbog kampanje kojom se Stepinca pokušava proglasiti žestokim borcem protiv
fašizma, što bi ga konaèno trebalo kvalificirati za sveca. Papa Ivan XXIII proglasio ga je
blaženim, ali se to tumaèilo njegovim poratnim muèeništvom u obrani crkve i vjere.
Devetogodišnja potraga
Pišuæi o ulozi crkava u tom mraènom dobu, odgovor je potražio dr. Tomasevich, ugledni
povjesnièar roðen 1908. na Pelješcu, èiji su radovi o ratu u Jugoslaviji, posebno kapitalno
djelo “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija” (kod nas prvi
put objavljeno prošle godine, u izdanju “Novog Libera”), svjetski priznati. Potraga za
spornim Stepinèevim pismom trajala je devet godina, a Tomasevich je opisuje pod
naslovom “Je li nadbiskupov izvještaj papi iz svibnja 1943. autentièan”: “Godine 1967.
poèeo sam raditi na provjeri autentiènosti izvještaja nadbiskupa Stepinca papi od 18.
svibnja 1943, koji je državni tužilac prezentirao na suðenju, i prikupljanju informacija o
odnosima izmeðu hrvatskoga katolièkog episkopata, NDH i Vatikana. Pismom od 17.
travnja zamolio sam papinskoga državnog tajnika kardinala Amleta Cicognanija da mi se
dopusti uvid u korespondenciju izmeðu papinskog poslanika u Zagrebu, opata Marconea,
i nadbiskupa Stepinca, koja se nalazi u vatikanskom arhivu. Na taj upit dobio sam
odgovor od Papinske delegacije u Washington DC-u 5. lipnja 1967. Ne odgovorivši
direktno na moju zamolbu, skrenuli su mi pozornost na seriju dokumenata o odnosima
izmeðu Vatikana i cijelog niza zemalja za vrijeme Drugog svjetskog rata, i dodali:
‘Savjetuje Vam se, stoga, da æete možda htjeti konzultirati svezak te serije, koji je pred
izlaženjem, i sadržavat æe nekoliko dokumenata koji bi vam u vašem istraživanju mogli
biti od pomoæi.’ Moje prouèavanje deset svezaka te serije koji su do sada izašli nije našlo
informacije koje tražim, i nastavio sam s potragom.
U srpnju 1967, intervjuirajuæi nadbiskupa Franju Šepera u Zagrebu, postavio sam i
pitanje približnog broja preobraæenika s pravoslavlja na katolicizam u vrijeme NDH.
Odgovorio je: ‘Više se ne sjeæam broja.’ Dana 27. rujna 1974. u potrazi za informacijama
o istim pitanjima posjetio sam Državno tajništvo Njegove svetosti u Rimu, ali uzalud.
Kad sam monsinjoru koji me primio objasnio što sam 1967. zatražio od papinskog
državnog tajnika, ali nisam dobio, rekao mi je da zamolbu ponovno predam. Kad sam ga
zamolio da mi iskreno kaže kakve su šanse da æe mojoj molbi biti udovoljeno, iskreno mi
je odgovorio da su ravne nuli. Dakle, molbu nisam ponovno predao.”
Potvrda autentiènosti
Tomasevich se, meðutim, nije predao, pa se obratio i zagrebaèkom nadbiskupu Franji
Kuhariæu. Odgovorio mu je 8. studenoga 1975. tajnik Biskupske konferencije, veleèasni
Nikola Soldo: “Odazivljuæi se na Vaše pismo od 31. kolovoza 1975, nakon konzultacije s
našim biskupima u pogledu Vaše zamolbe, prema uputama nadbiskupa Kuhariæa,
upuæujem Vam sljedeæi odgovor: U pogledu prijelaza pravoslavaca na katolicizam u
našoj zemlji tijekom Drugog svjetskog rata, nemamo dokumentiranih podataka koji bi
Vam mogli poslužiti za Vaše znanstveno istraživanje. Zbog prilika u kojima smo se
nalazili poslije rata nismo pokušali dovesti te statistièke podatke u red.”
Godinu kasnije, ipak ga je poslužila sreæa – što nije mogao dobiti u Crkvi, našao je u
londonskom Public Record Officeu: “…našao sam britanske dokumente koji se odnose
na Jugoslaviju u vrijeme Drugog svjetskog rata i koji definitivno pokazuju da je izvještaj
nadbiskupa Stepinca Vatikanu iz svibnja 1943. koji je on pred sudom navodno poricao i
koji je njegov branitelj okarakterizirao kao krivotvorinu, doista autentièan. Ono što sam
našao je izvještaj od 17. veljaèe 1944. sir Godolphina Francisa d’Arcy Osborna,
britanskog izaslanika u Vatikanu, koji sadrži i specijalni dodatak koji je napisao èlan
britanskog izaslanstva, gospodin Montgomery. Osborn je izvijestio o posjetu
veleèasnoga Krunoslava Draganoviæa, specijalnog izaslanika pri uredu neslužbenog
predstavnika NDH u Vatikanu, njemu i Montgomeryju u drugoj polovici 1943. ili
poèetkom 1944. (…) Draganoviæ je pokazao Montgomeryju kopiju izvještaja nadbiskupa
Stepinca papi. U dodatku Osbornovu izvještaju, Mongomery je pridodao gotovo dvije
stranice citata i parafraza iz tog izvještaja koji se toèno podudaraju s tekstom izvještaja
koji je prezentiran na suðenju nadbiskupu.”