@Mrkalj analogija koju sam upotrebio ne potvrđuje Mitićeve tvrdnje, ni na jedan način. Istina jeste da je ta prekretnica oko 1912. godine u neku ruku jedna od značajnijih, jer su tada postavljeni jasnije temelji društva u Srbiji koje će u velikoj meri oblikovati ovaj čitavi, da kažemo,
srpsko-hrvatski ili
jugoslovenski vek, ali raznih zaokreta je bilo. Pretpostavljam da ne moram uopšte da pominjem, primera radi, zaokret iz vremena kada su komunisti pobedili 1944. i 1945. godine; definitivno jedan od većih. Cenzura nikada nije bila u istoriji ni pre ni posle veća nego tada i nije se smelo ništa reći protiv socijalističkog samoupravljanja (istinu za govoreći, imali smo jedan od
najliberalnijih (uslovno govoreći) poredaka totalitarnih sistema komunističke diktature; da parafraziram malčice Milana Budimira, dovedete Tita kao počasnog predsednika, kažete da je bog i ne dovodite ni na koji način u pitanje poredak i možete da pričate šta god hoćete [čak i dok se preko puta ubijaju ljudi, moj dodatak]). I, naravno, tada je bilo vrlo uobičajeno da sve bude obojeno u duhu tzv.
bratstva i jedinstva.
Ali ovde se ne radi uopšte o tome; ovde je reč o tome da neki, pa i Mitić, pokušavaju da nas ubede da je pre 1878. (ili čak 1918. godine) važila Milojevićeva škola, što je potpuno apsurdno, i drugo, neki neretko ubacuju austrougarske projekte i tako i priču o Albaniji u kontekst čitave te priče, pa se i vrlo često može čuti da je napravljena nekakva inverzija; da su Albanci proglašeni starincima, a Sloveni odnosno Srbi, doseljenicima. To je, blago rečeno potpuna izmišljotina (stvaranje jednog potpuno fiktivnog 19. veka). Danas ako uopšte neko i izgovori da su Albanci kulturološki ostatak starinačke populacije, odmah u toj skupini, koja insistira na povratku u vreme pre 1878. (ili, po Mitiću, čak i 1918. godine!) i u potpunosti se prenebregava da su u stara ta vremena, svi Srbi smatrali Albance (Arbanase, Arnaute) potomcima nekih antičkih Balkanaca. Bez obzira da li su ih dovodili u vezu sa Ilirima, Epircima ili Makedoncima (nešto kasnije i Pelazgima, kada se pojavio i proširio taj termin);
svi Srbi, sve do jednog. Nema
nijedan koji je imao drugačiji stav, ni pre ni posle Berlinskog kongresa 1878. godine ili Tajne konvencije 1882. godine. To je bio i stav svih srpskih romantičara; to je bio stav i najčuvenijega Pante Srećkovića, a bogami isto i za današnjim novoromantičarima posebno omiljenog Miloša S. Milojevića. Oko toga, postojao je, da kažemo, praktično nekakav vrlo jasni koncenzus kod Srba.
I taj stav, ne samo da nema nikakve veze sa Istočnim pitanjem i tim kontroverzama iz druge polovine XIX stoleća; to ne samo što je stav bio praktično celokupne srpske inteligencije, još od utemeljenja srpske nacionalne države 1815. godine; to je stav koji prevazilazi i Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića. Dakle, i pre XIX stoleća; pre bilo kakvih ozbiljnijih dodirnih tačaka srpske intelektualne elite sa nekim nemačkim i dr. univerzitetskim centrima; učeni ljudi, stare Srpske crkve koja je živela pod Turcima Osmanlijama, tako su gledali na Albance. Na Krstaricu sam već postavljao šta je u svojim etnografskim prikazima Balkanskog poluostrva (jednim od najstarijih koje imamo iz srpskih ruku) pisao srpski patrijarh Vasilije Jovanović Brkić (1763-65). Po srpskom patrijarhu iz Pećič arhipastiru srpskog naroda koji piše više od jednog celog veka pre Berlinskog kongresa (1878) Arbanasi su isti narod kao i antički Makedonci; njima pripada i, po rečima pećkog patrijarha, ravno, Aleksandar Veliki.
Stoga, ne samo da se to što Mitić zamišlja nije dogodilo, nego
nije bilo potrebe da se to dogodi. Nije bilo ništa što je bilo potrebno posebno izmeniti, niti je iko; ijedan Srbin, posle Berlinskog kongresa (1878), potpisivanja Tajne konvencije (1882) ili početka ozbiljne austrougarske propagande među Albancima (1896) ikakvu promenu primetio; osvrnuo se na bilo šta po tom pitanju, da je nešto primetio.
U tome leži ključ problema; što je ova zavera o kojoj govorimo, toliko udaljena od stvarnosti da je
sve naglavačke izokrenuto. Razdoblje od kad je Srbija postala nezavisna država, kad se definitivno otcepila od Osmanskog carstva 1878. godine, obeležen je jednim neverovatnim nacionalističkim i kulturnim poletom. Celokupni duh tog vremena, bio je u suštoj suprotnosti u odnosu na to kako ga zamišljaju Mitić i njemu slični. Tada se pričalo da su se Sloveni nekada svi zvali Srbima, a srpski narod jedini zadržao izvorno slovensko ime; tada se, u južnoslovenskoj etnografiji, učilo da postoje 3 naroda: Slovenci, Srbi i Bugari. To je vreme, u pravom smislu, eksplozivnog nacionalizma u onom duhu kojem pripada francuska nacionalna himna, Marseljeza (pa čak i više). To razdoblje, između 1878. i 1903. godine, stvorilo je cele generacije velikih rodoljuba kao što je npr. onaj advokat Nikola M. Stojanović, u tom Beogradu je obrazovan pre nego što je otišao u Beč; onaj oko kojega su demonstrirali Hrvati 1902. godine. Otprilike kao što je period ranije vlasti crnogorskog knjaza Nikole, upravo poklapajući se (okvirno) ovom vremenu, postavio neke temelje srpskog nacionalizma u Crnoj Gori tj. modernog srpskog nacionalnog bića (kroz školski sistem, štampu i uopšte u javnom diskursu, crnogorska javnost u tom periodu bila je još čak i više rodoljubiva nego srbijanska), tako su i u ovom periodu bili postavljeni neki jasniji osnovi inteligencije koju će u najnovije vreme biti, opet ću se slobodnije izraziti, od strane nekih prepoznata i kao „prva Srbija“.
(raspored srpskog življa iz školskog atlasa Petra replovića, iz 1891. godine)
Tako da je veliki problem u tome što ovi ljudi stvaraju jednu sliku koja je toliko otuđena od realnosti; od stvarnog stanja Kneževine i Kraljevine Srbije. Ne radi se tu o nekakvim greškama, već je stvarnost čak sušta suprotnost u odnosu na tvrdnje. Oni pričaju o tome da je Austrougarska monarhija stavila se u nekakvu tobož' ulogu tutora srpskoj istoriografiji s Tajnom konvencijom, a to
sa životom nema nikakve veze. U ovoj izmišljenoj paralelnoj stvarnosti o kojoj oni pišu, oni tvrde da je tad Srbiji bilo rečeno da ne sme da gleda preko reke Drine, da zaboravi na teritorije pod vlašću Habzburga, da krene da priča o seobi u VII stoleću, itd...pa još i prikazuju to doba kao, tobož, nekakvo anacionalno vreme (u skladu i sa pojedinim stereotipima koji kruže o Obrenovićima, a mnogi dosta zasnovani na opravdavanju ubistava u maju 1903. godine, čija je svrha u suštini bila da maksimalno ocrne Obrenoviće kao dinastiju). I još, prepirku između romantičarske i kritičke istorijske škole, što je nešto što se dešavalo u svakoj zemlji na čitavom svetu, pokušavaju da uguraju u tor političke oblande sa svim ovim stvarima (nesvesni pritom da je Milojević ekstremni slučaj i da nije uopšte reprezentativni primer romantičarske škole, kao ni da niko od njih uopšte nije ni dovodio u pitanje da su Albanci balkanski starinci, uključujući i samog Milojevića). Čak, kad bi Mitić i drugi
pogledali šta se pisalo u vreme neposredno posle Berlinskog kongresa i Tajne konvencije, verujem da bi ti ljudi plakali za tim vremenom i tražili da se vrati.
