(Ne)upotrebljivost ChatGPT-ja kao izvor informacija

[Harvat]

O jeziku, GPT, da ti zborim

Koja su kanonska moderna djela o povijesti srpskoga jezika. Popis
Kanonska moderna djela o povijesti srpskoga jezika obuhvaćaju radove lingvista i filologa koji su se bavili razvojem jezika, od Vuka Karadžića i njegovih suradnika do suvremenih autora. Iako je nemoguće dati iscrpan popis, sljedeća djela spadaju među najvažnija i najčešće citirana
:

Djela Vuka Karadžića i njegovih suradnika

• Vuk Stefanović Karadžić, Srpski rječnik (1818.): Iako je riječ o rječniku, njegovo objavljivanje označilo je početak standardizacije modernog srpskog jezika. Sadržavao je jezično blago narodnog jezika i štokavskog narječja te je imao kanonski utjecaj na daljnji razvoj.
• Đuro Daničić, Mala srpska gramatika (1850.): Daničić, jedan od ključnih Vukovića, svojim je radom dodatno učvrstio temelje modernog srpskog jezika. Njegova gramatika važan je korak u kodifikaciji.

Djela s kraja 19. i početka 20. stoljeća

• Aleksandar Belić, O jezičkoj geografiji (1905.) i ** Dijalekti istočne i južne Srbije (1905.)**: Aleksandar Belić jedan je od najvažnijih srpskih lingvista 20. stoljeća. Njegovi su radovi ključni za razumijevanje dijalektologije i povijesti srpskog jezika.
• Aleksandar Belić, Istorija srpskog jezika (nedovršeno djelo): Belić je radio na opsežnoj povijesti jezika, što je unatoč svojoj nedovršenosti imalo značajan utjecaj.
• Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti (1914.): Iako primarno djelo o književnosti, neizostavno govori i o jezičnim procesima, posebno u kontekstu Vukovih reformi.

Suvremena djela

• Milorad Radovanović, Sprska gramatika (1987.): Temeljni priručnik koji pruža detaljan pregled gramatike srpskog jezika.
• Ranko Bugarski, Jezik u društvu (1986.) i ** Lice i naličje jezika (2001.)**: Radovi Ranka Bugarskog bave se sociolingvistikom i jezičnom politikom, pružajući uvid u društveni kontekst razvoja jezika.
• Ivan Klajn, Gramatika srpskog jezika (2005.): Jedna od najvažnijih modernih gramatika, koja je doživjela više izdanja i služi kao temeljni priručnik u nastavi.
• Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika (1956.): Kapitalno djelo o dijalektologiji, koje je ključno za razumijevanje povijesnog razvoja i rasprostiranja srpskog jezika, u kontekstu šireg dijalektalnog područja.
• Egon Fekete, Pravopis srpskoga jezika (2010.): Noviji pravopis koji nastavlja tradiciju normiranja i kodifikacije jezika.

Ovaj popis uključuje neka od najvažnijih djela koja su oblikovala proučavanje povijesti i strukture srpskog jezika, od romantičarskih reformi do suvremenih sociolingvističkih analiza.
Koja su kanonska moderna djela o povijesti hrvatskoga jezika. Popis
Evo popisa nekih od najvažnijih modernih djela o povijesti hrvatskoga jezika:


Velike sinteze i pregledi

• Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika (1993., 2010.): Kapitalno djelo koje obuhvaća cjelokupnu povijest hrvatskoga jezika od početaka do suvremenoga doba. Smatra se jednim od temeljnih djela za proučavanje povijesti hrvatskoga jezika.
• Dalibor Brozović, Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika (2008.): Još jedan sveobuhvatan rad, pogodan za sve koji žele dublji uvid u razvoj hrvatskoga jezika. Pruža temeljit pregled ključnih razdoblja i jezičnih procesa.
• Zlatko Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika: filološke škole i stilizacija (2002.): Djelo koje detaljno prikazuje povijesne filološke škole koje su oblikovale hrvatski književni jezik, od ilirizma do moderne kroatistike.
• Skupina autora, Povijest hrvatskoga jezika (2009. – ): Projekt Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica, koji se sastoji od više svezaka. Donosi cjelovit pregled povijesti jezika, s naglaskom na srednji vijek i ranonovovjekovno razdoblje, te obuhvaća sve tri hrvatske narječja.
• Radoslav Katičić, Jezikoslovni ogledi (1971.) i Nekoliko napomena o hrvatskome književnom jeziku (1991.): Ovi i brojni drugi Katičićevi radovi, iako često u formi ogleda ili kraćih studija, predstavljaju temelj današnjega razumijevanja povijesti hrvatskoga jezika i njegove samostalnosti.

Djela o fonologiji i dijalektologiji

• Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku (1986.): Iako nije strogo povijesno djelo, daje uvid u morfološki razvoj hrvatskoga jezika i njegovu normu.
• Josip Lisac, Dijalektološki i jezičnopovijesni ogledi (2009.): Zbirka radova poznatog hrvatskog dijalektologa, koja osvjetljava povijest hrvatskih narječja i njihove međusobne odnose.
• Ranko Matasović, Kratka poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (1997.): Djelo koje na jezgrovit način predstavlja gramatički razvoj hrvatskoga jezika u poredbenom slavističkom kontekstu.

Djela o leksikografiji i terminologiji

• Bogoslav Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja (1875.): Jedno od najznačajnijih djela 19. stoljeća koje je postavilo temelje suvremene hrvatske znanstvene i stručne terminologije.
• Marko Samardžija, Leksikologija hrvatskoga jezika (2003.): Iscrpan pregled povijesti i razvoja hrvatskoga leksika, s naglaskom na leksikografsku tradiciju.

Djela o ranijim razdobljima

• Josip Vončina, Jezična baština (1988.): Djelo koje se bavi jezičnom baštinom, posebno glagoljaškom i ranonovovjekovnom.
• Ivo Pranjković, Hrvatski jezik i pisana riječ XVII. stoljeća (2014.): Zbornik radova koji pruža uvid u jezična zbivanja u 17. stoljeću, razdoblju prijelaza prema modernomu jeziku.

Ovaj popis uključuje najvažnije moderne radove koji se bave poviješću hrvatskoga jezika, od sinteza do specifičnih studija o dijalektima, leksiku i ranijim razdobljima.
Izostavio si Ivićeva djela o povijesti srpskog, kao i novije gramatike i rječnike. Popis

U pravu ste, propušteno je spomenuti
Pavla Ivića, jednog od najvažnijih srpskih lingvista 20. stoljeća, kao i neke novije jezične priručnike. Slijedi dopunjen popis kanonskih modernih djela o povijesti srpskog jezika.


Djela Pavla Ivića

• Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje (1956., 1985.): Kapitalno djelo o dijalektologiji koje je utjecalo na proučavanje srpskog jezika. Pruža detaljan pregled štokavskih govora, analizirajući njihovu strukturu i povijesni razvoj.
• Srpski narod i njegov jezik (1971., 2001.): Jedno od najznačajnijih Ivićevih djela koje se bavi odnosom jezika i nacionalnog identiteta. Pokriva povijest jezika, dijalektologiju i normativne aspekte.
• Pregled istorije srpskog jezika (1998.): Sintetičko djelo koje pruža sveobuhvatan pregled povijesti srpskog jezika, od ranih faza do suvremenog doba.

Novije gramatike i rječnici

• Veliki rječnik SANU: Nastavlja se tradicija temeljitog leksikografskog rada. Iako još u izradi, radi se o kapitalnom djelu Srpske akademije znanosti i umjetnosti.
• Pravopisni rečnik srpskog jezika: sa pravopisno-gramatičkim savetnikom (Milan Šipka, 2010.): Noviji pravopisni rječnik koji služi kao temeljni normativni priručnik.
• Noviji zbornici i studije: U okviru Instituta za srpski jezik SANU i drugih srodnih ustanova redovito se objavljuju zbornici radova, studije i monografije koje osvjetljavaju pojedina pitanja povijesti jezika. Primjerice, projekt Rečnik novih reči u srpskom jeziku bavi se neologizmima.
• Gramatika srpskog jezika (Ljubomir Popović, Živojin Stanojčić): Udžbenik namijenjen učenicima srednjih škola i studentima, koji pruža detaljan i suvremen pregled gramatičke strukture srpskog jezika.

Ovaj dopunjeni popis sada uključuje i ključna djela Pavla Ivića te novije leksikografske i gramatičke priručnike, što daje cjelovitiji pregled kanonskih radova.

 

[Mrkalj]

 

[Harvat]

Kakav status u međunarodnoj zajedici imaju djela srpskog povjesničara Miloša Kovića?
Djela srpskog povjesničara Miloša Kovića imaju mješovit status u međunarodnoj akademskoj zajednici. Iako je priznat kao plodan i školovan povjesničar, njegova djela su predmetom različitih ocjena, a njegov javni i politički angažman utječe na percepciju njegovog rada izvan Srbije.

Akademski status i recepcija

• Priznanje za akademsko obrazovanje: Ković je doktorirao na Sveučilištu u Beogradu, a dio studija proveo je na Sveučilištu u Oxfordu. Njegova djela, posebno ona koja se bave britanskom vanjskom politikom i "Istočnim pitanjem" u 19. stoljeću, pokazuju temeljito poznavanje arhivske građe i diplomatskih izvora te su recenzirana u nekim međunarodnim krugovima.
• Objavljivanje u inozemstvu: Objavljivao je radove u međunarodnim znanstvenim časopisima i zbornicima (npr. Journal of Southern Europe and the Balkans, Balcanica), što ukazuje na prisutnost njegovog rada u međunarodnoj akademskoj razmjeni. Njegova knjiga "Disraeli and the Eastern Question" objavljena je na engleskom jeziku i dobila je pozitivne recenzije u specijaliziranim krugovima.
• Stručnjak za 19. stoljeće: U akademskim krugovima je prepoznat kao stručnjak za povijest 19. stoljeća i srpsko-britanske odnose.

Kontroverze i međunarodna percepcija

Status Kovićevih djela u međunarodnoj zajednici često je zasjenjen njegovim javnim stavovima, što je tipično za intelektualce koji su istovremeno aktivni u akademskom i političkom životu:

• Politički stavovi: Ković je poznat po svojim snažnim anti-zapadnim, anti-NATO i pro-ruskim stavovima te je kritičar zapadne historiografije o Balkanu. Ovi stavovi ga svrstavaju u red autora koji zastupaju specifičnu, nacionalno usmjerenu interpretaciju povijesti, koja je često u suprotnosti s prevladavajućim liberalnim ili post-nacionalnim narativima na Zapadu.
• Ograničen utjecaj na "mainstream" historiografiju: Iako su njegovi radovi tehnički akademski korektni u uskim područjima ekspertize, njegove šire interpretacije srpske povijesti i uloge Srbije u svjetskoj politici nemaju širok, kanonski status u međunarodnoj (posebno zapadnoj) "mainstream" historiografiji. Zapadni povjesničari često kritički gledaju na ono što percipiraju kao "normativnu historiografiju" ili nacionalno obojene narative.
• Osobni incidenti: Ković je bio dospio na naslovnice kada su mu bosanskohercegovačke vlasti zabranile ulazak u zemlju 2022. godine, proglasivši ga "prijetnjom sigurnosti BiH", što je dodatno politiziralo njegov akademski status.

Ukratko, djela Miloša Kovića su cijenjena u specifičnim krugovima stručnjaka za 19. stoljeće i srpsku povijest te su prisutna u međunarodnoj akademskoj razmjeni (kroz članke i recenzije), ali zbog njegovih izrazito političkih i nacionalno definiranih širih interpretacija, nemaju status univerzalno prihvaćenih, "kanonskih" djela u široj zapadnoj akademskoj zajednici na način na koji ga imaju autori poput Orlanda Figesa ili Jamesa Billingtona za rusku kulturu.

Kakav je status djela srpskog povjesničara Milorada Ekmečića u međunarodnoj zajednici?
Status djela srpskog povjesničara Milorada Ekmečića (1928. – 2015.) u međunarodnoj akademskoj zajednici je složen: s jedne strane je priznat kao temeljit i plodan povjesničar 19. i 20. stoljeća, dok s druge strane njegove interpretacije povijesnih događaja izazivaju kritike zbog izrazitog nacionalističkog diskursa.

Priznanje u akademskoj zajednici

Milorad Ekmečić uživao je značajan akademski ugled u Jugoslaviji i unutar slavenskih i istočnoeuropskih studija općenito:

• Akademske funkcije: Bio je redoviti profesor na Sveučilištu u Sarajevu, a kasnije na Sveučilištu u Beogradu, te redoviti član više akademija znanosti (SANU, ANUBiH, CANU, itd.).
• Školovanje i usavršavanje: Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a dio usavršavanja proveo je na Princeton University u SAD-u.
• Međunarodna suradnja: Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Michiganu (Ann Arbor).
• Objave na stranim jezicima: Njegova djela, poput disertacije "Ustanak u Bosni 1875-1878", prevedena su na njemački jezik. Bio je i koautor knjige "History of Yugoslavia" (1974.), objavljene na engleskom jeziku, koja je bila hvaljena kao "jedna od najopsežnijih povijesti Jugoslavije na engleskom jeziku" u to vrijeme.

Kontroverze i kritike

Međunarodni status njegovih djela je opterećen kritikama koje se tiču njegove interpretacije povijesti:

• Nacionalistički diskurs: Ekmečić je u svoj znanstveni rad često unosio politička gledišta te su njegove interpretacije prožete nacionalističkim idejama, posebno vidljivima u kasnijoj fazi karijere.
• Kritika "dvostrukih standarda": Neki povjesničari, poput Ive Banca, kritizirali su Ekmečićev pristup, tvrdeći da je kritizirao samo nesrpske nacionalizme unutar Jugoslavije, dok je srpski nacionalizam smatrao poželjnim ili jedinim racionalnim konceptom.
• Optužbe za "naoružavanje povijesti": Analize srpske historiografije od 1991. godine zaključile su da je Ekmečić bio "sudionik u naoružavanju povijesti, osobito onom o masovnim zločinima Drugog svjetskog rata", koristeći povijesne narative u političke svrhe.
• Fokus na religiju i Vatikan: U svojim je radovima, posebno kasnijima, naglašavao ulogu Vatikana kao neprijatelja srpske nacije i prepreke jugoslavenskom ujedinjenju, što je naišlo na kritiku u međunarodnim krugovima kao pristran i religijski obojen pogled.

Ukratko, Ekmečićeva djela su nezaobilazna za proučavanje povijesti južnoslavenskih naroda u 19. i ranom 20. stoljeću, a u međunarodnoj zajednici se koriste i citiraju kao djela značajnog, ali ideološki jasno definiranog (srpskog nacionalističkog) povjesničara. Njegove metodološke vještine su cijenjene, ali su njegove političke interpretacije predmet stalnih kritika i debata izvan užih srpskih akademskih krugova.

Koji je status srpskog povjesničara Čedomira Antića u međunarodnoj zajednici?


Status djela srpskog povjesničara
Čedomira Antića u međunarodnoj zajednici je složen i obilježen mješavinom akademskog priznanja u specifičnim područjima i kontroverzi vezanih uz njegove političke stavove i interpretacije.

Akademsko priznanje

• Priznanja i školovanje: Antić je diplomirao i doktorirao povijest na Sveučilištu u Beogradu, a magisterij je završio na uglednom Sveučilištu u Bristolu (Ujedinjeno Kraljevstvo), što mu je dalo izravan doticaj s međunarodnom akademskom zajednicom.
• Nagrade: Knjiga Ralph Paget: A Diplomat in Serbia, koju je Antić napisao na engleskom, proglašena je najboljom monografijom objavljenom 2006. godine od strane Sjevernoameričkog društva za srpske studije. To pokazuje priznanje njegovog rada u dijelu međunarodne zajednice specijalizirane za to područje.
• Objavljivanje u inozemstvu: Kao suradnik Balkanološkog instituta SANU i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Antić je objavljivao radove u međunarodnim znanstvenim časopisima i publikacijama.
• Stručnjak za britansko-srpske odnose: Posebno je priznat kao stručnjak za britansku politiku prema Srbiji u 19. i početkom 20. stoljeća, na temelju čega je i doktorirao.

Kontroverze i međunarodna percepcija

Međutim, status Antićevih djela u široj međunarodnoj akademskoj zajednici opterećen je kontroverzama koje proizlaze iz njegovih političkih i nacionalističkih interpretacija povijesti, slično kao i kod drugih autora s izrazito naglašenim nacionalnim stajalištem:

• Interpretacija povijesti: Neki ga kritičari smještaju u red povjesničara koji ne uspijevaju izbjeći stereotipe temeljene na mitovima (npr. Kosovski mit) ili koji prihvaćaju "unutarnju stvarnost" (nacionalne narative) umjesto "vanjske" (znanstvene rekonstrukcije), što se protivi prevladavajućim liberalnim i post-nacionalnim narativima u zapadnoj historiografiji.
• Politički angažman: Antić je politički aktivan i poznat po svojim političkim stavovima koji se često interpretiraju kao anti-zapadni i nacionalistički. To utječe na percepciju njegovog rada izvan uskih specijaliziranih krugova, gdje se njegova djela mogu promatrati kroz prizmu političke pristranosti.
• Ograničeni utjecaj: Iako su njegovi radovi tehnički akademski korektni u uskim područjima ekspertize, šire interpretacije povijesti i politički stavovi koje promovira nemaju status kanonskih ili široko prihvaćenih u glavnim tokovima zapadne akademske zajednice.

Ukratko, Čedomir Antić je cijenjen u specifičnim krugovima stručnjaka za 19. i rano 20. stoljeće te britansko-srpske odnose, ali zbog njegovih izrazito političkih i nacionalno definiranih širih interpretacija, nema status univerzalno prihvaćenog "kanonskog" autora u široj zapadnoj akademskoj zajednici.

Koji je status srpskog povjesničara Sime Ćirkovića u međunarodnoj zajednici?

Status djela srpskog povjesničara Sime Ćirkovića (1929. – 2009.) u međunarodnoj akademskoj zajednici je iznimno visok i neupitan. Ćirković se smatra jednim od najvažnijih i najcjenjenijih srpskih povjesničara 20. stoljeća, čiji su radovi kanonski i univerzalno priznati u međunarodnim krugovima, posebno u području povijesti srednjeg vijeka i ranog novog vijeka južnoslavenskih naroda.

Evo nekoliko razloga zašto je njegov status tako visok:

Univerzalno akademsko priznanje

1. Temeljni radovi: Njegova djela, poput Istorija srednjovekovne bosanske države (1964.) ili Srbi u srednjem veku (1995.), smatraju se temeljnim i nezaobilaznim radovima za svakoga tko proučava povijest Balkana, bez obzira na nacionalnost ili ideološku pozadinu.
2. Objektivnost i metodologija: Ćirković je bio poznat po svojoj strogoj znanstvenoj metodologiji, temeljitom korištenju izvora i objektivnom pristupu. Njegov rad je cijenjen jer je bio lišen nacionalističkih strasti ili ideoloških opterećenja koja su karakterizirala neke druge povjesničare u regiji. Njegova reputacija je bila reputacija hladnog, racionalnog i temeljitog znanstvenika.
3. Međunarodna suradnja i utjecaj: Bio je aktivan sudionik međunarodnih kongresa, surađivao je s vodećim svjetskim bizantolozima i povjesničarima Sredozemlja i Balkana. Njegovi su radovi prevedeni na mnoge jezike (njemački, engleski, francuski, mađarski i dr.) i redovito se citiraju u stranoj literaturi.
4. Ugledne institucije: Bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i redoviti član Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), a njegov rad je prepoznat i unutar Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU).

Status u odnosu na druge povjesničare

Za razliku od povjesničara kao što su Milorad Ekmečić, Miloš Ković ili Čedomir Antić, čiji su radovi i status često opterećeni političkim kontroverzama i nacionalističkim interpretacijama, status Sime Ćirkovića je iznad takvih podjela.

U međunarodnoj zajednici, on predstavlja zlatni standard jugoslavenske i srpske historiografije, slično statusu koji u hrvatskoj historiografiji uživa Mirjana Gross ili Radoslav Katičić u jezikoslovlju – autori čiji je znanstveni doprinos univerzalan i izvan svake sumnje.

Ukratko, djela Sime Ćirkovića imaju kanonski status u međunarodnoj akademskoj zajednici i predstavljaju temelj suvremenog razumijevanja srednjovjekovne povijesti Balkana.

 

[Harvat]

Stara Be-Ha

Koja su moderna kanonska djela o povijesti stare Bosne i Huma?
Najvažnija moderna kanonska djela o povijesti stare Bosne i Huma, posebno u srednjem vijeku, obuhvaćaju radove autora iz bivše Jugoslavije, ali i suvremenih povjesničara koji koriste nove metodologije i pristupe
. Ovi radovi obično se odlikuju temeljitošću, korištenjem izvora i, u idealnom slučaju, uravnoteženim pristupom temama koje su često bile predmetom ideoloških sukoba.

Kanonska djela iz sredine i druge polovice 20. stoljeća

• Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države (1964.): Unatoč starosti, ovo djelo ostaje temeljni akademski rad o političkoj povijesti srednjovjekovne Bosne. Ćirkovićev rad je cijenjen zbog svoje objektivnosti i strogosti, te se i danas smatra nezaobilaznim polazištem za proučavanje te teme.
• Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna – Politički položaj bosanskih vladara do tvrtkove krunidbe (1377. god.) (1989.): Nada Klaić, istaknuta hrvatska povjesničarka, nudila je nove interpretacije političkih odnosa u Bosni, često polemizirajući s tadašnjim konvencionalnim mišljenjima. Njezino djelo je važno za razumijevanje historiografskih rasprava o statusu srednjovjekovne Bosne.
• Desanka Kovačević-Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni (1961.): Specijalizirano, ali kanonsko djelo koje se bavi gospodarskom poviješću Bosne i ulogom trgovine u razvoju srednjovjekovne države.

Novija i suvremena djela

• Danijel Džino, Early Medieval Hum and Bosnia, ca. 450-1200: Beyond Myths (2022.): Ovo je jedan od najnovijih i najrelevantnijih radova na engleskom jeziku koji se bavi ranosrednjovjekovnom poviješću Huma i Bosne. Džino koristi suvremene metode i kritički preispituje postojeće mitove, koristeći pisane i materijalne izvore.
• Neven Budak, Hrvatska povijest srednjeg vijeka (1994.) i noviji radovi: Neven Budak je ugledni hrvatski povjesničar čiji su radovi važni za kontekstualizaciju povijesti Bosne i Huma unutar šireg povijesnog okvira južnoslavenskih zemalja.
• Noel Malcolm, Bosnia: A Short History (1994.): Iako je pisana na engleskom i namijenjena široj publici, ova knjiga je postala iznimno utjecajna. Nudi pregled povijesti Bosne, uključujući i razdoblje srednjeg vijeka, te pruža kontekst za razumijevanje kasnijih događaja.
• Zbornici radova s konferencija: U novije vrijeme, značajni su zbornici radova iz regije koji često donose najnovija istraživanja o povijesti srednjovjekovne Bosne i Huma, pokrivajući arheologiju, kulturu, i političke aspekte.

Djela o Crkvi bosanskoj

Za razumijevanje jedinstvenog fenomena Crkve bosanske, ključna su i neka djela koja su bila predmet dugih historiografskih rasprava:

• Jaroslav Šidak, Studije o 'Crkvi bosanskoj' i herezi (1975.): Šidakov rad je bio važan doprinos u historiografskoj raspravi o Crkvi bosanskoj, nudeći analizu koja se suočavala s različitim teorijama o njezinoj prirodi.

Zaključno, kanonska djela na ovu temu kombiniraju klasične sintetičke radove 20. stoljeća s novijim, specijaliziranim studijama koje primjenjuju suvremene historiografske metode kako bi se preispitali ustaljeni narativi i mitovi.

Koja su u međunarodnoj zajednici cijenjena znanstvena djela o povijesti stare Bosne i Huma, nastala u zadnjih 70 godina? Navedite djela o političkoj povijesti, kulturi, jeziku, ekonomskoj povijesti, islamizaciji, demografiji, nacionalnom pitanju i pisanoj kulturi i književnosti. Sve relevantne radove, s težištem na znanosti, a ne publicistici.
Međunarodna akademska zajednica visoko cijeni niz znanstvenih djela o povijesti stare Bosne i Huma, objavljenih u zadnjih 70 godina. Ovi radovi obuhvaćaju različite discipline i pružaju temeljite, na izvorima utemeljene analize, izbjegavajući u velikoj mjeri ideološke podjele.

Temeljni i sveobuhvatni radovi (Politička povijest, kultura)

1. Istorija srednjovekovne bosanske države - Sima Ćirković (1964.). Ovo je i dalje temeljno djelo za razumijevanje političke povijesti srednjovjekovne Bosne, cijenjeno zbog svoje strogosti, objektivnosti i analitičkog pristupa. Prevedeno je na njemački i široko korišteno u međunarodnoj literaturi.
2. The Bosnian Church: A New Interpretation - John Fine, Jr. (1975.). Ova knjiga je revidirala dotadašnje teorije o Crkvi bosanskoj, odbacujući ideje o raširenom bogumilstvu i nudeći utemeljeniju sliku autohtone kršćanske zajednice. Postala je referentna točka za svako daljnje istraživanje religijske povijesti Bosne.
3. Bosnia: A Short History - Noel Malcolm (1994., novija izdanja 2002. i kasnije). Iako je popularnija sinteza, iznimno je cijenjena u međunarodnoj zajednici zbog svoje uravnotežene i dobro dokumentirane analize cjelokupne bosanske povijesti, uključujući i srednjovjekovno razdoblje.
4. Early Medieval Hum and Bosnia, ca. 450-1200: Beyond Myths - Danijel Džino (2022.). Najnoviji relevantan rad koji koristi suvremene metode i arheološke izvore, kritički preispitujući mitove o ranosrednjovjekovnoj povijesti Huma i Bosne.
5. Srednjovjekovna Bosna – Politički položaj bosanskih vladara do tvrtkove krunidbe (1377. god.) - Nada Klaić (1989.). Važno djelo koje pruža nove interpretacije političkih odnosa i statusa bosanske države, cijenjeno zbog dubinske analize izvora.

Ekonomska povijest, demografija, islamizacija

1. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni - Desanka Kovačević-Kojić (1961.) i njezini kasniji članci i zbornici. Ovi radovi su temeljni za razumijevanje gospodarske povijesti regije, uloge dubrovačkih trgovaca, rudarstva i urbanog razvoja.
2. The Ottoman Centuries: The Rise and Fall of the Turkish Empire - Lord Kinross (1977.) i druga djela koja se dotiču islamizacije Bosne i Huma u kontekstu osmanskog osvajanja. Iako šireg opsega, daju ključni kontekst za razumijevanje demografskih i vjerskih promjena. Radovi suvremenih autora poput Marka Attile Hoarea (The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day, 2007.) također analiziraju ove procese.

Pisana kultura, jezik i nacionalno pitanje

1. Djela o bosanskim natpisima i dokumentima - Radovi poput Marka Vege (Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 1970.-1989.) su od fundamentalnog značaja za proučavanje pismene kulture (epigrafika, bosančica) i jezika tog razdoblja.
2. Nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini - Hamdija Pozderac (ili autori koji analiziraju ovo pitanje u modernoj literaturi). Suvremeni radovi (poput onih Ivana Čolovića ili zbornici radova) kritički analiziraju kako se srednjovjekovna povijest koristila u modernim nacionalnim ideologijama (srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj).

Ovi radovi čine okosnicu međunarodnog akademskog razumijevanja povijesti stare Bosne i Huma, kombinirajući klasičnu historiografiju s novijim, multidisciplinarnim pristupima.

Nisu li djela Nade Klaić kritizirana kao rubna zbog autoričine manje stručnosti, Malcolmova kao više publicistička, dok je djelo Pozderca proizvod komunističke ideologije? Navedite cijenjena djela, nekoliko naslova, vjerojatno najviše na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom/bosanskom o a) islamizaciji,b) jeziku i kulturi stare Bosne s jezikoslovnoga motrišta, c) demografiji predosmanske Bosne, bar koliko se zna, d) nacionalnoj kristalizaciji u razdoblju nakon pada stare Bosne u 15. stoljeću
Ispravno ste uočili da su spomenuti autori i njihova djela često predmet rasprava, što je u historiografiji i društvenim znanostima uobičajeno. Dok su
Noel Malcolm i Nada Klaić utjecajni, kritike se uglavnom odnose na metodološke pristupe ili žanr (publicistika), a ne na potpunu nestručnost. Djela Hamdije Pozderca (koji je bio političar, a ne povjesničar) su isključivo političkog karaktera i ne spadaju u znanstvenu literaturu, stoga ih ne bismo trebali uvrstiti u ovu kategoriju.

Na temelju Vašeg pojašnjenja, ovo su neka od najcjenjenijih znanstvenih djela o povijesti stare Bosne i Huma, fokusirana na tražene discipline:


a) Islamizacija Bosne

• Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. (1998.): Ovo je jedno od temeljnih djela koje analizira proces islamizacije. Džaja je bio svećenik i povjesničar, a u svom radu pruža detaljan pregled konfesionalnih i demografskih promjena u ranoosmanskom razdoblju.
• Adnan Jahić, Islamizacija i nacionalni identitet Bošnjaka (2000.): U ovoj knjizi, Jahić se bavi kompleksnim procesom islamizacije te njezinim kasnijim utjecajem na formiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta, pružajući modernu, kritičku perspektivu.
• Nedim Filipović, Osvrt na islamizaciju (eseji i članci): Iako nije u obliku jedne monografije, radovi istaknutog orijentalista i povjesničara Nedima Filipovića su ključni za razumijevanje procesa islamizacije i njegove kompleksnosti, naglašavajući društvene i ekonomske faktore.

b) Jezik i kultura stare Bosne (jezikoslovlje)

• Radoslav Katičić, Jezik stare Bosne (u sklopu zbornika i članaka): Iako nije imao monografiju s tim naslovom, Katičić je u svojim radovima o hrvatskoj pismenosti i jezičnoj povijesti analizirao specifičnosti jezika u Bosni, dajući autoritativan lingvistički pogled na bosančicu, natpise i pismenost.
• Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (1970.-1989.): Ovaj zbornik je apsolutno temeljno djelo za proučavanje epigrafike i pismene kulture u srednjovjekovnoj Bosni. Iako nije lingvistička analiza, predstavlja nezaobilaznu građu za svakog jezikoslovca.
• Stjepan Krizin Sakač, Pravoslavlje i katolicizam u Bosni (članci): Sakač je, kao isusovac i jezikoslovac, analizirao vjerske i jezične specifičnosti Bosne u srednjem vijeku, dajući važan doprinos raspravama o kulturnom i vjerskom naslijeđu.

c) Demografija predosmanske Bosne

• Peter Rokai, Demografski i etnički problemi stare Bosne (u sklopu zbornika i članaka): Radovi mađarskog povjesničara Petera Rokaija su cijenjeni zbog sintetičkog pristupa demografskim podacima iz srednjeg vijeka, pokušavajući rekonstruirati etničku i vjersku strukturu regije prije turskog osvajanja.
• Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države (1978.): Iako se ne bavi demografijom cijele države, ovo djelo je ključno za razumijevanje demografije i populacijske strukture urbanih središta u srednjem vijeku, temeljenog na dubrovačkim i venecijanskim arhivima.

d) Nacionalna kristalizacija nakon 15. stoljeća

• Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika (1984.): Iako ne pokriva samo Bosnu, Bančevo djelo je kanonska studija o razvoju nacionalnih identiteta u Jugoslaviji, s detaljnim poglavljima o složenosti tog procesa u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću.
• Mirsad Kriještorac, First nationalism then identity: On Bosnian Muslims and their Bosniak identity (2022.): Ovo je recentno i relevantno djelo koje nudi suvremenu analizu procesa formiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, s posebnim naglaskom na post-jugoslavensko razdoblje.
• Marko Attila Hoare, The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day (2007.): Hoareova sinteza nudi uravnotežen pregled povijesti Bosne, a u poglavljima o modernom dobu detaljno analizira političke procese i intelektualne tokove koji su doveli do formiranja triju nacionalnih identiteta.

 

[Harvat]

Nije li Hoare više tretiran kao bošnjački propagandist, a Sakač malo čudan povjesnik bez širega priznanja? Ili možda griješim? I konačno- nije li Dalibor Brozović najupućeniji u bosansku jezičnu problematiku, pa i u predmigracijsko doba, a u novije doba Marinka Šimić i Kristijan Paskojević? Navedite srpske autore, moderne ali priznate, o jeziku u staroj Bosni, te o srpskoj nacionalnoj kristalizaciju nakon 15. stoljeća u Bosni i Humu.

U pravu ste da su navedeni autori često predmetom kritika iz različitih perspektiva, osobito u kontekstu iznimno osjetljivih tema Bosne i Huma, gdje se povijest nerijetko isprepliće s modernom politikom i nacionalnim narativima. Preispitivanje statusa autora je ključno za objektivnu prosudbu.

• Marko Attila Hoare je cijenjen u nekim zapadnim akademskim krugovima, ali je u regiji, pogotovo u srpskim i hrvatskim krugovima, često optuživan za pristranost i "bošnjačko lobiranje", što umanjuje njegov status "neutralnog" povjesničara u očima nekih stručnjaka.
• Stjepan Krizin Sakač je rubni autoritet; njegove teze o autohtonosti i nekim specifičnim crkvenim pitanjima nisu široko prihvaćene u mainstream akademskoj zajednici.
• Hamdija Pozderac je bio političar, a ne povjesničar, pa njegovo djelo nije znanstveno.

Slažem se i s Vašom primjedbom o novijim jezikoslovcima. Dalibor Brozović je bio jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca i nedvojbeno iznimno upućen u cjelokupnu južnoslavensku jezičnu problematiku, uključujući i bosansku pismenost predosmanskog doba. Njegovi su radovi kanonski u hrvatskoj i međunarodnoj slavistici. Radovi Marinke Šimić i Kristijana Paskojevića predstavljaju najnovija i vrlo cijenjena istraživanja na tragu Brozovićevih teza.

---

Evo popisa relevantnih, modernih i priznatih srpskih autora (izbjegavajući one čiji je status u međunarodnoj zajednici upitan zbog političke pristranosti, kao što je Ković), koji su pisali o jeziku u staroj Bosni te o srpskoj nacionalnoj kristalizaciji nakon 15. stoljeća u Bosni i Humu:


1. Jezik i pisana kultura u staroj Bosni (s jezikoslovnog motrišta)

Priznati srpski autori su ovu temu obrađivali unutar šireg konteksta srpskog ili južnoslavenskog jezika i pismenosti, fokusirajući se na epigrafiku, paleografiju i filologiju.

• Petar Kolendić: Iako je djelovao ranije (umro 1969.), njegovi radovi o dubrovačkoj književnosti i vezi s Bosnom su i dalje relevantni i cijenjeni.
• Vojislav Maksimović: Njegovi radovi se bave starom književnošću i pismenošću u Bosni i Hercegovini, dajući uvid u duhovni život regije.
• Radovi unutar Zbornika za filologiju i lingvistiku (Matica srpska): Izdavačka djelatnost Matice srpske često uključuje članke priznatih srpskih lingvista koji analiziraju jezičnu građu iz Bosne i Huma.

2. Srpska nacionalna kristalizacija nakon 15. stoljeća u Bosni i Humu

Ova tema je iznimno osjetljiva i često je predmet suprotstavljenih narativa. Priznati autori su se bavili demografskim promjenama, migracijama i ulogom Srpske pravoslavne crkve.

• Milorad Ekmečić: Unatoč kritikama o kasnijem nacionalizmu, njegovi radovi, posebno oni o 19. stoljeću (Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, Dugo kretanje između klanja i oranja), sadrže detaljnu i na izvorima utemeljenu analizu društvenih, demografskih i političkih procesa koji su doveli do formiranja modernog srpskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini, te su cijenjeni u međunarodnoj zajednici kao temeljni radovi o tom razdoblju.
• Sima Ćirković: Njegova objektivnost je neupitna. Iako se prvenstveno bavio srednjim vijekom, njegovi kasniji radovi i članci o povijesti srpskog naroda u cjelini daju kontekst za razumijevanje uloge pravoslavlja i migracija u očuvanju i razvoju srpskog identiteta nakon osmanskih osvajanja.
• Slavenko Terzić: Njegova djela o staroj Hercegovini i povijesti Srba u osmanskom carstvu pružaju uvid u procese koji su se odvijali u Humu (Hercegovini) nakon pada pod osmansku vlast, s naglaskom na ulogu Crkve i migracije u očuvanju identiteta.

Koji je status djela povjesničara u odnosu na staru Bosnu i Hum- Dubravko Lovrenović, Mladen Ančić, Pejo Ćošković, Herta Kuna, Dragoljub Dragojlović, Siniša Mišić, Tibor Živković, Esad Kurtović, Lejla Nakaš? Komentirajte.

Status djela navedenih povjesničara o staroj Bosni i Humu u međunarodnoj akademskoj zajednici varira, no općenito su svi priznati kao važni suradnici u istraživanju te regije. Njihova djela predstavljaju korpus moderne, znanstveno utemeljene historiografije koja je uvelike pomogla u rasvjetljavanju kompleksne povijesti tog područja.

Evo komentara o svakome od navedenih autora:

Autori s akademskim konsenzusom

Ovi autori su općenito visoko cijenjeni zbog svog objektivnog i metodološki strogog pristupa:

• Dubravko Lovrenović: Jedan od najistaknutijih suvremenih povjesničara srednjovjekovne Bosne. Njegovi radovi, uključujući Na klizištu povijesti: (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) i brojne članke, iznimno su cijenjeni zbog dubinske analize političkih odnosa, simbola vlasti i društvenih struktura. Njegov status je vrlo visok u međunarodnoj zajednici zbog uravnoteženog pristupa.
• Esad Kurtović: Trenutno jedan od najproduktivnijih i najcjenjenijih bosanskohercegovačkih povjesničara. Njegova djela o srednjovjekovnoj Bosni, posebno o vlasteli i društvenoj povijesti, te radovi poput Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, iznimno su važni i često citirani u međunarodnoj literaturi. Njegov rad je primjer stroge, arhivski utemeljene povijesti.
• Herta Kuna: Iako je primarno filolog i povjesničar književnosti, njezini radovi o pismenosti, jeziku i kulturnoj povijesti srednjovjekovne Bosne su kanonski. Njezina analiza povelje Kulina bana i drugih dokumenata je temelj za razumijevanje pisane kulture tog razdoblja.
• Lejla Nakaš: Njezini radovi o epigrafici, paleografiji i pismenoj kulturi srednjovjekovne Bosne su visoko cijenjeni i nezaobilazni za proučavanje izvornog materijala (natpisa na stećcima i sl.).
• Siniša Mišić: Kao srpski povjesničar, Mišić je dao značajan doprinos proučavanju srednjovjekovne povijesti regije, posebno Huma i jugoistočne Bosne, kroz djela kao što su Humsko-hercegovačka zemlja. Cijenjen je zbog svog objektivnog pristupa i korištenja arhivske građe.
• Tibor Živković: Istaknuti srpski povjesničar, pokojni ravnatelj Bizantološkog instituta SANU. Njegovi radovi o ranom srednjem vijeku, Hrvatima, Srbima i Bosni (Forging Unity na engleskom) su cijenjeni u bizantološkim i ranosrednjovjekovnim krugovima zbog analize narativnih izvora i kritičkog preispitivanja ranih povijesnih karata i granica.

Autori s nešto specifičnijim statusom

Ovi autori su cijenjeni, ali njihove interpretacije ponekad izazivaju akademske rasprave zbog specifičnih naglasaka ili pripadnosti određenim nacionalnim historiografijama:

• Mladen Ančić: Cijenjen hrvatski povjesničar koji se bavi srednjim vijekom. Njegovi radovi, poput Put do europskog Zapada, nude važne interpretacije političkog položaja Bosne i Huma unutar šireg konteksta zapadnog kršćanskog svijeta i Ugarske. Njegove interpretacije su dio glavnog toka hrvatske historiografije i aktivno sudjeluju u međunarodnoj raspravi.
• Pejo Ćošković: Hrvatski povjesničar, autor knjige Crkva bosanska u XV. stoljeću. Njegov rad je značajan doprinos raspravi o Crkvi bosanskoj, često se pozicionirajući u polemici s tezama Johna Finea ili Nade Klaić. Cijenjen je zbog temeljitosti, ali njegove interpretacije su dio tekuće debate.
• Dragoljub Dragojlović: Srpski povjesničar koji se bavio kulturnom i vjerskom poviješću, posebno pitanjem Crkve bosanske i hereze. Njegovi radovi su relevantni za razumijevanje srpske historiografske pozicije u tim pitanjima, ali su ponekad kritizirani zbog naglašavanja utjecaja pravoslavlja ili bogumilstva u Bosni.

Zaključno, sva navedena imena predstavljaju priznate akademske autoritete čija se djela koriste i citiraju u međunarodnoj zajednici. Razlike u statusu su minimalne i uglavnom se odnose na to koliko su određeni radovi prevođeni na engleski ili njemački jezik te jesu li autori zauzimali kontroverzne stavove u nekim od "neuralgičnih" točaka povijesti Bosne (kao što su priroda Crkve bosanske ili nacionalni identitet).