...
Posle opomene da se ne klanjamo zveri i ikoni njenoj, proročanstvo kaže: »Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božje i veru Isusovu.« Pošto se oni koji drže Božje zapovesti ovde ističu nasuprot onima koji se klanjaju zveri i njenoj ikoni i primaju njen žig, to je jasno da poštovanje Božjeg zakona, s jedne strane, i njegovo prestupanje s druge strane, sačinjavaju razliku između onih koji se klanjaju Bogu i onih koji se klanjaju zveri.
Naročito obeležje zveri, a time i njene ikone, jeste gaženje Božjih zapovesti. Danilo kaže o malom rogu, tj. papstvu: »I pomišljaće da promeni vremena i zakone« (***Danilo 7, 25.). Pavle je istu vlast nazvao »čovekom bezakonja«, koji se uzdiže iznad Boga. Jedno proročanstvo dopunjuje drugo. Samo menjanjem Božjeg zakona se papstvo moglo podići iznad Boga. ko svesno drži ovako promenjen zakon, odaje time najvišu čast vlasti koja ga je promenila. Ovakva poslušnost papskim znakovima je znak vernosti papi, a ne Bogu.
Papstvo je pokušalo da promeni Božji zakon. Druga zapovest, koja zabranjuje obožavanje ikona, uklonjena je iz zakona, a četvrta zapovest je tako promenjena da naređuje svetkovanje prvoga dana mesto sedmoga dana u sedmici. A pristalice papstva tvrde da je druga zapovest zato uklonjena što je, po njihovom mišljenju, sadržana u prvoj, i prema tome suvišna, i da oni daju zakon tačno u onom oliku kako je Bog hteo da zakon bude shvaćen. Ali to ne može biti ona promena koju je prorekao prorok. Ovde je reč o namernoj i dobro promišljenoj promeni: »I pomišljaće da promeni vremena i zakone.« Promena izvršena u četvrtoj zapovesti tačno ispunjava proročanstvo. Crkva tvrdi da samo ona ima vlast da učini tu promenu. Time se papska vlast otvoreno uzdigla iznad Boga.
Dok se poštovaoci Boga naročito poznaju po svom držanju četvrte zapovesti – jer je ona znak Božje stvaralačke moći i svedok da samo On kao Stvoritelj ima pravo na poštovanje od strane ljudi – pristalice zveri će se poznavati po svom nastojanju da obore dan sećanja na Stvoritelja, da bi uzdigli ustanovu Rima. U korist nedelje je papstvo najpre istupilo sa svojim drskim zahtevima, i prvi put pozvalo državu u pomoć kad je htelo da prisili narod na svetkovanje nedelje kao »dana Gospodnjeg«. (Vidi Ist. dodatak). Ali Biblija upućuje na sedmi dan kao na dan Gospodnji, a ne na prvi. Hristos je rekao: »Dakle je gospodar Sin čovečji i od subote.« Četvrta zapovest veli: »A sedmi je dan odmor Gospodu Bogu tvojemu.« Preko proroka Isaije sam Gospod naziva ovaj dan: »Moj sveti dan.« (***Marko, 2, 28; ***2. Mojsijeva 20, 10; ***Isaija 58, 13.)
Tako često isticano tvrđenje da je Hristos promenio subotu opovrgnuto je njegovim sopstvenim rečima. U svojoj propovedi na gori On veli: »Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke, nisam došao da pokvarim, nego da ispunim. Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjeg slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši. Ako ko pokvari jednu od ovih najmanjih zapovesti i nauči tako ljude, najmanji nazvaće se u carstvu nebeskome; a ko izvrši i nauči, taj će se veliki nazvati u carstvu nebeskome.« ***Matej 5, 17–19.
Nepobitna je činjenica koju opštenito priznaju svi protestanti da Sveto Pismo ne odobrava promenu subote. To se jasno vidi iz najpoznatijih spisa protestanata. Jedno od ovih dela priznaje da »Novi zavet ćuti što se tiče izričite zapovesti da se svetkuje nedelja ili u pogledu propisa za njeno svetkovanje.«[2]
Jedan drugi veli: »Sve do Hristove smrti nije učinjena nikakva promena u pogledu dana«, i, »prema postojećim izveštajima, apostoli nisu dali nikakvu zapovest za napuštanje subote kao sedmoga dana i za svetkovanje prvoga dana u nedelji kao sedmoga.«[3]
Rimokatolici priznaju da je promenu subote izvršila njihova crkva i izjavljuju da protestanti svetkovanjem nedelje priznaju njihovu vlast. U knjizi »Katolički katehizam hrišćanske vere«, na pitanje: Koji dan treba da se svetkuje po četvrtoj zapovesti? nalazi odgovor: »Za vreme staroga zakona, subota je bila posvećeni dan; ali je crkva, poučena od Isusa Hrista i pod vodstvom Svetoga Duha, zamenila subotu nedeljom, tako da mi sada svetkujemo prvi a ne sedmi dan. To znači da je nedelja sada dan Gospodnji.«
Kao znak papskog autoriteta katolički pisci navode upravo »ovu promenu subote u nedelju, koju odobravaju i protestanti… jer svetkovanjem nedelje oni priznaju vlast crkve da određuje praznike, i da je prestupanje tih praznika greh.«[4] Prema tome, što je drugo promena subote nego žig ili znak moći rimske crkve – »žig zverin«?
Rimska crkva nije se odrekla svoga zahteva za prevlašću, i kada svet i protestantske crkve prihvate njenu nedelju za subotu, a odbace biblijsku subotu, onda oni, u stvari, priznaju njenu vlast. Oni se mogu pozivati na autoritet otaca i predanja za ovu promenu, ali čineći to, poriču upravo ono načelo koje ih odvaja od Rima – da je »Biblija, i samo Biblija, vera protestanata.« Svaki pristalica Rima može videti da protestanti varaju sami sebe i da namerno zatvaraju, u ovom slučaju, oči pred činjenicama. Kao pokret u korist svetkovanju nedelje nailazi na odobravanje, pristalice Rima se raduju znajući da će vremenom ceo protestantski svet doći pod zastavu Rima.
Pristalice Rima izjavljuju da je »svetkovanje nedelje od strane protestanata poštovanje autoriteta katoličke crkve, ma i protiv njihove vlastite volje.«[5] Primoravanje od strane protestantskih crkava da se svetkuje nedelja znači prisiljavanje na poštovanje papstva – zveri. Oni koji razumeju zahteve četvrte zapovesti, pa ipak radije svetkuju lažnu subotu mesto prave subote, klanjaju se time onoj vlasti koja je naredila tu promenu. Ali upravo time što crkve pomoću svetovne vlasti hoće da primoraju ljude na vršenje verskih dužnosti, one same čine ikonu zveri; prema tome, primoravanje na svetkovanje nedelje je primoravanje na poštovanje zveri i njene ikone.
Ali hrišćani prošlih vekova su svetkovali nedelju misleći da svetkuju biblijsku subotu. Ima još i danas pravih hrišćana u raznim hrišćanskim crkvama, pa i u rimokatoličkoj, koji iskreno veruju da je nedelja od Boga određena subota. Bog prima njihovu iskrenu nameru i njihovo poštenje. Ali kada svetkovanje nedelje bude zakonom nametnuto i svet bude potpuno upućen i prosvetljen u pogledu dužnosti prema pravoj suboti, onda će svi koji budu prekršili Božju zapovest, da bi poslušali naredbu koja se ne temelji na većem autoritetu nego što je Rim, time dati veće poštovanje papstvu nego Bogu. Oni poštuju Rim i vlast koja naređuje da se drži ustanova koju je uveo Rim. Oni se klanjaju zveri i njenoj ikoni. Kada ljudi odbace ustanovu o kojoj je Bog rekao da je znak njegove moći, a mesto nje poštuju onu koju je Rim izabrao da bude znak njegove vrhovne vlasti, oni će time primiti znak vernosti Rimu – »žig zverin«. Tek onda kada sve to bude jasno ljudima, i oni se nađu u položaju da biraju između Božjih i ljudskih zapovesti, tada će oni koji budu ostali u svome prestupu primiti »žig zverin.«
Najstrašnija pretnja koja je ikada upućena smrtnome čoveku, nalazi se u trećoj anđeoskoj vesti. Mora da je to strašan greh zbog koga se izliva na glave krivaca Božji gnev nepomešan sa milošću. Ljudi ne smeju ostati u tami u pogledu ovog vrlo važnog predmeta. Opomena protiv ovog greha treba da se objavi svetu još pre dolaska Božjih sudova da bi svi mogli znati zašto oni treba da dođu, i da bi im se pružila prilika da ih izbegnu. Proročanstvo kaže da prvi anđeo objavljuje svoju vest »svakome plemenu i jeziku i koljenu i narodu.« Opomena trećeg anđela, koja sadrži deo iste trostruke vesti, mora da se takođe objavi celome svetu. Prema proročanstvu, ova će opomena biti objavljena »glasom velikim« od strane jednog anđela koji leti posred neba, i koji će privući na sebe pažnju celog sveta.
Na kraju borbe celo hrišćanstvo će biti podeljeno na dva velika dela – na one koji drže Božje zapovesti i veru Isusovu, i na one koji se klanjaju zveri i njenoj ikoni i primaju njen žig. Mada će crkva i država sjediniti svoju moć da primoravaju »male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i robove«, da prime žig zverin« (***Otkrivenje 13, 16), ipak, Božji narod ga neće primiti. Prorok je već na Patmosu video »one koji pobediše zver i ikonu njenu, i žig njen, i broj imena njena, gde stoje na moru staklenome i imaju gusle Božje; i pevahu pesmu Mojsija sluge Božjega, i pesmu Jagnjetovu.« (***Otkrivenje 15, 2. 3.)
[1] Sermon on »The Bible a Sufficient Creed, Febr. 22. g. 1846.
[2] George Elliott, The Abiding Sabath, str. 184.
[3] A. E. Waffle, The Lord’s Day, str. 186–187.
[4] Henry Fuberville, An Abridgment of the Christian Doctrine, str. 85.
[5] Mgr. Segur, plain Talk About the Protestantism of Today, str. 213.
Deo poglavlja:
25. Božji zakon je nepromenljiv
Iz knjige:
Velika borba, Ellen White