Incident u Atkinsonu
Dok se većina Milerita nakon razočarenja 1843-44. tiho vratila svojim prethodnim zajednicama i društvu kao celini, male grupe fanatičnih vernika su se raštrkale na severoistoku. Neke od njih, u rodnom gradu Ellen Harmon (kasnije White) Portlandu, sastajale su se "u pristojnom ponašanju ... u Beethoven Hall-u." Sastanci drugih, koje je posećivala i Ellen, skoro isključivo u privatnim kućama, bili su karakteristični po "svetim" poljupcima, glasnom vikanju i pevanju, padanju na pod, pranju nogu između muškaraca i žena, višestrukom krštavanju uronjavanjem, "čudnom" pokazivanju poniznosti (npr. puzanjem, lajanjem...) i predstavljanju nekoliko (uglavnom ženskih) proroka.
Marta 1986. diplomirani student adventističkog univerziteta "Andrews", Bruce Weaver, pronašao je novinski izveštaj o hapšenju i potonjem suđenju jednom od prijatelja E. White, g. Israel Dammon-u, u subotu veče 15. februara 1845. u Atkinsonu, malom gradu na istoku države Maine. G.Dammon bio je uhapšen pošto je predsedavao bučnim skupom koji je uznemirio građane. Jedan od svedoka, g. William Crosby, a 37-godišnji advokat koji je prisustvovao skupu, opisao ga je u sudnici:
"Oni su povremeno svi govorili u glas, vičući iz sve snage... Žena koja je na podu ležala na leđima sa jastukom ispod glave bi povremeno ustala i ispričala viziju za koju bi rekla da joj je otkrivena... To je bio najbučniji skup kome sam ikada prisustvovao - nije bilo reda ni pravilnosti, niti bilo čega što bi nalikovalo nekom od skupova kojima sam ikada prisustvovao..."
Članak pod naslovom "Trial of Elder I. Dammon" ("Suđenje starešini I.Dammon-u") objavljen je u časopisu "Piscataquis Farmer" 7. marta 1845, a izveštač je bio g. George V. Edes, 58-godišnji mirovni sudija. Izveštaj časopisa "Piscataquis Farmer" o suđenju g. Israel Dammon-u je veoma precizan:
Broj svedoka (20 na strani optužbe, 18 na strani odbrane)
Integritet svedoka, od kojih je većina pobožnih ljudi koji ne bi prekršili zakletvu olako
Kvalitet svedoka (nekoliko svedoka optužbe bili su advokati i mirovni sudije koji su imali poseban obzir prema integritetu pravnog sistema)
Skoro potpuna saglasnost između svedoka - i odbrane i optužbe - o incidentu
Svežina njihovog svedočenja o događaju (samo dva dana kasnije)
Posebno dugo i verno izveštavanje
Izveštač je koristio sudski i advokatski zapisnik
Izveštač je pokazao brigu za vernost svog izveštaja o izjavama svedoka: "nastojao sam da vas ni u kom slučaju ne prikažem pogrešno, a ako nađete neku grešku, molim vas pripišite je mojoj glavi, a ne srcu... ovo nudim kao nepotpun i nepristrasan izveštaj."
Interesantno, branilac koji se pozivao na "religijsku slobodu i toleranciju", bio je veteran "slobodnog zidarstva" g. Holmes koji je kasnije postao prvi majstor masonske lože u Foxcroft-u, tokom iste godine kada je održano ovo suđenje. Evo još nekih izjava svedoka:
Da li ova slika odgovara istini?
J.W.E. HARVEY, pod zakletvom: "Posećivao sam njihove sastanke dva dana i četiri večeri. Prvi sastanak trajao je osam dana - znao sam Dammon-a šest nedelja - Dammon, White i Hall bili su vođe. Dammon je rekao da će grešnici otići u pakao u naredna dva dana. Grlili su se i ljubili međusobno - Dammon bi legao na pod, onda bi skočio - često su odlazili u drugu sobu. Dammon nije imao imetka da se izdržava, koliko je meni poznato. Skup je izgledao veoma nereligiozno - video sam ga kako sedi na podu sa ženom između nogu koju je obuhvatio rukama."
Unakrsno ispitivanje: "Soba u koju su odlazili bila je pozadi. Nisam znao šta je u njoj - bio sam u dve sobe u kojima je bila založena vatra. Rekli su da u tu sobu svetovni ljudi ne mogu da ulaze. Dammon je rekao da je skup trebalo da bude privatni i da nisu želeli da mu prisustvuje niko ko ne veruje u Advent doktrinu. ..."
LOTON LAMBERT, pod zakletvom: "Kada sam stigao oni su pevali - nakon pevanja seli su na pod - Dammon je rekao da je sestra imala viziju da saopšti - žena na podu je saopštila svoju viziju. Dammon je rekao da su sve druge zajednice grešne - oni su bili lažovi, svodnici, ubice itd. On je takođe navaljivao na sve koji nisu vernici kao i on. Naređivao nam je, ali nismo otišli. Žena koja je ležala na podu i saopštavala vizije, nazivana je od starešine Dammona i drugih, 'Kopija Hrista'. Dammon nas je nazivao svinjama i đavolima i rekao da bi nas izbacio da je on vlasnik kuće - ona koju su nazivali 'Kopijom Hrista', rekla je g-đi Woodbury i drugima da moraju ostaviti sve svoje prijatelje ili će otići u pakao. 'Kopija Hrista', kako su je nazivali, je ležala na podu neko vreme, onda bi ustala, pokazala na nekoga i rekla da je imala viziju da im saopšti, koju bi potom saopštila; bila je tu jedna devojka za koju su rekli da mora da bude krštena te noći ili mora otići u pakao; plakala je gorko i želela da prvo vidi svoju majku; rekli su joj da mora da ostavi svoju majku ili će otići u pakao - neko je rekao, 'pustite je neka ode u pakao'. Konačno je odlučila da bude krštena. 'Kopija Hrista' rekla je svoju viziju mojoj rođaci, da mora da bude krštena te noći ili će otići u pakao - ona se usprotivila, pošto je već bila krštena. Za 'Kopiju Hrista' su rekli da je iz Portlanda. Žena koju su nazivali g-đica Baker, rekla je da je đavo prisutan i želela je da ga vidi - izabrala je mene i rekla, 'ti si đavo i ići ćeš u pakao'. Ja sam joj rekao da ona nije moj sudija. G.James Ayer (vlasnik kuće) me je onda zgrabio i pokušao da me izbaci kroz vrata. Rekao sam mu da nisam došao da ometam skup. Žena vizionar je pozvala Joel Doore-a, rekla mu da je posumnjao i da neće biti kršten ponovo - rekla je, 'brate Doore ne idi u pakao'. Doore je klečao kraj njenih nogu i molio se. G-đica Baker i jedan čovek su otišli u spavaću sobu - potom sam čuo da glas u sobi viče 'Oh!' Vrata su se otvorila - pogledao sam u sobu - ona je ležala na krevetu i držala ga; izašli su iz spavaće sobe grleći se, ona je skakala i gurala noge između njegovih. G-đica Baker je otišla do G.Doore-a i rekla, 'odbio si me ranije', on je rekao da jeste - onda su se poljubili - ona je rekla 'ovo je dobar osećaj' - upravo pre nego što su otišli u vodu da se krste, G-đica Baker je otišla u spavaću sobu sa čovekom koga su nazivali starešina White - video sam ga kako joj pomaže da se popne na krevet - svetlo se ugasilo i vrata su se zatvorila. Nisam video ni jedno od njih kasnije. Jednom sam bio u drugoj sobi i razgovarao sa svojom rođakom. Dammon i drugi su ušli u sobu i prekinuli naš razgovor i nazvali njenu sestru i mene đavolima. 'Kopija Hrista' je ležala na podu za vreme kada su odlazili u vodu da se krste i nastavila da leži dok nisam otišao, što je bilo između 12 i 1 posle ponoći."
Đakon James Rowe, pod zakletvom: "Bio sam kod Ayera nakratko prošle subote veče - starešina Dammon smatrao je greškom što smo došli na taj skup - govorio je o drugim zajednicama kako je g. Crosby upravo svedočio - rekao je da su članovi crkve najgori ljudi na svetu. Od svoje mladosti, a sada sam star, od svih mesta na kojima sam ikada bio, nikada nisam video takav nered, čak ni na pijankama. Dammon bi stao na pod i rekao 'ja ću stajati ovde - i dok stojim ovde, oni vas ne mogu povrediti, ni ljudi ni đavoli vas ne mogu povrediti'."
Joseph Moulton, pod zakletvom: "Kada sam otišao da privedem zatvorenika, oni su zatvorili vrata. Pošto nisam mogao da priđem, na silu sam otvorio vrata. Prišao sam zatvoreniku, uhvatio ga za ruku i rekao mu šta je moj zadatak. Neke žene su skočile na njega - on se pripio uz njih i one uz njega. Toliko je veliki bio otpor, da ni sa tri pomoćnika nisam mogao da ga izvedem napolje. Ostao sam u kući i poslao po pojačanje; pošto su stigli pokušali smo po drugi put bez uspeha - i opet sam poslao po pojačanje - kada su oni stigli savladali smo ih i izveli ga na vrata u pritvor. Suprotstavili su nam se i muškarci i žene. Ne mogu da opišem mesto - bila je to jedna neprestana dreka."
Ellen White (čiji rodni grad je Portland...) takođe izveštava o ovom događaju u "Spiritual Gifts", Vol. 2, pp. 40-42, 1860. Njen izveštaj možete uporediti sa novinskim: The Arrest and Trial of Israel Dammon.
W.Miller
Takvi učestali napadi i snažne manifestacije su bili razlog zašto se uskoro Miller odvojio od White-ovih, jer su govorili da je to dokaz da ih Bog prihvata, a da oni koji nisu imali takve napade nisu bili na istom nivou. To je samo nekoliko primera u ogromnoj masi podataka koji se mogu pronaći u bolje opremljenim adventističkim bibliotekama (Andrews, Newbold).
Zasto su se takve manifestacije smanjivale tokom godina i na kraju potpuno nestale?
Kako to da oni koji žele da se vrate ranom Adventizmu organizuju bogosluženja u strogo konzervativnom stilu “tihe i svete atmosfere”?
Kao odgovor na prvo pitanje postoje mnogi razlozi koje Butler navodi u svojoj knjizi “Disapointed”. Dramatična promena je bila očigledna u ranoj adventističkoj crkvi od tih ranih fanatičnih sledbenika do razvoja medicinskih ustanova i izdavačkih kuća, korišćenjem naučnih disciplina, i dobijanjem akreditacija školskih ustanova. Kako je znanje raslo vernici su sve više osećali da nemaju ništa zajedničko sa fanatizmom koje je uvek bilo očigledno u takvim izlivanjima "Svetog Duha".
“Imamo mnoge stvari da učimo, ali i mnoge, mnoge da odučimo”
[Ellen White, "Counsels to Writers and Editors", str. 37]
Jedan takav primer "odučenja" je doktrina o Duhu Svetom. Adventizam devetnaestog veka nije verovao u dogmu o Svetoj Trojici i učio je da je Duh Sveti moć, uticaj, a ne osoba - jedno lice Svete Trojice. Zbog toga su u to vreme događaji poput ovde opisanih bili nešto uobičajeno za tadašnje adventiste.