'Gilgameš
Nastanak
Književnost Babilona i Mezopotamije bila je vrlo bogata. Iz tog razdoblja su pronađeni mnogi epovi, legende, mitovi, himne bogovima, psalmi, bajke, basne, poslovice i pripovijetke.
Najsavršeniji među epovima je ep o Gilgamešu. Za razliku od junaka iz grčke ili keltske mitologije, junak iz Epa o Gilgamešu bio je povijesna ličnost, kralj koji je vladao sumerskim gradom-državom Urukom oko 2700 pr. Kr. Nastao je oko 1700. godine prije nove ere. Neki njegovi dijelovi nastali su mnogo ranije, a i cijeli ep je vjerojatno stariji, samo mu je oko navedene godine dat cjelovit oblik. Ep je napisan u akkadianu, babilonskom jeziku i sastoji se od 12 ploča (pjevanja) pa je prema tome i najveći. Ploče imenuju svog autora kao Sin-Leqi-Unninni, što znači:' Bože mjeseca, prihvati moju molitvu'.
Gilgameš je bio zaboravljen do viktorijanskog doba. Engleski putnik, Austen Henry Layard, je 1839. iskopao više od 25.000 glinenih ploča iz ruševina Ninive. Henry Rawlinson je počeo prevoditi te ploče, prvo u Bagdadu, a onda u Britanskom muzeju. Kada je Rawlinsonov učenik George Smith preveo jedanaestu ploču Epa o Gilgamešu, na engleski 1872., izazvao je veliku senzaciju. Razlog tome je bio što je u toj ploči bilo opisan potop i spašavanje jako slično onome što je opisano u Bibliji (Utnapištim je u Gilgamešu napravio brod, a u Bibliji Noa). Nekoliko godina poslije, i druge su ploče prevedene. Ipak, dvadeset posto epa nije završeno, jer neki dijelovi ploča nisu pronađeni ili su oštećeni.
Zanimljivo je da ime Gilgameš, kako je utvrđeno, znači «otac-junak« ili »stari čovjek-junak«. Enkidu, pak, u pjesmama koje prethode ninivskoj verziji nije suborac i prijatelj Gilgamešov već njegov sluga. Značenje njegovog imena tumači se na razne načine, kao »gospodar brana i kanala«, kao »gospodar rita i močvare«, ili kao »stvorenje boga Ea(Enkija)«.
Jezik i stil
Jezik epa odlikuje se tzv. biblijskim tonom, no on je zapravo tek kasnije prenesen u judejsku književnost. To se isto dogodilo i sa pričom o potopu, koja je objavljivanjem u ovom epu uzbudila cijeli obrazovani svijet. Epska ponavljanja u njemu vrlo su značajna. Često imaju svrhu da naoko primitivnim ponavljanjem jasnije predoče trajanje vremena u kome se neki jednolični događaji zbivaju (zabijanje 120 stubova u plićake smrti, Gilgameševo putovanje mračnim klancem i dr.)
Cijeli ep mogli bismo podijeliti na dva dijela: čovjek prema stvarnom svijetu i čovjek prema unutrašnjem svijetu. U prvom dijelu epa (od 1. do 7. ploče) treba istaknuti prijateljstvo između slavljenog junaka Gilgameša i poludivljeg čovjeka polja i stepe Enkidua. Jedini predstavnici zla su čarobni nebeski bik i Humbaba, čuvar cedrove šume. Njih pobijeđuju oba prijatelja, što s etičke strane predstavlja simbol pobjede dobra nad zlom. Osim ove dvije borbe u epu nema krvavih ratovanja, svojstvenih mnogim epovima. U dobro konstruiranoj gradaciji ep dostiže svoj vrhunac opisom smrti prijatelja Enkidua (8. ploča). Preokret koji se tim putem događa u duši Gilgameša, tuga za prijateljem i njegov iznenadni strah pred smrću iznesen je jednostavno, a ipak tako snažno i potresno da ove stranice pripadaju među najljepše u starijoj književnosti. One tako jasno dokazuju da su čovjeka od najstarijih dana pa sve do danas mučili isti problemi. Pitanje života, urođeni strah od smrti, težnja za besmrtnošću opisani su tako da mogu uzbuditi i današnjeg čitatelja. Ovom pločom ep mijenja karakter. On postaje human, približuje se unutrašnjem čovjeku i dobiva gotovo lirski, elegički karakter. Pravi vrhunac epa nalazimo u opisu potopa (11.ploča), koji je dat na veoma realističan način. Svojom vrijednošću ona daje epu umjetnički biljeg, uz to svojom dramatičnošću oživljuje tijek radnje. Ep završava pesimistički: čovjek je nemoćan da bilo što sazna o stvarima koje ga neprestano muče, a to su pitanja o životu i smrti (12.ploča).'
http://hr.wikipedia.org/wiki/Gilgameš
