2. UBIJANJE KRDA SVINJA
(ako Vas ne zanima da pročitate kontekst događaja, preskočite ovu poruku i pređite na sledeću)
P o g l a v l j e 35.
Ova glava zasnovana je na Mateju 8,23–34; Marku 4,35–41;5,1–20; Luki 8,22–39.
»ĆUTI, PRESTANI«
Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Kraj Galilejskog mora izgovorio je svoje prve priče, poznatim slikovitim prikazima ponovo objašnjavajući narodu prirodu svog carstva i način na koji ono treba da bude zasnovano. Svoj rad povezao je s radom sijača, razvoj svog carstva s razvojem gorušičinog semena i delovanjem kvasca u kopanji brašna. Veliko završno odvajanje pravednih od zlih prikazao je pričama o pšenici i kukolju i o ribarskoj mreži. Neuporediva dragocenost istina koje je učio prikazana je sakrivenim blagom i skupocenim biserom, dok je pričom o domaćinu poučio svoje učenike kako treba da rade kao Njegovi predstavnici.
Ceo dan učio je i lečio, a kad se spustila večer, mnoštvo je još uvek bilo oko Njega. Služio im je dan za danom, jedva zastajući da bi uzeo hranu ili se odmorio. Zlobno kritikovanje i pogrešno predočavanje kojim su Ga fariseji stalno proganjali, učinili su Njegov rad znatno težim i mučnijim; sad je na kraju dana bio tako premoren da je odlučio potražiti odmor na nekom usamljenom mestu preko jezera.
Istočna obala Genezareta bila je nenastanjena, jer su se tu i tamo kraj jezera nalazili gradovi; ipak bila je to pusta oblast u usporedbi sa zapadnom stranom. Stanovništvo je bilo više neznabožačko no jevrejsko i održavalo je slabe veze s Galilejom. Tako je ovaj kraj nudio Isusu samoću koju je tražio, pa je sada naložio svojim učenicima da Ga tamo prate.
Kad je otpustio mnoštvo, uzeli su Ga »kako beše« u lađu i brzo otplovili. Ali nisu uspeli otploviti sami. Tu, nedaleko od obale, bili su i drugi ribarski čamci, i oni su se ubrzo napunili ljudima koji su pratili Isusa, željni da Ga gledaju u slušaju.
Spasitelj se napokon oslobodio pritiska mnoštva i savladan umorom i glađu, legao na krmu i ubrzo zaspao. Večer je bila blaga i prijatna i mir je počivao nad jezerom; ali iznenada preko neba navukla se tama, vetar je divlje zapuhao niz planinske klance dužinom istočne obale i jezero je zahvatila okrutna bura.
Sunce je zašlo i noćna tmina spustila se na uzburkano more. Valovi, besno šibani vetrovima koji su urlali, pljuštali su žestoko po lađi učenika i pretili da je potope. Ovi očvrsnuli ribari proveli su svoj život na tom jezeru i sigurno vodili svoje barke kroz mnoge oluje, ali sad su se njihova snaga i umeće pokazali bezvrednima. Bili su nemoćni u zagrljaju te divlje oluje i nada ih je napuštala kad su videli da se njihova lađa puni.
Obuzeti naporom da spasu sebe, zaboravili su da je u lađi Isus. Sada, videći da je njihov trud uzaludan, a smrt neizbežna, setili su se Onoga po čijoj su zapovesti krenuli preko jezera. U Isusu je bila njihova jedina nada. U svojoj bespomoćnosti i očajanju povikali su: »Gospode! Gospode!« Međutim, gusti mrak sakrivao Ga je od njihovih pogleda. Glasovi su im nestajali u urliku oluje i odgovora nije bilo. Obuzeli su ih sumnja i strah. Da li ih je Isus zaboravio? Da li je On koji je pobedio bolest i demone, pa čak i smrt, sada nemoćan da pomogne svojim učenicima? Zar ih je zanemarivao u njihovoj nevolji?
Ponovo su zvali, ali odgovora nije bilo, osim zavijanja besne oluje. Njihova lađa već tone. Trenutak samo i gladni valovi će ih progutati.
Iznenada, bljesak munje probija tamu i oni vide Isusa kako spava, neuznemiren bučanjem oluje. Začuđeni i očajni povikali su: »Učitelju! zar ti ne mariš što ginemo?« Kako se može tako mirno odmarati dok se oni u opasnosti bore sa smrću?
Njihova vika budi Isusa. Dok bljesak munje osvetljava Isusa, oni vide nebeski mir na Njegovom licu. U Njegovom pogledu čitaju nežnu ljubav, koja zaboravlja na sebe, i okrećući svoja srca k Njemu, uzvikuju: »Gospode! izbavi nas, izgibosmo.«
Nikada duša nije izustila taj uzvik a da je on ostao bez odgovora. Kad su dograbili svoja vesla da učine i poslednji napor, Isus je ustao. Stajao je usred svojih učenika, dok je bura besnela, valovi se razbijali nad njima i munje osvetljavale Njegovo lice. Podigao je svoju ruku, kojom je tako često činio dela milosti, i progovorio razbešnjelom moru: »Ćuti, prestani.«
Bura je stala. Silni valovi se smirili. Oblaci se razišli i nestali, a zvezde zasjale. Lađa se smirila na tihome moru. Tada, okrenuvši se svojim učenicima, Isus je žalosno upitao: »Zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vere?« (Marko 4,40)
Učenici su umuknuli. Čak ni Petar nije pokušao izraziti strahopoštovanje koje je ispunjavalo njegovo srce. Čamci koji su krenuli da prate Isusa bili su u istoj opasnosti kao i apostoli. Strah i beznađe obuzeli su i ljude u čamcima; ali Isusova zapovest unela je mir u ovaj prizor pometnje. Žestina oluje približila je čamce jedne drugima i svi u njima videli su čudo. U miru koji je nastao, zaboravljen je strah. Ljudi su šaputali jedan srugome: »Ko je ovaj dakle da ga i vetar i more slušaju?«
Kad su Ga probudili da se sretne s olujom, Isus je bio savršeno miran. Nije bilo nikakvog straha ni u rečima ni u pogledu, jer nije bilo straha u Njegovom srcu. Međutim, On nije počivao posedujući svemoćnu silu. Nije počivao u miru kao »Gospodar zemlje i mora i neba«. Tu silu odložio je jer kaže: »Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe.« (Jovan 5,30) On se uzdao u Očevu moć. Isus je počivao u veri – veri u Božju ljubav i staranje – a sila reči koja je utišala buru bila je Božja sila.
Kao što je Isus počinuo verom u Očevoj brizi, tako i mi treba da počinemo u brizi našeg Spasitelja. Da su učenici imali poverenja u njega, sačuvali bi mir. Njihov strah u vreme opasnosti otkrio je njihovo neverstvo. U svojim naporima da se spasu, zaboravili su Isusa, i tek sad su se razočarani u svoje oslanjanje na sebe okrenuli k njemu, On im je mogao pružiti pomoć.
Kako je iskustvo učenika često i naše iskustvo! Kad se navuku oluje iskušenja i žestoko sevaju munje, a valovi nadiru preko nas, sami se borimo s olujom, zaboravljajući da postoji Onaj koji nam može pomoći. Uzdamo se u vlastitu snagu sve dok ne izgubimo nadu i gotovo ne izginemo. Tada se setimo Isusa i ako Njega prizovemo da nas spasi, naš uzvik neće da bude uzaludan. Iako sa žalošću kara naše neverstvo i samopouzdanje, On nikada ne propušta da nam pruži pomoć koja nam je potrebna. Bilo na kopnu ili na moru, ako imamo Spasitelja u srcu, mi nemamo potrebe da strahujemo. Živa vera u Otkupitelja utišaće more života i izbaviće nas od opasnosti na način koji On smatra najboljim.
Postoji još jedna duhovna pouka iz ovog čuda smirivanja bure. Iskustvo svakog čoveka svedoči o istinitosti Pisma: »A bezbožnici su kao more uskolebano, koje se ne može umiriti… Nema mira bezbožnicima, veli Bog moj.« (Isaija 57,20.21) Greh je razorio naš mir. Dok se »ja« ne pokori, ne možemo naći mir. Nikakva ljudska sila ne može obuzdati strasti koje gospodare srcem. Mi smo ovde bespomoćni kao i učenici u utišavanju razbešnjele bure. Međutim, Onaj koji je naredio da se umire divovski valovi u Galileji, izgovorio je reč mira svakoj duši. Ma koliko žestoka bila bura, oni koji se obrate Isusu sa uzvikom: »Gospode, izbavi nas«, dobit će oslobođenje. Njegova milost koja miri dušu s Bogom utišava borbu ljudskih strasti i u Njegovoj ljubavi srce ima mir. »On obraća vetar u tišinu, i vali njihovi umuknu. Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristaništu koje žele.« (Psalam 107,29,30) »Opravdavši se dakle verom, imao mir s Bogom kroz Gospoda svojega Isusa Hrista.« »I mir će biti delo pravde, što će pravda učiniti biće pokoj i bezbrižnost do veka.« (Rimljanima 5,1; Isaija 32,17)
...