Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pinčon mi je dugo bio favorit, ali kod većine njegovih knjiga ozbiljno se postavlja pitanje da li je uloženi trud adekvatan čitalačkom zadovoljstvu koje se na kraju izvuče. Mislim, dok je radio na fakultetu Pinčon je za vrijeme ručka, uz špagete i piletinu, čitao rasprave iz kvantne fizike. Pa onda sjedne i napiše roman. On je takav lik. Nije ni čudo da neće da daje intervjue. Vjerovatno ne postoji niko ko će mu postaviti pitanje koje mu neće biti glupo. Ali takvi na kraju ostanu pametni samo za sebe i možda još par sličnih tipova.
Ozbiljno težak pisac kog sam u posljednje vrijeme čitao, a koga se isplati čitati je Gombrovič. Onaj Transatlantik od oko 200 strana bio je veći izazov od čitave Murakamijeve 1q84.

Negde, ali vise ne znam tacno gde, Volmana porede sa Pinchonom ( kada budem nasla javnem kako i zasto), a mene je licno Volman kupio svojom posvetom upucenom
Kishu.

Knjiga je posvecena uspomeni na Danila Kisha cija mi je Grobnica za Borisa Davidovicha dugo godina
sluzila kao motiv i uzor za ovu moju knjigu
 
Negde, ali vise ne znam tacno gde, Volmana porede sa Pinchonom ( kada budem nasla javnem kako i zasto), a mene je licno Volman kupio svojom posvetom upucenom
Kishu.

Knjiga je posvecena uspomeni na Danila Kisha cija mi je Grobnica za Borisa Davidovicha dugo godina
sluzila kao motiv i uzor za ovu moju knjigu


Onda je uz posvetu Kišu trebalo i da parafrazra Dantea: "Svi vi koji počinjete da čitate ovu knjigu, ostavite svaku nadu da će vam išta biti jasno."
Šalim se, nije ni Pinčon baš takav, ali definitivno zahtjeva ozbiljnu mentalnu gimnastiku.
 
Pinčon mi je dugo bio favorit, ali kod većine njegovih knjiga ozbiljno se postavlja pitanje da li je uloženi trud adekvatan čitalačkom zadovoljstvu koje se na kraju izvuče. Mislim, dok je radio na fakultetu Pinčon je za vrijeme ručka, uz špagete i piletinu, čitao rasprave iz kvantne fizike. Pa onda sjedne i napiše roman. On je takav lik. Nije ni čudo da neće da daje intervjue. Vjerovatno ne postoji niko ko će mu postaviti pitanje koje mu neće biti glupo. Ali takvi na kraju ostanu pametni samo za sebe i možda još par sličnih tipova.
Ozbiljno težak pisac kog sam u posljednje vrijeme čitao, a koga se isplati čitati je Gombrovič. Onaj Transatlantik od oko 200 strana bio je veći izazov od čitave Murakamijeve 1q84.

Kažu mi da nije pametno što sam počela od V, već je trebalo uzeti Objavu broja 49 - svakako ću je potražiti na Sajmu - no, šta je tu je.
Ovoliko muke mi je zadavao još samo Uliks za koga sam raspolagala izvesnim predznanjem u smislu prežvakanog Homera. Jedan profesor mi je govorio da je za čitanje Džojsa potrebno biti duševno rastrojen. Čini mi se da za Pinčona stvar treba konkretizovati u, makar, latentnu šizofreniju. I, ako sad izjavim da mi se V i dalje čita: sama pala, sama se ubila :D

Sad, ta mera isplatljivosti subjektivnija ne može biti.
Ovi ledovi i vatre sa po 86 nastavaka, inferna, kodirani i dekodirani Da Vinči, Kingovi romani koji mi svi izgledaju kao da imaju po 800 strana i svi ti predlošci za blokbastere mi ni najmanje nisu privlačni i ne deluju mi kao dobro investirano (moje) vreme. Ne bi bili ni da imaju po 50 strana, dok mi se Prustovih nekoliko hiljada strana i te kako isplatilo.

Kad sam već tu da se požalim na najfriškije Hadrijanove memoare: čak i kad bih cepidlačila na način pakosnog kritičara, ne bih imala ništa konkretno da zamerim toj knjizi. A udavila me, profesionalno.
 
Negde, ali vise ne znam tacno gde, Volmana porede sa Pinchonom ( kada budem nasla javnem kako i zasto), a mene je licno Volman kupio svojom posvetom upucenom
Kishu.

Knjiga je posvecena uspomeni na Danila Kisha cija mi je Grobnica za Borisa Davidovicha dugo godina
sluzila kao motiv i uzor za ovu moju knjigu


Šta ti je karma! Ne da se Leu Perucu da bude slavan, pa to ti je.
Poznato je, naime, da je njegova Noću pod kamenim mostom bila predložak za Grobnicu.
 
Šta ti je karma! Ne da se Leu Perucu da bude slavan, pa to ti je.
Poznato je, naime, da je njegova Noću pod kamenim mostom bila predložak za Grobnicu.
Ja sam verovatno pored tebe i jedina koja je citala tu genijalnu " knjizicu" ( na tvoju preporuku:worth:).Usput, izgubila sam je na aerodromu
pa sam se ponovo dala u trosak i kupila je. Neke knjige covek mora da ima, a ta je "tu".
Ne da se verovatno mnogima da se vinu u neke visine, da se o njima pise, prica, pa i da se citaju,
sve je nekako postalo predvidljivo, nazalost i knjige.
 
Šta ti je karma! Ne da se Leu Perucu da bude slavan, pa to ti je.
Poznato je, naime, da je njegova Noću pod kamenim mostom bila predložak za Grobnicu.
Nisam to nekako primetila ni registrovala.
Ali sad kad kazes da je to bio predlozak stvarno jeste tako.
Sve vreme sam mislila da me knjiga podseca na neku drugu, ali onako nikako konkretno, a igrom slucaja mi je padao na pamet Pamuk,
ali je on svoju kasnije pisao ( Zovem se crveno).
 
Nisam to nekako primetila ni registrovala.
Ali sad kad kazes da je to bio predlozak stvarno jeste tako.
Sve vreme sam mislila da me knjiga podseca na neku drugu, ali onako nikako konkretno, a igrom slucaja mi je padao na pamet Pamuk,
ali je on svoju kasnije pisao ( Zovem se crveno).

Nije to Kiš skrivao.
Čitala sam još i Majstor sudnjeg dana Lea Peruca, ali se ne sećam da li sam ovde pisala o tome.
Po mojim kriterijumima, slabija je jer ne volim detektivske priče. Takođe podseća na svašta. Neke motive je preuzeo Umberto Eko za Ime ruže, neke sam sretala na drugim mestima, mahom kod Poa, ali mi je (sad, kad razmišljam sa mutnim sećanjem) atmosfera bila nekako ibzenovska.

A možda sam sve ovo pisala, ali ne mogu da nađem.
 
Nije to Kiš skrivao.
Čitala sam još i Majstor sudnjeg dana Lea Peruca, ali se ne sećam da li sam ovde pisala o tome.
Po mojim kriterijumima, slabija je jer ne volim detektivske priče. Takođe podseća na svašta. Neke motive je preuzeo Umberto Eko za Ime ruže, neke sam sretala na drugim mestima, mahom kod Poa, ali mi je (sad, kad razmišljam sa mutnim sećanjem) atmosfera bila nekako ibzenovska.

A možda sam sve ovo pisala, ali ne mogu da nađem.
Ne secam se ni ja, pazljivo sam zadnjih godina citala ovaj deo foruma, ne secam se da si knjigu pominjala.
 
Čuo sam dosta povoljne komentare na novog Albaharija (Životinjsko carstvo).
Eto vam još jedne preporuke za Sajam, tamo će ga biti na kilo.

U dnevnom listu Danas savrsena kritika ( ali ga ja necu citati):

To ni sam od sebe nisam očekivao. Hteo sam da napišem neku vrstu nadograđenog trilera. Nisam hteo da se upuštam u izmišljanja nekih nestvarnih događaja ili nestvarnih ljudi. Bilo mi je potrebno nešto stvarno“, kazao je David Albahari na jučerašnjoj konferenciji za novinare predstavljajući svoj novi roman „Životinjsko carstvo“ (u izdanju Čarobne knjige).

Tako je glavni junak njegovog romana Dimitrije Donkić opskuran čovek nepoznate prošlosti koji pod okriljem svemoćne JNA oformljuje svoju grupu, Životinjsko carstvo, čiji članovi isprva misle da je povod njihovog okupljanja samo druženje i zabava. Uskoro otkrivaju da im je jedini zadatak da pomognu pri sprovođenju brutalne odmazde nad jednim pripadnikom grupe. Pozadina studentskih protesta iz 1968. godine, to jest razračunavanje sa učesnicima demonstracija, presudno utiče kako na događaje u banjalučkoj kasarni, tako i na dramatičan epilog u Kanadi na početku 21. veka.

Na nešto više od stotinak stranica čitalac može da uživa u još jednoj studiji o ljudskom karakteru. To je jezovit prikaz stanja stvari. Roman je vrlo kompaktan, skladan, likovi su više funkcije priče nego osebujne ličnosti, što sasvim odgovara piščevoj nameri: da pripovedač ostane nepoznat, nedokučiv, nepouzdan, da priča sama sebe pripoveda. Ova knjiga otkriva sve Albaharijevo majstorstvo u tome da nenametljivim postupkom kreira atmosferu jeze i teskobe.
- See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kultura...a.11.html?news_id=288428#sthash.p1rtWu1o.dpuf


Ja ga necu kupovati jer ima samo stotinak stranica:D
 
Pinčon mi je dugo bio favorit, ali kod većine njegovih knjiga ozbiljno se postavlja pitanje da li je uloženi trud adekvatan čitalačkom zadovoljstvu koje se na kraju izvuče. Mislim, dok je radio na fakultetu Pinčon je za vrijeme ručka, uz špagete i piletinu, čitao rasprave iz kvantne fizike. Pa onda sjedne i napiše roman. On je takav lik. Nije ni čudo da neće da daje intervjue. Vjerovatno ne postoji niko ko će mu postaviti pitanje koje mu neće biti glupo. Ali takvi na kraju ostanu pametni samo za sebe i možda još par sličnih tipova.
Ozbiljno težak pisac kog sam u posljednje vrijeme čitao, a koga se isplati čitati je Gombrovič. Onaj Transatlantik od oko 200 strana bio je veći izazov od čitave Murakamijeve 1q84.

Izgleda da je snimljen film prema Pinčonovom romanu (ili pripovetki) sa Žoakimom Feniksom i Benicijom del Torom. Pretpostavljam da Quentin zna više o romanu, a ovde je treiler:

http://www.fastcocreate.com/3036439...rsons-insane-pynchon-adaptation-inherent-vice
 
:lol:
Јеси. Препоручила си је, баш сам хтео то да кажем.

Ne secam se ni ja, pazljivo sam zadnjih godina citala ovaj deo foruma, ne secam se da si knjigu pominjala.
Ево, на Квизу:
Kako se zove knjiga iz koje je jedan od najpoznatijih erudita našeg vremena gotovo prepisao radnju svog napoznatijeg romana?

Hint (za ovu prepisanu):

Jeste, pre par godina.
Pisac je jevrejin, bio banovan i zaboravljen do, mislim, sedamdesetih.
I Kiš se tu motucka kao hint.

Nije.
Reč je o praškom Čehu, matematičaru i piscu, špansko - jevrejskog porekla koji je deo života proveo u Beču, a deo u Palestini.
Neki veruju da je opisivao halucinogena dejstva LSD-ja mnogo pre nego što je okriven.
Prevodio Igoa na nemački, divio mu se Borhes.
Neki ga opisuju i kao savršeni sklad Kafke i Agate Kristi (nije daleko od istine).
Roman o kome je reč spada, kažu, u najboljih trinaest na svetu (tog žanra), od kad je tog žanra (ne govorim koji je jer ga ja nisam doživela tako).


Šejd zna.



Da, "Majstor sudnjeg dana" Lea Peruca, daleko poznatije kao "Ime ruze" Umberta Eka.
 
Samo se seljakate sa podforuma na podforum...

F. Begbede - ''399 dinara''

Znao sam da ni ovaj put baš neću pasti na dupe pred Begbedeom, ali sam iz nepoznatih razloga opet uzeo njegov roman.
Karikiran(?) uvid u okruženje big-budget advertajzing industrije. Baražna vatra duhovito-ciničnih opaski sa hit-and-miss učinkom. Kad pogodi, pogodi do koske, kad promaši - to su rupe na saksijama, drage svakom blaziranom i samoproklamovanom osvešćeniku XXI veka.
Bolje bi bilo da je sve ono kvalitetno sabio u nekoliko potentnih i duhovitih eseja/kolumni, umesto ovog romana sa nezanimljivim zapletom i izveštačenim dijalozima.

Može da se pročita (jer se čita brzo (u stvari, mislim da sam ga zato uzeo)), ali nije za kućnu biblioteku.
 
Ja citam pazljivo i lagano ( ali ne i laHko) Centralnu Evropu, roman ( ako je uopste to i roman) je genijalan
jer se bavi uglavnom umetnicima u Staljinizmu, komunizmu, diktaturi, njihovim nedoumicama da li da se prikljuce pokretu
ili da plivaju uz vodu, pishaju uz vetar. Knjiga je puna genijalnih metafora, ali je pa opet bas naporna za citanje jer na svakoj
stranici zastanes i razmisljas kako je moguce , recimo, da nisi znao koliko je zena Lenjina bila genijalna,
Ili, da je on uopste i imao zenu:D
Stigla sam tek do stote stranice, ali cu morati da se vracam na desetu i dvadesetu tako da ce citanje trajati i duze od jednog
kvartala.

Nemacki prevodilac je prevodio knjigu 8 godina ( i slovima: osam) jer je autor imao posebne zelje u vezi pisanja imena ( ali sigurno ne samo to)
protagonista i zahtevao je da se Shostakovich ( recimo) pise kao sto se pise u USA, Glücksmann kao Gluksman, ali mislim da su ta imena
bila i ne tako vazna.

Pitam se samo da li je autor kontrolisao prevode i na francuski, ruski, spanski , pa i na srpski :)
Autor je i sam nemackog porekla, ali mislim da mu je jezik ipak stran.

Autor je proveo duze vremena po arhivima Berlina, za Rusiju nisam sigurna, ali je imao na raspolaganju i silna pisma, informacije
iz Moskve, u svakom slucaju koga iole zanima istorija, savrsen jezik, vreme izmedju 1900 i 1975 neka izvoli.

Pocetak knjige podseca malo na Veliki rat, ali se vrlo brzo svaka slicnost i zavrsava.
I da, javljacu se ja vec redovno posle svakih 10% procitanih stranica:)

Nisam mogla ni da zamislim da moze da postoji ovako neobicna knjiga.
I da, uvece citam, a ujutru oma udjem u Google pa proveravam sta sam citala, a nisam znala:D
 
Poslednja izmena:
Prethodno sam pročitala Pan Knuta Hamsuna.
Korektno, ali daleko slabije od Gladi.
Najupečatljivija mi, i ovde, ostaje atmosfera neizrecive tenzije, odsustva smisla i emotivne praznine koja je postignuta bez stilkih razmetanja i sličnih oblika virtuoznosti.
Valjda to dolazi sa hladnoćom.

Izgleda da smo knjigu čitale u isto vreme. :) Utisak mogu samo da prepišem.

Posle toga je na red došao Saramago Smrt i njeni hirovi.
Jedva sam se izborila sa knjigom jer sam imala osećaj da čitam
birokratski izveštaj sa, na primer, poplavljenog područja. Možda
ja nisam bila raspoložena ali knjiga mi je bila pomalo dosadna i
mnogo slabija od ostalih njegovih dela.

Trenutno, posle mnogo godina odlaganja, bijem bitku sa "Da Vinčijevim
kodom mislećeg čoveka" - Ekovim Fukoovim klatnom.
Ako zanemarim činjenicu da me Templari, Rozenkrojceri, ezoterija, okultizam,
teozofija i srodne "misteriozne" teme ne zanimaju previše, knjiga je zanimljiva i
drži pažnju zahvaljujući triler-teorija zavere pakovanju.
Imam istu zamerku kao i Entoni Bardžis: Umberto, brate slatki, što ne stavi
indeks na kraju knjige?
 
Izgleda da smo knjigu čitale u isto vreme. :) Utisak mogu samo da prepišem.

Posle toga je na red došao Saramago Smrt i njeni hirovi.
Jedva sam se izborila sa knjigom jer sam imala osećaj da čitam
birokratski izveštaj sa, na primer, poplavljenog područja. Možda
ja nisam bila raspoložena ali knjiga mi je bila pomalo dosadna i
mnogo slabija od ostalih njegovih dela.

Trenutno, posle mnogo godina odlaganja, bijem bitku sa "Da Vinčijevim
kodom mislećeg čoveka" - Ekovim Fukoovim klatnom.
Ako zanemarim činjenicu da me Templari, Rozenkrojceri, ezoterija, okultizam,
teozofija i srodne "misteriozne" teme ne zanimaju previše, knjiga je zanimljiva i
drži pažnju zahvaljujući triler-teorija zavere pakovanju.
Imam istu zamerku kao i Entoni Bardžis: Umberto, brate slatki, što ne stavi
indeks na kraju knjige?

Dapače, oplela sam, te lupi još jednu recku na poklapanje utisaka.
 
Ja citam Centralnu Evropu, odusevljena sam, ali je knjiga takva da ne moze da se cita "tek tako".
Posle svake stranice padnem u neku depresiju, a mozda i u euforiju, razmisljam o svakoj procitanoj recenici.
Vollmann je zaista obozavao Kisha jer gde i kako stigne i kako mu nadodje, u najnemogucijim situacijama
stalno pravi paralele sa junacima iz Grobnice za Borisa Davidovicha, usput uvek kaze da bi Kish, da nazalost nije pokojnik, sve to
video i opsiao drugacije.
 
Pročitala sam Moj Mihael. Razumem Hanino nezadovoljstvo. Ne bih ja mogla da živim s ovakvim čovekom, naizgled idealnim, obrazovanim, pažljivim, ali kad nema vatre i varnica, sve je uzalud. Činjenica da je on rano ostao bez majke i ona bez oca, dodatno pojašnjavaju to njihovo nesnalaženje sa suprotnim polom. Pa kultura u kojoj se ne izražavaju javno osećanja i potrebe...
Ako sam dobro shvatila, Priča o ljubavi i tami je nastavak... Jedva čekam da vidim šta je bilo dalje.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top