Utah ne spamuj temu bezveze i ne smaraj...sve smo to vec razmatrali nebrojeno puta, na sve falsifikate i propagandu koju postavljas odgovoreno je argumentovano, na ovoj i drugim temama pa to sto radis nema nikakve svrhe...kapiram ja tvoju potrebu da usled frustiranosti i iskompleksiranosti ''napadnes'' i ovu temu, kao svaki posten Hrvat

ali ako te zaista tema interesuje, a cilj ti nije samo spam i zagadjivanje i trovanje tragikomicnom hrvatskom propagandom, prelistaces temu....narocito ti preporucujem sledeci tekst
_________________________________________
Srpski doprinos pobedi nad Hitlerom
Draža i Mekdauel prilikom smotre Gorske kraljeve garde u Pranjanima, 6. septembra 1944. godine
Đeneral Draža i njegovi četnici učinili su za savezničku stvar mnogo više nego što se obično smatra, tvrdi američki pukovnik dr Robert Mekdauel
Poslednji šef jedne savezničke misije u štabu generala Draže Mihailovića, američki pukovnik dr Robert Mekdauel, u studiji “Streljanje istorije – ključna uloga Srba u Drugom svetskom ratu“ (“Poeta“ i IP “Rad“, Beograd, 2012), iznosi do sada nepoznate podatke o doprinosu četnika pobedi Saveznika. Pritom, nije reč samo o diverzijama i sabotažama radi ometanja nemačkog snabdevanja tokom Bitke za Afriku (“Bitka za snabdevanje“), već pre svega o Dražinoj opsežnoj akciji pomoći Crvenoj armiji, koja se sastojala u sabotiranju nemačkog snabdevanja za Istočni front.
Pukovnik Mekdauel na više mesta u svojoj knjizi podseća da je tokom celog rata strateški bio najvažniji istočni deo okupirane Kraljevine Jugoslavije, a tu su se nalazili četnici, dok su partizani držali nevažne obasti u Zapadnoj Bosni. Sem toga, partizani nisu pokazivali volju da se uključe u antiosovinski front. Američki pukovnik citira njihovog vođu Josipa Broza Tita, koji je 1942. godine bio zadovoljan što je sa svojom glavninom našao dovoljno zabačene krajeve u kojima ga osovinske trupe neće uznemiravati. S druge strane, ni komunisti nisu želeli da uznemiravaju Osovinu, već im je glavni cilj borba za uzimanje vlasti u zemlji nasilnim putem.
Nasuprot tome, Draža je shvatio da će rat biti rešen ako Nemci poraze Crvenu armiju pre nego što američke trupe stignu u Evropu. Naravno, on je računao da će američke trupe stići i do Jugoslavije, ali pre toga trebalo je zaustaviti nemačku glavninu na istoku. Zato je organizovao mrežu diverzanata i sabotera, ne samo u Srbiji, već i u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj. “Nemačka pretnja Rusiji je osnov svakom planiranju“, rekao je Draža Mekdauelu, precizirajući da je 1941. i 1942. postavio zadatak “da u svojim vojnim pregnućima prednost daje onima koji će najviše smanjiti nemački pritisak na Rusiju“, jer “ako bi Hitler slomio sovjetski otpor, njega više niko ne bi mogao pobediti“.
Draža je pomenuo Mekdauelu i dolazag Vilijema Donovana u Beograd 1940. godine, u svojstvu Ruzveltovog izaslanika. Donovan je rekao da će se Amerika uključiti u rat, na osnovu čega je Draža procenio da će Nemačka biti pobeđena 1944. ili 1945. Mekdauel nastavlja:
“Ali, general je bio uveren da, ukoliko bi se sovjetski vojni ili politički otpor Nemačkoj skršio pre delotvorne američke intervencije na evropskom ratištu, nikakvo angažovanje savezničkih vojnih kapaciteta ne bi potom sprečilo uključivanje ne samo istočne Evrope već i velikog dela Rusije u Hitlerov Rajh. Tada bi, bez obzira da li bi Hitler postojao ili ne, taj novi nemački sistem vladavine trajao bar jedno pokoljenje.“
Američki pukovnik zatim citira Dražu:
“Da bi jugoslovenski otpor Nemcima bio dovoljno snažan da bude od značaja za sovjetski i britanski otpor nemačkim ofanzivama 1941. i 1942, morali smo da projektujemo svoju ofanzivnu ulogu i izvan granica Jugoslavije i da postanemo bitan deo šire balkanske strategije. A to bi sprečilo Staljina ili bilo kog drugog sovjetskog vođu da nemački poraz iskoristi za nametanje sovjetske prevlasti Istočnoj i Centralnoj Evropi.“
Mekdauel u nastavku citira profesora Roberta Li Vulfa, koji je pisao: “Mihailović je pregovarao sa nacionalistima u Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji i Grčkoj“.
Ovaj podatak je poznat našoj istoriografiji. Preciznije rečeno, ne samo što je pregovarao, nego je imao oficire zadužene za rad sa pokretima otpora, odnosno antiosovinskim elementima u vojnim i državnim aparatima navedenih zemalja. Takođe, u Rumunije je postojao Ravnogorski odbor, sastavljen od pripadnika srpske nacionalne manjine. Međutim, do sada nije bilo podataka o diverzantsko-saboterskim grupama u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj. Mekdauel nastavlja:
“Ne zalazeći u detalje, general Mihailović mi je dalje rekao da su napadi na nemačke komunikacije, rečni saobraćaj Dunavom, i na sistem pruga bitnih za operacije u Južnoj Rusiji i na Istočnom Mediteranu bile njegov osnovni cilj u tim kontaktima. Preko naših specijalnih obaveštajnih izvora, već smo znali da je general isprva prosto nastojao da ohrabri te grupe izvan granica Jugoslavije da preduzimaju organizovane sabotaže. No pošto je, sa izuzetkom Grčke, malo toga preduzeto, general je bio prinuđen da sam osnuje ilegalne organizacije u tim zemljama. Prema našim posebnim izvorima, u tom radu on se u svakoj od tih zemalja oslanjao na ljude i grupe sa kojime je delio nadu da će doći do stvaranja jugoistočne federacije ili konfederacije.“
Pukovnik Mekdauel piše da je glavni železnički čvor za snabdevanje osovinskih snaga na Istočnom frontu bila Budimpešta, odakle su železničke kompozicije – preko Rumunije, Srbije i Bugarske – odlazile direktno prema Rusiji ili prema Crnom moru. Naglašavajući značaj Dunava za snabdevanje Nemaca, Mekdauel kaže:
“Najznačajniji doprinos generala Mihailovića bila su dejstva njegovih ilegalaca u jugoistočnoj Mađarskoj, jugozapadnoj i središnjoj Rumuniji i zapadnoj i centralnoj Bugarskoj, kuda su prolazile glavne nemačke linije komunikacija. Sve te mnogobrojne tajne pomesne grupe su se sastojale od prevashodno domaćih ljudi. Međutim, te mreže su nastale i mogle da dejstvuju isključivo zahvaljujući hrabrosti i požrtvovanju Srba u Srbiji, kadrih da se uz sve bilo otvorene bilo tajne ofanzivne operacije, nose sa neprekidnim protivnapadima glavnih nemačkih okupacionih snaga stacioniranih u Srbiji, kao i satanskim merama nacističkih stručnjaka za suzbijanje otpora.“
Ove informacije saznala je američka obaveštajna služba za Sredozemlje, u čijem štabu se pukovnik Mekdauel nalazio do upućivanja u Dražin štab, a potvrdila ih je jevrejska “vlada u senci“. Mekdauel nastavlja:
“Došao sam u dodir sa članovima cionističke ‘vlade u senci’ za Palestinu, kao što su bili Ben Gurion, Šerek, Horovic i Zaslani. Oni su me obavestili da u okupiranoj Srednjoj i Jugoistočnoj Evropi postoji jaka ilegalna jevrejska organizacija za spasavanje njihovih sunarodnika i da se već neko vreme uspešno služi postojećim crnoberzijanskim i krijumčarskim kanalima na tim područjima. Cionisti su, naime, imali tačne uvide da su te ilegalne grupe uspele da prožmu određen broj lokalnih pronemačkih organizacija uspostavljenih da Nemcima pomažu pri eksploataciji tih krajeva, na taj način se osposobivši za obaveštajni rad i sabotaže protiv Nemaca, što je moglo biti od znatne koristi Saveznicima. Podatke dobijene od cionista proverio sam preko naših drugih kanala i utvrdio da su tačni. Kroz svoju tajnu službu cionisti su nam, zauzvrat, potvrđivali istinitost naših saznanja o sabotažama generala Mihailovića, obaveštavajući nas da i on pri tom koristi pomesne švercere i crnoberzijance.“
Šef te jevrejske vlade bio je Ben Gurion, a za tajne operacije bio je zadužen Zaslani, s kojim se Mekdauel prvi put sreo krajem 1942, u vreme kada je Golda Meir, buduća premijerka Izraela, ponudila Stejt departmentu jevrejsku vojnoobaveštajnu pomoć u okupiranoj Evropi.
Opšti Mekdauelov zaključak glasi:
“Kada se razmotri suština i osnovni činioci, Hitlerov poraz u Drugom svetskom ratu po svemu sudeći posledica je dva povezana iako različita momenta. Prvi je sasvim očito to da ni Britanci ni sovjetska Rusija nisu poklekli pod početnom nemačkom navalom kako je Hitler očekivao. Ali odmah za njom po važnosti je uglavnom prećutana činjenica da 1941. i 1942. nemačke armije nisu postigle dva glavna Hitlerova strateška cilja: da zaposednu sirovinsku bazu južne Rusije, Kavkaza i centralne Azije, i da sa Kavkaza i Istočnog Mediterana zauzmu Bliski i Srednji Istok i krenu ka Indiji – te da zahvaljujući tim vojnim pobedama prinude Rusiju i Britaniju na mir. Pre nego što je počela 1943, ni nade ni prilike za to više nije bilo. Za neuspeh ogromnog nemačkog napora da 1941. i 1942. obave te zadatke u najvećoj meri zaslugu valja pripisati izvanrednoj odbrani ruskih i britanskih trupa, uprkos ogromnih i raznovrsnih teškoća. Ali, kako je već istaknuto, a o čemu će biti više reči kasnije – pripadnici ruske i britanske vojske i sam Hitler ključnu ulogu za Hitlerov poraz pripisuju otvorenim i tajnim vojnim poduhvatima protiv vitalnih nemačkih linija snabdevanja u Jugoistočnoj Evropi – delom generala Draže Mihailovića i njegovih pretežno srpskih nacionalnih snaga. Moram takođe naglasiti da je 1941. i 1942, na vrhuncu nemačkih ofanziva na Istoku, uloga pokreta otpora u Jugoslaviji i na Jugoistoku uopšte poprimila zaista strateški i taktički značaj, dok je 1943. i 1944 – kada je otpor u Jugoslaviji dobio veliki ali iskrivljeni publicitet – njegova uloga bila svedena na skroman taktički doprinos nemačkom slomu.“