I instinkt i emocije još uvijek pripadaju razum-tijelu entitetu.
Emocija je razumom prihvaćeni izvještaj o izvršenoj akciji koji je trebao da bude prihvaćen čistim Bićem. Kada je taj izvješataj prihvaćen čistim Bićem, dakle koje se nije poistovijetilo sa razumom ili tijelom... taj izvještaj doživljavamo kao OSJEĆANJE.
Emocija i osjećanje nisu isto. Isti je izvještaj o izvršenoj akciji 'pri procesu projekcije) ali nije isto shvatanje tog izvještaja. U slučaju 'emocije' shvatanje izvješataja se iskrivljuje ubjeđenjima koje Biće (pozicionirano i poistovijećeno sa razumom) razumom stvara, te na osnovu tog izvještaja, objekat, na osnovu kojega je akcija i izvršena, posmatra kao poklaritet koji mu dogovara ili poak ne. A ko mu odgovara onda se prema tom 'nečemu' soplja (izvan razuma, izvan pozicije) ponaša 'prijateljski' a obrnuto, prema istom se postavlja neprijateljski. To svako može da proba na sebi. Ukoliko nekoga vidiš kao prijetnju svojoj egzistenciji, svom mišljnju, svojoj poziciji, znak je da si centriran u razumu te uzvještaje u razumu i prihvataš i nemaš mogućnost da vidiš istinu o akciji i izboru i z koje je akcija nastala a koju si sam za Sebe izabrao, ne-svjesno. Ako se taj izvještaj prihvati u pozociji 'tijela' onda rade INSTINKTI, dakle, reakcija se pokreće, ne svjesnim dijelom razuma već njegovoim pod-svjesnim dijelom.
I emocije i instinkti su ISTO: RE-akcije na prihvaćeni izvještaj u različitim pozicijama. Izvještaj bi se idealno trebao prihvatati IZNAD projekcije duše-razum-tijela. Jedino tada Biće biva u vanvremenom i ima vječnost na raspolaganju da mu pomogne načiniti izbor baziran na viđenju cjelovite projekcije ovog sklopa, ODOZGO. Šta se to može vidjeti 'ODOZGO'? Može se vidjeti Subjekat (njegovo tijelo ili njegova misao), objekat (kojim subjekat uistinu doživljava ono što on nije kroz akciju) i namjera (ono što Biće navodi da se postavlja u odnos sa objektom u želji da prema usmjerenjem prema njemu odredi cilj a kroz taj cilj i željeni rezultat akcije). To usmjerenje, dakle kada se jasno vidi prema čemu je subjekat usmjeren, odaje i skrivenu namjeru Bića koje se kroz subjekat usmjerava prema objektima. Ono što objekat jeste, (kao uostalom što i sam subjekat jeste) jeste jedno Znanje-o-Sebi. To Znanje-o-Sebi (koje čini objekat objektom) je ono za čim Biće kroz svaki subjekat teži da prisvoji, opažajući ga, spoznajući ga. To prisvajanje je UČENJE kroz iskustva ili spoznaja putem posrednika, Uma. Međutim, istinsko otkrivanje namjere nije samo posmatranjem usmjerenja subjekta prema određenom objektu, već i posmatranje osjećanja ili pak emocije koja lebdi iznad tog odnosa koji posmatramo. U zavisnosti od osjećanja ili pak emocije zavisi i doživljaj manifestacije namjerene akcije. Stoga, ako uspijemo da vidimo prema čemu smo usmjereni a simultano saznamo i šta osjećamo u tom momentu usmjerenja (izbora) možemo sami sebi postati proroci najskorije budućnosti, sledećeg projektovanog sada. Osjećanje je istinski kreator realnosti. Ono određuje ishod doživljaja, ishod akcije.